DAY 29 – YES HE STILL (DUN)CAN

Kakav kaos od utakmice. I kakav sjajan primjer da se vrhunska zabava može dobiti čak i u scenariju u kojem više lopti leti pored table nego u mrežicu.

Nema zajebancije s Memphisom ovaj put – Allen je od prve sekunde na Parkeru, a Gasol je od prve sekunde u low postu. Ovo su dvije ogromne promjene u odnosu na prvu utakmicu koje će u startu pomoći obrani Grizlija iz očitih razloga, ali trebale bi ostaviti pozitivan trag i na napadu. Obrambeno, manje Parkera znači više Duncana i Manua, a ni jedan ni drugi do sada u playoffu baš i nisu izgledali spremni preuzeti glavnu ulogu. Napadački, ovo bi trebalo otvoriti više prostora Randolphu jer, ako je Gasol češće nisko u postu s Duncanom, to znači da je Splitter češče na Zachu.

I dok su povrati u obrani očiti, jer Spursi ne dolaze ni do približno kvalitetnih pozicija za šut (niti Parker razbija obranu ulazima, niti bočni braniči Memphisa imaju potrebe ostavljati Greena i Leonarda same u kutu), u napadu se ne događa ništa. Memphis se i dalje muči zabiti, posebice Randolph (nepotrebno forsiranje akcije kako bi ga se što prije uvelo u utakmicu ovdje je kontra-produktivno), što Spursi lukavo koriste da kroz bržu tranziciju dolaze do laganih koševa i time ostanu ne nekom ritmu od barem 20-ak koševa u četvrtini. Na ruku im ide što Conley vrlo rano dolazi do dvije osobne, zbog čega na parket puno ranije nego bi trebao izlazi čovjek koji je do nedavno bio zabavljen gostovanjima po talk-showowima, Dooling.

Međutim, izlaskom startera Spursa radi predaha napad im gubi i tu tranzicijsku komponentu, što znači da Memphis uspijeva u potpunosti nametnuti svoj ritam – Popova mašina zabila je smiješnih 15 poena bez trice. Usporedite ovo, molim lijepo, s rezultatom iz prvih 12 minuta prve utakmice i zaključite i sami koja je realnost (kao i obično, negdje između krajnosti). Uglavnom, poanta je kao i uvijek da za tango treba dvoje – da Memphis nije bio onako katastrofalno bezidejan obrambeno u prvoj utakmici, vraga bi Spursi zabijali kao na treningu.

U startu druge četvrtine igra se otvorenije, Arthur mora izlaziti na Bonnera što otvara reket za ulaze Spursa, dok Memphis zabija par šuteva iz vana kako bi ostao u egalu. Ovdje Hollins odlučuje igrati s niskom postavom i staviti Princea na Bonnera, što Spursi ne uspijevaju ozbiljnije kazniti, ali time samo naglašavaju problem strategije kod Grizzliesa – Hollins je povukao potrebne poteze prije utakmice čime je dokazao da nije mutav, ali njegovo vođenje samog susreta ostaje jedan vječni upitnik. Koje recimo dodatno naglašava odluka da izvadi Conleya nakon samo nekoliko minuta igre u drugoj zbog trećeg faula, kao da Neal ili Green mogu iznuditi još kojega do kraja poluvremena.

Uvođenje Baylessa na playa tako automatski ruši koncept čvrste obrane, napad bez Conleya gubio ritam, a sve skupa Spursi brzinski koriste za doći do prilike za vratiti se tranziciji i zabiti prve dvije trice iz kuta. Green i Leonard u minutu pokazuju odakle prijeti opasnost i podsjećuju da je oduzimanje ove opcije ključ – par suza i eto prednosti od 11 koševa.

Hollins svoju “briljantnost” dokazuje i ubacivanjem Wrotena za zadnje 4 minute (što, pobogu, Wroten ima raditi u playoff rotaciji – ovo je jednostavno loš potez, tu nema opravdanja), dakle u trenutcima kada Spursi kreću na kaznenu ekspediciju i tako uspijeva okruniti vlastitu katastrofalnu drugu četvrtinu koja je već opasno ulazila u Del Negro teritorij. Obrambeno su odradili dobar posao i da nije bilo ovog lošeg perioda s početka i kraja druge kada su se totalno raspali u oba smjera zbog nepotrebnih poigravanja s postavama (zašto Prince umjesto Arthura, zašto Bayless i Wroten zajedno na parketu) imali bi Spurse točno tamo gdje su htjeli, oko 40 koševa. Ali, istovremeno su samo potvrdili da im je napad puno veći problem od obrane koji se ipak neće ispraviti preko noći – 31 koš koji su zabili jednostavno je sramotan, sramotan podatak, bez obzira na više nego solidnu obranu Spursa u trenutcima kada je Timmy bio na parketu.

U drugom poluvremenu nastavlja se noćna mora – Spursi sada već imaju momentum, Leonard i Green potežu trice iz svih situacija i zabijaju, a prednost skače do +18. Frustracija igrača Memphisa je vidljiva – koliko god se trudili, sami sebi su najveća smetnja u napadu, dok Spursi zabijaju dovoljno trica da održe prednost. Međutim, još je fascinantnije da se usprkos svemu ne predaju – malo po malo, kroz povratak kontrole u obranu (još i važnije, zbog činjenice da Spursima više ne upadaju trice preko ruke) i razigranog Baylessa, smanjuju na podnošljivih desetak koševa minusa.

Ono što Memphis definitivno vraća u igru je peta osobna Duncana. Na 8 minuta do kraja Spursi samo prividno imaju sve pod kontrolom jer bez Timmya njihova obrana nije ni približno kvalitetna (više nema čovjeka koji može čuvati obruč i držati pod kontrolom jednog od visokih). Naravno, to ništa ne bi značilo u slučaju da Hollins nije povukao potez kojim se dijelom iskupio za onaj kaos u drugoj četvrtini – ostavio je na parketu Baylessa i Pondextera umjesto Allena i Princea, odlučivši se za napad umjesto obrane (opet je Pondexter imao bitnu rolu iz kuta u stizanju rezultata). Zašto je pak odustao od ovog stila u zadnjih 7 minuta (zadnje dvije plus produžetak) i vratio se Allenu, to je pak jedno sasvim drugo pitanje (Allen i Prince zajedno na parketu se u ovoj seriji pretvaraju u svojevrsnog Perkinsa za Memphis i stavljaju Hollinsa u situaciju u kojoj više doslovno nema izbora – morat će ih razdvojiti jer u trenucima dok su zajedno na parketu Spursi ni krivi ni dužni postaju obrambeni div).

Ipak, ono što je u ovom završnom periodu izdalo Spurse nije bila obrana, već napad. Trice preko ruke koje su upadale u trećoj sada su se odbijale od obruča, a vidno umorni Parker promašivao je zicere koje inače zabija zatvorenih očiju (bez Duncana, njegova odgovornost u organizaciji igre je ogromna, što je ostavilo traga na učinku u zadnjoj četvrtini), tako da je Memphis u ovom periodu, od Duncanova odlaska na klupu do njegovog povratka u igru dvije minute prije kraja, San Antonio ostavio na samo 2 poena. Praktički, u tih 6 minuta Spursi su odradili svoju najbolju imitaciju Memphisova napada do sada, pucajući sami sebi u nogu.

Naravno, prednost je bila takva da je Memphis morao napraviti nemoguće da stigne u egal, a to im je završnici i uspjelo. Pop je pomalo naivno ostavio Bonnera u igri zadnje dvije minute, nadajući se da će tako raširiti obranu za Parkerove ulaze, ali obzirom da je Parker promašivao apsolutno sve, time je samo naškodio kvaliteti igre pod vlastitim obručem. Randolph preko Bonnera drži Memphis u igri, a završni udarac stigao je, simbolično, kroz ipak najveće oružje Memphisa – presing. Pritisak Allena na Ginobiliu (uz očajan blok Bonnera kakav Splliter ili Diaw zasigurno ne bi odradili, praktički je pustio Allena da u djelić sekunde udvoji Manua na kojemu je već bio Zach) urodio je kontrom koja se pretvorila u 4 poena zbog namjerne osobne Ginobilia – prvo Allen zabija slobodna, a onda i Conley sjajnim ulazom još jedom Parkera prikazuje kao tragičara (pitanje za Popa – zašto u ovom ključnom napadu, koji uz to stiže nakon prekida, na Conleyu nije bio Green ili Leonard?).

Memphis tako dolazi u priliku dobiti utakmicu u kojoj veći dio nije imao što tražiti, samo na račun snage volje, ali Timmy je u produžetku spojio niz sekvenci u napadu i obrani koji su gurnuli Spurse iznad vode taman onoliko koliko treba.

Druga utakmica je tako bila sve što Memphis može poželjeti pred odlazak na vlastiti parket, okrenuli su momentum u svoju korist, ali jedna stvar ih ipak treba ozbiljno brinuti. Ne, pri tome ne mislim na činjenicu da su Spursi uspjeli iščupali pobjedu u ritmu koji je puno više odgovarao gostima (ipak su zabili 9 trica i imali čak 29 asista, dakle i dalje su bili Spursi prije svega), već na Duncanovu dominaciju nad Gasolom u prve dvije utakmice.

Nebitno da li u međusobnom 1 na 1 dvoboju ili u situaciji kada ih dijeli tri metra prostora – Timmy je trenutno jednostavno korisniji igrač. Ako maknemo one sulude trice iz prvog susreta i sinoćnje treće četvrtine, Timmy ostaje kao MVP dosadašnje serije – u čak 19 minuta manje na parketu od Gasola, ostvario je gotovo jednaki broj koševa, skokova i asista kao i Marc, a uz to je odradio i puno, puno bolji posao obrambeno, što je i ključni detalj koji je Spursima donio ovu ogromnu prednost u seriji. Uglavnom, dok se ne promjeni ova centarska paradigma (na kojoj sam osobno temeljio najveći dio očekivanja), dakle dok Marc ne odigra bolju all-round košarku i ne ostavi veći trag na tijek susreta od Duncana, Memphis nema šanse dobiti ovu seriju.

5 thoughts on “DAY 29 – YES HE STILL (DUN)CAN

  1. Ipak se Zach nije pojavio. Ostali su morali čupati umjesto njega. Očigledna mentalna blokada, čovjek sa pola metra od koša baca cigle. Na Marca je očigledno leš McGradya bacio neki sihir ili čin 😀

    Problem sa grit and grind ekipama je što vam Bayless puca tricu za drugi produžetak, ali ih je lako zavoljeti bez igrača tipa pucam40lopti Melja.

    Nema predaje GO GRIZZ 😀

  2. Meni jedna stvar nikako nije jasna,kako uz sve moguce strucnjake koji se bave samo time,ljudi u NBA nisu u stanju tacno definisati sta je flagrant faul!!??..a sinoc se moglo desiti da bas to odluci utakmicu,prekrsaj Ginobilia na Allenu je sudjen kao flagrant,i naravno da bi ga svi mi sudili tako,ali najtuznije od svega je sto po njihovim neodredjenim i nepreciznim pravilima (“unnecessary and excessive contact”??) vjerovatno da su sudije pogrijesile,kao sto rece i Van Gundy u prijenosu…sto puta bolje i jasnije je pravilo FIBA,ako prilikom faula ne ides na loptu to je namjeran faul,sto je i logicno,i svima je lakse,i sudijama i igracima i publici,svi iste sekunde znaju kada je namjeran faul,a ne ovako…covjek je mogao poginuti-jest da je malo pretjerao sa glumom ali bilo je bas zestoko,a Pop se svadja sa sudijama jer su sudili flagrant :))

  3. manu ginobili@ u europi sam vidio milijun puta da igrač ide spriječiti kontru, odnosno ne ide na loptu, već ide u putanju igraču s loptom, s jasnom namjerom da napravi faul, pa se ne svira namjeran faul, odnosno tehnička, tako da ni u europi to nije skroz jasno definirano.

  4. Gee, imam jedno pitanje,nema veze s playoffom,ali ima s aktualnim događajem kao sto je draft lottery.
    Pošto su Cavsi opet dobili prvi pick,kao i sto su dobili 2011. kada su zapravo Irvinga pokupili pickom Clippersa.
    Što bi bilo da Clippersi nisu trejdali Barona u Cavse za Mo Williamsa.Usput su poslali i taj pick.Da nisu dirali Barona,nego da su ga jednostavno amnestirali na kraju sezone,posto Clippersima vjerojatno nije problem 30 milja jer su na velikom trzistu,a i sva ta medijska paznja oko Griffina,prodaja dresova,sponzori itd bi sve pokrili u pola godine.
    Sad,da su ostavili taj pick i da su uzeli Irvinga, spojili ga s Gordonom i Griffinom, kakva bi to momcad bila? Jaca od danasnje ili slabija. Koliki god genijalac i igracina CP3 bio, ipak su i Gordon i Irving strijelci,dobri suteri,a i nisu losi kreatori,i svakako bi imali jacu vanjsku liniju sa dva mlada all star igraca( pretvarajmo se da je Gordon isto all star klasa kojoj se bas i ne poklapa najbolje)
    Gordon bi sigurno odigrao nesto vise utakmica,posto ih je dosta namjerno propustio zbog nezadovoljstva vodstvom Hornetsa.
    Umijesto s Paulom,u sezonu bi usli s Irvingom,Gordonom,Aminuom,Blakeom i Jordanom, i prosjecnom klupom,Paul ih je odveo u PO,bi li isto napravili i Irving i Gordon?
    Vidim da sam malo oduzio,ali nadam se da je zanimljivo pitanje,nadam se odgovoru u podcastu ili u komentaru.Hvala

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *