2012-2013 IOR (1-13)

Kako samo odavno izračunao sezonske učinke svih igrača, vrijeme je da ih prezentiram kroz klasično rangiranje uz napomenu da ću se potruditi dogodine do te mjere automatizirati sistem kako bi lista mogla vani već sa zadnjim danom regularne sezone. Ako nekoga treba podsjetiti kako nastaje IOR tu je ovaj post, ja se samo nadam da ću uspjeti dovoljno redovno objavljivati listu kako bi je završio prije Europskog prvenstva i kako bi se mogao u potpunosti posvetiti projekcijama iduće sezone koje će po prvi put sadržavati i automatiziran IOR, dakle neće se bazirati na podacima od sezone ranije već će pokušati predvidjeti budućnost koristeći se osnovnim prilagodbama poput minutaže, igračkog razvoja baziranog na godinama i stažu te konteksta.

1. LEBRON JAMES (HEAT), 178

Kako je pobogu uspio odraditi bolju sezonu od lanjske? Tako što je postao specijalist za tricu (prvi put preko 40%) i ostvario najbolje šuterske učinke karijere, sve to igrajući uglavnom izvan pozicije i služeći istovremeno kao prva pokretačka i prva šljakerska opcija. Čudo od igrača koje se još uvijek nalazi na vrhuncu snaga – izostanu li neplanirane komplikacije, na ovoj razini bi trebao igrati još barem 4 do 5 sezona.

2. KEVIN DURANT (THUNDER), 160

Već sam ga ranije isticao kao jednog od igrača koji je najviše napredovao što se tiče all-round učinka, posebice igre u obrani i asistiranja (ovom potonjem je pomogla i činjenica da je bez Hardena u blizini uglavnom on bio taj zadužen za kreaciju kada bi Westbrook otišao na klupu). To su ključni pomaci koji su ga doveli do Jamesove razine, sada definitivno možemo reći kako Durant zna činiti igrače boljima tako što ih stavlja u kvalitetnije situacije, a svakako treba spomenuti i podatak da je potiho odradio i najbolju šutersku sezonu karijere (prvi put je ušao u klub 50-40-90) usprkos svom povećanom teretu odgovornosti. Mislim, treba li naglašavati da imamo prilike gledati jednog od najboljih svih vremena i da to ne smijemo uzimati zdravo za gotovo?

3. CHRIS PAUL (CLIPPERS), 132

Druga sezona u Clippersima bila je skoro identična prvoj – gubio je nešto više lopti (što je bilo i očekivano obzirom da je lani to radio čak i za njega povijesno niskoj razini), ali i nešto bolje šutirao, tako da je jedina promjena manja minutaža po susretu (možemo misliti o Del Negru što hoćemo, ali treba mu priznati da je u onim čudnim rotacijama uspio sačuvati i Paula i Griffina za playoff).

4. DWYANE WADE (HEAT), 122

Iako se opet ozljedio u najgori mogući dio sezone (playoff, kada su svi promatrači toliko “fokusirani” da su spremni zaboraviti sve što je bilo prije, pa je Wade gotov treću godinu za redom, a Parker je bolji od Paula), Wade iza sebe ima još jednu odličnu all-round godinu. Realizatorski nikada bolju jer sada se toliko uživio u ulogu druge banane da točno zna gdje treba biti i što treba raditi (iako će taj nedostatak trice uvijek visiti Heatu nad glavom u kritičnim situacijama, što je u principu predivno i pokazuje zašto je košarka najbolja igra na svijetu – možeš imati najbolje pojedince, ali ako se ne slažu sistemski, nemaš momčad). Ovo ostalo je već hall of fame klasika all-round košarke – 5 asista, 5 skokova, 2 ukradene, 1 blokada i kvalitetna individualna i timska obrana. S tim da neki trendovi itekako ukazuju da atleticizam kopni – postotak blokada je ispod onoga u karijeri, što se nakon još jedne operacije koljena sigurno neće popraviti, a manjak eksplozivnosti definitivno se osjeća i u obrani gdje više nema energije u izlascima na perimetar nakon rotacija. To je osnovno obilježje obrane Heata koja si je mogla dopustiti rizik znajući da su Wade i James takve atlete koje mogu pokriti sve. Međutim, sada kada je Wade nepovratno usporen (ponavljam, dvije operacije koljena dva ljeta za redom) i kada je vrijeme da se Jamesa manje troši na ovakvim stvarima kako bi mu ostalo više energije u playoffu, očito je kako se treba okrenuti nešto klasičnijoj košarci u kojoj će reket čuvati centar, a ne franšizni swingmani. A kada smo već kod tog izraza, Wade dogodine sigurno bodovima pada ispod ove razine – smanjena minutaža i pad učinka uzrokovan ozljedama i godinama trebali bi ići ruku pod ruku i poprilično ga unazaditi zato što nema zaštitnu mrežu na koju su se dočekali ne samo Kobe, već i Drexler i Jordan prije njih, šut iz vana (mislim, igrati na razini na kojoj on igra sve ove godine s tricom ispod 30% i to ovu poziciju, to je stvarno nešto jedinstveno).

5. JAMES HARDEN (ROCKETS), 113

Iako sam lani istaknuo kako franšizni igrači dobivaju iznad 120 bodova, ono što je Harden izveo s rosterom Rocketsa jasno govori da se radi o takvom tipu talenta (drugim riječima, da ne uzimam u obzir prosjek ranijih sezona, Brada bi sigurno zadovoljio tezu o franšiznom talentu čak i teorijski, a taj teorijski dio smo obrađivali prošle godine). Dame i gospodo, najbolja dvojka iduće sezone (a vjerojatno i još mnogih budućih) je pred vama, a ima tek 24 godine. Uživajte.

6. TIM DUNCAN (SPURS), 106

Timmy je pod stare dane u najluđem mogućem trenutku odradio svoju najbolju blokersku sezonu u karijeri – već smo opjevali način na koji ga Pop koristi i koliko mu ta svježina u nogama znači, ali kada jedan inače sjajan bloker koji je zaustavljao skoro 5% akcija bananama u 36-oj godini taj postotak podigne za 1.5%, onda je jasno da mu kraj nije ni blizu. Od njega tako možemo očekivati još jednu Howardowsku sezonu u zaštiti reketa, a napadački pad ipak nije toliko drastičan da bi ga koštao bodova, šut s poludistance je oružje na kojem može živjeti dok god igra ovako sjajnu obranu.

6. BLAKE GRIFFIN (CLIPPERS), 106

Blake je nažalost trenutno u onoj fazi u kojoj se i šira i uža javnost više fokusiraju na njegove mane nego na vrline. Međutim, činjenica je da double-double mašine ne rastu na grani i da razlog zbog kojega on lani nije došao do svojih 20-10 nije nikakvo nazadovanje, već činjenica da ga je Vinnie držao na veteranskoj minutaži (igrao je oko 4 minute manje nego ranijih sezona). I u ovoj varijanti Blake je dokazao da samo kroz pick & roll i post-up akciju može odraditi posao, a uz to je odradio asistentski najbolju sezonu karijere (ovo je definitivno naj-podcijenjeniji dio njegove igre, kada uz jednog carinika lopte poput Paula uspijete ostvariti Gasolovski postotak asista onda je jasno o kakvoj klasi pričamo). Dakle, umjesto što se fokusiramo na manjak šuta, obratimo pažnju na činjenicu da ovakvu kombinaciju atleticizma, kreativnosti, snage i energije danas ne nudi nitko drugi na poziciji i da bi u nekim drugim rukama (Docovim?) ovo bio sasvim drugi igrač (manje post-up situacija, iako je u njima sjajan s onim arsenalom spinova, više cutova i giva & go akcije). Mislim, da ima šut s poludistance, onda bi već pričali o franšiznom igraču, a nije isključeno da će to i dodati i tako postati triple threat igrač.

6. DWIGHT HOWARD (ROCKETS), 106

Dwight je čak i u Lakersima drugi dio sezone odradio obrambeno na najvišoj razini, a kako će napadački sigurno naići na više razumijevanja u Houstonu i trenera i suigrače koji će mu pomoći da nešto zabije, najgora napadačka sezona u karijeri brzo bi trebala pasti u zaborav. Drugim riječima, iako ne znamo hoće li ikada više biti franšizni igrač, definitivno će nadmašiti ovaj za njega skromni lanjski učinak.

9. KOBE BRYANT (LAKERS), 105

D’Antoni ga je jahao poput trenera-početnika, izgubljen u pokušajima da uspostavi red u momčadi, što je dovelo do toga da je Kobe lani odigrao po minutama šestu sezonu karijere. Kako su Lakersi veći dio sezone igrali bez klasičnog playa, to je ostavilo traga na njegovom učinku asistenta, ali i izgubljenim loptama (o tome da Kobe kao primarni kreator ipak hrani prvenstveno sebe nećemo ovom prilikom, ali to je još jedan razlog zašto sistem baziran na kretanju lopte nije mogao uspjeti – bez Nasha i Gasola jednostavno nije bilo ljudi koji bi loptu vrtili). Obrambeno je pak Bryant odavno izgubio titulu franšiznog igrača, još uvijek može ganjati loptu ili stisnuti igrača, ali sudjelovanje u timskom konceptu kretanja zaboravite.

10. CARMELO ANTHONY (KNICKS), 103

Odradivši ukupno gledano najbolju šutersku sezonu u karijeri usprkos Bryantovskoj potrošnji lopti, Melo je odigrao možda i najbolju sezonu u karijeri. Naravno, to još uvijek nije dovoljno da bi nosio momčad na razini franšiznog igrača jer defanzivne brojke i dalje pokazuju da obranu uopće ne igra, što je u ovom kontekstu u kojem se nalazi bliže obruču još veći problem nego je to bilo prije dok je iza leđa imao dva potencijalna korektora. Najgore od svega, Melo ima potrebne fizičke predispozicije da bi skakao i bez problema izdržao kontakt s većinom četvorki, dapače, ali jednostavno ili ne zna ili ne želi raditi prljavi posao. Šteta, jer ono što pokazuje prema naprijed je izvan svih gabarita, tip je hall of fame strijelac.

11. RUSSELL WESTBROOK (THUNDER), 102

Russ je sezonu potpunog sazrijevanja okrunio ne samo odličnom kombinacijom kreacije za sebe i druge koja uključuje nikada bolji šut i nikada manje izgubljenih, već i izuzetnim napretkom u obrani što je najviše vidljivo u načinu na koji brani pick & roll. Naravno, i dalje će se događati situacije u kojima će dozvoliti da mu se netko ušeta iza leđa, ali akcije s loptom brani na visokoj razini, što je i najbitnije obzirom na poziciju koju igra i da isključivo brani druge jedinice. Dakle, atleticizam i fizikalije su konačno stavljene u puni pogon, a to sve skupa znači da danas doslovno više nema razlike između njega i Rosea koji je do nedavno imao prednost upravo na račun all-round kvaliteta.

12. DERRICK ROSE (BULLS), 100

Za izračun sam se koristio prosjekom zadnje dvije sezone uz maksimalan broj negativnih bodova zbog propuštenih utakmica, s tim da bih ovom prilikom napomenuo kako ću za projekciju iduće sezone uzeti nešto pozitivniju verziju, s nešto manje negativnih bodova za broj propuštenih utakmica. Uostalom, tko zna, Rose još ima prostora za napredak i ako atletski potencijal nije usporen, možda odigra i bolju košarku nego do sada. A možda i ne.

13. KEVIN LOVE (WOLVES), 100

Ovosezonski učinak uzet je u obzir, ali ne sa 66% već s 33% zbog nedovoljnog broja utakmica (što je pak povuklo i popriličan broj negativnih bodova tako da ću i za Lovea kao i za Rosea u projekcijama koristiti puno povoljniju ocjenu), s tim da za njega znamo da će se sigurno vratiti u top formu nakon ozljede koja ipak nije ni približno ozbiljna kao Roseova. Međutim, opasnosti od ozljeda uvijek postoje, a i Wolvesi će ove godine imati nešto više opcija pa je pitanje hoće li imati isti volumen lopti kao i prije ili će malo više morati posvetiti radu pod koševima.

AGENT SIX ZEROS, PART TWO

MAVS

Oni su stvarno specifičan slučaj jer imaju čak 5 igrača Dana Fegana na rosteru. Doduše, Marion je starosjedilac, a Larkina su draftali puno prije nego je započeo interes oko Ellisa, ali nema sumnje kako je Fegan usmjeravanjem Monte u Dallas zaradio ugovor ne samo za svog novog klijenta, već i za DeJuana Blaira. Također, James je također Feganov igrač, što je svakako onu neugodnu situaciju otpuštanja i ponovnog angažiranja učinilo podnošljivom. Uostalom, razlog zbog kojega je trebalo očistiti cap od prava na vlastite igrače bio je upravo kako bi se smjestilo Ellisov ugovor, nakon čega su Jamesa potpisali za minimalac (također, ovo objašnjava zašto za žilavim centrom nije bilo interesa – prije nego što posegnu za igračem, pa makar i na waiverima, momčadi po pravilu kontaktiraju agenta koji im je vjerojatno objasnio situaciju, a nitko nije toliko blesav da se inati s jednim od najmoćnijih ljudi u poslu). Poseban pak podrav ide Dirku koji je jedan od rijetkih igrača koji nema agenta, sve radi u dogovoru s Cubanom, a tehnički ga zastupa mentor, prijatelj i duhovni otac Holger Geschwindner kojemu Dirk na ovaj način od svakog ugovora daje određeni postotak kao znak pažnje za sve što je ovaj napravio za njegovu karijeru.

NETS

Teško da je Prokhorovu previše bitno tko je čiji agent, ali prilikom pojačavanja rostera sigurno nije smetalo što Pierce ima istog agenta (Schwartz) kao i Deron (ili Teletović, kojega je upravo veza s Deronom dovela u Brooklyn), odnosno što Terry koristi usluge Tellema kao i Lopez ili Johnson. Također, razlog zbog kojega su ovako olako ukrotili Blatchea i vezali ga za minimalan ugovor svakako je utjecaj agenta Millera, kojemu je u interesu da njegov klijent Garnett, nakon što ga je već nagovorio da pristane na trade u Netse, ima kvalitetnu zamjenu. I da, ako se itko pita tko je genijalac koji je Kirilenka koštao 7 milja ove godine, u pitanju je Mark Fleischer. Čovjek je nekada bio prvo ime kada su igrači iz Europe u pitanju, zastupao je imena od Divca i Rađe do Giričeka i Okura, ali danas je ostao samo na Kirilenku. Obzirom na to kako je odradio posao ovog ljeta i činjenicu da mlađe generacije Euro igrača imaju puno više izbora u startu, bojim se da mu je to i zadnji veliki klijent.

NUGGETS

Njihov ovoljetni kaos od tržnice započet gubitkom GM-a dodatno je podcrtan hrpom nejasnih potpisa. Nije tajna da je Tellem čovjek koji ima težinu u ovom klubu obzirom da zastupa tri ponajbolja igrača (Gallinari, Faried i McGee), ali način na koji su sastavili roster jasno ukazuje da ove godine nitko nije imao nikakav plan, od vlasnika preko agenata do novog GM-a padobranca.

PACERS

CAA zastupa i Georgea i Grangera, što znači da, ako misle bez trzavica dati max Georgeu, neće moći trejdati Grangera usred sezone bez njegovog pristanka. Ova situacija objašnjava zašto ovoga ljeta uopće nisu ni istraživali ovu opciju, Granger očito želi biti u Indiani, a Rose je taj koji se brine da tako i bude.

PELICANS

Zašto su bili tako izdašni prema Evansu? Pa, recimo samo da je izvjesni gospodin Tellem, inače zastupnik najvažnijeg čovjeka franšize imenom Anthony Davis, poželio da tako bude, usput se pobrinuvši za još dva klijenta, Vasqueza i Lopeza koje je usmjerio u bolje situacije u kojima ih čekaju startne minute koje su u New Orleansu postale upitne.

PISTONS

Schwartz je odradio lavovski dio posla u tradeu Jenningsa uključivši svoje druge klijente Kravtsova i Middletona u cijelu priču, zadovoljivši tako i jednu i drugu stranu, ali najprije Jenningsa koji je očajnički želio iz Bucksa. Još jedan dobitnik u cijeloj priči je Villanueva, još jedan Schwartzov čovjek na rosteru, koji je preživio i ovaj period amnestije kao bonus za trud njegovog agenta.

RAPTORS

Ujiri je do sada radio isključivo košarkaške poteze, osim što angažman Augustina možemo okarakterizirati kao uslugu Tellemu (njegova karijera je danas u takvoj fazi da možemo slobodno reći kako će krasti minute potencijalno puno korisnijem Dwightu Buycksu). Sličan primjer je i Austin Daye – razlog zašto je i on dobio novu priliku ne krije se u njegovom potencijalu, već u mobitelu Roba Pelinke koji ga je umjesto u Lakerse (na putu prema kojima je već bio) u zadnji tren smjestio u Toronto. Ovo su na kraju krajeva situacije u kojima Ujiri ne može promašiti – ako ne dobije ništa od dva veterana, zadovoljio je dva moćna agenta, ako pak izbore mjesto u momčadi (što nije isključeno jer još uvijek imaju nekakav potencijal obzirom na godine) dobio je igrače koji mogu koristiti za minimalac.

ROCKETS

Nakon što je Dwight potpisao, njegov agent Fegan brzinski je smjestio nedraftiranog Roberta Covingtona na roster kao bonus. Ostavivši time lani korisnog Grega Smitha na milost i nemilost trening kampa – tko mu je kriv kada mu se za karijeru brine lijeva agencija.

SIXERS

Čovjek koji itekako pušta pipke na ovom rosteru je Andy Miller, agent Nerlensa Noela. Nakon što je smjestio rookiea u Sixerse, sredio je još dolazak Roycea Whitea i Jamesa Andersona iz bivšeg Hinkievog kluba. Obzirom na stanje rostera, nije ni čudo da agent jednog rookiea ima ovakav utjecaj.

SPURS

Pitanje ljeta glasi – zašto su pobogu Spursi angažirali Jeffa Pendergrapha i pri tome još ostali bez dijela midlevela koji im je mogao pomoći angažirati igrače poput Kirilenka ili Mo Williamsa od kojih bi imali stvarne koristi? Odgovor je jednostavan – zato što Pendergrapha zastupa Mitch Frankel, isti agent koji zastupa Kawhia Leonarda, momka koji je u ovom trenutku možda, a dogodine će biti sigurno, najvažnije ime budućnosti ove franšize (prevedeno, treba se sa svih strana osigurati da tako i ostane jedan puno duži period). Spursi su inače skloni ovakvim mafijaškim potezima, što ne treba čuditi nikoga obzirom na Popovu pragmatičnost – razlog zašto su Bonner i Mills dobili još jednu priliku, odnosno zašto je De Colo uopće na rosteru nije njihova nezamjenjiva uloga na rosteru, već taj što imaju istog agenta kao i Parker (Roseov CAA).

SUNS

U rebuildingu su, a to znači da tek traže strane kojima će se prikloniti. Nametne li se Bledsoe kao budućnost, nemojte se čuditi ako pokušaju angažirati Tristana Thompsona iz Cavsa – obojicu zastupa LeBronov prijatelj Paul (kako LeBron, nakon što je osvojio svijet i prstenje planira postati i šef udruge igrača, direktno bavljenje ovakvim poslom dovelo bi do sukoba interesa, ali bit će vremena za postati najmoćniji agent u mirovini).

THUNDER

Razlog zbog kojega bi na kraju balada bokove trebali ipak popuniti Ripom Hamiltonom zove se Leon Rose, Durantov agent. Problem je samo pronaći dovoljnu rupu u koju se može smjestiti njegov minimalac. Inače, ako se pitate tko sve ove godine štiti leđa Perkinsu (osim Brooksa), odgovor je – Tellem, ujedno i agent Westbrooku i ovogodišnjem rookieu Adamsu.

WARRIORS

Njihova uprava na čelu koje su legendarni West i GM Myers koji je i sam bio agent za sada je izbjegla slagati momčad putem veza i vezica, pokazavši zavidnu sposobnost ovoga ljeta kada su iz bezizlazne situacije (mrtvi ugovori Biedrinsa i Jeffersona, otvoreni apetiti Landrya i Jacka) izašli ne samo jači za Iguodalu već i jeftiniji, što je definitivno razlog za slavlje ovih dana.

WIZARDS

Osim što je osigurao Wallu max ugovor godinu prije nego je trebalo (za igrača toliko sklonog ozljedama koji još nije pokazao talent vrijedan takvog ugovora stvarno nije bilo potrebe žuriti, Wizardsi su dogodine mogli matchirati svaku ponudu), Fegan je usput natjerao Leonsisa da cijeli midlevel potroši na Webstera iako su upravo bili draftirali Portera i imaju solidnog Arizu na rosteru. Inače, Fegan zastupa i Nenea, tako da je jasno koliki je njegov trenutni utjecaj u momčadi koja toliko očajnički želi postati dobra da će vjerojatno opet sama sebi spotaknuti nogu u skoroj budućnosti.

WOLVES

Osim što će Schwartz, kada se saga s Pekovićem konačno okonča, imati dva najskuplja igrača na rosteru, s Wolvesima je u dobrim odnosima i Fegan koji je na ovaj roster upravo smjestio Martina i Brewera te se izborio da njegov klijent Barea ostane kao back-up njegovom klijentu Rubiu. A od tud mu i tolika moć – Rubio je toliko popularan u Minnesoti, možda i više od Lovea, da su Taylor i Saunders spremni na sve ustupke, pa i te da nemaju GM-a već da taj postao prepuste Feganu, kako ovaj jednoga dana svoj dječački izgled i igru ne bi poveo u neke toplije krajeve.

AGENT SIX ZEROS, PART ONE

Kao što je i najavljeno, danas se bavimo pokušajem povlačenja paralela između agenata i odluka donesenih na tržnici. Kao i uvijek kada je u pitanju tračanje, neke stvari će možda izgledati nategnuto, ali po svemu što znamo o ligi u ovom slučaju definitivno vrijedi ona gdje ima dima ima i vatre. Na redu je prvih 15 momčadi, u sutrašnjem nastavku ostatak.

BLAZERS

Kod njih se sve vrti oko Aldridgea čije priče o odlasku već mjesecima paraju uši. Iako ih Aldridge (sramežljivo) demantira, nema sumnje kako Tellem u rukavu ima dovoljno asova da odradi potencijalni trade s Bullsima, a onaj osnovni je što u isto vrijeme zastupa i Rosea i Aldridgea. Naravno, kako je Olsheyu u interesu zadržati prvo ime franšize, ovo ljeto je podebljao klupu i to ni manje ni više, kakvo čudo, upravo Tellemovim igračima poput Lopeza i Wrighta. Hoće li to biti dovoljno za zadovoljiti ambicije druge strane, vidjet ćemo.

Zanimljivo je primijetiti kako su zadnja dva drafta Blazersi birali isključivo igrače Jeffa Schwartza s kojim je Olshey u dobrim odnosima još od dana u Clippersima (Griffin je također njegov igrač). Schwartz sigurno nema težinu kao Tellem u odnosima u klubu, ali, ako tražite razlog zašto je pick druge runde potrošen na Crabbea umjesto na nekog drugog igrača, odgovor je jasan – kako bi se zadovoljilo Schwartza koji zastupa i McColluma i Leonarda.

A kada smo već kod McColluma, dovođenje Mo Williamsa, nevezano uz ove igre iza kulisa, još je jedan pokazatelj da Blazersi idu svom snagom na playoff i ostanak Aldridgea. Nakon ljetne lige postalo je još jasnije kako McCollum definitivno ima puno više zajedničkog s igračima poput Garya Neala (s kojim smo ga i usporedili u finalnom osvrtu pred draft) nego s Lillardom i kako postoje ogromni rizici ako njega ostavite kao jedinog rezervnog playa na rosteru, što je rješeno ovim potezom – Williams je pouzdana back-up opcija koja garantira da rezultati neće previše patiti eventualnim dužim Lillardovim izostajanjem s parketa. Doduše, sada se javlja problem pronalaska minuta za sve ove bočne igrače (što je obzirom na lanjsko stanje njihove klupe stvarno vrhunac ironije), ali istovremeno Blazersima postaje aktualna opcija tradea mladih igrača poput Leonarda i McColluma za neko provjereno ime pod košem gdje su najtanji (Gortat nažalost ima nekakvog lijevog agenta koji, što je očito po zadnje dvije sezone, nije u stanju odraditi posao, što znači da je sve u rukama GM-ova, a onda to ide puno, puno sporije).

CATS

Uz Choa i Jordana najvažniji čovjek ove franšize od nedavno je Jeff Schwartz. Osim što je agent Walkeru, upravo je on usmjerio Jeffersona u Bobcatse nakon što je, možda, nagrađen iznenađujuće visokim pickom Codya Zellera kojega, gle čuda, također zastupa. To bi možda donekle moglo objasniti zašto je došlo do reakcija čuđenja i zgražanja NBA fanova nakon što je na draftu izabran Zeller koje nitko prije drafta nije vidio u top 5 (što ne znači da neće biti top 4 igrač generacije) – ovakve stvari nisu slučajne.

BUCKS

Njihovo suludo ljeto možda dobije nekakvu patinu realnosti nakon što bacimo pogled na agente. Naime, Bucksima je trenutno najvažnija stvar vezati Sandersa na dugo godina, što neće biti problem obzirom da su već udovoljili njegovom agentu Milleru dovođenjem Delfina, kao i ranijim ugovorom Ilyasovi.

A da se Miller ne osjeća kao jedini odgovoran za franšizu, tu je i Tanner, koji je nekim čudom u Milwaukee uhljebio i Pachuliu i Ridnoura. Zašto su Bucksi pristali angažirati ova imena? Sigurno ne zato što su već jednom bili dio kluba, već zato što je Tanner ujedno i agent Johnu Hensonu, drugom najvažnijem čovjeku za budućnost franšize.

BULLS

Zašto je Mike Dunleavy, igrač koji definitivno ima težinu kao potencijalno pojačanje, onako brzinski nestao s tržišta ispod realne cijene? Zato jer mu je stalo igrati za pobjedničku franšizu, a gdje ćeš bolje od one u kojoj dijeliš agenta (Tellem) s najboljim igračem kluba (Rose).

CAVS

Zašto je Jack izabrao baš Cleveland u kojem će biti zamjena Irvingu, odnosno zašto je dobio tako izdašan ugovor? Možda dijelom zato što su Cavsi neočekivano izabrali Anthonya Bennetta prvim pickom, pa se Jeff Schwartz, ujedno i zastupnik Tylera Zellera, osjetio dužnim vratiti uslugu.

Inače, Cavsi su zanimljivi jer nemaju izrazitu kliku, Irving ima malog agenta (Jeff Wechsler) kojega je izabrao zbog prijateljstva između njega i oca koji se praktički brini za njegovu karijeru, Waiters je kod Pelinke, Thompson kod LeBrona/Paula, a Varejao kod Fegana. Doduše, ovaj potonji je možda dao nekakva posebna obećanja u vezi Brazilca kada je uspio zaraditi onakav ugovor Earlu Clarku.

CELTICS

Osim što su uz Olynyka doveli još jednog Tellemovog centra u Faveraniu (a još imaju i Mela i Humphriesa) i tako dokazali kako im je itekako važno biti dobar s potencijalnim budućim agentom Wigginsa i Randlea ovoga svijeta, zanimljivo je kako Celticsi imaju dva Falkova igrača u Sullingeru i Greenu. Falk, nekadašnja zvijezda koja valjda i dan-danas zarađuje na svom najvećem klijentu Michaelu Jordanu, tako je petinu svojih klijenata smjestio u Boston, a ugovor koji je zaradio Greenu očiti je dokaz da zna posao.

CLIPPERS

Osim što su draftirali Bullocka koji je Schwartzov čovjek kako bi zadovoljili agenta svog drugog najvažnijeg igrača Griffina, Clippersi baš i nemaju očite sklonosti. Rose je nominalno Paulov agent, ali prgavi play izgleda kao čovjek koji sam odlučuje o svojoj sudbini (nakon što je spojio svoju trojku u Miamiu, Rose je imao plan napraviti nešto slično s Melom i Paulom, ali nije mu baš pošlo za rukom), tako da je jedini koji ima neki veći utjecaj Tellem, koji je za nagradu što je doveo Reddicka dobio angažman Mullensa.

GRIZZLIES

Mike Miller voli Memphis, u to nema sumnje, ali bitan razlog zašto se pristao vratiti u staro jato umjesto da ode u Oklahomu je i agent Tellem koji zastupa Gasola i Pondextera (kojega očito u skoroj budućnosti čeka midlevel). Treba istaknuti i Brothersa koji istovremeno zastupa Randolpha i Allena, srce i dušu momčadi, i koji je sigurno dobio neko obećanje da Randolpha neće trejdati čim je ekspresno Allena usmjerio nazad u Memphis.

HAWKS

Ferry se nije vodio nikakvim mutnim poslovima prilikom slaganja rostera, ali definitivno treba istaknuti da je do Millsapa došao dobrim dijelom zbog greške u koracima Paulovog agenta. Naime, Millsap je očito old school tip koji nema ništa protiv toga da mu karijeru vodi ujak, izvjesni DeAngelo Simmons, koji mu je ujedno i mentor i najbolji prijatelj. Sve ostaje u obitelji pa će valjda lakše podnijeti i izgubljene milijune jer takav granični all-star igrač ne potpisuje ugovore od 2 godine kada lakoćom može dobiti 4. Međutim, Simmons se uspaničario kada je vidio da se prostori na salary capu lagano tope, pristao je na nešto što mu se činila zgodna godišnja gaža, dokazavši tako još jednom da se posao i obitelj nikada ne trebaju miješati.

HEAT

Koliko je god Heat Rileyev projekt, toliko je i Roseov. Odnosno, bio je dok LeBron nije poželio da sljedeći projekt bude samo njegov pa se odvojio od agencije koja i danas zastupa Bosha, Wadea, Haslema i Birdmana (ovo objašnjava zašto je Birdman onako ekspresno pristao na minimalac, kao i zašto je Haslem, ikona kluba, toliko nedodirljiv).

JAZZ

Bartelstein rijetko ima glavne igrače u klubovima, ali ove sezone bi to mogao biti slučaj u Jazzu gdje ima Haywarda. Uz Evansa i novopridošlog Rusha definitivno će imati najbrojniju skupinu na rosteru lišenom neprirodnih veza, ali krcatom čudnih pojava. Pa tako i Kanter i rookie Burke imaju nezavisne agente, Enesa zastupa sunarodnjak Ergul (prava je rijetkost da netko zadrži agenta sa starog kontinenta nakon što pređe ocean, a pogotovo istoga onoga upletenog u skandal oko love ispod stola u Turskoj zbog koje nikada nije dobio pravo igrati za Kentucky), a Burkea je odlučio predstavljati vlastiti otac i to bez pomoći velike agencije (npr. i Mikea Conleya zastupa otac, ali pod okriljem Duffyeve agencije). Skupina osobenjaka koju će biti zanimljivo pratiti.

KINGS

Potpisavši Cousinsa Fegan je dobio otvorena vrata za nametnuti utjecaj u klub koji se na prvu čini lišen nečega sličnoga (od ovoljetnih pojačanja, svi su od različitih agenata – Landry od Bartelsteina, Vasquez od Tellema, Mbah A Moute od Schwartza, što možda znači da se nova uprava pozicionira za što bolje odnose za igre iza paravana u budućnosti).

KNICKS

Nakon očajne lanjske sezone u kojoj je dodirnuo dno, mnoge franšize ne bi dodirnule Bargnania ni teleskopskim štapom. Knicksi nisu imali takvih dvojbi, Grunwald je otvoreno priznao da su u situaciji u kojoj doslovno moraju tražiti pitu u govnu (prevedeno – nadati se da će Andrea odigrati košarku kao 2011.) ako se misle pojačati. I sve je to ok, ali nitko nije spomenuo da je bitan razlog zbog kojih su oni pickovi otišli put Toronta i taj da Andreu zastupa ista agencija kao i Mela i Smitha (CAA) i da je jedan od uvjeta da oni ostanu zadovoljni vjerojatno i taj da se trebalo pobrinuti za talijanskog klijenta (od tuda i fleksibilnost prilikom sklapanja novog ugovora sa Smithom koji je par puta prepravljan dok ga nisu smjestili u gabarite koje si Knicksi mogu priuštiti).

LAKERS

Kako je jednostavno biti GM Lakersa – nazoveš Kobea, on nazove Pelinku, a ovaj pošalje Kamana i Wesa Johnsona da popune roster (mislim, postoji li ijedan drugi razlog zašto će Wes Johnsona dogodine imati posao u NBA umjesto negdje u Belgiji osim činjenice što ima dovoljno sreće da dijeli agenta s Kobeom?). Kobe je tako istovremeno i Wolverine i (ne)službeni GM Lakersa.

MAGIC

Oni će tek razviti veze s agentima kako na red budu dolazila produženja ugovora s mladim igračima (Vučević je kod Duffya, Oladipo kod Brothersa, Harkless kod Fegana, a Harris kod Rosea), ali zanimljiv su primjer koliko je za veterana upitne vrijednosti bitan kvalitetan agent – da Pricea i Maxiella ne zastupaju Schwartz, odnosno Miller, koje su šanse da bi dobili posao u ligi pored toliko bolje konkurencije?

RANKING THE AGENTS

Kada sam lani započeo s projektima rangiranja, utvrdili smo da u košarci postoje tri (ne)ovisna faktora koja imaju najveći utjecaj na rezultat – uprava, igrači i suci (Otac, Sin i Duh Sveti). Četvrti faktor je ništa manje bitna sreća ili splet okolnosti, nazovite to kako hoćete, a osobno i suce stavljam bliže ovoj neopipljivoj kategoriji. Međutim, kao što se da primijetiti iz većine NBA poteza prilikom slaganja rostera, postoji još jedna kasta koja ima svoje prste u poretku stvari, a to su agenti.

Zbog prirode njihova posla i ogromnog utjecaja kojega imaju, mislim da ih danas slobodno možemo staviti u rang s vlasnicima i GM-ovima kada je upravljanje klubom u pitanju (da se opet poslužimo analogijom trojstva, ovaj put za upravu – ako je vlasnik Otac, a GM Sin, onda je agent definitivno Duh Sveti svakog procesa sastavljanja rostera). Stoga sam odlučio poslužiti se jednostavnom formulom kako bi i njih poredao od najmoćnijih prema manje bitnima i usput se dublje upoznao s materijom.

Formula ne može biti jednostavnija – svaki agent zaradio je koeficijent na račun tri faktora, količine novca koju je osigurao svojim klijentima u idućoj sezoni, prosječnom IOR učinku svojih klijenata i količini grla koje ima u ergeli. U obzir sam uzeo 412 igrača koji su po mojim tablicama trenutno s ugovorom plus sam dodao i Pekovića koji bi uskoro trebao potpisati ugovor negdje između 12 i 15 milja (jednostavno je nezamislivo da netko ostavi 45-50 milja na stolu kako bi dogodine bio potpuno slobodan igrač). Wolvesi nude 12, njegov agent traži max, a vjerojatno će se naći negdje na sredini – razlog zbog kojega je ova situacija važnija nego što se čini na prvi pogled je taj što se ne radi o klasičnom natezanju oko dolara koliko o borbi za moć u organizaciji, naime Pekov agent Jeff Schwartz ujedno je i agent Kevinu Loveu, dakle ima neriješene račune s Wolvesima koji pod Kahnom nisu pristali franšizirati Lovea, što definitivno koristi i u ovom slučaju kao razlog zašto bi trebalo nagraditi Pekovića, mašući potencijalnim Loveovim odlaskom Saundersu pred nosom.

Upravo ovaj primjer govori do koliko zanimljivih narativa se može doći promatrajući situaciju iz ovog ugla, ali to ćemo ostaviti za sljedeći post u kojem ću se osvrnuti, franšizu po franšizu, na postojanje mogućih veza između agenata i poteza koje su neki GM-ovi vukli ovoga ljeta (vjerujete, stvarno ima urnebesnih situacija koje objašnjavaju puno toga).

Danas ipak rangiramo agente, kojih nema previše. Praktički, sva moć trenutno se nalazi u rukama nekolicine agencija. Wasserman Media Arna Tellema tako drži čak 49 igrača, od Derricka Rosea do Fab Meloa. Odmah do je spomenuti Jeff Schwartz sa svojom Excel agencijom koja pod potpisom ima 42 imena, a veliki igrači su još Creative Artists koju vodi Leon Rose, čovjek koji je dugo godina bio iza LeBrona i koji je smatran najvećom facom u svom poslu zbog lakoće kojom je nagomilao zvijezde na svom rosteru (ima Duranta, Paula, Anthonya, Wadea i Bosha, a jedino ga je zeznuo LeBron koji je odlučio sam postati svoj gazda, odnosno pretvoriti prijatelja Richa Paula u zvijerku među agentima) i koji trenutno, ne računajući manekena pod imenom Jay-Z dodanog kao partnera radi marketinga, na svom rosteru okuplja 33 imena.

ASM Sports Andya Millera (32 igrača), BDA Sports Billa Duffya (30 igrača) i Priority Sports Marka Bartelsteina (30 igrača) zaokružuju ovu listu iako se oni više bave kvantitetom nego kvalitetom, a svakako treba spomenuti sve agresivniji i moćniji Relativity Dana Fegana (koji je upravo nagomilao milijune za Dwighta i Walla te prigrlio Montu nakon što je ovaj dao nogu bivšem agentu) s 28 imena, te Landmark Roba Pelinke koji ima 17 igrača na rosteru, ali od toga se neki prezivaju Bryant, Harden i Iguodala.

Ovih 8 super-agenata i agencija tako drže 63% radne snage u ligi, a ostatak otpada na kvantitetom manje igrače poput Tonya Dutta (10 igrača), Jima Tannera (11 igrača), Jeffa Austina (13 imena) ili na nekadašnje veličine Davida Falka (9 imena) ili legendarnog Herba Rudoya (agent Kukoču i Sabonisu koji trenutno zastupa 6 imena) te svjetske agencije poput Comsport i Legardere. Ima i agenata s manjim rosterima koji drže određeni standard (Goodwin, Brothers), ali, puno je više onih koji nemaju pretjeran značaj. Praktički, najmanje je obiteljsko-prijateljskih kombinacija, a agenti koji imaju po jednog ili dva klijenta ala Jerry Maguire uskoro će postati prošlost – ili će oni prijeći među velike agencije ili će im tamo otići klijenti bez njih, to je trend koji nema namjeru stati.

Uglavnom, takve nisam ni uzimao u obzir, postavivši kao okvir da agent mora imati 4 ili više imena pod ugovorom. Zatim sam dodijelio bodove po prosječnom ugovoru svih klijenata (što je posebice štetilo Bartelsteinu koji ima gomilu igrača zadatka na svom rosteru), odnosno po prosječnoj IOR vrijednosti (što je recimo lansiralo Paula zbog LeBronovih vanserijskih brojki), a onda sam još sve zaokružio dodatnim bodovima za broj igrača pod ugovorom kako bi ipak nagradili one koji najviše rade.

1. ROB PELINKA (Landmark), 14.6

Kobeov astronomski ugovor sigurno mu je donio masu bodova, ali da je Pelinka as s rosterom na kojem su još Harden, Iggy i ugovor Erica Gordona nema sumnje.

2. ARN TELLEM (Wasserman), 14.5

Kralj kvantitete, ali i kvalitete. Tellem je sigurno jedan od najmoćnijih ljudi u NBA, u štali ima oba Gasola i oba Lopeza, DeAndre Jordana i praktički svakog drugog centra u ligi. S tim da se ne bazira samo na visokima – upravo je on donio onaj suludi ugovor Joeu Johnsonu, a da sam mu uračunao ugovor Brandona Roya (što nisam, iako njega u praksi Blazersi još uvijek masno plaćaju) vjerojatno bi bio zasluženo prvi.

3. LEON ROSE (CAA), 13.8

Gubitak LeBrona poljuljao je malo položaj mafije iz CAA, ali, kao što ranije spomenuta imena govore, dobro se drže – kada imate Duranta, Paula, Mela, Parkera i Wadea, nema razloga za brigu.

4. DAN FEGAN (Relativity), 12.9

Fegan je specifičan ne samo zbog masne love koju je omogućio Amareu ili Dwightu, već zbog stila igre u kojem doslovno otvoreno ucjenjuje franšize da bi osigurao posao svojim klijentima – o tome ću više u idućem postu, ali fascinira način na koji je zavladao rosterima Mavsa, Wolvesa i Wizardsa. Držati oko na njemu jer je pod svoje uzeo i DeMarcusa, nema sumnje da će se poigrati i GM-a Kingsa ako ga ovi budu željeli zadržati.

5. JEFF SCHWARTZ (Excel), 12.8

Nije agresivan kao Fegan, ali nije tajna da drži nekoliko franšiza i da bez njega Jennings nikada ne bi završio u Pistonsima.

6. RICH PAUL (Klutch), 12.0

Kako je dobro imati LeBrona za prijatelja – iako osnovno pravilo posla glasi ne miješati emocije i razum, Paul i James su već dodali na svoj popis Bledsoea i Tristana Thompsona koje uskoro čekaju ozbiljne povišice.

7. JIM TANNER (Williams & Connolly), 11.8

Neslužbeni GM Bucksa.

8. RAYMOND BROTHERS (IAM), 11.7

Čovjek koji je zaslužan za opstanak heart, grit & grind filozofije u Memphisu.

9. DAVID FALK, 10.4

Nekadašnji as koji je Eltona Branda učinio dovoljno bogatim da se može igrati producenta u Hollywoodu danas je ostao samo ne Hibbertu, ali uporno pokušava s mladim igračima pronaći put do vrha (s Turnerom i Riversom se nije proslavio, a sada će pokušati s Porterom).

10. JEFF AUSTIN (Octagon), 10.2

David West, Ryan Anderson, Steph Curry, Wes Matthews, Rudy Gay – ovaj čovjek kao da je slagao pravu petorku.

11. BILL DUFFY (BDA), 9.9

Pod okriljem njegove agencije okupljena je hrpa manjih agenata, a najvažniji klijenti su mu Rondo i od nedavno Noah.

12. ANDY MILLER (ASM), 9.8

Još jedan neslužbeni GM Bucksa, uz to u odličnim odnosima s GM-om Sixersa Hinkieom (ergo, ovaj će roster popuniti njegovim klijentima koji su trenutno bez posla poput Bassya Telfaira ili Rogera Masona).

13. HERB RUDOY (Interperformances), 9.4

Dobri stari Herb i dalje se drži uz pomoć Denga i Manua.

14. AARON GOODWIN, 9.1

Život mu se promijenio onog trenutka kada je Damian Lillard ušao u ligu.

15. MARK BARTELSTEIN (Priority), 8.6

Kralj minimalaca i igrača s dna klupe. Ali, daleko od toga da se radi o kritici – treba imati posebnu vještinu da takvima uvijek nađeš posao (Earl Watson, Jon Leuer, Jeremy Evans i slični bi u nečijim drugim rukama danas bili izvan NBA).

16. DAVID BAUMAN (Legardere), 8.2

Zastupnik svjetske agencije trenutno se isključivo bavi Bogutom.

17. BOUNA NDIAYE (Comsport), 7.5

Francuska agencija za Batuma, Mahinmia i društvo.

18. TONY DUTT, 7.4

Nema sreće s braćom Morris i Thomasom Robinsonom, ali ugovor Jrue Holidaya mu je nadoknadio sve muke.

19. JOEL BELL, 4.8

Dante Cunningham mu je prvo ime, ali ukupno ih ima 5 pa je ušao u izbor.

20. MITCH FRANKEL (Impact), 3.6

Najskuplji ugovor koji imaju na rosteru je onaj od 2 milje Kawhia Leonarda, koji pak donosi dodatnu priču. O kojoj ćemo više idućih dana.

BIG MAN IS HARD TO FIND

Potpis Grega Odena za Miami Heat u ovom trenutku ne izgleda kao potez oko kojega bi se trebali uzbuđivati obzirom da je jasno kako, nakon desetak ozbiljnih operacija, Oden nikada neće opravdati reputaciju prvog picka i najboljeg centra generacije. Mislim, čovjek se vraća na parkete nakon više od 3 i pol godine izbivanja, tijekom kojih je odrađivao nimalo ugodnu rehabilitaciju koja je, uz pokušaje oživljavanja koljena, uključivala i suočavanje s vlastitom psihom, navodno čak i kroz alkoholizam. Nevolja čini čovjeka jačim, ali u ovom slučaju to, nažalost, neće značiti previše – Oden nema tijelo koje može pratiti bilo kakvu vrstu sazrijevanja koju je prošao kao osoba. I to se nikada neće promijeniti (osim ako mu Kobe ne da broj svog doktora).

Međutim, razloga za uzbuđenje će možda biti u playoffu kada Heat čekaju pojačane unutarnje linije Pacersa i Netsa, odnosno uvijek nezgodni Bullsi. Tada bi relativno pokretni Oden, sa svojim idealnim centarskim fizikalijama, predstavljao potencijalnu smetnju Hibbertu, Lopezu i Noahu, dovoljnu da se Miami nekako progura do još jednog Finala. Nakon što su konkurenti izgubili par godina pokušavajući se Jamesu suprotstaviti gomilanjem swingmana, Bullsi i Pacersi su konačno svima otvorili oči – jedini način za zaustaviti Heat je udarati ih tamo gdje su najslabiji. I zato Rileyu treba Oden i zato je ekspresno potpisao i njega i Birdmana. Čovjek je itekako svjestan da se bez solidnih 30 minuta na petici neće preživjeti još jedan put kroz Istok.

Kako je nemoguće projicirati Odenov učinak dok ga ne vidimo na barem 20 utakmica u akciji, jasno je da ovo u neku ruku možemo okarakterizirati i kao potez “očajnika”. Ali, obzirom na financijsku situaciju i činjenicu da (makar bivši) franšizni centri ne rastu na grani, potpuno je razumljiv ovaj mali rizik i nešto veći luksuz koji si je priuštio Heat.

Što nas dovodi i do teme današnjeg posta – gdje su nestali svi centri? Godinama već pričamo o okretanju lige nižim postavama s više šutera koje su rezultat upravo tog manjka centara. Međutim, ono što na ovim stranicama od prvog dana ističemo je da nisu trendovi istisnuli visoke iz lige, već je manjak visokih stvorio trendove. Također, taj manjak visokih nije rezultat povijesno slabe ponude u nekoliko generacija, već nevjerojatno nesretnog spleta okolnosti. Što postaje jasno čim malo bacimo pogled na povijest ozljeda ljudi koji su danas trebali konkurirati Timmyu, Howardu i Gasolu za status ponajboljih petica lige.

Krenimo od 2002. godine kada su Rocketsi draftirali Minga. Od odlaska Jordana u mirovinu liga je ušla u jedno stvarno bezvezno razdoblje koje je, osim dominacije Lakersa, obilježila i suša na draftu (kada su prvi pickovi Kenyon Martin i Kwame Brown, jasno je o kakvim se generacijama radi). Stasavanje Duncana i Dirka te draftovi od 2002. do 2005. popravili su krvnu sliku i započeli zlatno doba NBA košarke, a Ming je značajan upravo po tome što se radilo o prvom franšiznom talentu kojega je draft donio još od 1997. i Duncana.

Yao bi danas imao 32 godine i da nije bilo kroničnih problema sa stopalima, vjerojatno bi i dalje bio top 3 petica u ligi. Uostalom, Dwight je ušao u ligu samo dvije godine kasnije tako da je jasno kako se čini da Ming pripada jednom drugom vremenu samo zato što je već 4 godine u mirovini (onaj nesretni pokušaj povratka prije dvije sezone kada je nakon 5 utakmica odustao nećemo ni uzimati u obzir). Projicirati njegov učinak je nezahvalno, ali možemo pokušati uz pomoć IOR-a.

U sezoni 2008/2009, zadnjoj u kojoj je briljirao (a stvarno je odradio 6 vrhunskih godina nakon solidne rookie kampanje, bio je primjer konstantnosti barem što se tiče učinka iako je, naravno, nakon što su stopala počela zezati u četvrtoj sezoni, uglavnom propuštao po 30-ak utakmica godišnje) ostvario je 116 bodova, a tu već pričamo o franšiznim potencijalima. Kako je u ranijim sezonama bio još i bolji (vrhunac je 2007. u kojoj je ostvario 137 bodova i u kojoj je bio top 5 igrač lige uz Timmya, Dirka, Kobea i Nasha), jasno je kako je liga njegovom ranom mirovinom izgubila ne samo top 3 centra već potencijalnoga top 5 igrača.

Sad, kako je Ming očito pripadao onoj skupini centara koja je zbog fizičkog pada uzrokovanog ozljedama preskočila klasičnu putanju razvoja (rane 30-e su razdoblje kada visoki obično pružaju najbolje partije), očito je kako bi on danas bio puno bliži brojci 116 nego 137. Ali, obzirom da je najbolji prošlosezonski NBA centar Howard ostvario samo 106 bodova u najgoroj sezoni karijere, što ga je izjednačilo s prastarim Timmyem, jasno je kako bi i ovaj veteranski Yao ozbiljno konkurirao za ime prve petice lige samo da je u stanju hodati.

Idemo dalje. 2005. Bucki troše prvi pick na Boguta, čovjeka koji je mogao biti bolja verzija Marca Gasola da ga razne kombinacije ozljeda (leđa, lakat, gležnjevi, koljena) nisu pretvorile u treću opciju (često i igrača zadatka jer jednostavno ne može provesti dovoljno minuta na parketu da bi mu povjerili važniju ulogu). U svojoj najboljoj sezoni u kojoj je Buckse čak uveo i u playoff (godinu ranije leđa su ga prvi put izdala, zbog čega je propustio skoro cijelu sezonu), Andrija je došao do 88 bodova, što bi npr. danas bilo dovoljno za ostati ispred Noaha, Lopeza i Hibberta. U njegovom slučaju ne govorimo o franšiznom centru tipa Ming, ali očito je da je čovjek uz malo sreće mogao biti rasna druga opcija – s njegovih 88 bodova Warriorsi bi danas bili u istom rangu s Thunderom i Spursima, a ovako ovise o tome može li ostvariti učinak treće opcije da bi bili peti ili šesti na Zapadu.

Te iste 2005. Lakersi biraju Bynuma koji već s 20 godina postaje bitan dio petorke da bi iduće dvije godine osvajao naslove. Čovjek iza sebe ima 5 odličnih sezona, nažalost u Ming stilu s puno i previše propuštenih utakmica, ali očito je da se njegov učinak bez problema penje preko 100 bodova (lani je sa 100 bio 11. najbolji igrač lige). IOR mu nakon sezone pauze plafon postavlja na 97 bodova, što je još uvijek dovoljno za dijeliti treće mjesto s Gasolom među najboljim peticama u ligi.

2007. Blazersi biraju Odena koji u svojoj rookie sezoni igra 61 utakmicu i ostvaruje solidan učinak za rookiea, da bi na startu druge godine eksplodirao ostvarivši u 21 utakmici IOR od čak 99 bodova. Znamo što se tada dogodilo, koljeno je popustilo, njega su odnijela s parketa i više se nikada nije vratio, a Blazersi su tako u roku par sezona ostali bez dva top 15 NBA igrača (gubitak Brandona Roya osakatio je jednako slabašnu ponudu all-star dvojki).

Stanimo sada na sekundu i pogledajmo cijelu sliku. Danas imamo top 6 koji uključuje Dwighta, Duncana, Gasola, Horforda, Noaha i Chandlera, a tu negdje u blizini su Lopez, Hibbert i Peković (Horforda neću micati iz izbora petica jer čovjek svoj učinak ostvaruje na toj poziciji, uostalom kada bi se držali nekakvih ideala onda bi i Dwight bio više krilni centar ala Moses nego klasična petica – ono si što igraš, ne ono što bi možda trebao igrati). Kada je zdrav, Bynum je top 3 centar, a možda još nije isključeno da će i Bogut još jednom barem konkurirati za top 10. Međutim, ni jedan ni drugi nikada više neće biti u mogućnosti ostvariti potencijale, to je bez tijela u savršenom stanju jednostavno nemoguće, kao što je nemoguće da Oden bude išta više od igrača na 15-20 minuta. Dakle, to je to što se trenutne NBA ponude petica tiče.

Odemo li korak dalje i zamislimo li pak idealnu verziju ove priče, ispada kako bi Dwight imao itekakvih problema zadržati poziciju prvog centarskog imena u ligi pored Bynuma, Odena i veterana Minga – sva trojica bi se motala preko 100 bodova, a Oden je imao takvu kombinaciju fizikalija, atleticizma i IQ-a da bi vjerojatno bio top 5 igrač danas i prvo ime među peticama. Praktički, ovo samo dokazuje da je liga izgubila barem par franšiznih igrača i četiri rasna all-stara (zbog čega su, na kraju krajeva, i makli poziciju centra s all-star izbora – da su svi ovdje spomenuti zdravi, to nikome ne bi palo na pamet).

Naravno, u ovom periodu dogodila se i gomila promašaja – Darko, Araujo, Thabeet – ali sve je to nebitno (i tako uobičajeno – važnost visine u košarci će uvijek tjerati GM-ove da s centrima riskiraju više nego s ijednom drugom pozicijom) pored činjenice da bi danas liga imala cijelu ergelu rasnih all-star centara da su se stvari drugačije posložile i da u tom slučaju nitko ne bi pričao o manjku visokih jer bi svaka treća momčad praktički imala LeBron/Durant stopera (liga je i ovako krcata talentom, a s takvom ponudom centara stvarno bi mogli govoriti o bez konkurencije najboljem periodu u povijesti). U usporedbi sa zlatnim dobom petica, ’90-ima, ovakva konkurencija nadmašila bi čak i onu koju su međusobno imali Robinson, Olajuwon i Ewing koji su danas dobrim dijelom legende zato što su sjajni i zato što to zaslužuju, ali i zato što su imali sreće ostvariti duge i zdrave karijere (svaki je imao vrhunac koji je trajao 10 do 12 godina, o čemu ovi naši danas spomenuti mogu samo sanjati).

A da sve nije tako crno govori i činjenica da mladi dolaze – Valanciunas i Kanter pokušati će, makar u tragovima, donijeti dašak starog kontinenta kakav su nekada davali Divac i Sabonis i usput svoje momčadi držati u playoffu godinama kombinacijom snage i kvalitete, a tu je i Drummond kao nova franšizna nada (teško će ikada dodati ozbiljan napadački repertoar s ovakvim šutom da se nametna kao franšiza, ali i luđe su se stvari događale), pa i Lopez za kojega još nije kasno da se razvije u najboljeg USA centra (tek mu je 25 i poštede li ga ozljede ono najbolje ga tek čeka – jedini je problem što se muči s drugim najvećim ubojicom centara nakon škripavih koljena, stopalima).

Najranije 2015. bi nakon jedne sezone u NCAA u ligu trebala i dva nova generacijska asa – Jahlil Okafor i Karl Towns (već potpisao za Kentucky). Monroe, Cousins i Favors nisu centri, ali svaki bi na svoj način mogao nositi franšizu kao što to na neki način radi Horford. Uglavnom, liga je krcata kvalitetnim visokima i nije problem u tome što ih nema ili što nemaju talenta. Problem je što ih ozljede napadaju u puno većem postotku nego prije i tu bi se liga ozbiljno trebala zapitati nije li dijelom problem u režimima treninga, pripreme i uopće pretjeranog opterećivanja klinaca. S druge strane, jedan Walton nije nikada ostao u teretani duže nego je trebalo pa je svejedno završio karijeru puno ranije nego je trebalo, tako da ispada kako je na kraju riječ tek o čistoj sreći. Stoga nam ne ostaje ništa drugo nego držati fige i nadati se da ovakav brutalan niz nećemo više nikada doživjeti.

THE REFS 2013.

Prošle godine smo pokušali rangirati suce koristeći se formulom koja je prije svega trebala odvojiti žito od kukolja, odnosno istaknuti one arbitre koji dozvoljavaju slobodu i one arbitre sklone kontroli (pronaći one koji ne griješe nikada nije bila namjera jer takvi ne postoje). Jasno, kako se formula bazirala na statistici itekako podložnoj kontekstu (nije samo sudac taj koji nameće ritam, već je on ovisan i o momčadima kojima sudi, odnosno njihovom stilu igre, kao i o tendencijama partnera s kojima obavlja posao, a ne treba isključiti ni želje kladioničara s kojima su u dosluhu – nisam mogao odoljeti, makar ovo značilo da će mi Silver ukinuti sponzorstvo nad blogom), iskreno, u ovogodišnjem pogledu očekivao sam potpuno drugačije rezultate koji bi dokazali da se s ljudima u sivom, bez obzira na njihov značaj, definitivno ne treba previše baviti jer ih je jednostavno nemoguće razumjeti, a pogotovo kategorizirati.

Međutim, ista formula (postotak pobjeda domaćina i gosta, koš razlika domaćina i gosta, poeni po utakmici, broj prekršaja po utakmici, postotak prekršaja gosta i domaćina, postotak tehničkih gosta i domaćina) i ove je godine donijela rezultate slične lanjskima, što znači da je, usprkos svim otežavajućim okolnostima, ipak moguće povući paralelu između sudaca koji su voljni dopustiti igru i onih koji si dopuštaju nametati volju.

Tako se čak 4 imena iz lanjskih top 12 pojavljuju i ove godine na vrhu (Wood, Dan Crawfrod, Callahan, Blair), a još trojica su raspoređena od 13. do 15. (Goble, Joey Crawford i Davis). Gdje su preostalih 5 veličanstvenih? Willard, lanjski broj dva, je preminuo (sredio ga rak), Palmer i Kogut nisu odradili dovoljan broj utakmica da ih uzmem u obzir (lani sam imao puno blaži kriterij po broju utakmica, ali ove sam sezone jednostavno htio ubrzati stvar pa sam kao potrebni minimum za ući u izbor stavio brojku od 50 suđenja, uz određeni minimum kvalitete ocjena koji je trebalo zadovoljiti da bi se našlo na popisu), tako da ispada kako su jedino Phillips i Adams doživjeli značajniji pad (iz top 12 prema području od 25 do 30).

Bilo je i onih koji su krenuli u suprotnom smjeru (tipa Malloy koji je iz zone sumraka skočio u sam vrh), ali i na dnu su ostala slična provjerena imena (Mauer, Garretson, McCutchen), što jasno govori da čak ni suci ne mijenjaju tendencije (pogotovo veterani – ovi mlađi napreduju ili nazaduju slično kao i igrači u fazi razvoja).

Uglavnom, da ne dužimo previše, slijede dvije liste s 36 imena, na jednoj su glavni suci (ti su nam ionako najvažniji jer, posebice u playoffu kada sude po trojica zajedno, sve se u organizaciji vrti oko njih), a na drugoj pomoćnici, svaki s koeficijentom pored imena (što je kofi niži, to je sudac bolji), ali i ovogodišnjim i lanjskim rednim brojem na kojem su završili u ukupnom rangiranju. Naravno, uz ova dobro poznata imena na prvoj listi, treba zapamtiti i neke od pomoćnika jer u skoroj budućnosti upravo će imena poput Blaira, Goblea i Wooda vladati playoffom.

GLAVNI

1. SCOTT FOSTER

KOFI: 4.6

RANK 2012: 29.

RANK 2013. 2.

2. DAN CRAWFORD

KOFI: 5.5

RANK 2012: 12.

RANK 2013: 4.

3. ED MALLOY

KOFI: 5.6

RANK 2012: 54.

RANK 2013: 6.

4. MIKE CALLAHAN

KOFI: 5.7

RANK 2012: 5.

RANK 2013: 7.

5. TONY BROTHERS

KOFI: 5.8

RANK 2012: 32.

RANK 2013: 12.

6. JOEY CRAWFORD

KOFI: 5.9

RANK 2012: 4.

RANK 2013: 14.

7. MARC DAVIS

KOFI: 6.2

RANK 2012: 3.

RANK 2013: 15.

8. BENNETT SALVATORE

KOFI: 6.3

RANK 2012: – (NIJE SUDIO ZBOG OZLJEDE)

RANK 2013: 16.

9. DERRICK STAFFORD

KOFI: 6.5

RANK 2012: 48.

RANK 2013: 21.

10. JASON PHILLIPS

KOFI: 6.8

RANK 2012: 7.

RANK 2013: 27.

11. TOM WASHINGTON

KOFI: 6.9

RANK 2012: 38.

RANK 2013: 31.

12. MONTY MCCUTCHEN

KOFI: 6.9

RANK 2012: 50.

RANK 2013: 32.

13. BILL KENNEDY

KOFI: 7.0

RANK 2012: 19.

RANK 2013: 33.

14. RON GARRETSON

KOFI: 7.1

RANK 2012: 46.

RANK 2013: 35.

15. RODNEY MOTT

KOFI: 7.2

RANK 2012: 56.

RANK 2013: 39.

16. KEN MAUER

KOFI: 7.3

RANK 2012: 37.

RANK 2013: 42.

17. JAMES CAPERS

KOFI: 7.6

RANK 2012: 20.

RANK 2013: 44.

POMOĆNICI

1. BRIAN FORTE (KOFI: 4.2; RANK 2012: 22; RANK 2013: 1)

2. LEON WOOD (KOFI: 5.1; RANK 2012: 8; RANK 2013: 3)

3. ERIC LEWIS (KOFI: 5.6; RANK 2012: 42; RANK 2013: 5)

4. CURTIS BLAIR (KOFI: 5.7; RANK 2012: 10; RANK 2013: 8)

5. GARY ZIELINSKI (KOFI: 5.7; RANK 2012: 14; RANK 2013: 9)

6. BRENT BARNAKY (KOFI: 5.7; RANK 2012: 53; RANK 2013: 10)

7. COURTNEY KIRKLAND (KOFI: 5.7; RANK 2012: 52; RANK 2013: 11)

8. JOHN GOBLE (KOFI: 5.9; RANK 2012: 1; RANK 2013: 13)

9. DAVID GUTHRIE (KOFI: 6.3; RANK 2012: NIJE SE KVALIFICIRAO; RANK 2013: 17)

10. MARK LINDSAY (KOFI: 6.3; RANK 2012: 35; RANK 2013: 18)

11. DERRICK COLLINS (KOFI: 6.3; RANK 2012: 49; RANK 2013: 19)

12. ELI ROE (KOFI: 6.5; RANK 2012: 25; RANK 2013: 20)

13. PAT FRAHER (KOFI: 6.5; RANK 2012: 55; RANK 2013: 22)

14. DEREK RICHARDSON (KOFI: 6.6; RANK 2012: 15; RANK 2013: 23)

15. KEVIN FEHR (KOFI: 6.7; RANK 2012: 17; RANK 2013: 25)

16. SEAN WRIGHT (KOFI: 6.7; RANK 2012: 41; RANK 2013: 26)

17. MARK AYOTTE (KOFI: 6.8; RANK 2012: 28; RANK 2013: 28)

18. BENNIE ADAMS (KOFI: 6.9; RANK 2012: 6; RANK 2013: 29)

19. KEVIN CUTLER (KOFI: 6.9; RANK 2012: 33; RANK 2013: 30)