DAY 21 – UGLY MOTHERFUCKERS

THUNDER @ GRIZZLIES

Tri utakmice, tri identične prve četvrtine. Borbenost, zatvoren reket, ritam puža golaća. S jednim zanimljivim detaljem – Brooks već u desetoj minuti šalje na parket nisku postavu. Znači li to da je ovo večer kada čovjek konačno odlučuje riskirati? Hollins odmah reagira, uvodi vlastiti specijalni niski tim i ovaj prvi sramežljivi pokušaj ubrzanja igre ne dovodi do značajnijih pomaka.

Sve dok početkom druge četvrtine Memphis preko Baylessa ne odlazi do plus 10, koristeći kraći odmor Duranta na klupi. Njegovim povratkom u igru OKC brzinski anulira prednost i stiže u egal, iako do sada još uvijek nema drugog raspoloženog igrača u njihovim redovima (Ibaka je promašio dva zakucavanja, dakle njemu trenutno može pomoći samo Mirjana Krizmanić, a Kevin Martin se igra skrivača).

Ipak, jedan detalj golica maštu – nije samo Durant zaslužan za ovu seriju, već je na parketu i dalje niska postava koju Brooks koristi skoro cijelu drugu četvrtinu. Hollins se drži odluke da na nisku postavu odgovara niskom, međutim ovaj put na uvodi Gasola niti na sekundu (jedinog visokog igra Randolph), što se čini prilično nepotrebnim. Prvo, nije niti pokušao iskoristiti prednost u visini, što će morati napraviti kad-tad ako Brooks misli dati ovoliku minutažu niskoj postavi. Drugo, držao je najboljeg igrača na klupi 10 minuta u komadu, što se u playoffu jednostavno ne radi. Opet, kako Oklahoma ni ovo nije iskoristila da ostvari bilo kakvu prednost, razloga za paniku nema.

Dapače. Odmoreni Gasol (samo 15 minuta u prvom poluvremenu) u nastavku je najagresivniji napadač Grizzliesa. Međutim, čak ni njegova sjajna igra ne pomaže Memphisu da uspostavi kontrolu. Startna petorka Thundera je uvijek u egalu jer, koliko god limitirani bili napadački, Ibaka, Perk i Sefolosha barem su garancija čvrste obrane. Ima zanimljivih trendova, tipa da Allen sve češće drži Duranta 1 na 1 ili da se Ibaka i Perkins češće rotiraju na Randolphu i Gasolu, ovisno o poziciji u niskom ili visokom postu, ali bez većeg utjecaja na rezultat.

Ovdje postaje očito da će utakmicu odlučiti miksanje postava i prilagodbe. Brooks opet ide na sve ili ništa, niska postava je na parketu od kraja treće do samog kraja, ali opet bez većeg uspjeha. Prvo Memphis radi prednost preko Gasola i Arthura, a, nakon što niska petorka Thundera odgovara nizom šuteva i opet dovodi utakmicu u egal, Hollins opet poseže za vlastitom specijalnom postavom.

Iako Bayless i Pondexter opet zabijaju i drže ritam, ovaj put trener Memphisa konačno odlučuje zaigrati na kartu prednosti u visini, tako da se nakon par minuta odmora na parket vraćaju Randolph i Gasol. Do kraja je logika njihovog napada jednostavna, spuštati loptu na Gasola koji preko Duranta radi taman dovoljno štete koliko treba da Memphis ne ispusti kontrolu. OKC je u zadnjim trenutcima u blizini, ali ovaj put si nisu ni dali šansu da nešto pokušaju, Durant promašuje dva slobodna, Jackson radi nepotreban prekršaj na Allenu pod košem Memphisa i poklanja im šetnju do linije slobodnih (valjda nije znao da su u bonusu), a Fisher bez ikakvog rezona poteže tricu u trenutcima kada je bila dovoljna i dvica (sve me strah da ćemo već od iduće utakmice pričati kako nakon Perka iz rotacije treba izbaciti i drugog iritantnog veterana, još jednog koji na račun prstenja drži ovu momčad kao taoca – Fish i Perk su Frodo i Sam, a jadni Durant je prisiljen biti Golum).

Uglavnom, opet smo gledali i jedne i druge kako se muče zabiti u zadnjim minutama, s tim da se Memphis malo manje mučio zbog Gasolove prednosti nad Durantom, a OKC je odigrao još jednu očajnu završnicu kao u utakmici ranije, iako bi po logici stvari lopta trebala brže i preciznije kružiti s dodatnim bekom u blizini. Najuvjerljivija pobjeda Memphisa tako je došla u utakmici u kojoj je Brooks konačno Perkinsa sjeo na klupu (minutaža mu se prepolovila u odnosu na utakmicu broj 1, jedinu koju je OKC dobila, što bi moglo značiti da ćemo ga već u idućoj ponovno gledati puno više) i u kojoj je Durant odradio ogroman dio posla kao četvorka. Kako u playoffu nema malih uzoraka jer stvari ili funkcioniraju ili ne funkcioniraju, očito je da ni ovo nije rješenje za Thunder. S niskom postavom bolje zabijaju, s visokom bolje brane, ali na kraju se sve svodi na isto – Memphis ima sve pod kontrolom.

Jedini momenti ove tri utakmice u kojima je Thunder donekle imao prostora bili su kada je Hollins na nisku postavu odgovarao niskom, ali, nakon sinoćnje partije Gasola protiv Duranta, taj film više vjerojatno nećemo gledati, barem ne u onolikom omjeru kao u drugoj četvrtini – svaka čast niskoj postavi koja je premijeru imala još protiv Clippersa, ali za zaustaviti Thunder će biti sasvim dovoljno držati se klasične petorke. Gasol je sjajan, obrana je odlična (zatvoren reket, presing, raznoliko pokrivanje Duranta), a povremena podrška iz vana dođe kao bonus. U vlastitoj dvorani pak nije ni toliko bitna jer OKC je sinoć zabio samo jednu tricu više, što definitivno nije recept za uspjeh kada protivnik već ima ovoliku prednost u reketu.

KNICKS @ PACERS

Ako su utakmice između Memphisa i Oklahome tvrde, od kakvog je materijala ova serija? Unobtainiuma? Obje momčadi su zasjele u zonu oko reketa, odlučne da spriječe bilo kakav pokušaj ulaza u sredinu, tako da su skoro svi koševi u uvodu bili rezultat ili trice ili skoka u napadu. Pacersi su u obje kategorije bili bolji, od tuda i prva prednost od 5-6 koševa krajem prve četvrtine.

Naravno, problemi za Indianu nastaju uvijek u periodu kada najbolja petorka nije na parketu, ali ovaj put Knicksi to ne koriste jer su zauzeti pokušajima da razigraju povratnika Stoudemirea i pronađu mu ulogu u ovoj seriji (dodatni visoki im je itekako potreban). Pacersi konačno uspijevaju uspostaviti igru kroz Hibberta, odlaze u jednom trenutku do prednosti od 10 koševa, ali Knicksi do poluvremena uz nekoliko dobrih poteza Smitha i Anthonya smanjuju prednost na samo -3, što je fantastičan rezultat obzirom da je George nadigrao Anthonya u oba smjera (bez potrebe za udvajanjem u obrani, to je ključno, a bitna promjena u odnosu na dosadašnje branjenje Carmela krila se u minimumu preuzimanja, George je bio na njemu bez obzira na poziciju) i da je najbolji igrač Knicksa bio Stephenson koji je nepotrebno prokockao nekoliko napada Indiane.

Svaka čast Vogelu i Shawu što su iz izgubljenog slučaja proizveli korisnog igrača tako što su mu u ovom sistemu našli rolu kojom su maksimalno sakrili minuse i naglasili pluseve, ali zamislite da najveći dio njegovih minuta ide čovjeku koji može zabiti otvoreni šut, nekome tipa Granger – napad Pacersa bi se preporodio. Uostalom, kako to izgleda kada peti igrač zabija otvoreni šut, imali smo prilike vidjeti u trećoj četvrtini kada je Lance zabio dvije otvorene trice (o ciglama prije i poslije nećemo ovom prilikom) što je odvelo Pacerse do nove dvoznamenkaste prednosti.

Uglavnom, u nastavku Hill spaja par trica kao na početku utakmice (u ovom trenutku ih ima već 5 na kontu, a tih 15 poena čine više od trećine koševa Indiane početkom poluvremena), West i Hibbert dominiraju u reketu (posebice u skoku gdje Indiana već ima značajnu prednost), George je razigran u svim segmentima igre, tako da su spomenuti bljeskovi Stephensona bili prave pljuske Knicksima. U jednom trenutku je tako rezultat +14, s tim da Knicksi osim solidnog Carmela (a već smo rekli kako solidno nije dovoljno, on mora dominirati kao u utakmici broj dva) nemaju raspoloženog igrača – osim povremenih bljeskova Smitha, ništa drugo nije vrijedno spomena. Chandler je razbijen pod košem, trica nema jer nema slash & kick akcije, a preostali kreatori nisu napravili ništa – Prigioni je u ovim 1 na 5 situacijama nemoćan, Kidd nastavlja izgledati kao starac koji je zalutao na parket, a Felton glumi nevidljivog čovjeka.

U ovakvom kontekstu Pacersima nije preostalo ništa nego mirno privesti utakmicu kraju. Svjesni da Knickse može razbuditi samo Melova vanserijska četvrtina, u zadnjih 12 minuta ga agresivno udvajaju (ovo lupanje je u jednoj sekvenci rezultiralo nokautom Hibberta kojega je uvijek nabrijani Psycho Tyler fino zviznuo po ćelenki dok je skakao na Mela), a pri tome ne gube kontrolu reketa i skoka. Praktički, kao što su Knicksi u prethodnoj utakmici izneredili njihov napad kontrolom lopte i gomilom ukradenih, ovdje je Indiana uzvratila kontrolom skoka i gomilom novih pokušaja u reketu.

Sinoćnji napad Knicksa tome nije mogao parirati, pogotovo obzirom na to da su zabili samo 3 trice (naspram 10 Indiane – kao da se dogodila inverzija uloga jer je Indiana, usprkos kvalitetnim partijama Westa i Hibberta, uzela čak 33 šuta za tri, što je definitivno teritorij Knicksa i Rocketsa) i da su imali puno više izgubljenih lopti nego ukradenih, što jednostavno nije njihova igra (naravno, Pacersi su opet imali više izgubljenih od protivnika, ali oni su već naučili živjeti s tim – za razliku od New Yorka, oni dodatne pokušaje mogu generirati skokom i tako pokriti slabosti u kontroli lopte). Svaka čast obrani Indiane na kontroli reketa i oduzimanju prostora Knicksima za kreaciju šuta (potegli su samo 11 šuteva za tri), ali nešto mi govori da ovakvu utakmicu ipak više nećemo gledati. Odnosno, nadam se da ovako nešto više nećemo gledati.

3 thoughts on “DAY 21 – UGLY MOTHERFUCKERS

  1. Gee odlična analiza,ali mislim da ti se potkrala pogreška u zadnjem pasusu analize Memphis-Thunder kada si napisao Thunder,a zapravo treba pisati Memphis…To je onaj dio gdje govoriš o premijeri niske postave protiv Clippersa… 😀

  2. Nije greška, ali nije baš jasno napisano, evo sad je dodan glagol ispred pa će bit razumljivije

  3. Mirjana Krizmanić? Ha, ha, opičena parabola no bojim se da Ibaki u ovom play offu treba žešći terapeut. Ne znam kako drugima, ali meni se čini da Melo (barem prema njegovim gestama) igra s odvaljenim ramenom… ili micica prema prilikama malo glumata?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *