WOLVERINE INDEX

Gomila ozljeda koja je zadnjih godina napala ponajbolje igrače lige navela me da postavim pitanje – kako je moguće da u doba kada su režim treninga i medicinska usluga toliko napredovali gubimo igrače, barem se tako čini, više nego ikada ranije zbog ozbiljnih ozljeda? Znači li to da je ljudsko tijelo stiglo do limita i da se sezona od 82 utakmice više ne može igrati punom snagom u sve bizarnijim kombinacijama atleticizma i fizikalija usprkos svim blagodatima tehno-društva?

Za pronaći odgovor na ova pitanja prvo treba utvrditi stupanj promjena kroz desetljeća lige, stoga sam podijelio ligu na razdoblja:

– od ’47. do ’59. traje period gotike, liga je koncentrirana na području središnjeg Istoka, manje se putuje (iako zasigurno neudobnije nego danas) i manje se igra utakmica (ni jedna sezona u ovom periodu ne donosi više od 72 utakmice regularnog dijela)

– od ’60. do ’69. traje renesansa, liga se širi prema Zapadu i Jugu, broj utakmica raste do današnjih 82

– od ’70. do ’79. traje barok, liga se dijeli na divizije, broj klubova prelazi 20, razasuti su po cijelom kontinentu i avion postaje osnovno prijevozno sredstvo, ali javljaju se učestali problemi s lošom pripremom i korištenjem droga

– od ’80. do ’89. događa se romantizam, zlatno doba lige u kojem se priključuju televizija i mediji, liga postaje opći pojam, dodatno se širi i postaje sve moćnija što osjećaju i igrači kojima postaje sve lakše pripremati se i trenirati

– od ’90. do ’99. traje moderna, liga postaje moćna korporacija, tehnologija igra sve veću ulogu u organizaciji, ali i u razvoju igrača koji postaju glavni proizvod

– od ’00. do danas traje postmoderna, liga je globalni lider košarke, igra i igrači nezamislivi su bez tehnologije u svakoj sferi posla, od pripreme do realizacije

Zatim sam iz svih ovih razdoblja odabrao najreprezentativnije igrače, zvijezde koje su predvodile ligu u svim relevantnim kategorijama i podijelio ih u tri skupine – bekove, krila i centre. Sljedeći korak bio je odrediti prosjek za svaku od ovih skupina i to sljedećih parametara:

– visine

– težine

– postotka odigranih utakmica

Još jednom ponavljam – u pitanju su samo najbolji od najboljih, dakle nekakav ukupni prosjek je sigurno niži u svim kategorijama, posebice kada je visina u pitanju jer to je oduvijek prvo i osnovno obilježje svakog košarkaša.

Što se parametara tiče, mislim da su sami po sebi jasni – ovo zadnje jasno će nam pokazati koliko se s promjenama konteksta (više putovanja, više utakmica) mijenjala sklonost igrača propuštanju susreta, odnosno postoji li korelacija između toga što ljudi postaju sve viši i teži (i pri tome ne samo jači već i brži i skočniji) i učestalosti ozljeda.

BEKOVI

GOTIKA: 183 cm, 79 kg, 95% utakmica

RENESANSA: 188 cm, 84 kg, 88% utakmica

BAROK: 191 cm, 84 kg, 89% utakmica

ROMANTIZAM: 193 cm, 84 kg, 90% utakmica

MODERNA: 192 cm, 85 kg, 88% utakmica

POSTMODERNA: 194 cm, 89 kg, 88% utakmica

Gledajući prosječnog beka kroz sva razdoblja, dvije stvari upadaju u oči kao nešto što se ne može pripisati normalnoj i očekivanoj evolucijskoj progresiji (koristim ovaj termin jer je neosporno da su ljudi kao vrsta viši i jači zbog sve boljih uvjeta u kojima žive) – mali postotak ozljeda u gotici, odnosno povećanje prosječne težine u postmoderni.

Ovo prvo se dijelom da objasniti već spomenutim manjim brojem utakmica i putovanja – iako su putovali neudobnim autobusima i provodili gomilu sati u tranzitu, barem nisu mijenjali vremenske zone kao čarape. Također je bitno istaknuti da igra tada nije bila kombinacija trke i skakanja kakvu danas poznajemo, dijelom i zato što je ograničenje napada izmišljeno tek 1954. Dakle, iako nisu imali ni približno dobre uvjete rada i treninga kao igrači danas i iako su uglavnom igrali za siću (i najveće su zvijezde morale imati drugi posao preko ljeta), tadašnji igrači barem nisu forsirali svoja tijela do ekstrema.

I još nešto – zasigurno ni činjenica da su bili ovoliko drastično niži i lakši od budućih zvijezda nije odmogla u izbjegavanju ozljeda, jer, kao što svaki iole redovni hakler zna, par kila viška često su razlika između uganutog zgloba i čistog doskoka. A ako hoćemo biti zlobni, možemo reći kako su teško i mogli uhvatiti veću težinu obzirom na manjak sredstava kojim su bili okruženi (rijetki su tada živjeli od košarke), odnosno kako su teško mogli biti viši obzirom da su crncima tada vrata lige uglavnom bila zatvorena (jasno, postoji i još jedna zanimljivost koja u ovom slučaju nije bitna, ali nije ju loše spomenuti – tadašnji igrači nisu imali duge karijere jer bi se uglavnom posvetili nečem drugome nakon što bi godine ili prve ozljede pokucale na vrata, dok je kasnije postalo normalno oporaviti se i vratiti na parkete pošto se već radilo o ozbiljnom poslu).

Nakon toga imamo jedan poprilično linearan rast sve dok ne dođemo do povećane težine naših današnjih bekova, što jasno govori koliko je današnja težnja bržem, višem i jačem urodila plodom, jasno uz pomoć unošenja proteina, steroida, a možda i HGH-a. Galofak doba donijelo je playeve teške kao nekadašnja krila koji uz to posjeduju brzinu nezamislivu nekadašnjim zvijezdama, što jasno dovodi do opterećenja na koja koljena ne mogu odgovoriti (barem ne dok se u njih ne počne ugrađivati robotske implantate, što je uostalom već pošlo za rukom Bryantu).

Netko ovo može smatrati načinom na koji priroda regulira stvari (one koji imaju ogromnu prednost u startu tako s vremenom ipak limitira), a po meni je pak samo bitno da i na ovaj način igra zadržava dozu prvotne draži koja se tiče prije svega balansa između pojedinca i kolektiva, uma i tijela. Istina, individue poput O’Neala ili Jamesa uvijek će imati prednost pored običnih smrtnika zbog svojih neviđenih talenata (takvi divovi od ljudi ne bi smjeli imati eksplozivnost i spretnost manjih od sebe uz sve blagodati sirove snage), ali činjenica je kako su i oni do prstenja dolazili tek nakon što su prihvatili da igra nije samo trčanje i skakanje, već da je njena bit što učinkovitije ubacivanje lopte u mrežicu.

To me dovodi do Rosea i Westbrooka, dva top 5 beka u ligi kojima su eksplodirala koljena (istina, stupnjevi štete su različiti, ali posljedice ostaju) upravo zato jer ljudsko tijelo ne može podnijeti onakvu eksploziju snage na onakvu masu. Da su malo manje boravili u teretani i da su se manje nabijali masu možda ne bi nosili sve pred sobom, ali bi možda izbjegli katastrofalne ozljede. Jasno, ovo je špekulacija koja nije ni bitna jer stvarnost ionako na ovaj ili onaj način odnosi pobjedu – dok ne uspore igru i nauče biti bolji/učinkovitiji igrači, ni jedan ni drugi neći otići do kraja. Do tog stupnja se dolazi procesom sazrijevanja, bez obzira sa ili bez ozljedama na putu.

KRILA

GOTIKA: 200 cm, 93 kg, 97% utakmica

RENESANSA: 199 cm, 98 kg, 93% utakmica

BAROK: 201 cm, 97 kg, 92% utakmica

ROMANTIZAM: 203 cm, 96 kg, 90% utakmica

MODERNA: 203 cm, 100 kg, 90% utakmica

POSTMODERNA: 205 cm, 103 kg, 87% utakmica

Za razliku od bekova, ovdje nema drastične visinske razlike između KKK doba i ostalih razdoblja (što samo znači da je visokima uvijek bilo lakše dominirati, ne i da su u periodu NBA gotike postojale hrpe dvometraša – opet moram napomenuti da sam prosjek radio samo na najboljima od najboljih), ali je i dalje očita razlika u stopi propuštenih utakmica. Što više idemo u budućnost, ta stopa je sve veća, što znači da možemo povući korelaciju između nje i sve viših i jačih igrača.

Zanimljiva je i eksplozija u kilaži koja dolazi s modernom – da su neuhranjeni tanki bijelci u Conversicama s početka najlakša generacija to nije nikakvo čudo, kao što nije čudo da je s pojavom galofaka u sportu eksplodirala kilaža ili ako hoćete mišićna masa. U doba Magica i Birda košarka je još uvijek bila košarka, a u ’90-ima više nije bilo momčadi koja nije imala vlastitu teretanu (sjetite se samo Pistonsa i Knicksa koji su prvi počeli na krilima više cijeniti snagu od vještine). Danas pak to već prelazi u apsurde, što dovodi do paradoksa da više nitko nije u stanju sačuvati živu glavu svojim zvijezdama usprkos svim pogodnostima i znanju kojega danas posjedujemo.

CENTRI

GOTIKA: 205 cm, 96 kg, 94% utakmica

RENESANSA: 208 cm, 107 kg, 93% utakmica

BAROK: 208 cm, 105 kg, 87% utakmica

ROMANTIZAM: 212 cm, 106 kg, 89% utakmica

MODERNA: 216 cm, 113 kg, 86% utakmica

POSTMODERNA: 217 cm, 112 kg, 83% utakmica

Kod centara, koji su zbog visine i opterećenja koljena i leđa u startu najosjetljivija skupina, ponavlja se uzorak – što je veća težina, veći je broj propuštenih utakmica. U današnje doba ozljede su pak toliko učestale da se čini kao da centri izumiru, ali kao što vidimo iz priloženog ni visoki iz zlatnog doba petica, a to su bez konkurencije bile ’90-e, nisu bili od čelika. Dok ostale pozicije napreduju iz razdoblja u razdoblje, čini se kako je centarska s Ewingom, Robinsonom, Olaujuwonom dosegla svoj vrh kojega je zaokružio Shaq koji je za svoje doba bio ono što je Wilt bio za svoje (drugim riječima, nije nezamislivo da ćemo uskoro vidjeti možda i veće atlete od Jordana ili LeBrona na bekovskim i krilnim pozicijama, ali teško će ijedno ljudsko storenje biti poboljšana verzija Admirala ili Diesela).

Prvi centri danas bi se teško mogli suprostaviti i prosječnom krilu, dok su oni između posjedovali visinu i vještinu, ali uglavnom ne i silu. Međutim, kao što postotak propuštenih utakmica govori, ova pozicija sama po sebi donosi povećni rizik od ozljede bez obzira na to koliko opterećujete koljena (pogledajte samo Wilta na ovoj gornjoj slici, čovjek je oličenje elegancije, ali je svejedno u svoje vrijeme bio Shaq prije Shaqa – njegova visina i kilaža dižu prosjek cijeloj generaciji- i svejedno je skoro završio karijeru puno prije nego je trebalo zbog ozljede koljena).

Zaključak? Doba elegancije nepovratno je prošlo, gola snaga danas igra važniju ulogu nego ikada prije, ali košarka je i dalje sport prvo glave i srca, a tek onda tijela. Naravno, ako nemate tijelo uzalud vam um, ali kada se ove dvije krajnosti spoje, rezultati znaju biti nezaboravni i uglavnom donose prstenje. To je nešto što se neće mijenjati, ali ono što bi se možda moglo promijeniti je način treninga. Kako je teško očekivati da će liga smanjiti broj utakmica ili barem razmisliti o drugačijem rasporedu koji bi eliminirao back to back sudare i putovanja na što manju mjeru, klubovi su ti koji moraju donijeti posebne planove za pripremu igrača i njegovo korištenje na parketu ovisno o njegovim fizičkim potencijalima.

Danas doživljavamo statističku revoluciju i mijenja se pogled prosječnog fana na igru, NBA action i dalje ostaje zabavan aspekt, ali više nije ključan – da ta nesretna emisija postoji i danas, zvala bi se NBA efficiency. Franšize znaju da uz talent moraju okupiti i mozgove, a upravo će oni koji budu u stanju igrače poput Westbrooka i Rosea sačuvati od samih sebe biti buduće zvijezde na tržištu rada. Drugim riječima, za nekoliko godina svaka će franšiza imati svoj doktorsko-analitički tim u rangu onoga što imaju Sunsi. Ili to ili više neće biti konkurentni – razlika između zvijezde u naponu snage i na tribina često je razlika između šanse za naslov i ranog ispadanja u playoffu (pitajte samo Bullse i Thunder).

Naravno, svima je jasno da se slučajnost nikada neće moći iskorijeniti i da će čudnih ozljeda koje je nemoguće predvidjeti uvijek biti, ali, kao i u evaluaciji talenta i skautiranju protivnika koji su doveli do sve kvalitetnijih draftova i sve manje iznenađenja u playoffu, slučajnost će trebati svesti na najveći mogući minimum.

9 thoughts on “WOLVERINE INDEX

  1. Lijep osvrt. Mislim da ima previse “kemije” u ligi i zbog toga je veci postotak ozljeda. Pretpostavljam/nadam se da doktori znaju izracunat limite svakog tijela igraca, te koliko ga mogu pojacat, a da ne pukne. Opet na kraju ipak ostaju samo najbolji, Andre Miller.

  2. “Opet na kraju ipak ostaju samo najbolji, Andre Miller.”

    Sjajna rečenica i sjajan primjer – Miller je u 14 godina propustio 6 tekmi, a da ga vidiš negdje u prolazu nikad ne bi rekao da je vrhunski sportaš. Old man game ima i svojih prednosti, kao i manjak posjeta teretani.

  3. Gee, jesi lud. Cudi me sto te niko jos nije angazovao iz Jadranske lige 🙂
    Je li te ikad zanimalo u zivotu da ovo dignes na jos veci nivo (profesionalni)? Nemam nista konkretno: novinar, dio nekog strucnog staba ili sl?

  4. Legendo, pa di ćeš većeg nivoa od ovoga – pišem kad hoću i što hoću, odgovaram samo sebi i sutra mogu ugasit blog bez da ikome išta pravdam. To je vrh, jedino bolje može biti da me netko bahato plaća, a da sve ostane isto, što se neće dogoditi nikad tako da nije ni vrijedno razmišljanja.

  5. Treba se lijepo dogovorit da ti svatko da po nesto,tipa vrecicu krumpira,pola praseta,malo zimnice…itd.Da ne radis za nista,daj adresu,odmah saljem bocu šljive.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *