DAY 27 – BIGGER, LONGER AND UNCUT

KNICKS @ PACERS

Otvaranje kakvo vjerojatno više nitko nije smatrao mogućim u ovoj seriji – obje momčadi razigrane i nadahnute u napadu zajedno ubacuju 56 poena u prvih 12 minuta, što je znak da nas čeka posebna večer. Indiana uglavnom zabija kroz post i dominaciju u napadačkom skoku, a New York ritam prati odličnim šutom iz vana (tri trice i četiri duge dvice). Za Pacerse je pak najvažnije da opet imaju Hilla u startnoj petorci, ako zbog ničega drugoga onda zbog toga da Stephenson opet može koristiti rupe u obrani Knicksa koja na njega uopće ne obrača pažnju, što ovaj koristi za ulaze tijekom cijele večeri.

U drugoj četvrtini Knicksi šuterski posustaju, a Pacersi odmah koriste prvi duži period bez protivničke trice (samo jedna) da povećaju prednost do + 8. Knicksima definitivno ne pomaže ni činjenica da nisu u stanju odigrati obranu bez faula (Pacersi žive na liniji, čak 11 ubačaja više u prvom poluvremenu). Ipak, iako razvoj situacije definitivno odgovara Pacersima, u svemu ima i jedna dobra vijest za Knickse – Melo je češće u postu nego ikada do sada, svim silama se trudi zabiti što više laganih poena svjestan da je to jedini način za izbaciti Pacerse iz kože u kojoj se trenutno sjajno osjećaju zbog fizičke i mentalne prednosti.

U trećoj četvrtini Knicksima se vraća trica, zabijaju ih 4 u nizu (od čega čak 3 Shumpert, koji zabija 16 koševa u 12 minuta nastavka), što je uz Melovu kvalitetnu partiju dovoljno da se vrate u egal i okrenu momentum koji je opasno bio na strani Indiane. Do kraja čak par puta dolaze i u prednost, trice upadaju sa svih strana (Copeland dvije, čak i Smith zabija jednu), ali, isto kao što njih trica održava na životu, tako i Pacersi preživljavaju ovaj period jer dolaze do skoka u napadu svaki put kada im treba koš.

Na kraju je tako opet presudila dominacija u sredini. Obrambeno, boljeg dokaza od Hibbertove blokade nad Anthonyem vam ne treba – u trenutku kada su Knicksi prijetili prelomiti utakmicu, takav potez mijenja sve, jer, umjesto zakucavanja koje bi te dodatno podiglo, ti si taj koji je zakucan i utišan (nije slučajno da su Knicksi iduća tri napada bacili u bunar). Napadački, dobili smo samo potvrdu dobrog, starog pravila – u playoffu koševi iz reketa i s linije uglavnom odnose prednost pred šutem iz vana, a Pacersi su sinoć imali 32 poena više u reketu, kao i čak 28 pokušaja slobodnih viška. U ovom slučaju to je značilo da je Knicksima uzalud bila sjajna šuterska večer (100% slobodna, 43% za tri u 13 ubačaja), kao i odlična Carmelova partija u napadu (barem do spomenute blokade).

Iako je teško povjerovati da je New York izgubio utakmicu u kojoj su dobili 39 efikasnih poena od Anthonya i 13 trica uz onakav postotak, Indianin konstantni pritisak kroz Westa i Hibberta za njih je jednostavno bio prevelik zalogaj (West je pak odigrao još jednu profesorsku utakmicu, bez greške, posebice prilikom napadačkih odluka). Ako ništa drugo, Knicksi su barem umrli muški, okrunivši odličnu sezonu kvalitetnim zadnjim nastupom.

Iako će se mediji nedvojbeno koncentrirati na mane jer ipak je u pitanju New York, realno ova momčad je postigla svoj maksimum. Za to svakako ogromne zasluge idu Woodsonu koji je uspio cijelu sezonu održati ovaj čudan roster pod kontrolom i postići sjajan rezultat originalnim stilom igre. Da je Chandler bio spreman za playoff i da su imali barem još jednog centra (Camby?), možda bi se ova priča drugačije razvijala.

Pacersi su pak jahali svoje dobre strane u odličnoj pripremi za Miami, a uz nadahnute partije Westa i Hibberta doprinos su sinoć dali Stephenson (koji je višak slobode i činjenicu da je na njemu uglavnom bio sakriven najslabiji obrambeni bek Knicksa ovaj put izuzetno učinkovito koristio) i, naravno, George. Iako nije imao velikog obrambenog uspjeha protiv Mela ovom prilikom, ukupno gledajući odradio je sjajan posao i pri tome imao veći utjecaj na tijek serije od direktnog protivnika. Da bi bili konkurentni, Knicksi su trebali Mela u dominantnom izdanju od prve do zadnje utakmice, a George se, uz pomoć Melovog načetog ramena, pobrinuo da do toga ne dođe, usput odrađujući sjajan all-round posao.

Carmelo je imao dva najbolja individualna napadačka nastupa u seriji, ali oduzmemo li mu sve one promašene rotacije koje su dovele do lakih koševa Indiane, jasno je kako se utjecajem na tijek događanja ne može mjeriti s momkom kojega očito čega vanserijska karijera (možete li zamisliti kakva će noćna mora George postati kada popravi kontrolu lopte i postotke šuta, što će neminovno doći s iskustvom, tu već govorimo o top 5 talentu u cijeloj NBA).

Koliko god je visoki dvojac Indiane odradio ključni posao u razbijanju ravnoteže između ovih momčadi, toliko je odluka da George isključivo čuva Carmela 1 na 1 donesena u utakmici broj 3 bila onaj završni udarac u nade Knicksa (u prve dvije gledali smo puno više Westa i puno više udvajanja). New York od tada gotovo da nije mogao igrati svoju igru jer više nije bilo prostora kojega je inače za Feltona, Smitha Kidda i ostale bekove otvarao Melo. To je zaustavilo kretanje lopte i ulaze koji su bili osnova napada Knicksa, koji su se tako sveli na ono što istinski jesu jednom kada maknemo svu šminku koju čine trice i kontrola ritma – izolacijska momčad u kojoj napade uglavnom završavaju Carmelo ili Smith.

Što dovodi do jednog puno većeg problema nego što je to časni poraz od bolje momčadi – kako dalje? Dok Pacersi u Hibbertu i Georgeu imaju garanciju da ih u bližoj budućnosti čeka uspon, Knicksi su vjerojatno dosegli vrhunac s ovim rosterom. Kidd, koji je u regularnoj sezoni imao značajnu ulogu, potpuno je razotkriven u playoffu kao penzioner. Smith, na čijim šuterskim eksplozijama se previše toga baziralo, postaje slobodan igrač. To su problemi, ali najveći od svih je činjenica da je Chandler zagazio u tridesete i uz to ima već 12 godina iskustva jer je u ligu stigao kao srednjoškolac. Kao i Dwight, ali i svi slični tipovi centara koji nemaju tehniku na koju se mogu osloniti već ovise isključivo o fizikalijama, Chandler izgleda duplo gore od prosječnog košarkaša kada nije u idealnoj formi. A kako se kilometraža gomila, to će sve teže biti dovesti ga u nju.

Naravno, najveći slon u sobi je bez ikakvih dvojbi ugovor Stoudemirea – dok se ne riješe njega, novih značajnih promjena neće biti. GM Grunwald se pokazao lukavim u pronalaženju jeftine i korisne radne snage u Europi (Prigioni, Copeland), ali je istovremeno dodatno zakrčio roster nepotrebnim dugoročnim vezivanjem uz Novaka, Kidda i Cambya. Praktički, ne preostaje mu ništa drugo nego opet skautirati na sve strane kako bi našao tri-četiri igrača sposobna igrati ozbiljne minute na minimalcu samo kako bi Knicksi dogodine ponovili ovogodišnji rezultat. Kada sve ovo stavimo na hrpu, jasno je zašto nema velikih razloga za optimizam u iduće dvije sezone koliko je u teoriji ovaj roster još na okupu. Ali, da mogu biti ponosni što su barem opet relevantni, to svakako. Problem je, eto, samo u tome što u New Yorku očito nitko nije zadovoljan s bilo kojim drugim mjestom osim prvim.

3 thoughts on “DAY 27 – BIGGER, LONGER AND UNCUT

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *