H A K L

Tijekom svih ovih godina intenzivnog praćenja NBA, te nešto manje intenzivnog praćenja NCAA i gotovo potpunog ignoriranja ostalih liga jako malo smo se doticali kolijevke košarke – uličnog hakla. Dobar povod za kratki osvrt na temu daje činjenica da je ljeto doba godine kada se tradicionalno najviše visi na ulici.
Dodatni razlog su i dva nedavna događaja, obnova legendarnog terena na Tuškancu u sklopu posjete Derricka Rosea kojoj je i ispodobruca franšiza dala priličan doprinos te izlazak dokumentarnog filma Doin’ It In The Park.

DIITP je pregled povijesti hakla na njujorškom asfaltu gdje nas dva autora kroz ne baš pretjerano kohezivnu priču upoznaju s legendama i običajima Meke košarke. Filmu se može naći zamjerki, ali je preporuka zanemariti ih jer je sve ispričano sa srcem, poderanim laktovima i koljenima, baš kako priliči pravoj uličnoj košarci (dio o modnim do’s & dont’s na terenu je i praktično primjenjiv). Pojedine snimke se nisu niti dogodile jer su se autori zaigrali na nekim terenima tako da nisu stigli snimiti segment koji je sljedeći bio na redu. Svima inficiranima virusom igre na asfaltu taj osjećaj mora da je itekako poznat. Ostali se ne moraju niti truditi gledati film. Uglavnom, Doin’ It In The Park je potrebna i kvalitetna oda jednoj prekrasnoj igri.

Klinjo koji hoda niz ulizu i vodi košarkašku loptu razlikuje se od klinje koji nosi nogometnu loptu. Košarkaška lopta označava puno više od puke činjenice da ide bacati loptu na koš. Ta lopta pokazuje stav, pobunu. Lopta je punk (ili Spalding). Klinjo samo s nogometnom loptom znači jednostavno da mali ide igrat nogomet.
Pa što je to tako karizmatično u toj lopti, komadu asfalta i obruču koji uvijek ima neki feler (nema mrežice, izrasto je ukrivo, prenizak je…)? Pokušati na suvisao način sumirati što četiri slova iz naslova označavaju pravom hakleru u životu je zapravo nemoguće ali evo jednog pokušaja.

Ulični hakl kao izvedenica košarke ima okvirno zadanu formu ali je u načelu slobodan. Nema suca ni trenera, ekipe se same prijavljuju za sljedeću tekmu te se slobodno formiraju i rasformiravaju, igrači sami zovu faulove, korake i duple, dok su akcije uglavnom plod čiste improvizacije i igraju se po osjećaju. Sudionici su u potpunosti prepušteni vlastitim instinktima. Drugim riječima, hakl je primarna forma košarke kroz koju su se svi igrači kad-tad kalili.

Zahvaljujući svojoj slobodnoj formi svatko je pozvan na sudjelovanje. Koliko će ostati na terenu ovisi isključivo o njemu i suigračima. Pošto nema sudaca, cijela igra se bazira na slobodi i respektu, kako prema protivnicima tako i prema suigračima i samoj igri. Bez tog respekta nema niti igre. Posjed lopte ti nitko neće pokloniti već se moraš izboriti. Kako bi osvojio i zadržao loptu moraš koristiti vlastitu vještinu, fizikalije i možda najbitnije od svega maštu. Prilika za improvizaciju se može naći u bilo kojem trenutku i situaciji.

Ulična košarka zahvaljujući svojoj sirovoj formi istovremeno gradi i pokazuje karakter. A tek likovi koji se mogu sresti na terenu! Visoki koji pucaju trice jer im se ne da gurati ispod obruča (pun-gun time!!), debeli koji se ponašaju k’o tazmanijska neman u reketu, dugi i visoki koji kucaju, dugi i visoki koji kucaju i dobro pucaju, frustrirani veterani koji su izgubili fizikalije, jos frustriraniji veterani koji ih nisu nikada ni imali, veterani koji igraju kao mladići, mladići koji pucaju od snage i nakon hakla pale pljuge jednu za drugom, lik koji svaki dan visi na košu, lik koji nikome ne dodaje loptu, lik koji ne želi šutirati, lik koji se štedi u obrani kako bi imao snage za napad … slobodno dodajte svoje jer karaktera ima koliko kod svih ruskih pisaca zajedno. Karaktere na haklu vidimo u njihovoj najogoljenijoj, primalnoj formi.
Najbitnije od svega jest da je svaki igrač na terenu potpuno slobodan. U svijetu prepunom pravila i prepreka, hakl je moderna forma utopije.

39 thoughts on “H A K L

  1. Super ideja, posvetit malo pozornosti ovome. Mada nisan u životu izgovori rič “hakl”. Uvik je to bi “basket”.

    Nisan igra već dvi godine. Radovi na terenu, nedostatak interesa ostalih, manjak vrimena. Moj stari Spalding više ne liči na balun.

    Moj prijatelj i ja, tvorili smo ubojiti tim tamo negdi u 8. razredu. Ni jedan ni drugi nikad nismo trenirali košarku (nije bilo mogućnosti na otoku). Obojica smo bili otprilike visoki 183. Ja san ima meku ruku i večinon šutira trice (odnosno duje :P). Moj prika je moga pogodit šut, ali njegova specijalnost je bila sky-hook. Nikakvi poluhorok, nego baš onaj klasični “kareemovski”. Totalno neobranjiv. Toliko ga je uvježba da je moga bez problema pogodit tricu s njin.
    A na terenu smo se mogli nać zatvorenih očiju.

    Uglavnom tih par godina nas niko na otoku nije moga dobit u igri 2 na 2. Momci od 20, 25, 30 godina, niko. Čak ni neki vršnjaci koji su trenirali u Splitu i okolici (jedan tip je trenira 10 godina, na prvi pogled je ima sve, a ovaj moj ga je razbi 21-5 u igri 1 na 1). I onda prijatelju puknu križni ligamenti na oba kolina. I amen, gotovo.

    Ja san u međuvremenu izrasta do 190 i nabi 120 kg, tako da san nelošeme šutu doda i “Baby Shaq” post igru haha, naravno na štetu kondicije 😛

    Ali više nikad nije bilo isto. Evo san se malo raspisa, ali ova tema je potakla neke uspomene, možda i najlipši dio moga djetinjstva.

    A najveća tuga od svih je vidit sve manje i manje (u nas skoro niko) dice kako igraju košarku, najlipsi sport. I jedan od rijetkih kojega možeš igrat sam, čak i kad nema nikoga.

  2. Tocno, izrazi su jos i basket i shica i sigurno jos neki drugi. Al je igra ista:)

  3. Eh kad se sjetim zlatnog doba hakla, prije booma interneta, facebooka, igraćih konzola i ostalih gluposti… Kod nas u slavonskom mjestu od par tisuća ljudi je školsko igralište preko ljeta bilo puno ljudi, po par stotina. Na dva nogometna terena je igralo po par ekipa na svakom a na košarkaškom su oba koša bila zauzeta. Mi klinci na jednom (pet, šest ekipa) a na drugom stariji (pet do deset ekipa, ovisno o tome da li je vikend). I onda kako smo buraz i ja prerasli (u košarkaškom smislu) svoje generacije išli smo igrati sa starijima. Prvo smo smjeli samo dodavati lopte, pa kasnije pucati zicere a kasnije buraz i ja više nismo smjeli igrati u istoj ekipi jer nas nitko nije mogao dobiti. S frendom tricašem smo znali ići okolo po mjestima i igrati i ne micati se s terena. Bili smo dobra kombinacija. Buraz je imao (i još ima) super tehniku pod košem, frend je bio ludi tricaš a ja sam bio all-round napast koja je mogla igrati presing i skakati cijelo popodne. Jbg, tad sam bio u životnoj formi, trenirao par sportova istovremeno, trčao polumaratone, sa 180cm kucao loptu odbijajući je u tablu… Teren je imao reflektore pa smo ljeti kući dolazili u dva ujutro jer smo do tad bili na basketu. Zimi smo išli na basket noseći loptu i lopatu. Sjećam se jedne blage zime kad sam 1.1. mogao u kratkima ići na basket dok se frend držao za konstrukciju koša i povraćao jer se nacugao večer prije na dočeku Nove godine.

  4. Basket mi je bio doručak, ručak, večera, jebeni branč dobrih 7 godina, krajem proteklog stoljeća i početkom ovoga. Bilo nas je šestorica prijatelja, igrali smo 3 na 3, pošteno podijaljeni da je svaki posjed bio mini rat. Morali smo se boriti za koš i šakama i diplomacijom diljem Mostara, jer je sve bilo prepuno raje pod obručima. Ako izgubiš, sjedaš i papa ti ne može više mjesto vratiti jer jednostavno previše ljudi čeka. Tako smo se odlučili da napravimo svoj halfcourt, ljudi izbetonirali, mi obilježili, i tako je počelo jedno od najljepših razdoblja u mom životu. Nitko nas nikada nije dobio na njemu, znali smo mu svaku šemu.

    Radost haklanja pod improviziranim obručima…

  5. najbolje su te priče s hakla o nepobjedivosti :)) svi su bili nepobjedivi, svako u svoje vrijeme 😀

  6. A pazite ovo. U tin godinama san toliko bi zaluđen košarkon da je moj dobri otac tri dana kopa zemlju i čisti teren na vrhu parcele kako bismo jedno jutro skupili babu i dida i mišalicu za beton i nalili igralište dimenzija 5 za 3. Stari je nabavi ogromnu gredu, daske za tablu i pravi obruč i montira ga na 3,05. Šutira san kad god bi doša iz škole.

    Problem je bi šta je to zemlja uz more, na strmoj padini, a igralište na vrhu zemlje. I ako ti se slučajno balun odbije krivo, uvati 20m zaleta niz padinu i ode kvragu u more. Lako je ako je lito pa skočiš po njega, ali ako ti se dogodi usrid zime? Haha. Šetaj uz obalu i čekaj da negdi dođe do kraja. Vrati se doma, obriši balun i nastavi igrat 😉

  7. Jebi se, Kreha, ima sam posla danas popodne, a ovako moram otić zaigrat.

    Inače, odlično je na Tuškancu, možda za nijansu podloga preneskliska, pa se nekad kod naglih promjena zakopaš u mistu, malo zajebano za stopala, ali mislim da će se vremenom sredit.

  8. Ma basket je najjaca stvar sta postoji,svaki dan ga igram po par sati,a zalosno je sto je sve manje ljudi na njemu,sve manje mlađih klinaca,al opet se skupe 4-5 ekipa i maze se do kasnih nocnih sati 😀
    i da dodam: lik koji se ne stedi nimalo ni u obrani ni u napadu,napada obruc konstantno i trga se za svaki skok i s dvometrasima 😀

  9. 185, nikakva tehnika, al se protiv mene niko neće naigrat, a nema većeg gušta nego uvatit skok pored za glavu većih ljudi 😀
    u napadu san ko tony allen, ako nešto uđe, super

  10. od organizovane košarke sam odustao po polasku na faks, i prilično sam neobučen ako se gleda taj školski dio… vazda sam bio divljo koji može igrati samo ako je u glavnoj ulozi.

    Ljevoruk sam, “nemam” desnu ruku, iz picka se nekako uvijek kontra rollam, iako znam da ne treba, desni ulaz uvijek polažem lijevom… Faulove (nesvjesno) tražim i kada nisu, sumnjivi tuđi ukršteni korak tražim kao grešku i kad nisam siguran 🙂 …

    Ali sam jebeno i sada dobar na basketu! Urođena prljavština, sitni trikovi, korišćenje ramena u ulazima, pump fakeovi… U košarci mi to nije bila neka prednost, ali u basketu je to suvo zlato 🙂

    Basket na betonu i sviranje bubnjeva su mi jedine stvari u kojima se nalazim 300% i koje mi nikad neće dosaditi.

    Mogla bi ekipa “ispod obruca” da organizuje neki turnir, iako sam iz susjedne države voljan sam doći, da ne ispadne da ovo samo pišem 🙂 spreman sam i na challenge

  11. 180, prilično dobra tehnika, odličan asist i jako dobra trica, i protiv mene će se svatko naigrat 🙂

  12. lik koji uvek kuka kako se malopre najeo, ili sinoc prepio pa ne moze da igra kako ume. 🙂

  13. Hahaha… genijalna tema. 😀

    Ja sam 183, dobar u odbrani na perimetru, ocajan u odbrani u postu. U napadu uglavnom trckaram kao Hamilton i cekam loptu da opalim, a ako kojim slucajem dobijem loptu blizu kosa pokusavam da izvedem neki C-Webbov poluhorog. Asistiram direktno iz skoka u napadu. Dokazano nemilosrdan u clutchu ali zato ne pravim faulove sve da mi zivot zavisi od toga 😀

  14. 185 cm,al sam suh ko grana,ni 75 kg,u postu kad odigraju pick i dobijem mismatch ne mogu kurca zadrzat,desnjak sam,lijevom nist ne mogu,kontrola lopte li-la,samo izlazim iz blokova na tricu i param mrezice ko Curry :D,u obrani se trudim i ginem za blokade,hahah,to je nesto najslađe pa kad krene prcanje,kad blokam nekog obavezno slijedi mahanje prstom ala mutombo,za to se zivi,ili trica u facu za pobjedu 😀

  15. Punih 187 i po’ cenata i 90 kila mešanog mesa (pre je bilo samo slanina, sad ima malo i crvenog 🙂 )

    Karakteristike: plemeniti cilj je pobeda bez prolivene kapi znoja (da, svi me žele za saigrača), grubi faul specijalitet.

    Ali nekad sam kucao kako sam hteo, dok sam još imao nekih ‘poluprofesionalnih’ ambicija,,

  16. 184 cm
    mogu odigrati dobru obranu,ali najčešče mi se neda :), slično kao Melo,ovisi o inspiraciji i želji, iako sam dobar bloker,ali su to više DeAndre Jordan blokade u kojima je cilj što jače raspaliti po lopti i zaderati se kao luđak 😀
    napadački sam prvenstveno slasher,šut u rangu John Wall/Rajon Rondo(tek nakon tri pogođena šuta s poludistance zaredom protivnici počinju izlaziti na šut)dobar ulaz,dobra kontrola lopte i jako sam dobar asistent, mogu šutirati i lijevom i desnom rukom, uglavnom strpljivo čekam godinama poziv za ljetnu ligu 😀 ha-ha-ha

  17. Isto 185 cm kao i nekoliko kolega, spojenih sa 85-90 kila žive vage. Narastao do te visine sa 12 godina, tako da sam promijenio sve pozicije u košarci kroz omladinske kategorije, završio na pleju. Zadnje sam igrao i vodio ekipu faksa u Zagrebu, u napadu jedinica, u obrani čuvam četvorke po 10-15cm veće 😀

    Dugo sam preferirao 5 na 5 košarku radi toga što moja igra više tome odgovara, al kad dođem u rodni Split uvijek zaigram sa bivšom ekipom 3 na 3, tu bude mlaćenja, sjekira i zajebancije samo takve. Bez obzira na osnovne, srednje, faks, poslove, dva najbolja prijatelja sam stekao na košu, što sve govori samo po sebi.

    Otkad sam se doselio u Šibenik ima 2mj nisam nijednom zaigrao (osim jednom u Splitu), jer i neznam nikoga :-/ al ima igrališta fala bogu, čim me volja uhvati idem istraživat 😀

  18. Tommy, javi se Komesariu za basket

    jebo mater ako ja sebi neću dati priliku da se reaktiviram nakon 12-godišnje invalidske mirovine. imam osjećaj da bi mi tijelo ipak bilo spremno. šut se izgubio, ali vratit će se on, a u pick n rollu sam i s “jednom nogom” nenadjebiv 🙂

  19. @Gogo kontao sam u petak na degustaciju tuskanca ako si u gradu mozemo skupa javim se

    @tylerdurden jel se igra jos na Vojničkom? Tamo sam redovno visio prije rata (termin od 14-17h jer su stariji igrali kasnije). Neću nikad zaboraviti kad su Grobari bili u gradu, zapalili gume po cijelom terenu i tablama i koševima, mi dan poslije igrali, bili smo crni ko oni studenti iz nesvrstanih zemalja:)

    da se ukljucim u ovo sto sam poceo – 183/90, igram a la poor mans mike miller, ova kasnija, mumija faza, naravno

  20. 183, ne najbolja obrana, loša kontrola lopte, koma ulaz, dobar šut, reboundanje i općenito hustle 😀 btw. kad smo kod toga, bilo bi uberkul da nam komesar, predsjednik i GM franšize Ispodobruča Gee predstavi svoje vještine 😀

  21. 196 cm, zbog čega sam cijeli život proveo pod košem i nikada nisam izbrusio šut (mogu zabit samo spot up s obje noge, skok-šut ni u ludilu čim je protivnik na minimalno 2 cm blizine), ali zato jesam skok, boxout i bananiranje. Obožavam postavljati blokove, asistirati i naređivati suigračima gdje i kako da se kreću u obrani (match-up zona je dušu dala za hakl, pogotovo ako igraš samo vikendom – kondicija je iz sezonu u sezonu sve patetičnija, nema priprema na bicikli i u moru kao nekada za hakl kada se dalo igrati i presing). Problem je što me uglavnom prestanu shvaćati ozbiljno nakon što promašim dva zicera za redom ala Joel Anthony.

  22. 193 /100, guram se pod košem. obranu posebno volim igrati, a trpanje razmaženih driblera u džep mi je misija. zagovornik zonske obrane u 3 na 3.

    srećica nakon dobrog basketa mi je neopisiva, ušepam u kuću i s osmijehom na licu vadim led iz zamrzivača, žena se već prestala čuditi.

    igra se zimi, ljeti se jebiga radi, ali se zato radosno tope kila ususret nadolazećoj sezoni.

    najviše na svijetu mrzim kad se na košarkaškom igralištu igra mali nogomet.

  23. Tema je dobra ali komentari su nikad jaci 😀

    Evo: 190cm, 120 kg. Odraz 7 cm. Meka ruka ali cisto spot up, dribling ni u ludilu. Liva ruka za drzat perun i nista vise 😛
    Zivotinjska snaga, totalna neizgurivost iz reketa i par solidnih pivot poteza.
    Kondicija 0, potrebna prisutnost medicinskog tima i defibrilatora za svaki slucaj. Obrana perimetra dobra prvih deset sekundi, poslin postajen samo veliki cunj. Iako dobar asistent, rijetko pokazujen tu dimenziju igre (pogledaj pod Bryant, Kobe). Nakon uru igre, potrebno tjedan dana oporavka 😉

  24. Koja tema,vrati me u dane kad sam bio bas mali i gledao kako na najpoznatijem igralistu u Tuzli slobodna bacanja puca Damir Mrsic,igraju redom Azur Korlatovic,Jasmin Hukic i ostala garda iz najpoznatije generacije Slobode..Svjedocio kako je Terry Castle,kasnije uspjesan euroligas i BiH reprezentativac gubi 5 partija trica od lokalnog sutera..Slusao price o cuvanju Tony Parkera i brace Pietrusa jos na nekom prvenstvu za mlade u vrijeme rata negdje u Francuskoj..Sta sam sve cuo i vidio to je za blog napisati..Zadnjeg igraca kojeg smo iznjedrili na tom kosu je Miralem Halilovic,pozvan sada za reprezentaciju,igra u Zagrebu,jedan od vecih talenata 91.godiste u Evropi..Eto kakav je kos bio tu kod mene na Slatini 🙂
    sto se tice mojih vjestina:190 cm 80-tak kilograma,dobar za odbranu u postu i kad hocu mogu zaigrati i na perimetru..U napadu sam hajmo reci drvo,mada znam zabiti tricu..Uza specijalnost no look pass 🙂
    PS pozz za sve basketase i basketaske price 🙂

  25. Šta je sa likom poznatim kao “lažni šuter”? To je onaj što uspije spojiti 2 trice zaredom, pa shvati da mu je to životni poziv i do kraja partije baci bar 10 posjeda lopte u bunar potežući sa 7 metara.

    Inače 1.80, 70 kili, combo bek par excellence, recimo Nick Young tip, a.k.a. ne mogu da skočim, ne trčim, ne znam driblat, pregled igre nepostojeć, obrana samo ako šut ne ide, ali daj mi je na poludistancu ili napravi blok (pohvala Gee-u za kvalitetne blokove) i možeš krenut ispod obruča da je izvedeš. Meni naravno.

    Specijalnost Timmyev šut sa strane od tablu.

  26. potpisujem @bobulo, komentari su genijalni, baš je gušt čitat 😀

    i da nadopunim, Šime me podsitia, jedino što u napadu redovito pogađan je taj šut od table (a vidi se i iz mog nadimka zašto je to posebno trenirano)

  27. Ah,koliki ste svi :),ja koliko vidim ubjedljivo sam najnizi od drustva ovdje,175,72,ljevak sam…visina taman k’o Nate :)…ljevaka bas nema puno sutera,vise su kreativci ali recimo da mi je najslicniji Nick Van Exel,ljevak suludog suta,pogadja u serijama sa bilo kojeg dijela terena,unlimited range-sto bi rekli u video igrici…ostalo-manje vise,odbrana po potrebi,nesebican-willing passer,vise willing nego passer :),idol i nedostignuti cilj-Mahmoud Abdul Rauf-sut iz driblinga-savrsenstvo,covjek kome sam se najvise divio….ah,da…”najclutch” jos od Jerry Westa :)),postoji li nesto ljepse na basketu nego pogoditi tricu(odnosno dvicu) kod rezultata 19:19?! :)…uzitak vas je citati,jer sve je to manje vise isto,a meni je najjaci utisak sa basketa bio kada dodjem kuci sav modar,izgreban po rukama,po licu,isti Bruce Lee :)…kod nas je tokom citave sezone vazila samo playoff defense,nema polaganja i setanja pod kosem-nije dobro za zdravlje :D…desetak nas je bilo,uvijek tri ekipe,ova tema me podsjeti na ta vremena,negdje iza rata,kako smo se samo “krvili”,nenormalno…jebi ga,svi znaju igrati,niko nece da izgubi jer onda mora cekati na red,i sta da radis,ne mozes ga cuvati normalno,zasuce te kosevima,moras malo kombinovati razne vrste i jacine odbrane :)..ali sve ok,no hard feelings 🙂

  28. istina, gee ne može pogoditi skok šut ni u ludilu, ahahahah, ali je energičan pod košem i ogroman borac. birdman :D.
    draženovo igralište u šibeniku ja sjajan potez za grad, napokon se vraća košarka u grad košarke, koševi su stalno puni. igra staro i mlado.
    ja sam 192/82. usporedio bih se sa kg-om, borba do kraja 🙂

  29. zanimljivo koliko ljudi se opisuje kao drvo u napdu čim su van reketa 😀

  30. 181/80
    Desnjak u svemu,ali iskljucivi dribler lijevom rukom,90% ulaza i suteva s lijeve strane. Brzi prvi korak i pull up,ali bez ikakvog smisla za iskoordinirano uspjesan crossover. Uglavnom sam branice pretrcavao i zakljucivao akcije dodavanjima zbog nepouzdanog polaganja ala ricky rubio. S godinama razvio vrlo dobar sut za tri i lijevonogi fadeaway koji zavrsavam od table. Na perimetru u obrani brz i pokretan,u postu borben,ali prenizak pa stoga beskoristan bez koristenja sitnih prljavstina.

  31. Kakvih sve profila igrača ima, LOL 😀
    Ja 190 i cca 77kg, bekovska kontrola lopte i nepostojeći odraz. Sposobnost da probijem prednju liniju odbrane: 9/10, sposobnost da završim na obruču: 3/10. Živim od šuteva s poludistance (i floatera nerijetko) iz pick&rolla i izolacija, trice pogađam samo ako je gusto. U clutchu uvijek tražim loptu pa šta bude. Zbog kilaže očajan u naguravanju pod košem pa mi se igra leđima uglavnom svodi na roll i poluhorog. Odličan osjećaj za podijeliti bananu, posebno sa slabe strane. Najveća mana: nekonstantan šut – jedan dan pogađam sve, idući ne mogu kupit koša izvan reketa.

  32. Nista ako ne odigramo jedan basket 🙂

    Da me je neko pitao kako bi opisao Gee-ja, rekao bi bas ovako kako se on sam opisao. Los sut, dobar skok i blok i uvijek kapiten sa direktivama ko kako da igra. Hahaha

  33. Tribamo se organizirat i bacit jedan turnir međusobno na nekoj lokaciji pogodnoj većini.Tko pobijedi ima čast napravit podcast s @Gee.

  34. @Sickre, igra se na Vojničkom ali puno manje, najviše ekipe mojih godina (oko 1983.god.) sada igra kod tzv. Japanske škole u Centru2, popriličnih zaljubljenika u basket svih ovih godina, ali Vojničko je ostalo u legendi.

    Da se nadovežem na temu, 183 cm, 80 kg, šuter, solidan u asistu, užasan u lijevom ulazu, trudim se u obrani ko pas. Da ima sudija, dobijao bi sve vrste tehničkih, sklon trash talku ala Reggie Miller 😀

  35. po 1.x pozzz iz slav.broda!32god,friško razveden.žena ljubomorna na basket…..vratio je mami.čitam i pratim nek 2 god….postali ste mi aka biblija i margarin..rat mi puno uzeo.školovao se po zg i zd….normalno pod košem.
    190 110 200!ovo zadnje je wingspan.a šta da kažem,odgojio par generacija brodskih haklera,što je čudno budući da posjedujem vodu u koljenima i roling samo u jednu stranu.šuter bez savjesti.prljav igrač.rijetko gubim.strah od trice,urođen.nekad sam i zakucavao..ah

  36. Fakat, koliki ste svi..ja bih dušu dao za 10 cm.

    175/68. Plejmejkerske sposobnosti mi se svode na to da sam u stanju tu i tamo podvalit dobru loptu za zicer. Inače sam 20 godina proveo igrajuć stopera na nogometnim terenima, pa me čak i na ozbiljnom haklu nakon nekog vremena akceptiraju, jer sam u stanju gnjavit protivničkog pleja il šutera do sudnjeg dana. I u stanju sam uhvatit skok protiv ovih do 185. I to je to.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *