DAY 25 – THE KNEE BLUES

BULLS @ HEAT

Uvodni dojam je da Heat rješava utakmicu već u prvih 5 minuta serijom 16-2 baziranom na odličnoj obrani (klasika, rotacije + presing) i još boljem napadu u kojemu se ističe regenerirani Wade – ovakvo kretanje lopte i igrača u ritmu danas u ligi više ne može prezentirati niti San Antonio. Drugim riječima, kada Heat zaigra kako može, njihova košarka je bez premca. Košarkaška nirvana.

Nije na odmet i što Bullsi igraju u skladu s petorkom, kao lutrijska momčad. Robinson, Bellineli i Boozer stvaraju rupe u obrani koje Noah definitivno ne može zakrpati dok Heat igra na ovoj razini, a u napadu su bezidejni. Kakva razlika je igrati protiv Netsa ili Heata iz prve utakmice u odnosu na ovo što Miami pokazuje u prvih 8 minuta.

Naravno, ovakav nivo igre nemoguće je održati tijekom 48 minuta, a tu do izražaj dolazi najveća kvaliteta Chicaga – tamo gdje bi većina momčadi odavno odustala, oni koriste svaku priliku da se vrate u igru, bez obzira na izglede. Heat se okreće skok-šutu, promašuje, a s druge strane razigran je Boozer. Prednost od 18 koševa topi se brzinom svjetlosti, u čemu ulogu igraju čak i igrači s klupe Chicaga poput zaboravljenog Hamiltona (solidan pritisak na obranu Heata cijelu večer, praktički je oživio momčad zamijenivši pogubljenog Belinellia u petorci).

Štoviše, Bullsi dolaze čak i u prednost preko trica Robinsona i Butlera, dok Heat potpuno zaboravlja na kretanje lopte i igrača koje im je u startu omogućilo ulaske u reket i puno bolje pozicije za realizaciju. Sve se svodi na skok-šut iz vana i da nije bilo dvije trice Bosha, Miami bi bio u puno većoj rupi od -6.

U drugi dio utamice Heat ulazi ozbiljnije, igraju bolju košarku na oba kraja parketa nego u drugoj četvrtini, ali uzalud. Bullsi su u elementu, održavaju prednost šutom, ali prije svega kroz Jimmya Butlera koji igra fantastično čak i u 1 na 1 košarci. Mislim, mali je već sada igračina, ali doda li obrani i šutu iz spot-up situacija sposobnost da kreira sam sebi prilike iz driblinga i onda ih realizira ulazom ili skok-šutom, a toga smo se nagledali u ovoj seriji, tu već pričamo o ozbiljnom triple-threat potencijalu kakvoga Chicago još nije imao na boku u eri Rose-Thibodeau.

U zadnjih 12 minuta Heat dodatno diže gas, ubrzavaju, pokušavaju agresijom doći do lakih poena u tranziciji, ali Chicago se ne predaje, Robinson, Butler i Hamilton zabijaju taman onoliko koliko treba da se drže u blizini. Miami spaja niz trica koji mu donosi malu prednost, ali održati je do kraja pretvara se u pravu muku. Recimo, Heatu opet treba epizoda Colea da ga oživi, a to nije dobar trend – oslanjati se ovoliko na back-up playa koji je blago rečeno streaky, i to u zadnjoj četvrtini, baš i nije mudro.

Također, LeBrona je obrana Chicaga još jednom ostavila na učinku kojega najbolje opisuje ocjena -3, u završnici možda i nižem, što je bio dodatan uteg domaćinu prilikom zaključenja serije. Srećom po Heat, sinoć je Wade na trenutke podsjećao na najbolje dane i to je bilo dovoljno za sačuvati živu glavu. U uvodu je bio pokretan kao nikada do sada u playoffu i praktički je sudjelovao u svim dobrim fazama igre Miamia. Njegova all-round energija bila je presudna – nije samo zabijao i napadao, već je prije svega diktirao ritam pristupom u obrani, skoku, a o organizaciji igre da ne pričamo.

Praktički, na jednu večer je odigrao ulogu LeBrona, što je odlična vijest za Heat prije finala konferencije. Definitivno nije 100% spreman, što će se osjetiti na minutaži i broju koševa, ali očito je da može igrati s ovakvim koljenom, čak i donijeti dozu eksplozivnosti na koju se protivnicima nemoguće pripremiti, dakle ne radi se o ozljedi koja zahtijeva izostanak s parketa. Nastavi li pružati ovakve kvalitetne partije, to će biti sasvim dovoljno za zadržati ulogu favorita jer i u ovakvom izdanju Wade može ono što malo koji drugi bek-šuter preostao u playoffu može, što znači da Heat i dalje ima najmoćniju kombinaciju na boku, iz čega i proizlazi najveći dio njihove moći. Onaj preostali vezan je uz Boshevu sposobnost da izvuče visokog iz reketa i otvori ga za Jamesa i Wadea, što znači da, ukoliko sve klapa, ni Indiana ni Memphis sa svojim piškit ću-kakit ću napadima nemaju baš velike šanse.

GRIZZLIES @ THUNDER

Za razliku od prošle utakmice, Grizzliesi ovaj put misle ozbiljno od prve sekunde. Lopta se stalno spušta u reket Randolphu ili Gasolu, igra se na najkvalitetnije opcije, a na to Thunder nema rješenja. Utakmica se tako odvija u ritmu koji odgovara Memphisu, a prvi sramežljivi pokušaj neke promjene radi Brooks kada početkom druge pokušava već standardnu opciju s niskom postavom. Hollins to jedva čeka jer više mu nije na kraj pameti odustajati od igre s dva visoka tijekom svih 48 minuta, a tu prednost Memphis koristi za uhvatiti momentum koji dovodi do čak +12 na poluvremenu.

Obzirom da Ibaka i Perkins nemaju nikakvu kontrolu nad reketom i da ne mogu zaustaviti high-low kombinacije Gasola i Randolpha, ta prednost samo raste tijekom treće četvrtine, tako da Brooks ide na sve ili ništa, opet baca u vatru nisku postavu i kreće u igru s maksimalnim rizikom, ali i potencijalno najvećim mogućim povratom u ovim okolnostima. Brži ritam i bolji šut ubrzo postaju problem za Memphis, a gubitak kontrole je potpun – ne samo da Thunder dolazi u egal, već i Hollins poseže na niskom petorkom kako bi zatvorio četvrtinu.

Praktički, peti put za redom tako imamo prilike gledati zadnjih 12 minuta u koje se ulazi s izjednačenim rezultatom. Samo, ovaj put neizvjesnost je prisutna tek u tragovima. Memphis opet usporava igru dovoljno da kroz post izgradi prednost od desetak koševa, a Thunder ne uspijeva koristiti mismatch koji često dovodi do toga da Randolph čuva Fishera na perimetru. Međutim, to samo naglašava koliko je nevažna ta mogućnost ako nemaš igrače koji je mogu koristiti. Sličan problem imaju i Knicksi u situaciji kada je West na Shumpertu – ako nemaš pouzdanog strijelca koji može zabiti otvoreni šut ili ulazom kreirati šansu sebi ili drugima, o kakvom mismatchu uopće pričamo?

Fisher je tako cijelu večer uglavnom bacao cigle, a za konstantan pristisak ulazima jednostavno više nema ni noge ni kvalitete. Memphis je relativno mirno zaključio utakmicu, iako je u jednom trenutku Durant zaprijetio slash & kick akcijom i pravovremenim pasovima u trenucima kada bi Gasol napustio svog čovjeka radi udvajanja. Međutim, nekoliko nadahnutih akcija nisu dovoljne da anuliraju kvalitetu Memphisa na obje strane parketa. Fantastična realizacija u postavljenim napadima kroz visoke i odlična obrana na Durantu tako su još jednom bile ključ uspjeha, a sve ostalo je tek dodatak.

I dok je Randolph bio siledžija u sredini (Hollins je i njemu i Gasolu dao 41 minutu i jahao ih od početka do kraja), ta obrana na Durantu zaslužuje posebnu pohvalu. Nakon prve utakmice u kojoj je Durant isčupao pobjedu za OKC, nije bio problem zamisliti kako će se nešto slično dogoditi još jedan ili dva puta zbog njegovih vanserijskih realizatorskih kvaliteta. Ali, Memphis se nije htio pomiriti s takvim razvojem situacije i poduzeli su maksimum da ga spriječe.

Prvo, udvajali su ga samo u rijetkim situacijama, uglavnom kada bi primio loptu blizu centra ili nakon što bi ušao u reket, jednostavno ga prisilivši da se bori za prostor i šut s cijelom hrpom sjajnih stopera. Taj luksuz kakav ima Hollins ima malo tko, da nakon što dugonja poput Princea započne posao, a žilavi Pondexter ga nastavi, stvar zaključuje terijer poput Allena koji ti ne dozvoljava disati (plus, tu je i Gasol koji je uvijek bio spreman preuzeti odgovornost čim bi se Durant našao u blizini reketa). Borba sa svima njima izmrcvarila je Duranta zbog tereta kojega je morao nositi u svim fazama igre, a ta kvaliteta s kojom su riješili prvu napadačku opciju protivnika najveći je uspjeh Grizzliesa u ovoj seriji, ujedno i još jedan dokaz da se košarka ne igra 1 na 5. Ujedno i dokaz da je Westbrook igračina, kao i da je često puta u životu važnije imati više sreće nego pameti (šifra – ozljede Griffina i Westbrooka).

2 thoughts on “DAY 25 – THE KNEE BLUES

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *