AIR POLLUTION – THE DREAM SOLUTION

Nisam bio siguran da li se danas pozabaviti nekim IOR rezultatima od prošle sezone ili se jednostavno jedan dan odmoriti od pisanja, ali kako se poteglo zanimljivo pitanje u komentarima ispod posta o Draženu, odlučio sam odvojiti pola sata vremena i priključiti se traženju odgovora na nešto što će s razlogom vječno mučiti sve fanove NBA – koliko bi MJ imao naslova da se nije prisilno umirovio na dvije sezone?

Prvo razriješimo tehnikalije – iako se mr. Air vratio na parkete u sezoni 94/95, uzimati tu godinu u obzir kao išta više od pauze besmisleno je iz očitih razloga. Iako nema sumnje da je Jordan bio solidno kondicijski pripremljen, činjenica je kako je poput padobranca upao u momčad debelo nakon all-stara, točnije mjesec i dva dana prije kraja regularne sezone i da nije poznavao nikoga na rosteru osim Pippena i Armstronga koji su zadržali role startera, odnosno Willa Perduea koji je iz uloge back-up centra odlaskom Cartwrighta postao startni centar.

Ok, stručni štab je ostao isti i to je svakako pomoglo brzom povratku u ritam, ali ta sezona je prije svega dokaz da čak ni najveći od najvećih ne može samo tako odlučiti zaigrati košarku bez poštenih priprema i trening kampa (kao i dokaz da je Phil Jackson vrlo dobro znao što radi kada je uopće dozvolio Jordanu da na ovaj način uleti u momčad, svjestan da će gorčina poraza samo raspaliti staru vatru, što će se pokazati temeljem budućih uspjeha). Mladost Orlanda je bila premoćna u tom trenutku, ali pravi odnos snaga ionako se pokazao iduće sezone kada su nabrijani i pripremljeni Bullsi pomeli pod s tim istim Orlandom u finalu Istoka.

Sada kada smo to makli s puta, pogledajmo što se dogodilo u dvije sezone bez Jordana, da li su Rocketsi jednostavno bili najsretniji ili bi možda imali šanse pružiti otpor čak i kompletnim Bullsima.

Houston je u sezonu 93/94, dakle prvu bez Aira, ušao kao veteranska momčad na rubu snaga. Nakon što su mladi Olajuwon i Sampson predvođeni playmakerom-veteranom Johnom Lucasom i sjajnim trenerom Billom Fitchom još tamo 1986. zaigrali Finale protiv Birdovih Celticsa, činilo se kako je pred njima budućnost puna sličnih važnih utakmica. Ali, pokazalo se kako je Sampson prevara (iako je bio visok kao Yao Ming, igrao je košarku više kao Yi Jianlian, mekano i daleko od kontakta) koju su ozljede dodatno usporile i u tren oka se potencijalno plodno partnerstvo pretvorilo u najveći dio ostatka Olajuwonove karijere – igranje 1 na 5.

Ne samo da se Sampson raspada, već i Lucas dobiva nogu zbog nosa vječno uronjenog u kokain, a tim započinje era razočaranja za Rocketse i Hakeema. Nakon tri preuranjena ispadanja u ranim rundama odlazi i Fitch, ali se ništa ne mijenja – Rocketsi ostaju zatočeni u NBA čistilištu, najgorem od svih stanja. Zbog Hakeema su uvijek bili dovoljno dobri da izbore playoff, ali usput nikada nisu bili dovoljno loši da na draftu pronađu talent, što je npr. rezultiralo s fascinantna 4 ispadanja za redom u prvom krugu Zapada. Jasno, ovo što je trpio Hakeem nije ništa prema onome što je trpio Dirk, ali svejedno je često dolazilo do trenja između njega i uprave.

Stanje se donekle smiruje tek promjenama – priliku kao trener dobiva klupska legenda Rudy Tomjanovich, a klub kupuje njegov današnji vlasnik, Leslie Alexander. Iako danas znamo da je Alexander jedan od najboljih vlasnika u NBA, pripisati mu neke velike zasluge za tadašnji uspjeh Rocketsa nema smisla. Možda je kombinacija njegovog i Tomjanovichevog vodstva olakšala život Hakeemu, ali ključni potezi ipak su rezultat rada stare uprave koja je do lutrijskog talenta došla putem tradeova. Otis Thorpe i Kenny Smith u prvih nekoliko sezona u Sacramentu i Atlanti nisu opravdali očekivanja, ali su zato u Houstonu zauzeli glavne uloge uz Hakeema i još jednom dokazali kako se nikada nije pametno prerano odreći lutrijskog talenta. Thorpe je bio klasični power forward tog doba, četvorka u stilu Horacea Granta zadužena za skokove i prljave poslove u obrani, idealni partner uz Olajuwona, dok je Smith, iako limitiran kreator, bio idealan u ulozi playa zbog šuta za tri – napad se ionako vrtio kroz Haakema.

Jasno, ova jezgra ne bi bila dovoljna da uz put Rocketsi nisu imali i puno sreće. Pa su tako za ništa dobili Vernona Maxwella kojega su se Spursi pod hitno željeli riješiti smatrajući da njegova igračka kvaliteta nije bila tolika da se isplatilo trpiti njegov karakter (uskoro će se u ovo uvjeriti i Houston, ali Mad Max je ipak bio od koristi u prvom odlasku do kraja). Ipak, ono što će se pokazati izuzetno važnim u pohodu na naslov bio je draft, gdje su godinu za godinom Rocketsi birali Roberta Horrya (njihov prvi lutrijski pick od Hakeema, iako su i njega birali zadnji u lutriji kao jedanaesti) i Sama Cassella (24. pick). Ova dvojica će odigrati ključne role u prvom naslovu – bez Casselovih svemirskih muda i Horryeve energije, dobiti tadašnje Knickse bila bi nemoguća misija (vjerujte mi, gledao sam vlastitim očima).

Zvuči kao smjela tvrdnja, ali veći dokaz od sljedećega vam ne treba – gledajući samo PER, koji je poprilično točan pokazatelj napadačke učinkovitosti, Cassell i Horry bili su druga i treća opcija nakon Hakeema, jedini uz legendarnog centra koji su imali PER iznad ligaškog prosjeka. Tu je Tomjanovich pokazao da ima nos za napraviti pravi potez – u regularnoj sezoni Cassell je bio deveti po minutaži, dok je u playoffu praktički bio šesti čovjek čiji koševi klupe su bili ključni, posebice u Finalu.

Razlog zbog kojega su dva klinca igrala ovako bitnu ulogu u ključnim utakmicama je poprilično jednostavan – Rocketsi su tijekom regularnog dijela sezone bili tek 15. momčad po napadačkom učinku, što nije ni čudo obzirom da su Thorpe i Smith praktički živjeli od otpadaka i povratnih, a da Maxwell nikada nije znao razlikovati dobar šut od lošega. Međutim, sve su to nadoknadili obranom (drugi od tadašnjih 27 momčadi) za koju su Thorpova snaga i Maxwellova energija često bile presudne. Kada su Horry i Cassell dali šuterski balans, Houston je bio spreman za lansiranje.

E, sada kada smo sve lijepo stavili u kontekst, razmislite o sljedećem – bi li ova momčad Houstona, skrpana i očito ozbiljno limitirana, bila prijetnja Bullsima u lovu na četvrti naslov da je Jordan ostao u košarci? Ne zaboravimo da su Bullsi tijekom sva tri svoja ranija pohoda na vrh kombinirali elitnu obranu s elitnim napadom, a u ovoj sezoni su još dodali Kukoča i Kerra uz to što su još uvijek imali Granta i relativno funkcionalnog Cartwrigtha. Čak i bez Jordana imali su top 3 obranu lige, odmah iza Rocketsa, a za pretpostaviti je da bi s Jordanom opet imali i top 5 napad. Dakle, dodatno pojednostavnimo stvari – kolike su šanse da momčad s top 5 obranom i top 5 napadom dođe do naslova pored napadački limitiranog Houstona koji treba izvanserijske partije svojih igrača prve i druge godine da funkcionira?

Ja vjerujem da su poprilične jer Houston u ovoj sezoni praktički nije bio ništa drugo nego jedna elegantnija verzija Knicksa, a znamo kako su te priče na Istoku završavale, sve te sjajne obrane Knicksa, Pistonsa ili Pacersa nisu mogle zabiti dovoljno da preskoče Jacksonove Bullse. Dakle, zašto bi tako nešto za rukom pošlo Rocketsima?

A da za naslov 1994. ogromne zasluge idu Jordanu, Rocketsi dokazuju i godinu kasnije kada bez ikakvih razmišljanja razbijaju šampionsku jezgru ne bi li nekako oživili momčad koja ozbiljno šteka. Thorpea šalju u Portland za lokalnu legendu Drexlera, slabe obranu u pokušaju da ožive napad (čak i Maxwella zakapaju na klupi – odigrao je samo 16 minuta u playoffu i dobio nogu odmah nakon osvajanja drugog prstena), ali sve to im i dalje ne pomaže da izbjegnu titulu autsajdera u playoffu – u njega kreću sa šestog mjesta na Zapadu, sa statistikom koja će ih kasnije učiniti najslabijim šampionom ikada. Uostalom, samo su četiri momčadi u NBA povijesti osvojile naslov bez da su bile top 5 barem u jednom smjeru igre – Washington, Dallas, Miami (izdanje 05/06) i Houston te godine.

Jasno, imali su iskustvo i srce (tada je i nastala ona legendarna izjava Tomjanovicha da nikada ne treba podcijeniti srce šampiona), ali i puno, puno sreće. Već u prvoj rundi su bili na konopcima, ali Jazz s Maloneom i Stocktonom izgubio je odlučujuću petu utakmicu doma, nadogradivši time niz loših partija u ključnim susretima (Drexler i Olajuwon su ih uništili s fantastičnim nastupima, dok je 2 na 2 partnerstvo Johna i Karla po običaju zakazalo).

U drugoj rundi pak gube prva dva susreta protiv Sunsa s više od 20 razlike u prosjeku, nakon 4 utakmice su u rupi od 3-1, a onda pobjeđuju u 3 za redom jer nitko ne može zaustaviti Olajuwona i Drexlera (ni Sunsi kao ni Jazz nisu imali ni centra ni bočnog stopera), ali ni hrpu trica sa svih strana (ovdje se polako počinje rađati legenda o Big Shot Bobu). U finalu Zapada idu na Spurse koji pak imaju centra, jednog od najboljih ikada, ali tu dolazi do onog legendarnog školovanja Admirala Robinsona od strane The Dreama. U velikom pak Finalu čeka ih poklon u vidu Orlanda koji koristi starost Knicksa i nedostatak Jordana da, poput Oklahome, preskoči nekoliko stepenica razvoja, samo da bi se njihova mladost razbila na veteranskim hridima Rocketsa.

Ali, nisu samo veterani odradili posao. Iako su Hakeem i Clyde zajednički došli do naslova za Houston i iako su definitivno imali zakazani susret s poviješću kako bi 20 godina poslije ispravili razočaranje izazvano s dva neuspješna nastupa na NCAA Final Fouru (Hakeem je i bez Clydea naknadno popušio još jedan Final Four i to od Ewinga – da nije osvojio prstenje, bio bi smatran valjda jednim od najvećih luzera ikada što jasno govori koliko su naši pogledi na sport limitirani dok god se fokusiramo samo na rezultate i zanemarujemo narativ), posao koji je napravio Tomjanovich ne smije se zanemariti. Iako će mnogi isticati da se prije svega radi o sjajnom psihologu, a tek zatim taktičaru, ne zaboravimo da je upravo Rudy T. odlučio Horrya koristiti kao stretch četvorku nakon odlaska Thorpea, što je za tadašnju NBA bio pravi šok.

Horry je do prvog naslova došao kao startno nisko krilo u tipičnom NBA frontcourtu tog doba, a do drugoga kao specijalist za trice koji je u playoffu udvostručio volumen lopti koje je potezao s perimetra. Također, osim što je i Kenny Smith ponovio svoju ulogu spot-up šutera na poziciji jedinice i osim što je Cassell opet odradio sjajnu rolu strijelca s klupe, Rocketsi su promovirali još jednu tada egzotičnu ulogu, onu 3&D swingmana. Mario Elie sudjelovao je i u pohodu na prethodni naslov, ali tek kao ne previše bitna zamjena. U lovu na drugi pak njegova sposobnost da zabija tricu iz kuta i igra obranu na svim tipovima bočnih igrača savršeno je zaokružila momčad koja je ostala bez visine i mišića u petorci (kasnije je Popovich u Spursima, dijelom i zahvaljujući Elieu, razvio ovu 3&D ulogu do savršenstva). Tim prebacivanjem balansa s formule dva niska – tri visoka na tri niska – dva visoka (a u principu četiri niska i jedan visoki jer je Horry u napadu ionako visio na perimetru) dobili su prostor, koji je danas možda i najvažnija stavka svakog NBA napada. Uglavnom, raširivši reket, Tomjanovich je postavio uvjete za 2 na 2 majstorije udarnih opcija, a Ellie, Horry i Smith zabijali su kao pratnja trice postotcima da ti pamet stane.

Sad, obzirom da su Hakeem i Clyde odigrali ovaj playoff kao sumanuti i obzirom da su Rocketsi pronašli tu originalnu formulu, možda bi Bullsi stvarno imali nešto više problema nego s onom momčadi od godinu ranije. Pippen i Jordan usporili bi Drexlera, ali teško da bi zaustavili Hakeema čak i da su Grant i Cartwright ostali na rosteru još ovu godinu (a nisu – Grant je pokušao doći do novog naslova kao veteranski lider u Orlandu, a Bill je ionako bio spreman za mirovinu). Možda bi dubina Bullsa odigrala ključnu ulogu, ali to je već nategnuto i ovdje moramo ostaviti mogućnost hipotezi da bi, čak i s Jordanom u ligi, Rocketsi došli barem do jednog naslova.

Ne samo zbog toga što je ovaj njihov put 1995. bio stvarno nešto posebno i gotovo sudbinski određeno, već i zbog nečega što je moglo biti i puno veći problem za Chicago od mathcupova. Umor. Naime, iako nikada nećemo znati sa sigurnošću, uvjeren sam da su one dvije godine pauze produžile Jordanovu krivulju karijere i razdoblje kvalitete. Da se umjesto zajebavanja s kockom i onim smiješnim sportom zadržao na NBA parketima, možda bi četiri duge playoff odiseje ostavile traga na petoj, a to je još jedan plus za Rocketse (koji su u sezonama nakon ostali bez goriva – Hakeem je počeo usporavati, Drexler se ubrzo raspao, dubinu nikada ni nisu imali, tako da njihov pad nisu mogli zaustaviti ni Barkleyeva energija ni Pippenov all-round talent, posebice jer su obojica već bili ostavili najbolje dane iza sebe kada su se priključili jatu).

Naravno ovo otvara vrata novim hipotezama – da Jordan nije napunio baterije, koje su šanse da bi niz naslova ostao neprekinut do samog kraja generacije? Čak i da je prvih sedam pohoda prošlo uspješno, tko zna kako bi se Bullsi suprotstavili žestokim Pacersima 1998. nakon toliko nagomilanih utakmica? Ako bi se provukli, bi li možda čak i Jazz imao više šansi te iste godine obzirom na prednost domaćeg parketa? Bi li mladost Sonicsa zaustavila najveću momčad svih vremena dvije godine ranije, u ovom zamišljenom pohodu broj šest, a ne četiri, odnosno prvom u novom nizu? I bi li uopće bilo najveće momčadi svih vremena i onih 72-10 da Jordan nije poput manijaka imao motiv svaku večer u svakom gradu dokazivati iznova da je najbolji?

Sva ova priča dakle opet ne dovodi do konkretnih zaključaka, ali postotci opasno naginju na stranu onih koji vjeruju da bi Bullsi ipak kiksali. Jednom? Dvaput? To nije ni bitno, bitno je da postoji razlog za opravdanu sumnju. Samo, kada su legende u pitanju, postavljanje ovakih pitanja ionako ne služi ničemu osim zabavi, pogotovo kada su bitke o kojima pričamo već odavno iza nas, same po sebi fantastične.

10 thoughts on “AIR POLLUTION – THE DREAM SOLUTION

  1. kao prvo…svaka čast na trudu

    ali nije mi jasan jedan dio…kažeš “čak i da je Grant ostao na rosteru (a nije)”. Horace je otišao u Orlando ganjati još jedan naslov jer je mislio da su se Bullsi “raspali” nakon odlaska Jordana. ali kad već pričamo hipotetski…Jordan bi još bio tu i nema razloga za odlakom Horacea. moram priznati da u svemu ovome ne vidim razlog zašto bi Bullsi 1995. izgubili naslov od Rocketsa…

  2. To su već sfere Losta 🙂

    Hipotezu nisam htio širiti dodatno već sam se bazirao na rosterima kakvi su bili + Jordan. I ne, Grant ne bi zaustavio Olajuwona. Cartwright bi, ali Bill je tada već bio biljka. Dakle, opravdana sumnja ostaje kako god okrenuli.

  3. ionako je sve to “što bi bilo kad bi bilo” kategorija…mogao je Houston ostati i bez naslova 1994. (mislim na ovaj pravi, osvojeni…a ne hipotetski) da je Starks drugačije završio ovaj napad u 6. utakmici 🙁

    ali stvari su takve kakve jesu…a mi možemo samo raspravljati o tome “što bi bilo”. u svakom slučaju, odličan tekst 🙂

  4. Prijedlog za iduću temu bilo na podcastu ili u obliku posta današnja košarka vs. nekadašnja košarka. Jednostavno me živcira kad ljudi govore da je košarka nekad bila bolja i kad govore da bi Jordan danas trpao 50 u prosjeku kad se meni čini da je danas skoro sve na višoj razini nego prije, posebno obrane. Volio bih dobiti potvrdu toga ili argumentirano mišljenje jer ljudi obično drobe gluposti na tu temu.

  5. I još jedan prijedlog je je li Jordan bio bolji igrač za vrijeme drugog three.peata, za vrijeme prvog ili u osamdesetima i je li uopće (statistički) bio najbolji igrač lige za vrijeme drugog three-peata.

  6. Fantastičan post, dugo nisam ovako dobar basketball-related text pročitao.
    Ja se pitam možda, nije li Jordan taj, ako postoji jedan jedini, koji stvarno nikad ne bi padao u motivu i gladi za trofejima, sve dok mu tijelo dopusta. Drugim rijecima da jednakim elanom grene za prvi i osmi naslov… Mozda su cak to sfere do kojih je sezao fenomen Michaela Jordana.

  7. @ Shredder – Iskreno, da se moram kladiti i staviti neku lovu na neki ishod, nikada se ne bi kladio protiv Jordana, bez obzira što sam kroz ovu priču i sam skužio koliko bi potencijalnih mina na putu bilo. Razlog zbog kojega mi MJ možda i došao do svih 8 upravo je taj što je bio ubojica, imao je taj killer instinct i baš nikada se nije bojao staviti glavu pod kopačke ako treba (sorry na svim mogućim klišejima). Kada danas gledam Jamesa ili Kobea prije njega, ti ljudi su sjajni, ali nekako kao da uvijek previše razmišljaju, važu opcije, slažu scenarije, računaju postotke. Mislim, to je dokaz da su hodajući košarkaški kompjuteri i apsolutni genijalci, ali MJ bi za to vrijeme jednostavno uzeo loptu u one svoje šake i prošao s njom kroz zid. Ta neustrašivost i apsolutna nebriga za sutra su ono zbog čega je Nedodirljiv.

  8. clyde i hakeem nisu čekali 20 godina kako bi ispravili razočaranje izazvano s dva neuspješna nastupa na NCAA Final Fouru nego 12

  9. Tek sad vidjeh ovaj post, bio sam zaposlen zadnjih dana.

    Eto, drago mi je da se slažemo po ovom pitanju, Rocketsi jednostavno nisu bili dobar matchup za Bullse, a po mom mišljenju, Jordan bi mogao izvući jedan, ne i dva naslova u te dvije sezone. Meni je samo žao što nismo vidjeli Mad Maxa protiv Jordana u finalu 1993/94 (godinu kasnije je već izgorio). Maxwell je obožavao igrati protiv MJ-a i imao je neviđenu, zaraznu energiju. Potukli bi se jednom, to je sigurno.

    Što bi bilo kad bi bilo, al ono, ne volim kad se provlače teze kako su ta dva naslova nezaslužena ili nedovoljno vrijedna. To su bile vrhunske ekipe i bio bi ih gušt gledati u međusobnom okršaju.

    Ako ništa drugo, barem Žan Tabak ima NBA naslov.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *