IOR TIME-OUT – MAN OR ASTRO-MAN?

Information becomes knowledge only when it’s placed in context.
– Nate Silver, The Signal and the Noise

U gomili prijedloga za teme u pauzama između utakmica, jedan me posebno zaintrigirao – kako odrediti stvarnu vrijednost Dražena Petrovića kao košarkaša u današnjem kontekstu kada je njegova vrijednost kao legende jača nego ikada? Drugim riječima, kako izdvojiti čovjeka iz narativa? Ove okrugle godišnjice obično posluže za neke značajnije rasprave o temi, ali u slučaju Dražena i 20 godina nakon smrti dobili smo istu dozu patetike, anegdota i subjektivnih superlativa koje su prije par desetljeća na superioran način već prezentirali (ne)službeni kroničari Draženove karijere poput Nevena Bertičevića (koji je godinama prije raznih modnih mačaka svojom pojavom u noćima košarke definirao stil u Hrvata) ili Maria Zorka (od čijeg sjajnog pripovjedačkog stila je bila veća samo njegova odanost patriji – i da, tek sad sam skužio da partija i patrija imaju isti korijen). ESPN je, na primjer, odverglao jednu te istu priču kao i tijekom svake druge obljetnice, odlučivši se u svom Disney stilu za PC pristup prije svega (a kao da ih je i stvarno briga).

Međutim, što nije sada dovoljno vremena prošlo da s distance možemo uputiti objektivan pogled na jednu fantastičnu i prerano prekinutu karijeru?

Pokušat ću to danas uz pomoć IOR sistema, ali prije nego se bacimo na posao moram otvoreno reći da pripadam u kamp apsolutnih Draženovih štovatelja. Sačuvao sam samo 7 postera u životu da ih jednoga dana uokvirene stavim na zid garaže, a na njima su redom Dražen, Toni, Michael, Goran, Neil, Steve i brončana repka. Kako smo obojica Šibenčani, u njemu ne vidim samo sjajnog košarkaša, već i uzor, čovjeka koji je dokazao da se kombinacijom radne etike, samopouzdanja i neuništive volje u životu može postići sve i da zemljopisni položaj nije isprika, već samo još jedna prepreka koju se može savladati. Također, iako za to nikada neće biti nikakvih dokaza, do groba ću vjerovati da je njegova smrt uništila našu košarku, ostavivši je u rukama kriminalaca i mediokriteta kojima se nitko nije mogao suprotstaviti (Tonija i Dina je bolila kita, što im ne mogu zamjeriti, ali Dražen bi iskoristio svoju veličinu za borbu, barem tako vjerujem). Ovakve stavove rezultati današnje analize neće nikada promjeniti jer Dražen je odavno dokazao svoju vrijednost kao simbol veći od života.

Sada kada smo riješili emotivnu stranu priče, okrenimo se činjenicama i pokušajmo izračunati koliko je Dražen bio težak kao igrač na vrhuncu karijere.

Za izračunati nečiju IOR vrijednost u ’90-ima, trebat će modificirati sistem. Temelji su tu – zahvaljujući kalkulatorima, PER i WS/48 vrijednosti su već spremne na nenadjebivom basketballreference.com, a to znatno olakšava posao. Međutim, ono što u startu otežava posao je činjenica da je najveći dio mojih uvjerenja prilikom izgradnje sistema bio pokušati dati podjednaku važnost obrani i napadu, a to bez kvalitetnih +/- podataka neće biti moguće. Također, kako ne koristim klasični PER već modificirani u koji uključujem učinak direktnog suparnika, treba nešto smisliti i kako bi se linearna box-score vrijednost prilagodila igri u oba smjera, a ne samo napadu.

Kompromis sam pronašao na sljedeći način. Za izračunati PER potreban za IOR formulu (kako ga ja volim zvati SuPER) odlučio sam pogledati box-score svake utakmice Netsa iz sezone 1992-1993 koju uzimam kao osnovu za izračunavanje Draženove kvalitete i koja bi to po svemu trebala biti obzirom na kombinaciju uloge u momčadi i godina (28 je granica na kojoj bočni igrači, bilo bekovi bilo krila, tradicionalno dosežu zrelost). Kako se u to vrijeme igrala isključivo 1 na 1 košarka (zone su bile zabranjene), a sofisticirani sustavi presinga, pomaganja i preuzimanja rijetki (iznimke su bili Bullsi i Sonicsi koji nisu imali dominantne centre u reketu i koji su zbog toga obrambenim konceptima bili debelo ispred svog vremena, što je tvrdnja koja vodi do sljedeće digresije – zašto Clippersi već nisu angažirali Karla i dali mu odriješene ruke da od Paula i Griffina napravi novu Payton-Kemp kombinaciju?), pogled na statistiku protivničkih bekova-šutera dat će pristojan odgovor na pitanje koliko je Dražen bio dobar stoper.

Rezultati su blago rečeno – šokantni. Iako solidne visine i čvrste građe, Petro je izgleda dopuštao protivničkim dvojkama da se osjećaju kao na pikniku. Ne samo da su brojke protiv njega nabijali tadašnji asovi na poziciji poput Dumarsa ili Majerlea, već i sasvim prosječni, danas već zaboravljeni igrači. Uzorak je čest i popriličan i treba ga uzeti ozbiljno – ako je Dražen u svojoj najboljoj sezoni imao PER 17.3, dodavši ove obrambene minuse njegov SuPER bi pao negdje na 15, što je učinak malo iznad NBA prosjeka (prosječan NBA igrač kreće se negdje između 13 i 14). Međutim, tu stvari ipak treba staviti u kontekst – Dražen je bio prva opcija na vanjskim pozicijama Netsa, što znači da je često ulogu stopera uzimao drugi bočni igrač, a u ovom slučaju to je bio Chris Morris. Morris je bio NCAA zvijezda izabrana kao četvrta na draftu koja nikada nije opravdala očekivanja, iako je ostvario solidnu karijeru kao igrač zadatka u ligi (3&D profil tada nije postojao, krilo je moralo imati snagu za igrati u reketu kao treći visoki i biti dovoljno brzo za guranje na perimetru – da, tada su se hrvali i na perimetru, ne samo pod košem – a Morris je solidno ispunjavao ove zahtjeve sa strane talenta, ali to očito ne znači da je u ovom periodu imao neki značajniji utjecaj u obrani).

Netsi ne samo da nisu imali rasnog stopera na vanjskim pozicijama, već su i pod košem imali kombinaciju visokih koja baš i nije bila spremna čistiti pogreške ovih ispred sebe. Derrick Coleman je bio DeMarcus Cousins 20 godina ranije, čovjek koji je osim po talentu za trpanje i skakanje najviše ostao u sjećanju kao jedan od najgorih obrambenih igrača u NBA povijesti – od njegovog nepoznavanja osnova obrane i pravilnog kretanja veća je bila samo njegova kurcobolja. Dodaj da je centra igrao legendardni Sam Bowie (da, onaj izabran ispred Jordana, Barkleya i Stocktona na draftu koji je definirao ligu iduće desetljeće), tada već opasno repariranih koljena i sve je jasno, Dražen baš i nije imao potrebnu pomoć.

Čekaj, reći će netko, pa zar nisu ti Netsi tada bili smatrani jednom od boljih obrambenih momčadi u ligi? Istina, ali dobar dio tog dojma stvoren je zbog toga što je na klupi bio Chuck Daly, tvorac igra Pistonsa s tri prava visoka u frontcourtu (u ovim Netsima je kao treći visoki još uvijek igrao Rick Mahorn, čovjek prema kojemu bi se i David West činio kao baletan). Također, Netsi su igrali sporim ritmom koji mnogi i danas tradicionalno miješaju s kvalitetnom obranom, umjesto da se fokusiraju na učinkovitost. I sada ide najluđi podatak – Netsi su stvarno bili top 3 obrana lige, ali s učinkom koji u današnjoj post-Thibodeau NBA ne bi bio dovoljan ni za top 10. Toliko o tome kako je napad oživio kada su ukinuli handchecking – ako NBA želi run & gun i laku zabavu, morat će prije svega ukinuti trenere i taktiku.

Uglavnom, dok se nismo potpuno zagubili, kako dešifrirati ovakve paradokse? Jednostavno, povratkom na spomenuto 1 na 1 pravilo. Bowie, Coleman i Morris možda nisu bili sposobni biti dio sjajne timske obrane, ali su u direktnim sudarima pošteno mučili svoje protivnike. Dražen je uredno bio izrešetan, stoga mu ovaj defanzivni dio igre definitivno neće donijeti bodove ni u momčadskom dijelu ocjene, a ni u kasnijem individualnom bonus prilagođavanju IOR-a širem kontekstu.

Riješili smo dakle linearni box-score učinak, ali što je s utjecajem na igru koji registrira +/-? Kako nemamo individualne brojke, tu sam se odlučio za korištenje prosjeka. Netsi su sezonu završili s koš razlikom +103, a Dražen je odigrao 70% minuta na poziciji dvojke (sličnu minutažu u momčadi imao je još samo Coleman) čime je bio odgovoran otprilike za 18% rezultata Netsa. Ostatak minuta na poziciji otpadao je na ispodprosječne igrače poput Rumeala Robinsona (combo-bek koji je uglavnom mijenjao Kennya Andersona) i swingmana Rafaela Addisona (tip igrača koji u današnjoj NBA ne bi imao mjesta zbog manjka šuta, ali onda je zbog fizikalija bio poželjan na svakoj klupi). Dakle, sada je samo trebalo naći igrače sličnog učinka nakon 2002. koji su bili dio sličnog konteksta i doći do prosječnih +/- brojki koje bi uključili u IOR (najbliža usporedba iz svježih godina bio je Kevin Martin). Mislim, jasno je da se radi o poprilično nepreciznom sistemu, ali odstupanja ne mogu biti tolika da cijelu priču učine besmislenom (primjera radi, Dražen bi u ovodišnjem IOR izračunu završio na 56. mjestu, između Kirilenka i Davida Leea).

Uglavnom, nakon što smo došli do temeljnih brojki, dalje je samo trebalo dodati negativne ili pozitivne bodove u odnosu na minutažu, broj utakmica, godine, vještine, regresiju i kontekst suigrača kako bi dobili kompletan IOR (makar do njega došli sporednim putevima). Ovdje je bitno istaknuti da je osim loših obrambenih brojki (uz sve ranije spomenuto, tu je i mizerni učinak u blokadama i ukradenim loptama koji jasno govori o nedostatku atleticizma i idealnih fizikalija), Dražen imao problema i s kreacijom – postotak asista je solidan i očito je da nije bio sebičan igrač, ali broj izgubljenih lopti je izrazito visok i govori da se ipak najbolje osjećao kao catch & shoot opcija.

Kako bi dojam o njegovom mjestu u povijesti bio još jasniji, usput sam izračunao i IOR za ostale ponajbolje igrače na poziciji dvojke te godine (uz jednu napomenu – Clyde Drexler nije uzet u obzir jer je propustio pola sezone zbog ozljede, plus ga je Adelman i kada ga je imao na raspolaganju koristio kao trojku, eksperimentirajući po prvi put s niskim bekovskim parom Porter-Strickland, a to korištenje dva playmakera kasnije će mu postati zaštitni znak u Houstonu i Sacramentu, pa i danas u Minnesoti).

1. MICHAEL JORDAN (Bulls) IOR 161

(nemam namjeru pričati previše o ostalim igračima jer već pogled na bodove sve jasno govori, ovo su LeBronovski učinci za čovjeka koji ipak nije imao fizikalije kao svemirac, ali ono što me ostavilo bez daha gledajući Jordanov učinak je nevjerojatno malena količina lopti koje je gubio koja je u rangu Chrisa Paula – drugim riječima, kada budete pričali o njegovim kvalitetama, nemojte zanemariti ni onu da je bio jedan od najboljih driblera koje je svijet ikada vidio)

2. REGGIE MILLER (Pacers) IOR 86

3. HERSEY HAWKINS (Sixers) IOR 78

4. JOE DUMARS (Pistons) IOR 76

5. DAN MAJERLE (Suns) IOR 73

5. REGGIE LEWIS (Celtics) IOR 73

7. DRAŽEN PETROVIĆ (Nets) IOR 72

8. RICKY PIERCE (Sonics) IOR 68

9. NICK ANDERSON (Magic) IOR 67

10. JOHN STARKS (Knicks) IOR 64

Dražen je te godine izabran u treću petorku lige, ali pogled na ovaj popis jasno ukazuje da nije bila nikakva nepravda što nije izabran na all-star. Ok, Drexler je definitivno izabran na račun stare slave, ali Petrović ionako nije mogao biti dio rostera na Zapadu. Ako je itko imao pravo buniti se, onda su to Reggie Miller i vječno zapostavljeni Hersey Hawkins, koji su ispred Dumarsa na listi. S druge strane, Joe je slično Drexleru dobio pozivnicu na račun zasluga. I na kraju krajeva, koga briga za all-star izbore? Dražen je izborom u treću petorku dobio puno veće i važnije priznanje, a na to je opet puno više zamjerki trebao imati Miller koji je Indianu također odveo do prvog kruga playoffa (uz Jordana u prvoj petorci NBA, Dumars je dobio mjesto u drugoj).

Liga je stvarno tada bila krcata kvalitetnim dvojkama (umjesto da pričamo o tome kako su izumrli centri, zar nije još veća misterija gdje su nestali bekovi šuteri?), a Dražen se našao u sjajnom društvu, s Reggiem Lewisom i Danom Majerleom (s Lewisom ga veže i ta nesretna slučajnost da im je ovo bila zadnja sezona i da su stradali u dva mjeseca razlike). One usporedbe s Jordanom dakle mogu poslužiti samo kao metafore – Draženov značaj kao pionira u odnosima između NBA i igrača iz Europe debelo je iznad njegove vrijednosti na parketu. Naš europski Jordan u stvarnosti je ipak više bio šibenski Majerle.

Ali, da li je usporedba s nesuđenim trenerom Sunsa, legendarnim Thunder Danom (čije šuterske partije u periodu od 1991. do 1993. su dovoljne da čak i najveći Draženov fan poput mene ovu usporedbu shvati kao kompliment) stvarno idealna? Ili postoji još smjerova u kojima bi mogli proširiti priču?

Pokušajmo Dražena usporediti sa sličnim igračima iz nekih drugih razdoblja, točnije s njihovim izdanjima u 28-oj godini života, godini koja je u većini slučajeva vrhunac karijere prosječnog swingmana (jasno, što si više izvan prosjeka, to imaš drugačije putanje karijere).

VINCE CARTER (Raptors/Nets), sezona 04/05, IOR 93

EDDIE JONES (Hornets), sezona 99/00, IOR 91

RAY ALLEN (Sonics), sezona 03/04, IOR 90

JEFF HORNACEK (Suns), sezona 91/92, IOR 87

RICHARD HAMILTON (Pistons), sezona 06/07, IOR 71

MITCH RICHMOND (Kings), sezona 93/94, IOR 67

ALLAN HOUSTON (Knicks), sezona 99/00, IOR 63

Ovdje je iz prve jasno da su Vince i Ray klase za sebe, a moram priznati da me iznenadilo da je Eddie Jones ovako dobro prošao IOR test. Tip je bio igračina i odličan strijelac, u to nema sumnje, ali all-round brojke su mu brutalno dobre i prava je šteta da je danas skoro zaboravljen (Lakersi su ga se riješili taman prije nego su osvojili prvi naslov kako bi otvorili mjesta za Kobea, tadašnjeg all-star beka su zamijenili za Glena Ricea na zalasku karijere koji je u tom periodu ionako bio spot-up šuter, dok za Jonesa jednostavno nije bilo lopti u novom poretku – drugim riječima, prije nego se riješio Shaqa, Kobe se riješio i Eddiea). Odigrao je sjajno i u Hornetsima i u Heatu (uredno ih usmjeravao u playoff, iako je stigao u trenucima kada je dolazilo do smjene generacija i dok su momčadi bile u rebuildingu – u Hornetse je taman stigao Baron Davis, a u Heatu se momčad iz ruku Hardawaya i Mouringa predavala jednom drugom rookieu, Wadeu), ali nikako da se nađe u pravom trenutku u pravo vrijeme i zasluži malo slave.

Ali, čovjek koji je nama danas interesantan je Mitch Richmond. Iako je Rip Hamilton bodovima i statusom solidne treće opcije najbliži Petroviću, Mitch Richmond u priču donosi jedan novi element – drugu mladost. Naime, čovjek je tek u 29-oj dosegao vrhunac, a najbolje sezone je odigrao u ranim 30-ima (da bi se nepovratno izgubio u 33-oj godini). Tih 4 sezone u rasponu od 29 do 33 Richmond je igrao košarku životu u puno gorem kontekstu od Petrovića, u smiješnoj momčadi u kojoj je praktički bio jedina ozbiljna opcija, ali to ga nije spriječilo da se IOR učinkom popenje do statusa druge opcije, time i all-star kredibiliteta. Teza se nazire – što ako je i Dražena zbog njegovih kvaliteta čekala slična putanja?

Naime, Majerle, pa i Lewis u manjoj mjeri, u zrelim godinama već su bili u silaznoj putanji jer je njihova igra puno više ovisila o atleticizmu od Draženove. Petrović je, poput Richmonda, mogao mirno igrati još 4-5 sezona na istoj, možda i većoj razini, samo izlazeći iz blokova i krećući se bez lopte (u tu se priču odlično uklapa i ova bodovna sličnost s Hamiltonom). Dok je Majerle s godinama postajao sve više igrač zadatka, Dražen se poput Richmonda mogao razviti u još bolju napadačku opciju. Svježi primjer je i Mike Miller, nekada rookie godine, koji je po dolasku u ligu oduševio svojim netipičnim atleticizmom (netipičnim za bijelog brata prije svega) i koji se u godinama kada bi swingman trebao igrati najbolju košarku počeo raspadati jer su ozljede ostavile traga na tijelu u momentima kada je duh trebao doseći vrhunac. Međutim, nije tajna da su svi igrači ovisni isključivo o atleticizmu bez obzira na poziciju skloni ranijem vrhuncu i ranijem padu od igrača koji su više oslonjeni na finesu i IQ. A Dražen je definitivno pripadao u drugu skupinu.

Dakle, Dražen nije bijeli Jordan, ali što ako je zato bijeli Richmond? To definitivno nije loša pozicija, posebice ako ćemo pokušati širiti kontekst na ono što ga je tek čekalo.

Naime, iako se često ističe njegovo razočaranje nekim zakonitostima NBA i upitan povratak u Netse, također nije tajna da je Dražen na stolu imao ponude mnogih klubova. Dakle, ako bi ljeto bilo dovoljno da se smiri, a ako je povratak u Netse bio isključen, što bi se dogodilo da je prihvatio navodnu ponudu budućih prvaka Rocketsa? Pa, iako su u pitanju već poprilično neozbiljne hipoteze, nije teško ustvrditi da bi danas vjerojatno imao dva prstena NBA prvaka i time osigurano mjesto u nešto drugačijoj legendi od one u kojoj se danas nalazi (a možda i dva all-star nastupa).

Stvar je jednostavna – Dražen bi zauzeo mjesto beka šutera pored Olajuwona, mjesto koje je zauzimao Vernon Maxwell, solidan tricaš, ali i igrač debelo ispod Petrovićeve razine (u biti, o Hakeemovoj veličini sve vam govori pogled na tadašnji roster Rocketsa na kojem je drugo ime bio solidni krilni centar Otis Thorpe, a najbolji vanjski igrač 3&D play Kenny Smith).

VERNON MAXWELL (Rockets), sezona 93/94, IOR 42

Zamijenivši ovakav učinak s Draženovim, Rocketsi bi praktički zamijenili igrača tipa Lance Stephenson pouzdanom trećom opcijom (u stvarnosti bi Dražen bio puno više, desna ruka Haakemu) i puno boljim šuterom. Jasno, ovdje bi se javio problem obrane i kemije jer su Maxwellova presing igra i luđačka energija bile ravne onoj Tonya Allena, ali recimo da bi Draženov šuterski učinak pokrio najveći dio minusa ove nešto drugačije obrane (Rocketsi su bili najbolji defanzivci u ligi, što bi s Petrovićem u ključnoj ulozi bilo teško ponoviti, ali bi zato napadački svakako bili u gornjoj umjesto u donjoj polovici). Također, ne bi bilo potrebe za dovođenjem Drexlera iduće godine, što bi nas ostavilo bez jedne lijepe priče (Hakeem i Clyde ipak osvajaju naslov zajedno za Houston nakon što im to nije uspjelo 20 godina ranije na istoimenom sveučilištu), ali bi Rocketsima i dalje (vjerojatno) donijelo i drugi naslov u periodu dok se Jordan igrao baseballa.

Kada već seciramo legendu, red je da mu pokušamo pronaći i mjesto u povijesti Euro i Hr košarke. Mislim da je obzirom na ranije iznesene dokaze nepotrebno uspoređivati ga s asovima poput Nowitzkog, Gasola ili Sabonisa. Da bi kao bek-šuter imao isti utjecaj na igru poput rasnih all-round visokih igrača moraš biti stvarno specijalan all-round talent, a Petrović to očito nije bio. Međutim, kako Dražen prolazi u usporedbi s Kukočem?

Uzmemo li kao uzorak Tonijevu 28-u godinu, u kojoj je već bio u ulozi šestog igrača i potpuno priviknut na igru iz pozadine, ispada kako je Toni čak i u ovoj roli (nominalno šesti igrač, ali u stvarnosti treća opcija nakon Jordana i Pippena) ostvarivao utjecaj na igru koji bi Dražen teško dostigao.

TONI KUKOČ (Bulls), sezona 96/97, IOR 87

Dakle, čak i nakon svih negativnih bodova na račun puno manje minutaže i puno povoljnijeg konteksta (treba li uopće objašnjavati da je jedno igrati s kreatorima poput Jordana i Pippena, a nešto sasvim drugo s crnom rupom poput Colemana i haklerom poput Andersona), Kukočev utjecaj na tijek košarkaške utakmice bio je ogroman. Što je svakako zasluga izuzetnih all-round kvaliteta (da se nadovežem na ranije rečeno o Jordanu i Pippenu – kada ćemo opet imati prilike gledati tri ovakva playmakera zajedno u istoj petorci?).

Iako na kraju nemam pojma koliko su odgovori koje smo danas pronašli relevantni i uopće bitni, nadam se da će poslužiti u nekakvom budućem razgovoru koji će pokušati Dražena promatrati u nešto objektivnijem svjetlu od onoga na kojega smo inače navikli. Najbolji hrvatski košarkaš? Ne, ima boljih, a jedan od njih je i Kukoč. Najbolji europski košarkaš? Ni u ludilu, ali zato svakako jedan od najznačajnijih zbog povijesno-kulturološkog utjecaja. Europski Jordan? Budite ozbiljni, talenti u rangu Jordana ili Jamesa ili Duranta ne sjede na klupi iza Terrya Portera, bez obzira na to tko bio trener i koliko nepovoljan kontekst bio. Međutim, jedan rasni šuterski specijalist, dovoljno kvalitetan i zaokružen kao igrač i čovjek da bude pouzdana treća ili druga opcija ozbiljne NBA momčadi? Apsolutno. I s tim saznanjem mu i dalje ne gine počasno mjesto na zidu moje garaže.

20 thoughts on “IOR TIME-OUT – MAN OR ASTRO-MAN?

  1. hvala gee na vremenu koje si potrosio da bi napisao ovako kvalitetnu analizu, od danas se imam na sto pozivati kada kazem da je toni zapostavljen, i da je pokazao veci stupanj igre od drazena… naravno zal ostaje za jos par drazenovih sezona u boljoj ekipi gdje bi okrunio svoj prije svega tezak rad a i talent….

  2. Odlična analiza, i sam govorim i mislim nešto slično već godinama i drago mi je da si to potkrijepio na ovaj način, Dražen je igračina s ogromnim mudima i radnom navikom, koji je bio i možda najbolji europski bek u svoje vrijeme, ali nije igrač koji je donio promjene u (barem europskoj) košarci na način na koji su to napravili Kukoč, Sabonis ili Nowitzki. Legendarnog (a ta riječ govori dosta, znamo kako legende nastaju) kapetana ne treba precjenjivat ni podcjenjivat, a osobno mi o njegovoj veličini više govori njegov karakter nego to što je zabio 112 Olimpiji, 63 Caserti ili 44 Houstonu.

  3. Evo ideje za novi post koji bi ja vrlo rado čitao u dugim ljetnim mjesecima – IOR neameričkih igrača na vrhuncu NBA karijera.

    Znam da je vjerojatno vrlo iscrpljujuće to radit, vjerojatno i vrlo nejasno (samo usporedit Kukoča u Jordanovim Bullsima i Kukoča u Kukočevim Bullsima i odredit gdje je bio važniji i koji kontekst računat zvuči mi megakomplicirano), ali bilo bi masu zabavno saznat gdje stoje međusobno Kukoč, Rađa iz Celticsa, ozljeđeni rookie Sabonis, Divac, Petrović…. sa Ginobilijem, Parkerom, Nowitzkim, pa i Bogutom, Schrempfom, Mutombom, Kirilenkom.

    Neznam jedino da li je to izvediv projekt.

  4. Hoce li biti nastavak onog rangiranja po pozicijama? 😀
    Ili nekakva lista FA, tko bi kome dobro dosao?

  5. svaka čast za ovo, a sad malo offtopic: posebno me je zapanjila tadašnja ”top3” obrana netsa – ovo bi trebalo začepiti usta svima koji uporno tvrde da bi jordan danas zabijao 50 poena po utakmici jer nema handcheckinga, a da bi lebron u 80-ih bio prosječan igrač ”jer bi ga fizički čuvali”. hvala.

  6. ovo sam čekao. hvala ti gee. sad ću ovaj text shareti na svim mogućim net mjestima.

  7. dražen IOR-72, a george hill IOR-77………
    dražen 93-e tsp-60.05% ur-23.55
    hill 2013-e tsp-55.8% ur-18.84
    dražen kreatorski ništa nije bia gori od hilla s obzirom na poziciju pa mi se čini da taj sistem itekako favorizira kontekst bolje momčadi u kojoj se igrač nalazi nego stvarnu individualnu vrijednost dotičnih igrača jer IOR nikako nemože pokazat hill 77 punata a dražen 72…

  8. Gogo, to se nije trebalo pisati. Onaj tko ne zna, ne prati dovoljno Komesariov rad pa i ne zaslužuje objašnjenje

  9. Legendo, jel ti ovdje negdi “ali bi Rocketsima i dalje vjerojatno donijelo i drugi naslov u periodu dok se Jordan igrao baseballa.” fali također? Mislim, imali su dva naslova dok se Jordan igrao bejzbola.

  10. @ Gogo – nije, možda je nespretno napisano, ali se misli da bi Rocketsi i s Draženom umisto Drexlera došli do drugog. ali kako su pitanju hipoteze ne može se samo reći da bi ga osvojili, možda ne bi ni prvi s Draženom umisto Maxwella, žišku? treći sigurno ne bi, to ne triba objašnjavat zašto 🙂

  11. Ova općeprihvaćena teza da su Rocketsi osvojili dva naslova samo zbog toga što je Jordan igrao bejzbol je potpuni bulšit. Em je on igrao 1995.-e i popušio od Magica 4-2 u polufinalu Istoka, em su Rocketsi za vrijeme prvog three-peata Bullsa (1990-92) u međusobnim ogledima rasturili Chicago i držali omjer 5-1, em je Mad Max bio jedan od onih posebnih igrača koji je Jordanu mogao ući pod kožu. One gluposti poput “Jordan bi sigurno ubacio u višu brzinu u playoffu” su isto sranje, jer je i, kako sam MJ priznaje, najbolji centar svih vremena, Hakeem Olajuwon, radio isto. David Robinson je živući svjedok.
    A razlog zašto nikad nismo vidjeli Bullse i Rocketse u najboljim danima u finalu su Sonicsi, rak rana Houstona u playoffu. Napadački im nikako nisu ležali, dok je obrambeno gospodin vječni gubitnik George Karl neprestano koristio ilegalnu obranu na Hakeemu, odnosno double team, a ponekad i triple team.
    Porazi od strane Jazza 1997. i 1998. su već pomalo nebitni, jer kao što sam napomenuo, to nisu bili najbolji dani jednih i drugih. Olajuwon, Barkley i Drexler su tad bili hodajući mrtvaci od 35 godina, iako su pružili žestok otpor Jazzu. Da mrtvi Matt Maloney nije bio prvi play, bili bi i u finalu vjerojatno.

    #BeWell

  12. Svaka cast mogu samo zamislit koliko ti je trebalo vremena za ovo. Ali evo nesto bi me zanimalo; tvoje misljenje tj usporedba Pedje sa nasim Drazenom

  13. @Royce

    Bullshit? Možda ima nešto i u tome što se čovek vratio na teren posle 18 meseci nebavljenja tim sportom. Bullshit je tvoja teza o tome da bi ih u prvom 3-peatu dobila ekipa koja je ’91. od Lakersa popušila metlu u prvoj rundi dok se ’92. nije ni plasirala u playoff. Mučeni Karl ih je zaustavio ’93. Poraze iz osamdesetih ne računam jer na njih očigledno nisi ni mislio pošto spominješ Karla (koji je tada valjda bio u Madridu ili gde već).

    Teza o Mad Maxu koji Jordanu ulazi pod kožu je tek smešna (na tih je 6 utakmica MJ imao u proseku 30 poena uz 48% šuta, manje-više svoj prosek iz tih sezona). Ulaženje pod kožu je npr. ono što je Artest uradio Durantu u playoffu 2010. Ovde o tome nema govora. Da, prilično ga je nervirao trash talkingom ali ne pravimo od miša slona. Posle se više nisu susretali dok je Max bio u ekipi, ali da spomenemo da je od ’95-’98 međusobni skor 6-1 za Bullse.

    I ne, ubacivanje u višu razinu uopšte nisu gluposti. Ako tako misliš, ne gledaš dovoljno košarke a i definitivno nisi pročitao niti jednu knjigu u košarci koje pišu ljudi mnogo upoznatiji s problematikom. Evo, ove sezone je Heat najbolji primer. Recimo, omer s Knicksima im je 1-3. Hoćeš reći da ti veruješ da bi Knicksi dobili više od jedne utakmice u eventualnoj seriji u playoffu? 😀

    Povrh svega, Rocketse je tada “trenirao” hronični alkoholičar Rudy T. koji je verovatno najprecenjeniji trener u poslednjih 20 godina. A na drugoj strani imaš Jacksona i njegov stuff te Pippena, majstora pomaganja i levitiranja na granici ilegalne odbrane. Mislim da prilično jednostrano posmatraš stvari i imaš previše toga “šta-bi-bilo-kad-bi-bilo”.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *