DAY 23 – BEARS EAT FISH

HEAT @ BULLS

Miami po treći put za redom starta ozbiljno, maksimalno koncentrirano na oba kraja parketa, što ubrzo dovodi do prednosti od desetak koševa koju održavaju cijelo prvo poluvrijeme. Chicago jednostavno nema rezervi za odgovoriti na ovakvu razinu igre niti ima opcija za izvesti neki iznenađujući potez. Osim koristiti povremene padove u igri Heata, koji se prije svega manifestiraju u izgubljenim loptama. Međutim, ti padovi su minimalni, ograničenog roka trajanja (Spoelstra ih pravovremeno prekida), tako da Heat plovi kroz utakmicu mirno poput cruisera vlasnika Arisona.

U drugom dijelu utakmice prednost dižu za još 10 poena, odvodeći susret po treći put za redom u sfere koje su Bullsima u trenutnom stanju neuhvatljive. James bolji nego u prošloj utakmici, iako ga se dalo uhvatiti u nekim trenutcima da zabušava i to na oba kraja parketa. Wade opet beskoristan, s vidnim problemima s koljenom, koje se pretvorilo u ključnog aktera ove serije – prođe li Indiana dalje, znači li ovo da ćemo opet gledati dramu kao i prošle godine kada je Wade imao snage za dobiti jednu utakmicu dok je ostatak serije proveo u pozadini?

Kod Bullsa možemo istaknuti eventualno solidnu partiju Butlera i nemoć Robinsona (nije u pitanju nikakva specijalna obrana Heata, čovjek nije imao svoju večer, tako je to s tim revolverašima koji igraju na emocije), a svakako treba ukazati na pravo lice Carlosa Boozera. Čovjek je protiv Netsa izgledao kao granični all-star, isključivo zbog matchupa s Reggiem Evansom koji ne samo da mu je olakšao ostanak na parketu jer je užasan napadač, već ga nije ni čuvao zbog slabosti u obrani, posebice u izlascima izvan reketa.

Protiv obrane kao što je Heatova takvih popusta nema, svi su odlični u rotiranju prema vani na Boozerovu pick & pop akciju, a i pod košem ima dovoljno igrača koji ga mogu izgurati. Igru na drugoj strani da ne spominjemo – Bosh je uvijek imao slobodnog prostora jer Boozer jednostavno nije u stanju pokriti prostor veći od širine raspona ruku, što je za napad Heata, koji živi od širenja obrane, idealno okruženje.

THUNDER @ GRIZZLIES

Početak sinoćnje utakmice razbio je dosadašnji ustajali ritam serije koja se obično otvarala sporom, kontroliranom bitkom pod oba koša. Memphis je ušao u susret mlitavo, bez pritiska na loptu i bez agresije u napadačkom skoku, upustivši se u napucavanje s Thunderom, što ovi koriste da ozbiljnije probiju granicu od 20 koševa, koja je do sada bila bolje čuvana od one između Meksika i SAD-a.

Uvijek rapsoloženom Durantu pridružili su se rastrčani Jackson i Ibaka, koji je konačno počeo zabijati iz vana onako kako je pokazao da može tijekom cijele sezone. Ovakva napadačka eksplozija bila je previše za skromni Memphis koji se tako neočekivano našao u rupi od -11 već nakon prvih 12 minuta. Ovako na papiru to se ne čini strašnim, ali ako ste momčad koja mora krvavo raditi za svaki poen, onda vam ovakve sekvence definitivno ne trebaju, pogotovo ne pred vlastitom publikom.

U principu nije bilo nikakve posebne prilagodbe od strane Thundera, već se jednostavno radilo o tome da su uzeli ono što su im uspavani medvjedi poklonili. Mislim, čak je i postava s Thabeetom i Collisonom održavala vodstvo bez problema, a kada je Brooks na nekoliko minuta ubacio nisku postavu polovinom druge četvrtine, dodatne opcije u napadu (prije svega konstantni cutovi Martina po osnovnoj liniji) samo su to vodstvo povećale, u jednom trenutku čak i do +17 (razlog zašto Brooks nije ostao pri ovoj taktici je činjenica da Hollins nema namjeru više napuštati igru s dva visoka).

Praktički, u večeri u kojoj se u prve 24 minute nisu pojavile ni obrana ni centri, Memphis je u igri držao jedino sjajni Conley kombinacijom ulaza i trica. Kada mu u završnici druge četvrtine pridružio i Bayless s par trica, minus je sveden na samo 8 poena, što je stvarno vrhunski rezultat obzirom na igru tijekom prve 24 minute. A kako je košarka uvijek ironična, iznenađujuća i životna, ne treba čuditi da je Memphis preživio zahvaljujući tricama (najveća slabost), dok su ga potpuno izdale jake strane igre (skok i presing).

Naravno, kako to u NBA uvijek biva, nakon razgovora na poluvremenu gledamo jednu potpuno drugu momčad na parketu. Memphis ne samo da igra neusporedivo energičnije u oba smjera, već i pametnije, vrteći napad za napadom akcije u kojima lopta završava kod Gasola ili Randolpha na lijevom ili desnom bloku (više su ih odigrali u prve tri minute nastavka nego u cijelom prvom poluvremenu). Do kraja treće već su u egalu samo na račun pronađene napadačke efikasnosti, bez da su dodali one bitne elemente poput laganih koševa u tranziciji ili nakon napadačkog skoka.

Thunder se drži na račun skok-šuta (Durant sjajan, Ibaka se i dalje drži na solidnom postotku, iako se Fisher s par airballa i ponekim krumpirom – valjda je predugo držao prst na kvadratiću – svim silama trudi vlastitu momčad upucati u nogu), ali i činjenice da sudi Joey Crawford, jedan od rijetkih sudaca u ligi koji će svirati prekršaje na rubnim igračima poput Collisona i Martina u ovakvom kontekstu (može vam Joey ići na živce zbog teatralnosti, iako ne kužim zašto bi sudci morali biti roboti kada je očito kakav utjecaj imaju na utakmicu, ali nitko mu ne može osporiti da je u svoj toj zaokupljenosti vlastitim egom pošten prema svima uključenima – nema teorije da bi s bilo kojim drugim sudcem Thunder održavao priljučak s linije slobodnih u ovom periodu).

Zadnjih 12 minuta tako su vjerna kopija svih dosadašnjih završnica, igra se koš na koš i kost na kost, s tim da treneri do sada imaju dovoljno podataka i da točno znaju što i kako treba odraditi na kraju. Hollins miksa kad god može obranu Alllena i napad Baylessa, ali se uglavnom drži igre kroz Gasola i Randolpha, dok je Brooks odlično rasporedio minute, ovaj put maksimalno koristeći sjajnog Collisona (Perk je ušao u igru tek kada je ovaj zaradio šestu osobnu). Ok, definitivno mu Fisher nije bio od nikakve koristi u završnici (pogotovo umjesto raspoloženog Martina), ali obzirom da OKC iz utakmice u utakmicu raste u ovim novim okolnostima, čovjeku treba oprostiti čak i takav previd.

Uglavnom, Durant je dovoljno usporen, reketi su zatvoreni, nitko ne može napraviti razliku, pa je produžetak logičan ishod. A u njemu Memphis uspijeva izboriti još jednu pobjedu, dok OKC dodatnih 5 minuta igra kroz Fishera. Koji je ubacio jednu tricu i tako natjerao svakog bez mozga da pomisli “Fisher, evo ga, nema ga nigdje, ali zabija kad treba”, kao da jedan ubačaj, bez obzira na trenutak, može zamijeniti sve one loše poteze prije i poslije. A onaj poslije, kada je poklonio loptu Memphisu prilikom izvođenja iz outa, bio je vrhunac njegove večeri, ujedno i kraj večeri za OKC.

Naravno, kad ovoliko pričam o Dereku više se bavim razbijanjem lažnih mitova o iskustvu i posebnim vještinama koje dotični posjeduje, jer, što se utakmice tiče, puno je važnija činjenica da su Grizliji u završnici odigrali sjajnu obranu na Durantu i da su iz rukava izvukli dovoljno stop akcija (ukradene, blokade, pa čak i poneka iznuđena osobna u napadu) i dodatnih pokušaja (Randolph ključan sa skokovima u napadu) upravo kada je bilo najpotrebnije, čime su samo potvrdili da su momentalno jednostavno bolji.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *