DOS!

BOBCATS @ ROCKETS

Svaka čast Warriorsima, ljubimcima većine NBA fanova, ali prva momčad na mom LP rasporedu su Rocketsi. Jednostavno, takav potencijal se ne može zanemariti, ako im se sve posloži kako treba oni imaju šansu otići do Finala, a gledati razvoj tako nečega ipak mi se čini primamljivijim od napucavanja tricama. Što se čini blesavim reći kada govorim o momčadi koja je lani upravo tricama ludovala, ali, ako je suditi po prvoj utakmici, ove sezone će se stvari mijenjati, barem dok je Dwight na parketu.

A Dwight izgleda sjajno fizički, leti i skače kako lani nije ni u jednom trenutku, iako napad Rocketsa ne izgleda sjajno kad su on i Asik zajedno na parketu, jednostavno je prelako protivniku poslati dodatnog čovjeka na udvajanje. Povremena otvorena trica i dalje ostaje jer pomagač uglavnom dolazi s perimetra, ali prostora za Hardenove ulaze nema kao u lanjskom “3 na perimetru, Asik i Harden vrte visoki pick & roll” receptu.

Zanimljivo će biti vidjeti i rotacije visokih koje vjerojatno još ne zna ni McHale (a vjerojatno ih neće ni znati veći dio sezone). Ovom prilikom je Asika brzo sjeo na klupu (dakle, trenerska klasika, držiš igrača uvodnih par minuta na parketu da se osjeća kao starter, a onda ga vraćaš u igru ovisno o tome kada Howard ide na klupu) i uveo Casspia, koji je kros predsezonu solidno odradio rolu lažne četvorke, posebice skakački. E, to je već izgledalo bolje i očito je kako ova ideja o dva centra baš i neće dugo držati vodu.

Početkom treće ista priča, Bobcatsi izgledaju kao klasa obrambeno čim se mogu parkirati u reket (a izgledaju puno bolje nego lani u obrani, prije svega zbog truda kojega ulažu u kretanje i pomaganje, tu se jasno vidi pečat novog trenera), ali čim je Asik povučen s parketa Harden i društvo odmah kreću u napadu (pomogao je i Lin koji je dobio više minuta zbog rane ozljede Beverleya). Najgore od svega, ovaj visoki dvojac čak nije ni toliko dobar obrambeno, ni Asik ni Howard nisu toliko bitni braniči na perimetru kao u sredini, tako da, ako ih stretch postave poput ove Bobcatsa s McRobertsom mogu učiniti dodatno neučinkovitima, možete misliti što im može napraviti Heat.

Houston dakle solidan, sa svim dobrim i lošim stvarima koje donosi Dwight, a, što se Catsa tiče, zadrže li ovakav ozbiljan pristup u obrani, neće imati problema uhvatiti više od 30 pobjeda. Napadački su ionako sposobni zabiti dok god imaju Jeffersona i Walkera, koji uvijek mogu izmisliti koš.

EASTERN PROMISES

Bacio sam pogled i na ekipu koja se bori za playoff na Istoku.

Cavsi su izgledali totalno pogubljeno na početku protiv Netsa koji su ih rešetali sa svih strana, ali nošeni energijom Tristana Thompsona, a posebice njegovim sjajnim šutom s poludistance (desnom rukom, naravno), brzo su se vratili u utakmicu. Netsi bez Kidda koji služi suspenziju i s vidno usporenim Deronom previše su rotirali i tražili raspoložene igrače, na kraju se sve svelo na Pierceovu inspiraciju (uz dobru dozu Terrya bez čijih trica ne bi ni bili u šansi).

Koja ovaj put nije pomogla protiv playoff atmosfere i nabrijanosti mladih Cavsa, posebice energije koju su prezentirali Varejao i Irving (nije zabijao, ali je all-round doprinos bio fantastičan). Uglavnom, super je znati da ćeš u svakom trenutku moći gledati ovu momčad i da ćeš vidjeti potreban intenzitet, posebice pod košem gdje su doprinos dali čak i Bennett i Bynum. Veseli i Waitersova puno fluidnija igra, dok im je odluka da Clark igra startnu trojku dala dodatnu dozu borbenost i mišića u unutarnju liniju i tako jasno naglasila da će Brownov fokus biti na kontroli skoka i reketa. Osnove prije svega.

Raptorsi su odradili posao protiv nedoraslih Celticsa, ali, ako je suditi po napucavanju Gaya i DeRozana s poludistance, nisu ništa naučili u pripremnom razdoblju.

Pistonsi i Wizardsi zaigrali su jedni protiv drugih i Detroit je odmah pokazao kako misle pobjeđivati ove godine – gužvom u reketu. Monroe je bio briljantan, u savršenoj je fizičkoj formi i gotovo je sam ubio protivnika aspolutnom dominacijom u sredini. Skrpana vanjska linija odradila je taman koliko treba, a posebice su dobro izgledali sa Smithom kao četvorkom uz Grega i uz Singlera na boku. To je ujedno i glavna taktička postavka na koju će se Pistonsi oslanjati ove godine, što smo prognozirali još tamo kada su napravili trade za Smitha – startat će s ogromnim frontcourtom, a Drummond će biti taj koji ustupa mjesto Singleru u završnicama i tijekom utakmice kako bi dobili dodatnu šutersku opciju.

Sve skupa bilo je previše za Washington koji sramežljivo uklapa Gortata u rotaciju i koji trenutno nema tijela da se suprotstavi takvoj moći pod koševima. Beal i Wall su odigrali solidno, ali nije lako ostvariti poštene postotke kada ne možeš u sredinu i kada ti je jedina post-up opcija završila u protivničkom zidu, pa čak ni usprkos fenomenalnoj tricaškoj partiji Arize.

OSTALO

Sixersi neće srušiti najgori score svih vremena, a sinoćnja utakmica protiv Heata pokazala je i zašto. NBA jednostavno ima takav jedinstveni ritam u kojem umor i motiv igraju jednaku ulogu kao i kvaliteta, često i važniju, a obzirom da je Spoelstra odmarao Wadea (koji izgleda neće igrati u back-to-back utakmicama) i da je James do završnice uglavnom visio na perimetru, očito je i kako Heat ove godine ima širu sliku na umu, čime i oni naglašavaju trend koji bi nam uskoro svima mogao početi ići na živce (posebice kladioničarima he he), a taj je raspodjela energije i minuta. Hvala Pop!

Također, ovo jasno pokazuje da je svako tankiranje podnošljivo dok god na parketu imaš momčad koja se bori. Sixersi će svaku večer biti kratki talentom, ali s ovakvim pristupom u obrani, posebice fanatičnim presingom (16 ukradenih koje su rezultirale s čak 26 poena iz čistih kontri), neće se sramotiti. MCW i Wroten su energičan par u oba smjera, a Turner i Anderson su ih solidno pratili u trci. Da imaju još mlade noge Moultriea i Noeala kako bi se mogli rotirati pod košem, ne bi se trebali sramiti nikoga, posebice ne u ovoj fazi. Svaka čast treneru Brownu što je uspio postaviti jasan fokus u ovakvom kaotičnom kontekstu.

Jasno, povijesnu partiju Williamsa s 9 ukradenih i samo jednom izgubljenom ne treba posebno slaviti (4 trice da ne spominjem), ali mali je samo još jednom dokazao da je NBA klasa, posebice u onim trenutcima dok se 1 na 1 bez pardona suprotstavljao Jamesu (na kojem je Thad Young odradio solidan posao i tako donio dozu veteranske podrške).

Sličnu su stvar izveli i borbeni Sunsi protiv mlitavih Blazersa. Naravno, ni Sunsi ni Sixersi neće više imati ovu prednost motiva kakvu su imali u prvoj utakmici jer i Hornacek i Brown su ih sigurno nabrijali kao da se bore za naslov, dok su protivnici svjesni maratonske naravi NBA sezone. Kada se stvarnost ustali i kada se osjete nemoćnima, stvari će biti drugačije, ali za sada je pozitivno što u obje mlade svlačionice vlada ozbiljnost.

Knicski su ostali vjerni lanjskoj formuli, s Artestom i Bargnaniem u malim rolama s klupe – bravo Woodson.

Bucski nisu vrijedi spomena. Posebice sada kada su na jedan kraći period i bez Rindoura i bez Knighta.

Obrana Timberwolvesa je teža katastrofa. Ok, Orlando i to u back-to-back scenariju baš i ne zahtijeva nekakav intenzitet, ali tu curi na sve strane i jednostavno ne djeluju kao skupina koja može naučiti igrati playoff košarku na tom dijelu parketa.

Pelicansi nisu trčali, ali dajmo kredita i sjajnoj tranzicijskoj obrani Pacersa. Izgleda da je na mjesec dana otpao Anderson, tako da će im još teže biti na parket poslati učinkovitu napadačku postavu, ali barem je dobra vijest da su i Holiday i Gordon izgledali dobro dok su cijelu večer napadali sredinu takve sjajne obrane kakva je ona Pacersa. Plus je i solidan Davisov učinak iz vana kao odgovor na zatvorenu sredinu.

U sudaru momčadi ni na nebu ni na zemlji, Dallas je pokazao da ima puno bolje temelje od Hawksa koji nastavljaju s kilavim igrama iz predsezone. Horford nije u top formi, a bez njega nema nikoga tko može zakrpati sve te rupe u obrani. A raspadne li se obrana, ima momčadi u konferenciji koje će to iskoristiti. Hawksima, barem kod mene, nakon svake odgledane sekunde ugled opasno pada. Mavsi su pak potvrdili da imaju napad koji ih može dovesti do playoffa, s više nego dovoljno kreacije i šuta.

OKC je trebala 42 koša Duranta da preživi u Salt Lakeu, Memphis usprkos nešto boljem šutu iz vana i izostanku Timmya u završnici zbog lakše ozljede nije uspio uzvratiti Spursima za mrcvarenje iz playoffa, Kingsi su u euforičnoj atmosferi (još jedna momčad koja je sezonu otvorila playoff intenzitetom) iščupali pobjedu protiv raštimanog Denvera koji je usprkos svim problemima, poput toga da je McGee skupio 4 osobne u 0.4 sekunde, imao dva napada za pobjedu (zanimljivo, ali Malone je u završnici vjerovao bekovskom dvojcu Vasquez-Thomas s Thorntonom na krilu, što jasno govori kolika im je rupa na trojki), a Warriorsi su se prošetali protiv Lakersa koji su noć prije ostavili dušu na parketu i nisu imali ni blizu potrebnu energiju za još jednu bitku.

UNO!

BULLS @ HEAT

Sama utakmica nije dugo opravdala potencijal koji se krije u sudarima ove dvije momčadi – inspirirani dodjelom prstenja, LeBron i društvo su krenuli agresivnim presingom i svojom klasičnom igrom udvajanja na perimetru i uopće svuda uokolo (malo fali da počnu udvajati i publiku), dok su Bullsi bili ti s nogom na kočnici, često viđeni čak i parkirani u klasičnoj 2-3 zoni. Ono što je pak odmah odlučilo pobjednika i tako probušilo balun euforije bila je rapsodija klupe Heata – Battier, Allen, Birdman i Cole istrčali su na parket kao kaznena ekspedicija i izrešetali i pretrčali puno slabijeg protivnika.

Kada Heat ovako trči i zabija trice, da ne govorim kada dobija produkciju od ovolikog broja igrača, i puno bolja izdanja od onog sinoćnjeg Bullsa nemaju šanse. Stoga je ključno pitanje večeri o kakvom to izdanju Bullsa pričamo?

Momčad se očito još navikava na određene novosti, a jedna od najvećih bi mogla biti puno blaža rotacija. Thibo sinoć naime nije jahao nikoga, što je možda rezultat i rano riješene utakmice, a možda i malo blažeg pristupa regularnoj sezoni. Druga novost je ta manje aktivna obrana, s manje pritiska na loptu i više kampiranja pod košem. Možda je i to pokušaj da se Boozera dodatno sakrije jer njegov šut iz vana je neophodan protiv Heata (što ne uspijeva, njegove rotacije su i sinoć bile tako spore da mu ni svi oni ubačaji s poludistance u garbage timeu ne donose pozitivnu ocjenu za nastup – možda je stvarno došlo vrijeme da se razmisli o njegovoj ulozi jer s vremenom ona zasigurno neće biti značajnija), a možda da se jednostavno olakša život Noahu koji nije ličio na sebe i koji u ovom trenutku očito nije u formi da može odraditi poziciju obrambenog playmakera na razini na kojoj bi trebao da mogu parirati Heatu u nabrijanom izdanju.

MAGIC @ PACERS

Orlando je dobio priliku otvoriti sezonu na najtežem mogućem gostovanju, protiv Pacersa koji su ih uredno namlatili i istjerali iz reketa, ostvarivši potpunu kontrolu nad utakmicom (West i Hibbert su mogli mirno stajati uz box jer visoki pickovi Vučevića ih nisu ni najmanje uzbuđivali, a Orlando očito nije spremio ništa više od toga). Andrew Nicholson je imao sjajnu šutersku partiju u drugoj četvrtini, koja je Magic vratila na kratko u igru, ali za izazvati Indianu ti treba više od jednog raspoloženog šutera. Pacersi su u nastavku jednostavno ubacili u brzinu više i odradili posao, dobrim dijelom i uz pomoć klupe, točnije Scole i Watsona koji su ekspresno shvatili svoje role.

Što se stila igre tiče kod Indiane, ništa specijalno novoga, osim što su izgleda smanjili broj lopti na Hibberta u post-up situacijama. To ne čudi obzirom da je Shawa zamijenio McMillan, iako čudi da pokušavaju igrati brže čak i s Hibbertom u postavi (i on i West odmah lansiraju loptu u tranziciju, očito kako bi iskoristili činjenicu da u postavi imaju 3 slashera koji mogu s loptom napasti sredinu i, naravno, kako bi sakrili manjak rasnog playmakera).

Bolja tranzicija svakako će pomoći jer postavljeni napad je manje-više klasičan. Stevenson ima nešto više slobode u kreaciji, ali i dalje je to uglavnom akcija s Georgeom kroz visoki, visoki pick na sredini perimetra ili spuštanje lopte Westu na lakat pa nek mrcina nešto napravi.

CLIPPERS @ LAKERS

Koliko god Doc nabrijavao momčad sa zastavama, potrebom drugačijeg fokusa da bi se opravdale šampionske ambicije i pričama o poštovanju povijesti Lakersa, ništa nije urodilo plodom jer su Clippersi u utakmicu ušli s mentalitetom egzibicije, bahati do bola. Bez previše znoja u obrani, bez pomisli na presing ili zonu oko reketa, s idejom da trče i da se pri tome zabavljaju, dozvoljavali su D’Antonievim šljakerima da organiziranim napadima pronalaze puteve do poena jednako lako kao u tranziciji, ako ne i lakše.

Lakersima svaka čast na pristupu, usprkos svim limitima pružili su solidnu partiju u oba smjera, u napadu koristeći sve poklone. Mislim, startali su sa Shawnee Williamsom, što dovoljno govori koliko im je trener očajan u potrazi za stretch talentom koji bi zaokružio njegov sistem. Srećom po njega, lažna četvorka mu nije ni trebala jer je Doc spremno prihvatio igru s niskom postavom samo da ne rotira svoju grozomornu kolekciju visokih s klupe.

Clippersi su tako koristili rotaciju od 8 igrača, dakle Doc prilikom rotiranja uopće nije koristio trećeg visokog već nisku postavu s Barnesom i jednim od startera. Čime je praktički dozvolio Lakersima da se razmašu jer D’Antoni ima gomilu swingmana koji su spremno uskočili na parket. S druge strane, nije imao ni izbora jer ni sa startnim centrima nije napravio ništa, široki napad Lakersa izvlačio je uviijek barem jednoga, ako ne i obojicu (toliko o planu igre), što je ostavljalo prostora i za ulaz momčadi koja u teoriji praktički i nema slashera na rosteru.

Dakle, ne samo da su svi zabili svoju kvotu trica, već su ulazima Young i Henry (da, Young i Henry) radili konstantan pritisak na obranu Clippersa koja je daleko od smislene u ovom trenutku. Takav pritisak trice i toliku količinu ulaza gledali smo uvijek kod D’Antonia, doduše s nekim poznatijim imenima na dresu, a gledat ćemo je i ove sezone jer ova momčad nema ega (barem dok se ne vrati Kobe), odnosno okupljeni su oko cilja – svi zajedno žele pokazati da znaju igrati košarku.

Što pak Clippersi žele, to je upitno, jer ovo s Dudleyom i Redickom za sada na boku curi na sve strane (ok, Redick je propustio trening kamp zbog ozljede, ali nijedan trening ga do all-stara neće pretvoriti u stopera), a nemaju igrače u pozadini koji to mogu krpati.

Stoga bi najbolji opis utakmice bio kako je Mike D’Antoni nokautirao Doca Riversa jer je očito odradio puno bolje pripreme, i kroz trening kamp i za ovu utakmicu.

Q & A

Jasmin (nije Repeša):

Nabavio sam od prijatelja neke VHS kasete sa snimkom svih mečeva Syracusea ’03 kada su pokorili NCAA… Nakon pregledanih utakmica ne mogu se oteti dojmu da je Carmelo Anthony identičan igrač bio ’03 kao i danas, 10 godina poslije. Nisam vidio ni jedan jedini potez koji sada radi, a da to nije činio na sveučilištu, jedina razlika što je izgubio monstrumski odraz, a dodao je kilograma i mišića.

Da li je moje zapaženje točno, jer ako je, onda mogu konstatovati da NBA u historiji nije imala većeg neradnika od tog famoznog Mela?

Gee (nije Alonzo):

Na dobrom si tragu, pogotovo ako ćemo se fokusirat na obranu i ipak slabašan skok, posebice obrambeni, za takvu klasu (da hoće, Melo bi bez problema mogao biti ponajbolji skakač lige obzirom na kombinaciju visine, skočnosti, snage i osjećaja), kao i činjenicu da izbjegava igrati pod košem veći dio karijere – to su šljakerski elementi koje je čak i Dirk dodao da bi zaokružio igru i koji su npr. kod LeBrona oduvijek neupitni.

Durant i Melo možda zabijaju jednakom lakoćom, ali, kad uključimo u priču obrambeni učinak, rasprave nema, Durant je zaokruženiji igrač iako nema ništa bolje predispozicije, dapače, dakle stvar je očito u glavi i vlastitim odlukama. Jedan Pierce, koji atletski nije ni blizu njihovoj razini, nikada nije bježao od odgovornosti u obrani, pa u tom pogledu ni Melu ne treba gledati kroz prste.

Sad, reći da Melo nije napredovao sve ove godine je pretjerano. Puno je bolji šuter, puno bolji realizator iz posta. To je usavršio, radio ne radio, samo kroz godine provedene u NBA žrvnju. Jebiga, sad je problem što kako stari i kako ga ozljede usporavaju, uzima sve više šuteva i sve će manje napadati sredinu, a to će samo dodatno naglasiti nesklonost igri u obrani, posebice na perimetru.

Postoji i olakotna okolnost. Ruku na srce, čovjek nikada nije bio u idealnoj situaciji, u najboljim ekipama Denvera bio je premlad, kasnije nije imao pratnju, kao ni sada, zato treba posebno držat oko na tome što će napravit ovo ljeto – takav majstor zaslužuje igrati za vrhunskog trenera u vrhunskoj franšizi, a pod tim mislim na čovjeka koji će ga natjerati da radi i da se prilagodi i drugima, a ne samo oni njemu. Osobno bih više od svega volio da sleti u Dallas gdje bi od Dirka i Carlislea naučio sve što treba da okruni ovu zadnju fazu karijere i zadnji ugovor.

PROTO-POWER RANKINGS

Noćas kreće show i to odmah obračunom između Bullsa i Heata, kojemu ćemo nakon isteka 48 minuta opet dati previše značenja. Ali, hej, to je takvo doba godine, stoga obilježimo ga i zadnjim beznačajnim rangiranjem snaga, točnije zadnjom IOR projekcijom koje je osvježena najnovim podatcima o ozljedama i promjenama na rosterima (od idućeg utorka kreće lista 4 faktora s bodovima koja će, barem u prvih nekoliko mjeseci dok ne skupimo dovoljno podataka, biti jednako besmislena).

Što se praćenja sezone tiče na ovim stranicama, nadam se održati lanjski ritam od barem rankingsa tjedno i još jednog tematskog teksta (rankingsi utorkom, tema petkom ili subotom) uz povremeni podcast (jednom mjesečno), s tim da bi prvih mjesec dana sezone, zbog poprilično dugog godišnjeg, mogao pisati i dnevni osvrt jer ionako u slobodno vrijeme koje uhvatim mislim gledati samo utakmice (ako ga uhvatim, naime koliko god bilo cool ne ići na posao mjesec dana, kada imaš novorođenče u kući i još jednog hajvana koji ide u prvi razred, sloboda je riječ koja nimalo ne pristaje situaciji).

E, tu bi na scenu trebali stupiti i vi, dakle molim šaljite lucidna pitanja u vezi nekih primjećenih trendova ili ideje o nečemu o čemu bi htjeli čitati na adresu

gee@ispodobruca.com

kako bi dodali goriva ovoj ambiciji koja će vjerojatno završiti u smeću s prvim danima povratka na day job.

Sretna Nova Sezona!

1. MIAMI HEAT 60-22

Dok ne vidimo kako će se kroz sezonu ponašati veteranska pratnja, posebice swingmani, i dalje su prvi favoriti. Wadeova forma u predsezoni dodatan je razlog za optimizam, iako je u sličnom ritmu ušao i u zadnjih par sezona pa je usporavao kako je godina odmicala, da bi se u playoffu raspao. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li moći izbjeći ovakav rasplet u pohodu na treći prsten ili će se povijest ponoviti. I da, Oden je uspio izdržati nekoliko minuta na parketu da se ne polomi, što je razlog za otvaranje šampanjca. Pomoć od njega i Beasleya je toliko apstraktna zamisao da je nisam ni uključio u projekcije, ali, ako nekim čudom izvuku od dva nekadašnja top 2 picka barem mrvicu talenta koji ih je u prvu ruku i doveo na takve startne pozicije, mogu biti još bolji nego lani zbog dodatne mase i energije na rosteru. I dok o Odenu isključivo odlučuje njegovo tijelo, Riley i Spo bi možda mogli Beasleya pretvoriti u potrebnu dozu mlade energije s klupe prije svega vraćajući ga na prirodnu poziciju četvorke (kasniji treneri nisu mu napravili uslugu gurajući ga na perimetar gdje je puno lakše dolazio u priliku uzimati loše šuteve, a usput su mu anulirali i jednu od najvećih kvaliteta – skok). Jer, ako Pat i Eric ne uspiju od njega napraviti energičnog skakača sposobnog ubaciti 5-6 koševa u reketu drugim postavama i pri tome ga odviknuti od potezanja trica, onda nitko ne može.

2. SAN ANTONIO SPURS 58-24

I dalje traže trojku kojom će zaokružiti roster, ali stroj je uglavnom podmazan i spreman za još jednu sjajnu sezonu.

3. LOS ANGELES CLIPPERS 57-25

Bit će ovo sezona u kojoj ćemo se nagledati tradova u stilu ovoga što je Washington odradio sa Sunsima jer gomili playoff ekipa nedostaje jedna karika. Pitanje je samo čega će se Clippersi morati odreći da pronađu tog trećeg visokog jer na tržnici trenutno nema stvarno nikoga slobodnog u rangu Birdmana lani ili barem Kenyona Martina. Odom bi bio taj, da je normalan, što samo daje dozu ironije cijeloj situaciji.

4. OKLAHOMA CITY THUNDER 56-2

S Westbrookom je izgleda sve ok, vraća se prije Božića, tako da ne moramo dirati score, iako mi se nakon gledanja Lamba u predsezoni čini da će pad s Martinove produkcije na njegovu biti veći nego sam mislio i računao. Puno, puno veći.

5. BROOKLYN NETS 55-27

Problemi Derona s gležnjevima već su aktualni, kao i Kirilenkovi s leđima, a ni Pierce baš nije u sjajnoj formi. Garnett navodno nikako ne može izliječiti starost. Dakle, i ovdje je sve kako smo očekivali, a bitna je ionako samo šira slika, odnosno dočekati playoff s puno manje medicinskih kartona uokolo nego što ih ima sada.

5. INDIANA PACERS 55-27

Nova ozljeda Grangera nije utjecala na score jer sam već unaprijed uračunao da će igrati manje od 70 utakmica, ali očito je kako bi vrlo lako mogao završiti i ispod 60. U tom slučaju govorimo o možda pobjedi-dvije manje, s tim da ne treba zanemariti kako će uža rotacija vjerojatno nadoknaditi sve potencijalne minuse. Na kraju krajeva, ovo je možda i dobra stvar za Pacerse koji su lani izgradili identitet bez njega i koji sada samo mogu nastaviti tamo gdje su stali – krenu li sjajno u sezonu, kada se za mjesec dana vrati, Granger neće imati izbora nego prihvatiti ulogu s klupe.

7. CHICAGO BULLS 54-28

Odigrali su fenomenalnu predsezonu, Rose je bio MVP, a sve skupa nas je samo podsjetilo koliko dobri mogu biti kada klikaju. Međutim, sezona je duga, a momčadi koje hvataju 60 i više pobjeda ipak imaju nešto dublju klupu. Noah za sada nije ni blizu forme i pitanje je koliko će mu trebati da je uhvati, odnosno može li izbjeći dodatne komplikacije sa stopalima. Dodatni problem bi moglo biti i to što Dunleavy još nije pronašao rolu, za njega vrte Korverove akcije, ali on jednostavno nije catch & shoot igrač takve klase već prije svega spot up kreator. To bi moglo značiti da ni njegov učinak neće biti visok kako sam očekivao u projekciji, iako je Thibo prelukav da ga ne iskoristi nekako drugačije ako vidi da jedan način ne funkcionira. Kako stvari stoje, ipak će im trebati jedan combo strijelac s klupe sposoban zabijati sam dok se Rose odmara, ali i kontrolirati loptu jer Teaguea nije taj, a Hinrich se može raspasti u svakom trenu. Dakle, netko kao Nate lani.

7. HOUSTON ROCKETS 54-28

Izgleda da će stvarno startati s dva centra, što bi moglo biti zanimljivo, posebice za obrambeni učinak. Beverley je, logično, izborio startnu rolu, momak je jednostavno savršen izbor uz Hardena i Dwighta, a posložilo se i nešto nalik rotaciji na bokovima. Ništa toliko dramatično da mijenja projekciju.

9. MEMPHIS GRIZZLIES 53-29

Ako su Bullsi pobjednici predsezone, Grizliji su gubitnici. U većini utakmica su jednostavno odustali nakon dvadesetak minuta, što nikako nije dobar znak za momčad koja živi od borbenosti. Da li su ovo prve naznake gubitka identiteta ili tek predah veterana koji znaju što rade od Hollinsove čvrste ruke? A što ako je njima baš čvrsta ruka potrebna? Na ovakve faktore odgovor ne možemo znati dok se sezona ne zarola, ali za sada znamo da je talent tu za opravdati ovakvu projekciju.

10. NEW YORK 48-34

S Knicksima otvaramo kategoriju momčadi koje ne spadaju u izazivače, ali će teško propustiti playoff. Doduše, sa svom dramom koja je već počela (Melo će testirati tržište na kraju sezone, a Lakersi imaju gomilu prostora, to prodaje novine) i pogledom na ovaj roster pun primadona koje zahtijevaju posebnu pozornost (Artest, Melo, Amare, Bargnani, Smith) sve je moguće. Mislim, u negativnom smislu, jer u pozitivnom plafon je odavno postavljen i poprilično je očit.

11. GOLDEN STATE WARRIORS 46-36

Barnesovo stopalo izgleda prerasta u problem, ali, dok ne budemo znali više o mogućoj pauzi, nećemo dirati projekciju. Uostalom, IOR baš i nema neko mišljenje o Harrisonu koji do playoffa praktički i nije imao značajniju rolu, ali, kako im je klupa ionako jedan ogroman upitnik, gubitak šestog igrača na duži period mogao bi biti značajan u stvarnom životu. Produženje ugovora s Bogutom je očit znak da vjeruju kako barem njegovi problemi nisu neriješivi, ali to što je predsezonu proveo tretirajući leđa ne može biti dobar znak, zar ne? Kako god, i nakon svega ovoga imaju nešto bolji score nego kod prve projekcije zbog raspada Sunsa – njihova divizija je ove sezone možda i gora od čak dvije na Istoku.

12. ATLANTA HAWKS 43-39

Prvotno sam Williamsov povratak iz nekog razloga očekivao oko Božića, međutim nove informacije jasno poručuju kako je period nakon all-stara novi termin (i to još uvijek upitan obzirom da se Hawksima nigdje ne žuri i da je Williamsov puni oporavak prioritet). Dodaj tome i gubitak Ayona do Božića i jasno je kako Hawksima plafon pada. Obzirom na ne baš sjajnu zajedničku igru Horforda i Millsapa u predsezoni, koji se još nisu stigli uigrati, ali ni dovesti u formu zbog lakših ozljeda koje muče obojicu, borba za playoff na Istoku bi mogla biti još dramatičnija. Da ne govorimo kako je Ferry može dodatno začiniti krene li u preslagivanje rostera u hodu.

13. DALLAS MAVERICKS 42-40

Cuban pak nema namjeru preslagivati ništa, već čeka još jedno ljeto i novi prostor na salary capu. Do tada samo moraju izdržati bez tučnjave u svlačionici obzirom da je Carlisle već počeo ukazivati na Dalembertovu pasivnost. Također, izgleda da će bez Wrighta biti nešto duže nego se mislilo – tip ima kroničnih problema s ramenima i pokaže li se ova zadnja ozljeda takvom da zahtijeva operaciju, možemo ga prekrižiti za sezonu, a samim time vjerojatno i šanse Dallasa da uđe u playoff (gubitak njega im sigurno skida pobjedu do dvije u sistemu, ali, ponavljam, kako nemamo točne informacije nisam ni računao s takvom opcijom već sam ga izostavio do Božića).

U ovoj bitci mediokriteta u sredini bi na kraju mogao presuditi motiv – ako su momčadi poput Hawksa i Raptorsa na Istoku, odnosno Dallasa i Denvera na Zapadu, u nekoj fazi u kojoj je nemoguće postaviti jasan cilj, a samim time i ostvariti potreban fokus svih uključenih, momčadi koje očajnički žele u playoff, poput Wolvesa (nisu bili 9 godina, nikada s Loveom) i Blazersa (žele zadržati Aldridgea), odnosno Wizardsa, Cavsa i Pistonsa, pa možda i Pelicansa (vlasnici diktiraju instant uspjeh kako bi opravdali ulaganja u roster), tu bi mogle doći do bitne prednosti.

13. PORTLAND TRAIL BLAZERS 42-40

Sve probleme spomenutog dvojca na Zapadu zato će iskoristiti Blazersi kod kojih su izgleda i Aldridge i Lillard spremni na show od starta. Ne napadnu li ih ozljede, klupa bi se trebala pobrinuti da ne dođe do raspada koji se zadnje dvije godine događao u drugom dijelu sezone. Također, kapitulacijom Sunsa i ozljedama koje su napale Jazz, raspored bi trebao biti malo lakši od očekivanog, što je za momčad koja puno slabije igra na gostovanjima dobra vijest i od tuda im pobjeda više.

15. DENVER NUGGETS 41-41

Ostavljamo ih na istoj prognozi iako vijesti baš i nisu ohrabrujuće. Shawov sistem šteka, što je potpuno logično na startu, ali još veći problem su ozljede. Iako Galinari navodno ostaje na putu brzog povratka usprkos određenim problemima s rehabilitacijom, dakle do početka prosinca, uvijek je moguće pomicanje tog datuma, a eventualna dodatna pauza od par tjedana skida Nuggetsima šanse da ostvare ovu projekciju. Dobre vijesti nisu ni loša forma njegove zamjene Chandlera, koji je praktički propustio trening kamp zbog problema sa zadnjom ložom, a ni Lawsonove prepone nisu u sjajnom stanju što nikako nije dobro obzirom na teret koji će trebati nositi u ovim prvim danima dok ne shvate što i kako treba raditi. Ako uopće shvate. Nuggetsi, ne prepone.

15. MINNESOTA TIMBERWOLVES 41-41

Kod njih je sve jasno – uspiju li Love, Peković i Martin nadmašiti broj utakmica koji im prognozira sistem, ovo je momčad teška 45-46 pobjeda, što će biti više nego dovoljno za playoff. Za sada sve izgleda u redu, naravno izbjegnu li nove šokove poput onoga s Budingerom od kojega ove sezone teško da će dobiti ikakvu produkciju. Situaciju im dodatno poboljšava činjenica da će zbog ozljedama desetkovanih Jazzera gostovanje u gradu na Slanim Jezerima biti ugodnije nego ikada, što je i rezultiralo pobjedom više u odnosu na raniji score.

17. WASHINGTON WIZARDS 40-42

Dovođenje Gortata očito je popravilo situaciju, o čemu smo ionako već pričali prije nekoliko dana. Za njih vrijedi slično kao i za Wolvese, trebaju zdravlje glavnih opcija prije svega, s tim da će njima i ova poprilično pesimistična projekcija, barem po mom sistemu, biti dovoljna za playoff na Istoku. I produženje života Wittmanu i Grunfeldu, što baca sjenu na cijelu priču.

18. DETROIT PISTONS 39-43

Gubitak Jenningsa na kratko vrijeme smanjio im je prostor za uigravanje, ali, obzirom da od njih ionako nitko nije očekivao napadačku raspodiju, to se na rezultatima prvih nekoliko tjedana neće ni osjetiti. Ovo je ionako momčad za drugi dio sezone kada će ili pronaći način kako funkcionirati zajedno ili će Dumars morati ponovno posezati za tradeovima. Pola lige čeka ovo drugo zbog prilike da se nikad lakše dočepaju visokog startnog talenta (šifra: Monroe).

19. TORONTO RAPTORS 38-44

Lowry je sredio prst, međutim zbog toga neće propustiti utakmice. Ok, past će mu produktivnost, ali od njega i nismo očekivali više od osrednjosti (iako je sposoban za više, što će se sigurno i vidjeti u jednom dijelu sezone – ipak se čovjek bori za novi ugovor). Uglavnom, Raptorsi i dalje ovise isključivo sami o sebi – imaju dovoljno talenta da se bore za playoff sve do šestog mjesta, Valanciunas je odigrao sjajnu predsezonu i mogao bi biti opasan kandidat za MIP-a usprkos ogromnoj ovogodišnjoj konkurenciji, a Casey je, za sada, uspio Gaya i DeRozana natjerati da češće napadaju obruč nego što potežu loše vanjske šuteve. Istovremeno, Ujiri ih, slično kao i Ferry svoje Hawkse, pretumbavanjem rostera može potpuno izbaciti iz trke.

20. CLEVELAND CAVALIERS 35-47

I ovdje ozljede igraju glavnu ulogu. Ostajemo pri projekciji Bynuma na 41 utakmicu uz skromne učinke, uglavnom s klupe, kao i pri tome da će Varejao opet preskočiti barem trećinu utakmica. Uspije li Irving biti u komadu od početak do kraja, njihov učinak možda i neće biti presudan, ali zašteka li i on, previše toga ovisit će o rotaciji visokih, ali i o Jacku. Naravno, u slučaju da Varejao po prvi put u 3 sezone odigra poštenu sezonu (nevjerojatno zvuči podatak da je u zadnje tri godine odigrao ukupno 81 utakmicu) i da od Bynuma dobiju pola onoga za što je nekada bio sposoban, ovo je playoff momčad.

21. MILWAUKEE BUCKS 34-48

Ako je suditi po bezidejnosti prikazanoj u predsezoni, ovaj duboki roster pun veterana trebat će puno vremena dok ne pronađe neki modus po kojem može funkcionirati, posebice u napadu. Duže vremena će biti bez Delfina i Udoha, što je zanemarivo obzirom na dubinu rotacije, ali nedostatak identiteta izuzev onog obrambenog mogao bi se pokazati preprekom čak i za ostvarivanje ovako skromne projekcije.

22. LOS ANGELES LAKERS 33-49

Najviše će profitirati slabljenjem Sunsa (nekome trebaju pripasti sve one pobjede, a kome prije od divizijskih rivala), ali i time što Kobea možemo očekivati mjesec dana ranije od prvotne projekcije (iako još nitko nema pojma kada će zaigrati, novi datum je početak prosinca, pa se ravnajmo po tome).

22. NEW ORLEANS PELICANS 33-49

Izgleda da su svi zdravi i sudeći po predsezoni čak i poprilično nabrijani, ali to ne mijenja težinu njihove situacije. Sistem im je zbog brutalnog rasporeda prvotno smanjio očekivani score za čak tri pobjede (koš razlikom, odnosno napadačkim i obrambenim učinkom, ovo je roster za 35 pobjeda), dok nešto lakša slika na Zapadu sada donosi gubitak od samo dvije utakmice, a već smo navodili sve parametre koji bi se trebali poklopiti da se ozbiljnije uključe u borbu za playoff. Previše se toga treba posložiti, posebice u stilu igre (u predsezoni su trčali kao ludi, ali treba vidjeti hoće li Williams takav pristup zadržati kada zaredaju prvi problemi), a ono što olako zaboravljamo je da, iako imaju neosporno mladu i talentiranu jezgru, nemaju lidera. Davis je još uvijek godinu premlad, a, ovo je super podatak, Gordon, Evans i Holiday zajedno imaju 13 sezona u nogama, ali i samo dva nastupa u playoffu (oba Holidayeva i to oba dok je bio četvrta ili peta opcija).

24. SACRAMENTO KINGS 31-51

Gubitak Landrya do all-star pauze košta ih samo jednu pobjedu – sreća u nesreći je da su potrošili novac na pojačanje pozicije koja je s Pattersonom i Thompsonom ionako već bilo solidno pokrivena.

25. CHARLOTTE BOBCATS 29-53

Gubitak Haywooda je nebitan, posebice obzirom na solidnu predsezonu Biyomba, a ozljede Jeffersona i Kidd-Gilchrista nisu vrijedne spomena. Spremni su za korak naprijed, ma koliko se on u široj slici činio nebitnim.

25. UTAH JAZZ 29-53

Burkeov gubitak je već bio uračunat, ali činjenica da Rush još nije ni blizu spreman za povratak (računao sam na njega oko Božića, što je sada pomaknuto do all-stara), kao i da će krenuti u sezonu bez Marvina Williamsa (na njega sam računao od prvog dana, ali realnija verzija je kraj studenog), ostavlja ih bez dubine na boku koja je uz visoke trebala biti najveća snaga momčadi. Praktički, to znači da će Lucasa i povratnika Tinsleya morati držati na parketu puno više nego bi trebali jer Hayward i Burks neće moći uskakati u ulogu playa, tako da ovaj pad od dvije pobjede i nije toliko strašan. Naime, realnost bez klupe i playmakera mogla bi biti puno, puno gora.

27. BOSTON CELTICS 28-54

Nemamo pojma koliko će Rondo biti out, ali za sada se Božić još uvijek čini kao realna opcija. Ionako ih puno više treba brinuti loša igra Greena kojega je Wallace potpuno zasjenio u predsezoni. Nakon čega je sredio gležanj. Da, bit će to takva godina.

28. ORLANDO MAGIC 22-60

Morat će se dodatno potruditi ako misle biti loši kao posljednja dva kluba.

29. PHILADELPHIA 76ERS 17-65

Royce White je valjda bio najgori košarkaš koji je istrčao na parket u predsezoni (barem je moj eye test tako zaključio), valjda će ta njegova apsolutna nepripremljenost i nezainteresiranost konačno rezultirati ignoriranjem od strane košarkaške nacije. Što se ostalog tiče, ovih 17 pobjeda i dalje zvuče previše optimistično, makar će u jednom trenutku Sixersi zasigurno biti okruženi hrpom momčadi koje ne pokušavaju pobjeđivati te će do pobjeda dolaziti čak i ako to ne žele (stvarno, dno lige bi ove sezone moglo biti toliko brutalno da će mnoge momčadi umjetno pumpati score, da ne pričam o tome koliko će ovakav nedostatak konkurencije odrediti raspored u sredini, samo morate biti dovoljno sretni imati ove loše momčadi na rasporedu u drugom dijelu sezone). Dosta toga ovisi o povratcima Moultriea i Noela na parkete, za sada na prvog računamo od siječnja, a na drugog od all-star pauze, iako su ogromne šanse da ih vidimo puno kasnije, a Noela možda nikako (na što je trener Brown već ukazao ističući kako nema žurbe kod onakve ozljede u ovakvoj situaciji). Slijedom toga, spustite im broj pobjeda slobodno do 15.

29. PHOENIX SUNS 17-65

Otišao je Marcin, s njim i ikakav interes za ovom momčadi, sada nas čekaju nova pitanja. Gdje će Dragić i hoće li ga uopće trejdati obzirom na opasnost od najgoreg scorea svih vremena? Može li Frye odigrati dovoljno solidno da završi na nekom normalnom rosteru? Može li Okafor pojačati neku playoff momčad ako ga otpuste (Clipperse pogotovo)? Kako god, Sunsi će uz pomoć brutalne konkurencije na Zapadu, gdje samo Jazz ima potencijal biti kanta za napucavanje (naravno, kasnije tokom sezone možda im se pridruže Kingsi, Lakersi i još ponetko), biti u prilici izazvati Sixerse za najgori rezultat u ligi. Svaka čast. I da, Gortat stvarno vrijedi 5 pobjeda u kontekstu u kojem njegove minute dobiva jedan od braće Plumlee.

THE RETURN

Neizbježna najava sezone u vidu podcasta je tu, ali zbog standardnih tehničkih problema nešto kraća nego inače. Naime, Kreha je nabavljajući proizvode s logom jabuke zaboravio da oni ne mogu sami po sebi riješiti probleme s kablovima i vezom koje ima treći svijet, stoga neće biti spomena Knicksa, Hawksa, Magica, Sixersa, Wizardsa i Pistonsa. Što i nije neka šteta – Magic i Sixersi ionako nisu vrijedni spomena, osvrt na Wizardse ne bi bio aktualan jer se dogodio trade sa Sunsima, obojica se slažemo da Pistonsi neće biti ugodni za oko, a i da će Knicksi biti puno lošiji nego prošle godine. Sve ostale momčadi su tu, barem mislim, a na kraju imate i intervju s Docom Riversom koji je gostovao kod LeBatarda. Uživajte ako možete.

THE RETURN

 
 
00:00 /
 
1X
 

THE ERNIE GRUNFELD EXPERIENCE

WASHINGTON

Zamjenom Okaforova ugovora za Gortata, Wizardsi su praktički napravili jedini logičan potez obzirom na sve one ranije koji su ih i pozicionirali tu gdje jesu, u NBA purgatoriju. Od zamjene za Nenea preko dovođenja Arize i Okafora do ovog friškog angažmana još jednog solidnog visokog, Wizardsi jasno daju do znanja kako smatraju da su svoju jezgru okupili i kako je playoff jedini cilj. Obzirom da je kontekst takav, draft pick kojega su se odrekli i koji će u najboljem slučaju za Sunse biti krajem lutrije, nije ogroman ustupak – vjerujem da bi vlasnik Leonsis radije trejdao Ovechkina nego još jednom gledao Wizardse kako biraju među top 3 momčadi (a ne zaboravimo ni flop s Veselyem koji je bio šesti pick).

Dakle, kad su na startu predsezone saznali da je Okafor upitan za dobar dio sezone, a možda i cijelu, Wizardsi su se našli pred jednostavnim izborom – pronaći visokog čovjeka koji može održati momčad iznad vode, posebice u situacijama kada Nene ne bude mogao istrčati na parket, a koje su neminovne. I u trenutno najboljem visokom na tržnici pronašli su upravo to. Gortat nije samo solidna zamjena već i korak naprijed u odnosu na Okafora, posebice napadački – njegove kvalitete u pick igri su ogroman potencijal za momčad s playmakerom kakav je Wall, a ni partnerstvo s Neneom ne bi trebalo štekati zbog solidnog šuta s poludistance koji će potonjem otvoriti još više prostora u postu.

Uglavnom, samo na račun talenta, Wizardsima se podiže gornja granica za 2 do 4 pobjede, a kada sve ubacimo u sitem i prilagodimo minute te napadački i obrambeni učinak, nova projekcija donosi im score 40-42, što je, barem po IOR sistemu, dovoljno za sedmo mjesto na Istoku. Ključ svega je zdravlje – prvu projekciju radio sam po više nego optimističnoj verziji po kojoj bi Okafor odigrao 60 utakmica, dok se od Gortata može očekivati 70+ i to usprkos lanjskim problemima sa stopalom zbog kojih je i sam propustio četvrtinu sezone. Obzirom da ovogodišnja Okaforova forma zbog propuštenih priprema ionako ne bi mogla biti na lanjskoj razini, sistem ne vidi nikakav potencijalni obrambeni regres, dok je napadački pomak očit – s 102.9 poena na 100 posjeda lopte koji su bili dovoljni za 26. mjesto, Washington se pomakao za tri pozicije, na 104.4 koji stvarno izgledaju puno bolje obzirom da je očekivani prosjek lige 106.1.

Naravno, ovdje pričamo o golim brojkama, ali ono što se ne smije zanemariti je kontekst. Iako nikoga nije lako uklopiti u momčad u hodu, Gortatove screen kvalitete poslužit će da od prvog dana postane dio napada i to bitan – bilo u roll ili pop igri, njegovo prisustvo na parketu može podići učinkovitost Wallu, ali i svima ostalima (koliko god Okafor bio kvalitetan obrambeno, njegovo prisustvo u napadu itekako je pomoglo da Washington prošle sezone bude onako loš – tip ne samo da nije imao rolu, već je uzimao i dobar dio šuteva u reketu koji su trebali završiti kod Nenea). Dakle, Wizardsi bi vrlo lako mogli doseći ligaški prosjek, pogotovo prenese li i Beal ovu all-star formu iz predsezone u regularnu sezonu.

Za uigrati obranu trebat će nešto više vremena, ali ni tu ne bi trebalo biti velikih problema. Obzirom da Washington ionako nije mogao računati na lanjskog Okafora, prvih 20-ak utakmica dok Gortat pohvata filozofiju igre taman bi trebali objasniti taj mali pad u odnosu na lani, a nakon toga bi Wizardsi i dalje trebali igrati svoju prepoznatljivu discipliniranu obranu u stilu Pacersa, u kojoj je svaki pojedinac toliko solidan 1 na 1 da mu uglavnom ne treba nikakvo pomaganje, čime se minimalizira opasnost od rupa u sredini i na perimetru. Gortat je dovoljno pokretan za braniti pick & roll, a istovremeno i dovoljno čvrst za čuvati obruč dok je Nene zaposlen izlascima izvan reketa (u kojima je također vrlo dobar), što praktički znači da dobrim dijelom mogu ponoviti lanjsku formulu.

U ligi u kojoj su centimetri luksuz, imati dva visoka sposobna igrati obje unutarnje pozicije, ali koji su uz to prije svega solidne petice, nije mala stvar i to bi još jednom trebao biti važan adut Washingtona. I to ne samo kada su zajedno na parketu, iako će im to definitivno biti najbolja postava, već i u rotiranju igrača, a posebice u slučaju eventualnih ozljeda – uhvate li Nenea leđa ili Gortata počne mučiti stopalo, Wizardsi će barem imati jednoga da kontrolira sredinu, što je definitivno bolje od nikoga.

Ne uspije li se pak Gortat nametnuti, što je moguće obzirom prije svega na probleme koje je imao s ozljedama u zadnjih godinu dana, dugoročno nema nikakve štete (osim tog draft picka koji se mogao pretvoriti u solidnog igrača, ali to je toliko veliko možda da nije ni bitno, posebice nakon ovoliko dugog rebuildinga – bez obzira koliko plafon bio upitan, Wizardsi ovu fazu moraju izgurati do kraja, a, zapnu li još jednom, ovogodišnja top 12 zaštita više je nego dobar osigurač). S tim da je puno, puno veća vjerojatnost da će Wizardsi, kojima novi Wallov ugovor dogodine ionako zauzima većinu prostora za dovođenje pojačanja, iskoristiti prava koja su dobili i jednostavno produžiti suradnju s Gortatom te se još zadovoljiti potpisom jednog midlevel veterana sa strane.

Što se ostalih igrača pristiglih u tradeu tiče, ispada kako je na rosteru trenutno čak 18 imena s garantiranim ugovorima, što znači da bi se za trojicu trebala upotrijebiti stretch provizija ili dogovoriti nekakav otkup ili možda novi trade. Obzirom na gužvu na bokovima i već posložene role, Brown i Lee su apsolutni višak, dok bi se možda moglo pronaći mjesta za Kendalla Marshalla obzirom da je Maynor jedini back-up play i to ne baš sjajan. Opet, kako su Wizardsi u očitom playoff fokusu, pitanje je koliko uopće imaju potrebe razvijati jednu mladu rezervu kada je uokolo dovoljno spremnih veterana bez ugovora. Odluče li ga zadržati, moguće žrtve rezanja rostera su nominalno treći bek Temple, peti swingman Rice, a možda prije od svih Singleton koji se nikako nije uspio nametnuti kao bočni stoper, a kao sedmi visoki je apsolutni višak.

PHOENIX

Sunsi su stvarno dobili ponudu koja se ne odbija u ovoj njihovoj situaciji. Gortat je ionako već bio bivši, a odluka da ga se riješe na startu sezone samo će im pomoći da budu još gori i da uhvate još više loptica u lutriji. Sistem im bez njega projicira pad na dno napadačke učinkovitosti, iza Sixersa, dok obrambeno i bez Okafora (a vjerojatno ga neće požurivati nazad, posebice ako bude morao na operaciju) imaju dovoljno visokih da se održe ispred Kingsa i Bobcatsa. Jasno, u stvarnosti bi pak vrlo vjerojatno mogli imati i najgoru obranu lige, što znači da bi mogli završiti i ispod ovih svježih 17-65 koliko glasi nova prognoza.

Ali, sve je to manje bitno pored podatka da dogodine imaju čak 4 potencijalna picka prve runde (Pacersi, Wolvesi, Wizardsi i vlastiti). Dodaj tome i onaj od Lakersa godinu kasnije i očito je kako imaju razloga za zadovoljstvo barem na tom planu. Doduše, ni jedan od ovih pickova, osim vlastitih naravno, ne mora donijeti ništa opipljivo, ali barem su nekakavi resursi (također, tu je i Okaforov ugovor koji uvijek može poslužiti nekome za olakšanje salary capa i usmjeravanje novih pickova put Arizone). U svakom slučaju, bitno je da su dobili maksimum – da su čekali do zadnjeg dana, teško da bi pronašli nešto bolje u godini u kojoj će borba za playoff nekim graničnim ekipama biti manje primamljiva od tankiranja.

Što se rostera tiče, Sunsi su, riješivši se usput i trojice igrača na koje očito ne računaju, dodatno otvorili prostor skautiranju ponekog NBDL talenta. Imaju 13 imena pod ugovorom i tu vjerojatno daljnjih rezova neće biti, s tim da postoji mogućnost da zadrže Diontea Christmasa kojega je GM McDonough otkrio u Bostonu i koji je odradio solidnu ljetnu ligu i trening kamp nakon što ga je ovaj povukao za sobom. Doduše, zadnja stvar koja im treba je još jedan combo-bek, ali slično se moglo reći i za stretch četvorke koje se boje kontakta i drvene bijele centre, pa ih je opet pun roster.

SOUTHWEST

SPURS

NAPAD: 109.4 (4.)

OBRANA: 102.1 (2.)

RASPORED: 13.

SCORE: 58-24

THAT WAS THEN

Zar je podatak da su uz standardno fenomenalnu igru u napadu odigrali i još bolju obranu danas uopće bitan poslije one trice Raya Allena i svega što se dogodilo nakon toga, uključujući i slomljena srca veterana koji su se valjda već prestali nadati da će opet zaigrati u Finalu? A stvarno je tako bilo, Spursi su se nakon tri sezone predaha, tijekom kojih su više rešetali nego branili i pri tome dva puta ispali u prvoj rundi playoffa (slučajnost ili očita korelacija?), konačno vratili onome što ih je tijekom zadnjeg desetljeća činilo najboljom košarkaškom franšizom na svijetu – brutalno učinkovitoj obrani.

Upravo činjenica da je Pop zahvaljujući sazrijevanju Leonarda, Splitterovim potpunim uklapanjem u rolu četvorke i, ono najvažnije, najboljom sezonom Duncana u zadnjih 5 godina, uspio problematičnu obranu pretvoriti u onaj poznati bedem, bila je ključna na putu Spursa do još jednog Finala.

S dva izuzetno duga i pokretna swingmana na boku te uz dva šljakera sposobna kontrolirati reket pod košem, Spursi su imali idealan talent da zaigraju svoju verziju zone i tako sakriju nedostatak atleticizma u obrani, nedostatak koji ih je godinama ranije ostavljao u prašini u najvažnijim utakmicama. Međutim, još važnije od manje minuta za Blaira i Bonnera bilo je potpuno shvaćanje uloga od strane Greena i Leonarda koji su godinu ranije praktički obojica bili rookiei u sistemu Spursa, što je ostavljalo perimetar ranjivijim nego bi to Pop želio. To u drugoj sezoni nije bio slučaj.

Uglavnom, Pop je tako u hodu izmislio još jednu sjajnu momčad sposobnu otići do kraja, bruseći je iz sezonu u sezonu, čekajući priliku da ode po još jedan naslov. To što su na kraju ostali za dlaku kratki i način na koji (ni)su prihvatili poraz, možda bolje od ikakvih brojki priča kako je ta šansa prošla s lanjskim porazom. Ili nije?

THIS IS NOW

Spursi se nisu značajnije pojačavali, ali to ne znači da nisu povukli novi niz poteza kojima će se poboljšati u hodu. Pustili su combo strijelca bez savjesti Neala da odšeta i umjesto njega su izabrali Belinellia, čovjeka s puno raznovrsnijim napadačkim repertoarom koji bi u Popovim rukama mogao uskočiti u Ginobilievu ulogu šestog čovjeka s klupe. Marco je hakler, što ponekad nije idealno ako želite važnu rolu u NBA, ali u sistemu Spursa ima mjesta za jednoga i ovo jasno govori da je Pop već počeo razmišljati o životu poslije Manua.

Pustili su Blaira koji je postao nebitan čak i kao podizač energije zbog manjka atleticizma u obrani i kao jeftinu zamjenu pronašli su Jeffa Ayresa (do ljeta se čovjek prezivao Pendergraph), pouzdanog skakača i pick & pop igrača koji, gle slučajnosti, dijeli agenta s Leonardom. I to je uglavom to, i dalje nemaju poštenu zamjenu za Parkera osim Ginobilia i Belinellia, ali, poanta ionako nije pojačati se izvana, već iznutra.

I tu dolazimo do ključnog pitanja, a to je – mogu li Spursi ponoviti lanjsku sezonu? Puno toga ovisi o tome mogu li Parker i Duncan odigrati van pameti kao lani, a, ako ćemo se držati nekakve logike, odgovor je negativan (to ih doduše ne bi trebalo smetati u regularnoj sezoni, ali u playoffu može postati problem obzirom na to koliko se povećava ovisnost o učinku najboljih igrača). Iako je Timmy dodao sjajan šut s poludistance i popravio svoju najveću boljku, slobodna bacanja (lani iznad 80%, što je napredak neviđen za takvog veterana koji je u karijeri ispod 70%), napad s njim i Splitterom jednostavno nema onu širinu i efikasnost na koju smo navikli od kada je Pop momčad prešaltao na pick & roll košarku kao osnovu.

Nakon što su dvije godine za redom imali drugi najbolji napad u ligi, Spursi su lani pali na 7. mjesto, što je i dalje sjajno, ali i očito poručuje kako su nešto morali žrtvovati zbog obrane. Jasno, kada imaš slashera poput Parkera i dva šutera kao što su Green i Leonard, onda nije problem sakriti takve sitnice, ali očito je kako o Duncanovoj (i Borisovoj) igri s poludistance ovisi puno toga. Da li i previše, to će pokazati vrijeme, s tim da ništa ne mijenja činjenicu da su Spursi očiti dokaz kako kombinacija talenta, rada i znanja uvijek donosi rezultate.

Njihova napadačka i obrambena filozofija nisu uopće genijalne, već su jednostavno dovedene do izvedbenog savršenstva. Oni nisu momčad bez mana, koliko su u stanju sakriti ih izbjegavajući situacije u kojima ih protivnik može okrenuti protiv njih. I to je ukratko razlog zbog kojega će po tko zna koji put po redu ostvariti svoje potencijale i biti konkurentni, spremni iskoristiti svaku priliku, jasno dok god dobivaju od Duncana, Parkera i društva individualni učinak u gornjim granicama očekivanja.

PLUS

Popovich već zna kako će dogurati do pozicije nositelja čak i uz mogućnosti ozljeda (jasno, gubitak Parkera ili Timmya je nenadoknadiv), a posebice zna kako dozirati minute, čime je, posebice nakon lanjskog nastupa u Finalu, otvorio oči mnogima i vjerojatno potaknuo novi trend u ligi. To čuvanje snage koje im omogućuje savršeno poznavanje “sistema” svih uključenih (a pišem ga pod navodnicima jer se ne radi samo o omjeru flexa i pick igre u napadu, odnosno zone i čovjeka u obrani, već i pristanku svih u svlačionici, trenera i igrača, na posebna pravila ponašanja i poseban kod, kako i na parketu, tako i izvan njega), nešto je što imaju samo najveći i što im uvijek dobro dođe kada treba nadmašiti prognoze.

MINUS

Koliko god Pop čuvao svoje igrače, ono što su lani pružali Parker i Timmy definitivno je pomalo presedan. Iako nitko sa sigurnošću ne može reći da će obojica doživjeti regres, teško je očekivati da Parker u onakvoj ulozi ponovi onakve realizatorske brojke, odnosno da Duncan izbjegne trošenje u takvoj mjeri da izvuče onakav učinak u obrani.

Također, pomalo je mit da Spursi imaju sjajnu klupu – s pola Ginobilia i Splitterom zacrtanim kao važnim dijelom startne petorke, uz probleme s jedinicama i manjak swingmana, jasno je kako će i dalje previše ovisiti o Bonneru, odnosno kako će Bellineli igrati važniju rolu nego bi itko htio u njegovoj prvoj sezoni u klubu.

ROCKETS

NAPAD: 108.9 (6.)

OBRANA: 104.7 (9.)

RASPORED: 11.

SCORE: 54-28

THAT WAS THEN

Nakon što su godinama tavorili u sredini u očekivanju nekakvog pomaka (sjetimo se pokušaja dovođenja Bosha i Gasola), Rocketsi su početak prošle sezone dočekali s jednim od gorih rostera u ligi kojega su uz to nadogradili s visokim ugovorima Linu i Asiku, praktički jedinim pojačanjima koja su uz to morali preplatiti ne bi li se osigurali od mogućnosti da ostanu i bez njih.

I onda im je iz vedra neba pao James Harden, kojega se štedljiva Oklahoma odlučila odreći, davši im ono što su očajnički trebali – franšiznog igrača oko kojega mogu sve posložiti. Tu na scenu stupa njihov stručni štab koji je to u hodu i napravio, fokusirajući se na brzinu (frenetičnim ritmom ostavljali su u prašini čak i Nuggetse), jednostavnost (pick & roll i šuteri uokolo) i gomilu trica (doslovno svaki treći šut njih i Knicksa uziman je s perimetra, čime su postavili neke nove standarde, posebice jer su obje momčadi rezultatski toliko nadmašile očekivanja da nema sumnje kako u toj odluci ima nešto pozitivno).

Zahvaljujući sposobnosti da te trice zabijaju odličnim postotkom i uz to dobiju ogromnu količinu slobodnih bacanja na račun Hardenovih ulaza, Rocketsi su usprkos tankom rosteru ostvarili izuzetno učinkovit napad koji ih je doveo do playoffa već u prvoj sezoni nove ere. Obrana je pak bila nešto sasvim drugo, ali i ona se popravila kada se Asiku u sredini na pola sezone pridodao Beverleyev presing – praktički, samo s njima dvojicom u postavi Rocketsi su od katastrofalne postajali prosječnom obranom.

Naravno, ni sve to im nije bilo dovoljno da prežive prvu rundu protiv Thundera iako im je ozljeda Westbrooka barem omogućila da seriju učine zanimljivom. I ožive karijeru Francisca Garcie, čovjeka poznatijeg po dizanju utega nego po haklanju.

THIS IS NOW

Godinu nakon što je doveo Hardena, Morey je uspio doći i do Howarda, a takve dvije akvizicije za redom osigurale su mu titulu heroja narodnih masa. Zasluženo, jer spoj Howarda i Rocketsa bio je idealan od prvog dana, od poklapanja godina udarnih igrača do stila igre.

S najboljim obrambenim centrom lige Rocketsi su tako unaprijedili jednu poziciju, ali, obzirom da su na njoj već bili solidni, taj napredak sam po sebi neće značiti previše. U playevima, Hardenu, Parsonsu i dva centra trenutno imaju jezgru koja donosi 50 pobjeda, ali definitivno će biti zanimljivo pratiti kako misle zatvoriti rotaciju, odnosno riješiti probleme klupe i krilnog visokog.

Jasno, tu su u pitanju slatke brige obzirom da zahvaljujući minimalcima Beverleya i Parsonsa imaju samo takav luksuz koji im omogućuje dovođenje pojačanja, naravno uz poneki trade, bez straha od poreza ili pada kvalitete – kada imaš startnu produkciju na dvije pozicije za 2 milijuna, onda nije problem biti dovoljno fleksibilan riješiti sve ostale probleme.

A oni bi se mogli riješiti i unutar kuće, obzirom da nije isključeno kako će i jedan od dva lanjska rookiea dugoročno zauzeti mjesto startne četvorke. Jones posebice djeluje spreman na tako nešto zbog kombinacije fizikalija, solidnog šuta iz vana i solidnog skoka, a Motiejunas može postati važan dio rotacije na račun izuzetne kombinacije visine i all-round osjećaja. Naravno, obojica će prije svega morati postati konstantni inače će Morey vrlo brzo posegnuti za novim solucijama.

Da neke uvijek budu otvorene pobrinut će se težina koju imaju i Asik i Lin na tržištu. Asik je dokazao da može odigrati startne minute i u ligi gdje nedostaje pravih obrambenih centara, korištenje njega kao back-upa Howardu uz tek povremenu zajedničku igru u visokoj postavi, prevelik je luksuz čak i za na luksuz naviknute Rocketse. Naravno, čak i ako ga zadrže bit će dobri, ali potencijalno dovođenje dokazane stretch četvorke koja obavlja prljave poslove ili rasnog 3&D swingmana moglo bi dodatno povisiti njihov plafon.

Za Lina pak na raspolaganju ima puno više minuta, ali, kako Beverley svojim 3&D stilom igre puno bolje paše uz Hardena od Jeremyeve slash&kick estetike, ni on nije nedodirljiv. Ako ništa drugo, McHale bi ga konačno trebao prebaciti u ulogu šestog čovjeka u kojoj bi, s loptom stalno u rukama, Lin mogao biti teror za druge postave.

I dok ova jezgra izgleda odlično, Morey se itekako namučio da okupi potencijalno korisne swingmane. S Asikom i jednim od dvojca Lin/Beverley klupa je praktički osigurana, ali nije zgorega dobiti nešto i s bokova. Iako je doveo redom sve što je mogao, izgleda kako se kroz kamp ipak iskristaliziralo da će Brewer dobiti ulogu stopera, a Garcia i Casspi tricaških specijalista. Ni jedan od njih nije u stanju biti konstantan, ali bit će dovoljno da po utakmici jedan od troje odradi posao.

Uostalom, kada si u poziciji Rocketsa i kada te čeka barem 5 godina borbe za sam vrh, onda nije problem dovući još bolje veterane. Samo treba strpljenja, kao što će ga trebati i dok ne pronađu idealan balans između obrane i napada koji može zadovoljiti Howarda. Dok je Asik u blizini, imaju dovoljno centimetara da poslože solidnu obranu čak i bez izrazitog stopera na boku – Parsons i ova trojka s klupe su dovoljno uporni i žilavi da odrade posao – tako da u tom pravcu mogu napraviti popriličan napredak, posebice ako Beverley bude igrao više od Lina na jedinici (slažući sistem uzeo sam u obzir njihovu podjednaku minutažu na poziciji, dakle Beverleyu sam dodao 7 minuta u prosjeku više nego je igrao lani, a Linu sam oduzeo nešto manje jer je u stanju uskočiti i na poziciju drugog beka, što također možemo očekivati obzirom da Rocketsi na klupi imaju još dva playa).

Dakle, obrana može samo prema gore, dok je napad ipak veći upitnik. Rocketsi teško da mogu zadržati onako ubitačan ritam ako misle koristiti Dwighta 36 i više minuta – kad bi i on i Asik pristali na smanjenu minutažu, onda bi trčanje bilo relativno lako odraditi, ali sumnjam da je Howard došao u Houston dijeliti minute s Omerom.

Međutim, trica bi i dalje trebala ostati glavno oružje, a kako sada uz Hardena imaju još jednu mašinu za slobodna, učinkovitost napada ne bi trebala doći u pitanje (jasno, vrati li se Dwight na svojih standardnih 59% nakon katastrofalne zadnje dvije godine tijekom kojih je bio u rangu Jordana ili Drummonda). Bit će tu puno više šuta za dva, posebice iz post pozicija, ali napravi li obrana očekivani skok, neće to biti ništa kritično – Dwight nikada nije imao suigrača poput Hardena u Orlandu, ali je svejedno u njegovim najboljim danima Magic imao iznadprosječan napad.

PLUS

Upravo taj spoj Hardena i Howarda – ovo je old school kombinacija beka i centra koja donosi naslov, a posebice bi trebala biti sjajna obzirom na kvalitetu obojice u pick & roll igri. Harden je danas valjda najbolji pick & roll napadač na planeti, čovjek koji uvijek garantira poene zbog idealnog triple threat balansa (nemoguće je odgovoriti da li je bolji dribiler, šuter ili asistent), a Howard je čak i lani, usprkos svim pričama kako više voli loptu u postu od pick igre, bio fenomenalan realizator nakon rolanja. S Hardenom u blizini opet bi trebao postati nezaustavljiv, naravno ako McHale pronađe idealan omjer lopti u post kojima će hraniti njegov ego.

MINUS

Već spomenuta nedefiniranost rotacije i preveliko oslanjanje na upitne potencijale Jonesa i Motiejunasa, odnosno upitne talente Brewera, Garcie i Casspia. Nije isključeno da svi zablistaju u novim ulogama i u novom sistemu, ali isto tako je moguće da donesu nedovoljno dobru podršku bez čega nema velikih stvari. Jasno, kada su ti ovi lako zamjenjivi dijelovi najveći problem, onda problema i nemaš – Rocketsi su riješili ono najvažnije, franšizni talent i to čak dva puta, što ih stavlja u poziciju koju priželjkuje 99% lige.

GRIZZLIES

NAPAD: 106.4 (14.)

OBRANA: 101.9 (1.)

RASPORED: 10.

SCORE: 53-29

THAT WAS THEN

Još jedna tipična grit & grind sezona Memphisa, koji je opet napravio korak dalje kao franšiza, plasiravši se u finale konferencije koristeći probleme s ozljedama Clippersa i Thundera. Problem je samo bio u tome što su cijelo ovo vrijeme ostali ista momčad, čvrste obrane i bez šuta, dok su se Spursi, iako su i sami dobrano profitirali zbog ozljede Westbrooka, ipak razvijali. Sad, razlog za stajanje u mjestu Gasola i društva u jednu ruku je i krcat salary cap (iako je situacija bila nešto bolja nakon odlaska Gaya), ali i trener koji je očito dosegao svoj plafon.

Hollinsov ego, koji ga je tjerao da cijelo vrijeme uokolo nosi prsten osvojen s Blazersima, jednostavno nije mogao podnijeti marginalizaciju koja je bila neminovna dolaskom nove uprave stoga se nije ni pokušavao praviti dobrim vojnikom, provocirajući na svakom koraku. Već kod kritiziranja zamjene Gaya bilo je jasno da je bivši – svaka čast na mišljenju, ali neslaganje s tako velikim potezom znači da nisi na istoj frekvenciji s upravom, što nikako nije dobro. Mislim, bez obzira mislio da li je taj potez dobar ili loš, moraš vjerovati da iza njega stoji nešto više od stihije i podržati ga makar se ne slagao s njim.

I dok su ove situacije čak bile i simpatične, posebice u korporativnom svijetu gdje vlastito mišljenje nije poželjno, Hollinsovo vođenje momčadi drugu godinu za redom u playoffu – nije. Nakon što je lani protiv Clippersa pokazao nesposobnost pravovremene reakcije i prilagodbe, slično se dogodilo i protiv Spursa gdje tvrdoglavo nije odustajao od povjerenja u Princea i manjoj mjeri Allena iako se momčad kotrljala samo kada su na parketu bili Pondexter i Bayless koji su svojim šutom za tri mogli razvući zonu Spursa.

THIS IS NOW

U Memphisu nastavljaju oprezno, svjesni da igranje u polufinalu i finalu Zapada nije slučajno. Stoga su izbjegli velike promjene i angažman zvučnih trenerskih imena te su se jednostavno nadogradili iznutra, promoviravši asitenta Joergera u šefa operacija na parketu. Njegov glavni zadatak bit će kreativnije podijeliti minute na bokovima kako bi napad Grizzliesa konačno izašao iz ispodprosječnosti u kojoj se nalazi od formiranja ove jezgre. Dovođenje Millera daje dovoljno opcija za tako nešto, naravno uz daljnji napredak Baylessa i Pondextera te svođenje Princeove uloge na minimum. U Calathesu konačno imaju i back-up playa koji može zabiti šut, što bi Baylessu trebalo dodatno otvoriti minute u spot up roli, a sve skupa bi trebalo otvoriti prostor pod košem ne samo Gasolu i Randolphu, već i Conleyu.

I dok Conley i Gasol polako pretvaraju ovu momčad u pick & roll mašinu i time također doprinose razvoju u odnosu na jednodimenzionalnu hi-low post košarku (koja će i dalje ostati bitno, ali više ne i jedino oružje), Randolph je u očitom padu koji je obzirom na godine i ozljede potpuno logičan. Memphis se i tu sitnim, ali dinamitnim, potezima osigurao od gubitka produkcije, osiguravši usput lani usluge energičnog Davisa koji će im i bez Z-Boa na parketu garantirati gomilu napadačkih skokova.

Još jedan sjajan potez je i dovođenje Koufosa kao idealne zamjene za Gasola i čovjeka koji će centru Grizzliesa konačno omogućiti da se pošteno odmori tijekom regularne sezone (sjetite ga se samo protiv Spursa kada više nije mogao disati). Ako ciljate na dug ostanak u playoffu, onda nije loše imati na raspolaganju najboljeg igrača s relativno svježim nogama, a dojučerašnji startni centar Nuggetsa, koji je savršen u roli igrača zadatka, upravo će im omogućiti da takav scenarij i ostvare.

Da li su ovi mali potezi dovoljni da Memphis iz pratnje postane onaj kojega se prati? Teško, ali svakako ih čine opasnijom momčadi koja ionako već zna kako iskoristiti slabosti protivnika. Obzirom na nedostatak izrazitog favorita na Zapadu gdje se Spursi i dalje nekako čine najkompletnijom momčadi, nije isključeno da, opet uz malu pomoć sreće, Memphis ovaj put napravi još jedan korak naprijed.

PLUS

Njihova obrana će i dalje ostati neprobojni bedem. Bez obzira koliko Joerger bude dirao rotacije i stil igre, značajniji gubitci učinkovitosti na ovoj strani su jednostavno nemogući kada imate sjajne obrambene igrače na svim pozicijama, počevši od najboljeg presing igrača u ligi Conleya, preko najboljeg stopera Allena do najboljeg obrambenog centra Gasola. Dodaj još svu tu dužinu uokolo, praktički imaju defanzivno korisne rezerve na svakoj poziciji, i jasno je kako na ovom dijelu parketa negativnih pomaka biti neće.

MINUS

Kako raste važnost trice, Memphisov stil igre sve više postaje anakronizam, a tome neće značajnije pomoći ni sve ove promjene. Naime, Grizzliesi su lani bili toliko lošiji od ostatka lige u tricama da ih ni potpuno zdrav Miller uz sjajne sezone Baylessa i Pondextera neće pretvoriti u silu s perimetra. Dodaj tome da je upitno uopće očekivati da Miller donese značajniji doprinos obzirom da je nakon prvog naslova Heata bio u takvom stanju da je čak razmišljao o mirovini, odnosno da je pitanje koliko Bayless i Pondexter mogu bolje od ovoga što već pružaju, i jasno je zašto i dalje treba ostati skeptičan prema napadu Memphisa, barem protiv onih najboljih obrana.

MAVS

NAPAD: 107.5 (8.)

OBRANA: 106.2 (16.)

RASPORED: 9.

SCORE: 42-40

THAT WAS THEN

Nakon što su godinu ranije jedva ušli u playoff zbog Cubanovog novog plana racionalizacije kojega se ne bi posramili ni najzadrtiji zagovornici komunizma, prošle sezone Mavsi nisu bili takve sreće – s vidno usporenim Nowitzkim od kojega su dobili samo 47 utakmica, Mavsi su jedva ostvarili 50-50 učinak, usprkos tome što je Carlisle još jednom odradio vrhunski posao s onim što je imao na raspolaganju, izvukavši prosječan učinak u oba smjera.

Doduše, obrana je bilo slabija nego što smo navikli gledajući Carlisleovu zonu ranijih godina, ali obzirom da su sezonu odradili bez poštenog centra, krpajući se s Brandom i Kamanovim truplom, rezultati su bili više nego pozitivni.

Fokus uprave ionako je bio više usmjeren prema ljetu i tržnici nego prema rezultatima, a brutalan poraz i na tom planu vjerojatno je ostavio veće ožiljke od svih propusta na parketu.

THIS IS NOW

Sa zdravim Dirkom u pogonu od prvog podbacivanja, Mavsi s razlogom očekuju da će biti u borbi za playoff. Dok god hoda po NBA parketima, Dirk će garantirati solidan napad sam po sebi, a okružen novom gomilom šutera i kreatora koji će živjeti od prostora koji im otvara, moguće je da taj napad bude i više od solidnog – sistem u dodatku Calderona i Ellisa vidi popriličan korak naprijed u odnosu na ono što su pružali Collison i Mayo.

Problem pak i dalje ostaje obrana – iako su Carter, Marion i Dirk već doktori i znaju napamet što se od njih očekuje, što rezultira njihovom najboljim igrama karijere na tom dijelu parketa upravo pod Carlisleom (što je stvarno fascinantno kad uzmemo u obzir koliko su kilometara prevalili), najveći upitnik i dalje ostaje centarska pozicija na kojoj Mavsi malo previše ovise o čovjeku koji je u karijeri do sada uglavnom iznevjerio očekivanja.

Dalembert je solidan centar u svim segmentima obrane, posebice u zaštiti reketa, ali do sada nikada nije imao ovakvu odgovornost – Dallas od njega ne treba samo solidne brojke u vakumu, već vrhunsku igru korektora na više od 24 minute kako bi podigli obranu na playoff razinu. Ako itko može spasiti njegovu karijeru, to je Carlisle, ali dok ne vidimo pozitivan ishod, skepsa je jedini izbor.

Također, obzirom na slabosti Calderona i Ellisa u obrani, koje čak i zona teško može sakriti obzirom na njihov manjak fizikalija, pitanje je koliko solidna unutarnja linija može pomoći.

U napadu pak nema sumnje kako će Calderon i Dirk vrlo lako pronaći zajednički jezik i postati sjajni pick & roll partneri, odnosno kako će Carter s klupe i dalje biti jedan od boljih šestih igrača u ligi. Ali, pitanje je koliko stavljanje Ellisa u spot up ulogu može koristiti obzirom da smo do sada uglavnom naučili kako je najbolji s loptom u rukama. Naravno, dobar dio playmakerske akcije može pripasti njemu jer Calderon je još bolji šuter iz izgrađenih pozicija, ali očito je kako će ovdje dolaziti do preklapanja koje neće donijeti dodatnu korist momčadi.

Srećom, u tom potpisivanju svega što je ostalo na tržištu, složili su roster s dovoljno opcija koji dubinom može maskirati dobar dio minusa startnog talenta, bilo da trebate kreatora s klupe (Harris) ili specijalista za ticu (Ellington). Dodaj još i Crowderovu energiju i Blairovu skakačku kvalitetu i jasno je kako pijuna ima više nego dovoljno da pokriju čak i eventualne slabije igre važnijih figura.

PLUS

Ovo je još jedna tranzicijska sezona tako da očekivanja nisu velika, a to je uvijek dobro kada je veteranska momčad u pitanju. Daleko od toga da je Dallas plutajuća mina, ali uspije li Carlisle realizirati i pola onoga što je zamislio, prvi su kandidat za playoff čak i među ovako zeznutom i mlađom konkurencijom. Nisu sjajni u ničemu osim u tome što uvijek mogu baciti loptu Dirku na kraju napada, ali ta solidnost u svakom smjeru ponekad može biti sasvim dovoljna.

MINUS

Napadački ne moraju opravdati ovako visok rezultat koji očekuje sistem, ali teško da će i u najgorem slučaju postati grozni pored svih ovih opcija. Međutim, nad obranom je ogroman upitnik – ne uspiju li iz ozljedama sklonog Wrighta i sirovog Jamesa izvući dovoljno da se pokriju u onim trenutcima kada neće moći računati na Dalemberta, a ti su neminovni, ne piše im se dobro.

Kako god okrenuli, Mavsi su i u najboljem slučaju tek topovsko meso u prvom krugu. Ako je Mark Cuban s tim zadovoljan, tko smo mi da kritiziramo?

PELICANS

NAPAD: 105.3 (21.)

OBRANA: 108.2 (24.)

RASPORED: 1.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

Nakon što su započeli rebuilding tijekom lockouta i to izuzetno uspješno, završivši s novim vlasnikom i najboljim igračem generacije, bivši Hornetsi baš i nisu opravdali očekivanja koja su imali nakon što su u ljeto potpisali novi max ugovor s Ericom Gordonom i usput doveli Robina Lopeza i Ryana Andersona kao pojačanja.

Usprkos popriličnom dizanju razine talenta, gotovo da se i nisu makli s mjesta zbog potpunog raspada obrane, koja nikako nije mogla podnijeti zajedničku kombinaciju rookiea Davisa i Andersona na parketu, ali i manjak energije u vanjskoj liniji – bekovi Hornetsa predvođeni sporim Vasquezom ukrali su uvjerljivo najmanje lopti u ligi, manje čak i od mumificiranih Lakersa.

Napad je pak djelovao solidno, posebice pick igra Vasqueza i Lopeza, uz izuzetnu učinkovitost Andersona u spot-up situacijama i Davisa u tranziciji. Međutim, bez Gordona koji je zbog stalnih problema s koljenima opet propustio više od pola sezona (usput odigravši onu drugu polovicu kao tipični rekonvalescent koji utakmicama prilazi više kao putu do vlastite formi nego momčadskom naporu) jednostavno nisu imali dovoljno da bljesnu, pretvorivši se u drugom dijelu sezone u kantu za napucavanje.

Sve ovo nije moglo proći bez napetosti u odnosima između novog vlasnika Bensona i ostatka uprave, prije svih GM-a Dempsa i trenera Williamsa, koji su dobrim dijelom odgovorni za stajanje na mjestu kombinacijom loših poteza u odabiru igrača i stila igre.

THIS IS NOW

Danas više nije tajna da Benson očekuje rezultate, što je dovelo do novog niza ishitrenih poteza ovog ljeta koji će dodatno otežati posao Williamsu u slaganju smislene koncepcije igre (iako zamjena Noeala za Holidaya podiže obrve – klišej izrečen bez zlih namjera – nju može opravdati želja da se ekspresno ide naprijed, ali teško je naći objašnjenje za astronomski ugovor Evansu pored svih drugih rupa na rosteru). Ne dogodi li se ozbiljniji pomak, i Dell i Monty bi vrlo lako mogli postati bivši, što bi vlasniku omogućilo da odabere svoje ljude i dodatno naglasi novi identitet koji za sada postoji samo izvan parketa.

Hornetsi su danas Pelicansi i s još jednom infuzijom talenta imaju novu jezgru dovoljno kvalitetnu da se uključe u borbu za playoff čak i na ovako konkurentnom Zapadu. Problem je u tome što će istovremeno morati poboljšati obranu i uigrati napad, dok će većina direktnih suparnika nastaviti tamo gdje je stala. Naime, dodatkom atleta kakvi su Holiday i Evans, a posebice razvitkom Davisa, spori stil igre koji njeguje Williamsa postaje besmislen. Ova momčad je složena da trči, a ne uspije li Monty izgraditi takav identitet, iza ugla čeka George Karl ili neki trener koji to može.

Ovaj konstantan pritisak rezultata nikako nije dobar za ovako mladu i neuigranu momčad, koja uz to i dalje ima ogromnih felera u obrani koje neće sakriti nikakva stilska prilagodba kao u slučaju napada. Iako Holiday donosi kvalitetnu presing opciju, što je ogroman plus u odnosu na lani, obrana prije svega počinje od unutarnje linije koja i dalje donosi slične rupe.

Zdravi Smith je solidan treći visoki sposoban odraditi rolu back-up centra, godinu iskusniji i fizički spremniji Davis bi trebao biti ogroman plus u energetskom dijelu, ali igrač profila Stiemsme će i dalje biti neophodan za iole pristojnije čuvanje obruča, što nikako nije dobra vijest za njihov napad (koji je barem lani ovisio o partnerstvu Andersona i Davisa). Posebice bude li Williams istovremeno koristio i njega i Aminua u petorci – ta oprezna postava sa Stiemsmom i Aminuom teško da može biti toliko defanzivno dobra da sakrije sve potencijalne napadačke minuse, prije svega olakšanu mogućnost protivničkog udvajanja Davisa, Gordona ili Holidaya.

U kontekstu u kojem gomila veteranskih momčadi itekako dobro zno što radi i gdje uz sve navedeno opet imaju i najteži raspored u ligi, Pelicansi mogu iskočiti samo ako će napustiti taj veteranski stil i zaigrati kao mladi autsajderi koji koriste brojnost i atleticizam vanjske linije u oba smjera. Bude li presing rezultirao s podjednakim brojem kontri kao i protivničkih zicera iza leđa takve riskantne obrane, bit će to uspjeh, a ako se šutu za tri (koji bi s triom Gordon-Holiday-Anderson trebao po deafultu biti više nego solidan) pridoda tranzicijska kvaliteta svih ovih driblera, možda i gazda bude zadovoljan, naravno ako je očekivanja postavio negdje oko 38 pobjeda što im opet neće biti dovoljno za playoff.

Sistem je puno skeptičniji, dijelom jer nitko ne može znati koliko će Montyevi potezi popraviti krvnu sliku, a dijelom i zato što individualno, iako dobro izgledaju na papiru, ovi Pelicansi jednostavno nisu idealan miks. I to ne samo momčadski – čak i individualno gledano, uzevši u obzir da je Davis tek u drugoj sezoni, da Evans nikada nije nadmašio učinak iz rookie sezone, da je Gordon zadnje dvije godine bio uništen ozljedama, da je Anderson u totalno krivoj roli i da je Holiday u najboljem slučaju treća opcija, svi oni bi trebali dati svoj maksimum da ovaj projekt dobije smisao. Očekivati od ovoliko varijabli da se poklope je, blago rečeno, poprilično hrabro.

PLUS

Holiday, Gordon, Evans i Davis mogu itekako profitirati ultra brzim stilom igre, a posebice Davis koji je i lani dokazao da samo na račun brzine i postavljanja u ranim sekundama napada može izgraditi karijeru. Ovaj brzi stil odgovara čak i Andersonu kojega se može iskoristiti kao petog napadača koji zadnji stiže u napad i onda odmah poteže tricu dok obrana još nije namještena.

S više tranzicije i laganih koševa, Pelicansi mogu dogurati do iznadprosječnog učinka, a onda sve ovisi o tome mogu li dobiti dovoljno od obrane da možda iznenade skupinu koju čine Mavsi, Wolvesi, Nuggetsi i Blazersi u borbi za dva zadnja playoff mjesta. U spomenutom kontekstu garancija nema, posebice zato jer će im uz sve prilagodbe trebati i puno bolje individualne sezone Gordona i Davisa, ali i stabilnost od strane Holidaya, Andersona i Evansa. Šansa svakako postoji.

MINUS

Naravno, i ovaj stil igre ima mana, a to su prije svega izgubljene lopte koji bi mogle biti problem obzirom na Holidaya koji ih je gubio izuzetno visokim postotcima i to u puno kontroliranijem okružju. Čak i ako će mu Evans i Gordon olakšati posao kreacije, pitanje je kako će izgledati ti napadi s pojedincima naviknutima uzimati barem četvrtinu šuteva – idealna napadačka petorka Pelicansa s 5 najskupljih igrača doslovno treba barem dvije lopte da zadovolji prosječne apetite na koje su pojedinačno navikli.

I dok Williams, jasnim odlukama da Evansa koristi kao šestog igrača (što nas vraća na besmisao davanja onolike količine dolara dostojne druge opcije za takvog igrača) i usput Andersona nastavi ubacivati s klupe, staje na kraj potencijalnim problemima po pitanju raspodjele lopti, time opet samo vraća fokus na probleme koje ima nešto tradicionalnija početna petorka.

Pelicansi imaju dovoljno igrača koji mogu poslužiti u tradeu i dovoljno su mladi i talentirani da traju, da ne govorimo kako u Davisu imaju igrača koji svima uokolo olakšava život, ali fino ugađanje linija tek treba početi. I vrlo vjerojatno će se nastaviti s drugim ljudima u ulozi trenera i GM-a, ali i bez barem jednoga od tri preskupa vanjska igrača.

PACIFIC

CLIPPERS

NAPAD: 112.0 (1.)

OBRANA: 105.2 (12.)

RASPORED: 14.

SCORE: 57-25

THAT WAS THEN

Nakon polufinala Zapada, od Paula i društva očekivalo se da naprave korak naprijed ili barem ponove lanjski doseg, ali ozljeda Griffina ostavila ih je bez šansi protiv Memphisa – momčadi s takvom zadnjom linijom nemoguće se suprotstaviti bez čovjeka na čijoj snazi i post igri u napadu temeljiš sve ambicije.

Međutim, čak i da su nekim čudom opet istovremeno dobili idealne partije od Paula, šutera i visokih kao što je bio slučaj godinu ranije i da su izbacili Memphis, problemi koji ih muče na putu da postanu potpuni izazivač bili su i dalje prisutni i kad-tad bi ih došli glave. Iako su značajno popravili obranu u odnosu na prvu zajedničku sezonu novog rostera, što je bilo vidljivo i u slučaju Jordana i Griffina, ovaj mladi dvojac još uvijek je bio previše sklon mentalnim greškama posebice kada je u pitanju bilo zaboravljanje vlastitog čovjeka nakon pomaganja.

I dok je razvijanje centarske linije dugotrajan proces tijekom kojega je svaki napredak hvale vrijedan, problem je predstavljala potpuna suša koja bi nastala nakon što bi na parket poslali rezerve, što se događalo češće nego bi željeli zbog nesposobnosti Jordana da realizira slobodna. Lamar Odom, koji je najbolji primjer toga što vam može napraviti pogrešan odabir žene, više nije bio ni sjena onog nekadašnjeg igrača, ali to je bilo isključivo vidljivo u napadu gdje je doslovno bio igrač manje. Obrambeno je pak svojom dužinom i pokretljivošću odrađivao odličan posao kao treći visoki, ali i tu se javljao problem – zadnja linija s njim i Griffinom, koja je praktički bila najbolji izbor u zadnjih 5 minuta, nije imala centimetara za čuvati reket na potrebnoj razini.

THIS IS NOW

Nakon što je od prvog dana bio pod pritiskom sa svih strana, Del Negro je dobio nogu. Sad, možemo pričati o tome da se radi o nezasluženom otkazu obzirom da je izvukao dosta iz onoga što je imao na raspolaganju i da je žrtva spleta okolnosti, ali, obzirom da je dobrim dijelom sam sudjelovao u slaganju rostera, odgovornost je očita. Uostalom, iako Del Negro nije toliko loš trener koliko kolektivno vjerujemo da jeste, izvjesno je da nije top klasa – sumnje u njega upravo i proizlaze iz toga što je, vodeći stvarno kvalitetne momčadi, često vukao potpuno blesave poteze.

Poanta je da pravi as na klupi iz momčadi može izvući još više od onoga što pojedinci na okupu daju po defaultu, a Del Negro, čiji sistem u obrani, a posebice u napadu, nije baš bio jasan, je očito dosegao svoj plafon. I tu na scenu stupa Rivers – da li je on taj trener koji će svemu dati smisao, to ćemo tek vidjeti obzirom da je za ono što je postigao dobrim dijelom dužan zamislima revolucionara Thibodeaua i GM-a Aingea, ali svakako se radi o potezu koji je trebalo povući kad se već ukazala prilika.

Implementacija nove obrane svakako bi trebala pomoći da Griffin i Jordan konačno naprave taj završni korak jer obojica imaju noge za igrati ultra-pokretnu i ultra-agresivnu hibridnu zonu, ali pitanje je koliko će taj proces privikavanja na nove uloge trajati – nije lako preko noći izgubiti navike poput Griffinove igre na petama s jednim okom uvijek usmjerenim prema potencijalnoj kontri ili Jordanovog hvatanje blokada i zaboravljanje šire slike iza leđa.

Također, neće biti lako održati obranu na razini bez pomoći klupe, a ta klupa će i dalje imati važnu ulogu obzirom da Jordan sigurno nije preko ljeta naučio pucati slobodna. Tko će ove godine biti Odom? Mullens i Jamison sigurno ne – iako dovedeni da donesu stretch opciju u rotaciju, ni jedan neće biti u stanju braniti ništa, a činjenica da je Hollins jedini čovjek na klupi sposoban zaigrati peticu dovoljno govori – zamislite tu situaciju kada Rivers bude trebao zaustaviti protivnika i onda se okrene i ugleda Hollinsa kao jedinu opciju koju može ubaciti na parket da bi izbjegao namjerne prekršaje na Jordanu. Del Negro je u odnosu na ovakvu rotaciju imao pravo blago na raspolaganju, a ovakav nedostatak talenta teško da može sakriti ikakav sistem.

Nemam pojma kako nikome nije palo na pamet uložiti u poštenog veterana koji igra obranu, ali znam da je to glavni razlog zašto im sistem predviđa popriličan obrambeni regres i zašto treba očekivati da tijekom sezone nekakvim tradeom isprave taj propust misle li napraviti korak naprijed kao franšiza.

Ostatak momčadi pak ostaje na visokoj razini, s napadačkim potencijalom koji bi mogao donijeti povijesne rezultate. Paul i Griffin su već odavno nezaustavljivi, što sve oko njih čini korisnijima nego jesu – u bilo kojoj drugoj ekipi Jordanovo trpanje otpadaka i Crawfordova 1 na 5 košarka odvijali bi se u puno težim okolnostima, ali, s prostorom koji suigračima ostavljaju CP3 i Blake, svatko u Clippersima može imati napadačku sezonu karijere.

Tu na scenu stupaju fenomenalna pojačanja poput Redicka i Dudleya, koji će uz dva takva nesebična asistenta i kreatora briljirati u spot up rolama. Ako su bili u stanju prošle sezone u jednom Orlandu i Phoenixu svojim prisustvom na parketu činiti razliku između prosječnog i lošeg napada, možete misliti kako će tek biti učinkoviti u puno manje odgovornim ulogama.

Rivers će tako na raspolaganju imati petorku s 5 izuzetno učinkovitih igrača čiji talenti se idealno nadopunjuju i doda li kojim slučajem Griffin šut s poludistance i tako dodatno raširi reket, ovo može biti navala sposobna dobrim dijelom sakriti obrambene minuse.

Ali, problem je što ih nikada neće moći maskirati u potpunosti, bez obzira koliko snage Collison sačuvao Paulu i usprkos tome što Barnesova i Dudleyeva energija na boku mogu maskirati manjak klasičnog stopera. U prvoj godini nove ere tako ne treba očekivati čuda, ali upravo u tome i jeste stvar – ovo je tek prva godina ovog poboljšanog i renoviranog projekta, a dobra vijest je da će u iduće 2-3 imati dovoljno prilika dodati ono što im nedostaje i tako zauzeti poziciju rasnog izazivača.

PLUS

Iako su Clippersi i lani bili top 10 tricaška momčad s izuzetnim doprinosom Butlera iz kuta, nikad boljim Barnesom i razigranim Crawfordom, najgora tricaška sezona Paula u karijeri, nesposobnost Bledsoea da redovno zabija tricu i gomila minuta potrošena na Greena, koji je doslovno uzimao samo širom otvorene šuteve, limitirali su njihov potencijal.

Dodatak Dudley i posebice Redicka, koji je potpuna suprotnost Greenu zbog stila igre u kojem se stalno otvara i traži loptu umjesto da samo sjedi u kutu, trebao bi ih lansirati u sam vrh, među Rocketse, Knickse i Heat, a povratak Paula na prijašnje postotke trice, uz standardan doprinos Barnesa i Crawforda, dodatno će ih potvrditi kao šutersku kremu lige.

Clippersi će dobivati utakmice s 5 inspiriranih šuterskih minuta, što je ogromna stvar ako vam je jedan od ciljeva konzerviranje energije za playoff. I još važnije, ako želite izbjeći igrati bitne obrambene sekvence u završnicama.

MINUS

Već više puta spomenuta tanka rotacija pod košem. S tim da će Jamison i Mullens biti i potencijalni minusi u napadu – svaki šut za tri koji uzmu oni umjesto nekog od bekova ili krila bit će obično pišanje u vjetar.

WARRIORS

NAPAD: 106.3 (15.)

OBRANA: 105.0 (11.)

RASPORED: 12.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

S Curryem u komadu veći dio sezone i s fenomenalnom klupom predvođenom Jackom i Landryem, Golden State je uspio zabijati dovoljno redovito da se uključi u borbu za playoff, a ono što ih je tamo definitivno gurnulo bila je – obrana.

Jackson je ekspresno nadogradio napadačke talente Currya, Thompsona i Leea obranom po uzoru na učitelja Popovicha, sa zonom oko boxa, kontrolom skoka i brzim i, što je još važnije, redovitim istrčavanjima prema šuterima. Istina, u praksi je obzirom na neiskustvo, manjak fizikalija na vanjskim pozicijama i uopće profil igrača to branjenje šuta poprilično štekalo, ali Warriorsi su i bez Boguta, koji je opet najveći dio sezone proveo na štakama, sasvim solidno čuvali reket, što je dovelo do toga da nakon dugo vremena u Zaljevu gledamo prosječnu obranu.

Kao bonus na solidnu sezonu stigao je i show protiv Denvera u kojem su sličnog limitiranog protivnika, koji nije bio u stanju kazniti njihove slabosti u branjenju trice, potpuno razmontirali, a onda su pokazali zube i protiv Spursa na leđima Boguta koji je u pravom trenutku odigrao najbolji niz utakmica u sezoni. Naravno, taj niz se prekinuo novom ozljedom usred serije, ali Warriorsi su dali naznake potencijala kojega imaju kad su u top formi (ili barem blizu nje, obzirom da su igrali bez Leea koji je na startu playoffa ozlijedio kuk).

THIS IS NOW

Zbog ugovora Biedrinsu i Jeffersonu nisu bili u poziciji vući ekstra poteze ovoga ljeta, stoga je dovođenje igrača Iguodalina ranga u takvoj situaciji istinsko remek-djelo upravljanja franšizom. Osim što im se posrećilo da su Utah i Denver voljni sudjelovati u ovakvom tradeu, Warriorsi su s Iggyem riješili najveći obrambeni problem prošle godine, a to je curenje na perimetru – ako je u Denveru, koji je bio bez ikakve smislene zadnje linije, Iggy bio u stanju napraviti razliku na obrambenom dijelu parketu, možete misliti kako će djelovati na jasan sistem s pravim centrom iza leđa.

Golden State se tako pomalo pretvara u tradicionalnu playoff momčad koja se oslanja na obranu, dok istovremeno u napadu igraju run and gun s bekovima bez savjesti koji imaju slobodu potegnuti kad žele i od kuda žele. Lakoća kojom Curry sebi onim korakom unazad kreira šut i domet koji ima u ruci, čine njihovu verziju košarke izuzetno lakom i ugodnom za gledanje, ali kao i uvijek stvari su daleko od idealnih.

Glavni razlog zašto sistem nije uvjeren da Warriorsi mogu ponoviti lanjsku napadačku prezentaciju, a kamoli napraviti korak naprijed, je prije svega gubitak moćne klupe – Jack i Landry nisu bili samo igrači koji održavaju rezultat, oni su često bili ti koji stvaraju prednost protiv slabije konkurencije i njihov gubitak neće nadoknaditi sumnjivi rotacijskih tipovi poput Douglasa i Speightsa. Obojica će zbog dužine za poziciju biti korisniji u obrani, što je svakako još jedan mali plus u toj sferi igre, ali bez iskre s klupe napad će još više ovisiti o Curryevim čarolijama.

Problem će dodatno potencirati to što će dobar dio Jackovih minuta pripasti Iggyu koji je all-round zvijer dok god od njega ne tražite da redovno zabija otvorene šuteve. Naravno, on svojim playmakerskim kvalitetama može omogućiti više spot up situacija Curryu, ali nije da ovome itko treba kako bi mu namjestio lagan šut. Uglavnom, način na koji će Jackson miksati rotaciju na boku i kako će koristiti Iggya, Thompsona i Barnesa, dobrim će dijelom odrediti njihovu sudbinu. Kao što vidimo u predsezoni, to još ni njemu samome nije jasno.

Pod košem pak stvari izgledaju bolje nego lani, što bi moglo pomoći smanjiti rizik od značajnijeg napadačkog regresa. Lee je odličan u ulozi point-forwarda s lakta i to je nešto što će Jackson zasigurno potencirati ne bi li iskoristili Iggyevo kretanje bez lopte i kako bi Curryu omogućio što više lakih pozicija za šut (ili je bolje reći još lakših obzirom da tom manijaku ni zabiti preko direktnog utrajanja nije problem), ali najveći plus je Bogut koji odavno nije izgledao ovako spremno, što je prvenstveno dobra vijest za obranu, ali i za napad – iako nije sjajan realizator u sredini, Bogutova sposobnost da odigra više uloga u napadu, od razigravača do šljakera, daje dodatnu opciju Jacksonu da se igra s flex akcijama i da vrti napade kroz rogove do iznemoglosti (istina, već nakon nekoliko utakmica predsezone opet su ga stisla leđa, ali to je kronična boljka s kojom se da živjeti, za razliku od lanjskih lomova koji su ga potpuno udaljili od parketa).

Warriorsi tako nastavlju gdje su stali, s tim da je ova godina ključna jer o njenom ishodu ovisi odluka o tome kako dalje – jezgra je tu, a pokaže li se Bogut sposobnim odraditi svoj dio posla i zaradi li novi ugovor, potrebne su samo određene sitne korekcije (prije svega klupe), kako bi se iz nje jednoga dana razvio i pravi izazivač. Pokaže li se pak da takav put leži na previše staklenim nogama (da ne kažem staklenim zglobovima), Warriorse čekaju zanimljive odluke obzirom na manjak fleksibilnosti čak i ako ne produže s Bogutom uz nove ugovore Thompsonu i Barnesu koji im vise nad glavom.

PLUS

Odigra li Curry količinski na lanjskoj razini i prenese li Barnes onu playoff formu u svoju drugu sezonu, teoretski pad napadačkog učinka dobrim dijelom se može anulirati. Nisu Jack i Landry toliko dobri koliko ih je Jacksonov sistem rotacija takvima učinio – s malo imaginacije i puno rada, Golden State je u stanju imati top 10 napad, što će uz napredak obrane u koji uopće ne treba sumnjati (osim ako Bogut opet propusti više od pola sezone), biti sasvim dovoljno za mirnu plovidbu po divljem Zapadu.

MINUS

Treba li svake godine ponavljati iste priče o krhkosti Currya i Boguta? Uz neke sitne smetnje sa gležnjevima, Curry je lani od početak do kraja izgledao vrlo solidno, ništa manje ili više načet od prosječnog NBA igrača, tako da se više nema smisla vraćati na ono što je bilo prije – čak i ako ima kronične probleme, očito je kako se naučio nositi s njima i kako mu ni malo ne smetaju da bude vrhunska prva opcija.

Bogut je pak playmaker u obrani i za ovu momčad, a posebice za njen plafon, ima istu vrijednost kao i Curry. Njegova medicinska povijest donosi puno manje razloga za optimizam, dakle ovisnost o ovakva dva igrača nije idealna, ali nije ni najgore što vam se može dogoditi.

Tako da bih ipak istaknuo potencijalno jalovu klupu kao problem broj jedan. Jackson je dobio dovoljno tijela da u sredini obrambeno životari (Ezeli je out, ali u perspektivi s njim i O’Nealom u stanju su preživjeti i duži period bez Boguta), dok napadački tu nemaju čovjeka koji može voditi igru osim ako Barnes ili Thompson ne polude u roli šestog čovjeka. Sve ovo jasno ocrtava status momčadi koja još nije spremna za borbu s velikim dečkima.

KINGS

NAPAD: 106.2 (16.)

OBRANA: 110.1 (29.)

RASPORED: 7.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

S mogućnosti preseljenja nad glavom, vlasnicima bez novca i trenerom i GM-om svjesnima da neće preživjeti sezonu, Kingse je čekala još jedna godina bez plana i cilja, osim ako ciljem ne bi smatrali pokušaj da nakon 4 bezuspješne kampanje konačno prođu granicu od 30 pobjeda.

Naravno, usprkos pristojnoj razini talenta, ni to im nije pošlo za rukom zbog nedostatka ikakvog obrambenog sistema i činjenice da trener Keith Smart nije uspostavio nikakav autoritet nad momčadi koja je u svakom pogledu igrala stihijski i neorganizirano.

Ipak, problem Kingsa nije bio samo u tome što nije postojala nikakva struktura od vrha do dna organizacije, već što je taj diletantizam rezultirao i rosterom koji ostaje u nasljeđe novoj upravi. Kada momčad toliko godina bira pri vrhu drafta, za očekivati bi bilo da se barem može nadati razvoju mladih igrača, ali Kingsi su i tu ostali nedorečeni.

Njihovi biseri Cousins i Evans pokazivali su ogromne rupe u igri 5 na 5, što je bio očit znak da se s njima loše radilo, a ostali visoki pickovi poput Jimmera i Robinsona nisu pokazali ništa. Upravo je Robinson primjer nedostatka analitike prilikom donošenja odluka, Kingsi su na draftu jednostavno uzeli najzvučnije ime bez da su razmišljali o tome kako takvog igrača uklopiti u postojeću momčad. To što su ga tijekom sezone zamijenili za igrača poput Pattersona koji stilom igre puno bolje odgovara uz Cousinsa katastrofalno je priznanje pogreške prilikom kojega se napravila još veća pogreška – takav visoki pick ne bacaš tek tako za igrača zadatka, bez obzira što možda ni Robinson nikada neće biti ništa više.

I tako su Kingsi u svom stilu konstatno radili jedan korak naprijed, a tri unatrag, sve dok se konačno nije završila sapunica oko ostanka u Sacramentu i dolaska novih vlasnika, što bi konačno trebalo označiti prekretnicu.

THIS IS NOW

Novi inteligentni vlasnik (braću kojima je tata ostavio dolare da ih spiskaju mijenja tehnološki genij koji je put do milijuna počeo sa 100 dolara u džepu), novi inteligentni GM (dinosaura koji je odavno prestao pratiti trendove mijenja do jučer desna ruka GM-a godine Ujiria zadužena za pravo, ekonomiju i analitiku) i novi inteligentni trener (nije ni Smart bio bezvezan, jednostavno nije imao sreće, ali Maloneov pedigre je mnogo bolji – od rada s Jeffom Van Gundyem preko obrana koje je pomogao složiti u Clevelandu u eri James do lanjskog preporoda Warriorsa za kojega su zaslužne i njegove ideje) potrudit će se da ova franšiza konačno dobije okvir.

To je proces koji se neće dogoditi preko noći, ali uz sve promjene možda će konačno imati šanse ove sezone uhvatiti tih 30 pobjeda. Randive i D’Alessandro odlučili su pružiti povjerenje Cousinsu uvjereni kako je dobrim dijelom za njegovo stajanje u mjesto bio kriv kontekst, što je izuzetno hrabar potez za dva tako racionalna tipa, ali nije da su imali previše izbora u ovom trenutku – Cousins je klasa do kakve bi u ovoj fazi teško mogli doći kroz tržišnu utakmicu, a pitanje je kada će opet postati dovoljno dobri da počnu privlačiti slobodne igrače.

Odluka da se fokusiraju na Cousinsa značila je kraj Tyrekea Evansa, za kojega su dobili kvalitetnog playa u Greivisu Vasquezu i dovoljno prostora da potpišu Landrya, čovjeka oko kojega je Malone mislio posložiti drugu postavu kao što je to napravio u Oaklandu. Daleko od toga da se radi o potezima koji mijenjaju smjer franšize, ali, gledajući važnost Jacka i Landrya godinu ranije za igru Warriorsa, Malone je itekako bio svjestan prednosti koji možete ostvariti s dva dokazana napadača na klupi.

Nažalost, Landry je zbog problema s kukom otpao na pola sezone, a tu na scenu stupa dubina Kingsa pod košem, gdje uz Cousinsa novi trener ima na raspolaganju uvijek pouzdanog back-up visokog Thompsona i pick & pop talente Pattersona koji po lani viđenom odlično pašu uz Cousinsa. Ni jedan od njih nije prava petica koja može zatvoriti reket, ali svi su dovoljno pokretni i čvrsti da se uklope u zonu, s tim da će do povratka Landrya rolu četvrtog visokog igrati žilavi Hayes čiji IQ i požrtvovnost će Malone definitivno znati bolje koristiti nego Smart.

Tu Malone ima dovoljno pijuna za napraviti korak naprijed, dok problem ostaju bokovi. U potrazi za stoperom angažirali su svestranog braniča Mbah a Moutea, ali ostatak rotacije na vanjskim pozicijama bit će puno teže staviti u korisnu situaciju. Vasquez i Thomas su apsolutne rupe na poziciji, prvi zbog sporosti, drugi zbog minijaturne građe, a rookie McLemore i Thornton prije svega su gunneri i usprkos razlici u godinama donose sličan neupotrebljiv obrambeni profil, što znači da će mogući pomaci biti sitni, posebice ako zbog minusa svih spomenutih Malone i dalje bude koristio Salmonsa.

Sistem, doduše, nema ni malo povjerenja u sposobnosti Kingsa da se poprave, ali tome je tako zbog nemogućnosti da u formulu na objektivan način ubacimo Maloneov doprinos i tezu kako je nerealno očekivati da Cousins opet odigra jednako loše u defanzivi i pod novim trenerom. Ili nije?

PLUS

S Cousinsom na laktu, Thorntonom i Pattersonom uokolo i dva solidna pick & roll playa uvijek u blizini, napad Kingsa bez problema bi mogao ponoviti lanjski učinak. Bez Landrya i s više Mbah a Moutea neće ga biti lako nadmašiti, ali u ovakvoj diviziji bit će barem prostora za hvatati zrak, posebice ako McLemore pokaže da nije izabran samo na račun imena u pravoj maniri Kingsa, već donese nešto od one tranzicijsko-šuterske energije s Kansasa (za razliku od također s Kansasa pristiglog Robinsona, ovogodišnji rookie imat će puno lakši posao zbog pozicije koja zahtijeva puno manje rada i koju je puno lakše uklopiti, posebice u novom kontekstu u kojem bi se trener čak i mogao potruditi raditi s njim na prilagodbi novim okolnostima).

MINUS

Svaka čast novostima koje će donijeti Malone, ali u ovom klubu sve ovisi o DeMarcusu. Ne uhvati li se on posla i ne prigrli li novi smjer i odgovornosti koje on donosi, Kingsi će stajati u mjestu. Promijeni li stil igre i počne više koristiti dobre stvari (snaga, skok, pregled igre, raznovrsnost u napadu) i rješavati se loših (igranje obrane rukama umjesto nogama, uzimanje loših šuteva s poludistance), Kingsi mogu napredovati u oba smjera, a posebice u obrani. Tu nikakve velike mudrosti nema, on je centar ove momčadi i figurativno i doslovno, vrijeme je da se tako počne i ponašati – u tom slučaju 30 pobjeda doći će lakoćom.

LAKERS

NAPAD: 105.7 (19.)

OBRANA: 109.8 (27.)

RASPORED: 5.

SCORE: 30-52

THAT WAS THEN

Kakav spektakularni debakl je bila prošla sezona, baš pravi holivudski. Znam, znam, svima nam je bilo jasno da se previše toga moralo poklopiti da Lakersi odu do kraja, ali opet, tko je mogao vjerovati da se toliko toga može poklopiti da odvede stvar u potpuno krivom smjeru, zar to nije bilo gotovo jednako statistički nemoguće kao i onaj super-pozitivan scenarij koji ih je vidio na vrhu?

Od ozljede Nasha tijekom trening kampa do činjenice da ni on ni Gasol tijekom cijele sezone nisu uhvatili formu zbog stalnih problema s ozljedama i godinama, preko Howardove slabije forme nakon povratka od operacije leđa do Kobeovog stradavanja na samom kraju, sezona Lakersa je stvarno izgledala poput sapunice u kojoj jedan šokantan zaplet zamjenjuje drugi, a sve kako bi se prekrila plićina karaktera i priče.

Što smo zaboravili? Otkaz Mikeu Brownu nakon što je ovaj odradio trening kamp uglavnom radeći na implementaciji sistema koji je, navodno, trebao omogućiti svim zvjezdama jednak pristup lopti, što su i Kobe i Dwight brzo maknuli s dnevnog reda. Pa dovođenje Mikea D’Antonia umjesto Phila Jacksona i to u momčad koja nije imala ni upola problema s napadom koliko s obranom. Da ne spominjemo činjenicu kako Kobe nije bio ni najmanje spreman prepustiti Dwightu bilo kakvu važniju ulogu u momčadi bez borbe na život i smrt, na što potonji, navikao da se svijet vrti oko njega u Orlandu, definitivno nije bio spreman.

Uostalom, dovoljno je već rečeno o Lakersima da još jedan sažetak nije potreban. Prošla sezona je bila dno karijere za četiri košarkaška velikana (dobro, možda nije za Kobea koji je svoju kvotu brojki uredno popunio) i kao njen krajnji rezultat neće se pamtiti sramotni nastup u playoffu protiv Spursa, koliko činjenica da ih je koštala gubitka franšiznog centra.

THIS IS NOW

Howard je pobjegao što dalje od Kobea, prema Houstonu u kojem ga čeka Hardenov puno blaži ego, ego koncentriran na igru puno više nego na borbu za vlast (nije na odmet što je tamo i momčad sposobna boriti se za vrh za razliku od rostera na kojem velikim slovima piše “rebuilding”). To Lakerse ostavlja bez jedinog čovjeka koji je držao obranu na okupu, s istom kolekcijom gerijatrije i rubnih NBA igrača kao i lani, samo dodatno “pojačanih” ovoljetnim akvizicijama u maniri najboljih GM-ova ’90-ih. Ne kažem da podatak kako su Lakersi jedina NBA franšiza koja nije imala ni jednog akreditiranog predstavnika na zadnjoj Sloan konferenciji mora nešto značiti, ali recimo da bi se dala povući poveznica između tog podatka i angažmana igrača poput Wesa Johnsona i Chrisa Kamana.

Dok je Kupchak tako više zabavljen udobrovoljavanju agenata nego skautiranju igrača, što nije nužno pogrešan pristup jer će mu upravo oni pomoći sutra dovesti nove zvijezde u Los Angeles, Lakersi se nalaze na raskrižju – era Kobea Bryanta je, kolikog god to ne žele priznati iz jasnih marketinških razloga, gotova i novo krcanje rostera igračima poput Nasha i Gasola nema smisla, ali pitanje je koliko se eventualni rebuilding uklapa u profil najpoznatijeg košarkaškog kluba na svijetu.

Obzirom na stanje rostera i nepoznanicu oko Bryantova povratka i forme, činjenica je kako Lakersi ove sezone imaju idealnu šansu uhvatiti jeftini mladi talent na rijetko kada bogatom draftu i tako brzinski odraditi važan dio rebuildinga, ali nekakvo spajanje nove i stare generacije čak ni u slučaju jack-pota u lutriji neće proći iz čisto logičnih razloga.

Jednostavno, i Nash i Gasol i Kobe su prestari da bi na nogama dočekali kako ih nova nada odvodi nazad u bitne utakmice, stoga je jedini razuman rasplet ove priče rasturiti sve na kraju sezone. Kada izbrišu Kobea i Gasola iz knjiga, Lakersi praktički ostaju samo s Nashovim ugovorom i mogu krenuti iz početka, s novim talentima i gomilom novca na raspolaganju, što je uvijek dobra stvar kada ste Lakersi. Mogu dio tog prostora potrošiti i opet na Kobea ako ih puca sentimentalnost, ali poanta je da im se otvara samo takva prilika odraditi smjenu generacija gotovo bezbolno, u par godina, prije nego se opet vrate u konkurenciju za puno ozbiljnije stvari.

I sve bi to bilo sjajno da ne postoje dvije prepreke. Prva je očita, radi se o picku kojega godinu nakon ove duguju Sunsima, što bi mogao biti razlog da se nakon jednog izleta u lutriju opet pokušaju nakrcati dostupnim veteranima i loviti playoff (što u njihovom slučaju može proći jer svi slobodni igrači žele u Kaliforniju). Druga je ta što nakon dugo, dugo godina, praktički od kada je pokojni Jerry Buss kupio franšizu, imamo razloga sumnjati kako su Lakersi sposobni odraditi bilo kakav veliki plan, a taj razlog se zove Buss junior. Kao i Dolanovo mladunče u New Yorku, ovaj tip dokazuje da jabuka pada poprilično daleko od stabla, što znači da postoji poprilična bojazan kako bi od Lakersa mogao napraviti nove Knickse. Javna je tajna da Kupchak danas praktički nema ovlati kakve bi GM njegova profila trebao imati i da se junior previše petlja u košarkaške odluke, što obično ne završava dobro.

S takvim problemom iznad glava, Lakersi će nekako pokušati progurati kroz ovu sezonu dok čekaju što su doktori u Njemačkoj smislili za Kobeovu tetivu. Normalan čovjek s takvom ozljedom i u tim godinama u ovoj sezoni ne bi uopće trebao zaigrati, ali recimo da Kobeova “nenormalnost” znači kako ćemo ga ipak vidjeti na parketima negdje u drugoj polovini sezone.

Lakersi bi do tada već trebali biti debelo ispod playoff crte, što će Kobeu dodatno olakšati povratak u formu i rušenje svega što je D’Antoni do tada napravio s napadom. D’Antoni, koliko god zadnjih godina bio laka meta za ruganje, zna što treba napraviti da napad čak i s ovakvim igračima funkcionira solidno, ali problem je što fino kretanje lopte ovaj put neće donositi rezultate, a znamo da su oni jedini bitni.

Zdraviji Nash i Gasol će pomoći, a Meeks, Young i Farmar šuteri su kakve će moći uklopiti u rotaciju. Problem je pak sve ostalo. Pod košem opet fali i ljudi i talenta koji bi se uklopio u trenerove zamisli. Koliko je diletantski složen ovaj roster dovoljno govori podatak da Lakersi nisu pronašli solidnu stretch opciju koja bi omogućila korištenje Gasola na petici što bi bilo idealno za D’Antoniev sistem. Ovako, čovjek će morati posezati za kombinacijama s Kamanom ili Hillom kao drugim visokim uz Paua, što će obranama dodatno olakšati posao u zaustavljanju slash & kick akcije.

S tim da ništa bolje nije ni na bokovima. Dok čekaju Kobea, tipovi poput Meeksa i Younga natjecat će se u uzimanju loših šuteva, a prinove poput Johnsona i Henrya tu su da se vidi može li im se spasiti karijera više nego da pomognu.

Situacija je donekle podnošljiva jedino na playu gdje Nash i Farmar donose stabilnost, a tu je i Blake koji će zbog spot up kvaliteta zasigurno dobiti poneku minutu i na boku. Uglavnom, ovdje pričamo o lošem spoju talenta i sistema, što će biti dodatno naglašeno lošim okolnim kontekstom, odnosno medijima i navijačima koji neće imati previše strpljenja za uigravanje napada dok obrana pušta na sve strane.

PLUS

Gasol je u zadnjoj godini, navodno je spreman i to bi moglo značiti da će igrati toliko dobro da natjera neku ozbiljnu momčad da posegne za njim i prije ljeta. Nadamo se da će se nešto slično dogoditi i s Nashom jer će biti stvarno muka gledati ovakve dvije legende u ovako lošem okruženju. Postoji opcija i da je Jordan Hill dodao šut s poludistance, što bi svima olakšalo život, a njega pretvorilo u igrača za kojim bi se također probudio interes neke momčadi kojoj nedostaje skakački faktor pod koševima. Lakersi ionako nemaju potrebe držati ih u blizini ako misle izvući maksimalnu korist od lutrije.

MINUS

Teško je i zamisliti koliko ova obrana može biti loša. Sistem je optimističan, ako 27. mjesto možemo nazvati optimizmom, ali pitanje je koliko je zadnjih linija obrane u stanju biti lošije od ovoga što će Lakersi nuditi – Kaman je u fazi karijere kada bi mu bolje bilo promijeniti ime u O’Kamenjen, Gasol će se ionako minimalno trošiti na krpanje rupa radi značaja u napadu (a nije da će mu stopala dozvoljavati pretjeranu aktivnost), a Hill ima skočnost i energiju, ali ne i dužinu i IQ da čisti ispred njih dvoje, a posebice iza ovakve vanjske linije nesposobne stvoriti ikakav pritisak. A nije da će D’Antoni ionako previše pažnje posvećivati igri na tom dijelu parketa.

SUNS

NAPAD: 102.2 (28.)

OBRANA: 109.9 (28.)

RASPORED: 2.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Ključni događaj zbio se tijekom ljeta kada je Steve Nash odlučio kockati se s Lakersima i kada su Sunsi ostali bez igrača oko kojega su izgradili identitet. Izmisliti novi u hodu nije bilo lako, posebice kada je u pitanju talentom tanak roster okružen upravom bez vizije i bez dugoročnog trenerskog rješenja, ali, ako ništa drugo, barem su konačno mogli krenuti u rebuilding.

I dok se poslu oko prikupljanja pickova nema što prigovoriti (uz tri picka iduće sezone imaju i onaj Lakersa za dvije godine), prikupljanje talenta nije baš prošlo najbolje. GM Blanks platio je glavom zbog vjere da se isplati pokušati s Beasleyem, koji je bio uvjerljivo najgori igrač prošle godine zbog svoje sposobnosti da stilom igre sroza učinak u oba smjera do neslućenih razmjera, a ni dovođenje drugog brata Morrisa za pick druge runde nije baš imalo smisla obzirom na gomilu sličnih igrača na rosteru.

Sunsi su tako praktički gurali samo zahvaljujući energiji Jareda Dudleya i povremenoj inspiraciji Gorana Dragića, a mislim da je to samo po sebi dovoljno tragična rečenica i da dodatna objašnjenja nisu potrebna.

THIS IS NOW

Za početak karijere glavnog trenera Jeff Hornacek vratio se u Phoenix gdje je prije skoro tri desetljeća započeo i sjajnu igračku priču. Stigao je i novi GM, još jedan mladi analitički um iz krila Dannya Aingea, ali ostaje problem prisustva Roberta Sarvera, vlasnika čija financijska situacija ozbiljnu miriše na novi slučaj ala Maloof, kao i njegove desne ruke direktora Babbya, propalog agenta. Ne bude li se potonji dvojac previše petljao, a to je teško izbjeći ako ti je trošak važniji od rezultata, dva početnika bi mogla opravdati svoj angažman, iako je realniji rasplet onaj po kojem će ih NBA žrvanj samljeti i ispljunuti.

Sunsi naime tek ulaze u drugu pravu godinu rebuildinga, ali još nemaju ni mladog talenta na koji mogu računati u budućnosti, a niti previše prostora na salary capu ove ili iduće sezone. U Gortatu imaju ugovor koji mogu pretvoriti u nešto korisnije za budućnost, a ni Dragića nije nemoguće negdje trejdati, ali to su im praktički jedini resursi – zadnje dvije godine u lutriji uglavnom su riskirali (Marshall i Len), mladi igrači koje su prikupili uglavnom su rubni NBA talent (braća Morris, Plumlee), a Eric Bledsoe, koji jedini u ovom trenutku donekle odgovara ulozi budućeg člana jezgre, već dogodine će tražiti novi ugovor.

Sunsi imaju dovoljno prostora na capu u godinama koje dolaze i mogućnost čak tri picka prve runde dogodine (s tim da se radi o pickovima Pacersa i Wolvesa, dakle vrlo velika je mogućnost da samo onaj njihov bude lutrijski), ali čak ako i za potrebe ovog posta zaključimo kako je Bledsoe budući nositelj i kako bi Len također mogao biti član petorke, jasno je kako bi kroz iduće dvije godine sve, pa i cap, trebalo biti podređeno raznim transakcijam dok Phoenix prikuplja talent kroz visoke draft pickove.

U ovoj situaciji potpunog rebuildinga važnije će biti promatrati što će se dogoditi s Gortatom i Dragićem (obojica mogu biti od koristi nekoj playoff momčadi kojoj nedostaje combo s klupe ili treći visoki) i kako će Bledsoe reagirati na puno veće ovlasti (uspije li u ovom kontekstu ostati na sličnoj razini bez dodatnog pada šuterske učinkovitosti i bez dodatnog povećanja broja izgubljenih lopti, mogu biti zadovoljni) nego gledati ih u akciji, dakle bit će dovoljno pratiti vijesti.

Ako se pak netko odluči gledati ih u akciji, onda treba obratiti pažnju na to kako će Hornacek raspodijeliti minute među bekovima. Čovjek, logično, najavljuje brzu igru s dva playmakera što je idealno obzirom da Bledsoe nije klasični razigravač, ali, ruku na srce, nije to ni Dragić, što znači da ćemo gledati uglavnom njihovo napucavanje u iso situacijama. Ostatak napada činit će povremena screen igra s Gortatom te trice braće Morris i povratnika Fryea.

Ovaj nije dovoljno za kvalitetan NBA napad, a ništa bolja neće biti ni obrana. Osim Bledsoeva presinga koji bi od prvog dana trebao biti najveće oružje uopće, nema tu igrača koji može odigrati obranu na boku osim energičnog Tuckera, a Gortat, iako solidan centar, nije igrač koji može 30 i više minuta igrati playmakera u obrani i zapovjednika u sredini. Solidan je u rotacijama i 1 na 1 akciji, ali to njegovo solidno ne može biti dovoljno pored ovako neiskusnih i jednostavno nekvalitetnih partnera (njihovi krilni centri su posebice tragični, Markieff Morris je valjda najtromiji visoki u ligi, a ni brat mu Marcus i Frye nemaju baš NBA fizikalije).

Uglavnom, slijedi u najboljem slučaju repriza prošle sezone ako Hornacek stvarno ostvari nešto bolji učinak brzinom u napadu i obrani, odnosno ako Bledsoe ponovi Dudleyevu lidersku rolu. U najgorem slučaju, samo će Sixersi biti negledljiviji.

PLUS

U teoriji, Sunsi imaju dobru zalihu pickova koja bi uz malo sreće (raspad Wolvesa, nesposobnost Lakersa da se pojačaju iduće sezone) mogla donijeti solidnu količinu talenta kroz iduće dvije godine. Uz cap koji se lagano otvara također negdje u to vrijeme, nema sumnje kako će ova momčad imati šansu vratiti se u život, doduše u nešto dužem periodu nego što bi bilo idealno.

MINUS

U praksi, sve je to na staklenim nogama. Razloga za vjerovati u njihovu upravu nema, a relativno brzi povratak mogao bi biti stopiran nekim glupim potpisom nepotrebnog veterana. Kao da ovisnost o sreći nije dovoljna muka, tri-četiri sezone konstantih poraza mogle bi natjerati Sarvera da na silu pokuša doći do rezultata kako bi zadržao vrijednost franšize, a time i svog vlastitog osiromašenog tekućeg, što nikada nije dobro za dugoročne planove.

NORTHWEST

THUNDER

NAPAD: 109.6 (3.)

OBRANA: 102.6 (4.)

RASPORED: 15.

SCORE: 56-26

THIS WAS THEN

Iako su pred sam početak sezone ostali bez Hardena zbog očito stroge klupske politike o raspolaganju salary capom (ili ako hoćete možete to nazvati i škrtost), Durant i društvo nisu izgubili ni koraka na razvojnom putu. Bolni poraz od Heata samo je dodatno natjerao nositelje da preko ljeta rade na igri, što je dovelo do najboljih sezona karijere udarnog dvojca – Durant je postao all-round klasa sposobna odvesti momčad do kraja, a Westbrook je na povećanu odgovornost odgovorio povećanom učinkovitošću, izvevši tako konačno skok iz Robina u Batmana. Ili možda Spidermana.

S ozbiljnijim pristupom ove dvojice u defenzivi obrana je po prvi put dosegla šampionsku top 5 razinu, ali ono što je posebice fasciniralo bila je lakoća kojom su nadmašili dotadašnje najbolje napadačke rezultate, ostvarivši koš razliku na kojoj je pisalo NBA prvak. U tome im je pomogla spomenuta ozbiljnost Duranta i Westbrooka koji si više nisu mogli priuštiti odmor u napadu bez Hardena kao zaštitne mreže, ali i fenomenalna šuterska sezona Kevina Martina koji je u manje zahtjevnoj roli spot up mamca – briljirao.

Također (moramo češće koristiti ovu riječ obzirom na novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije), činjenica da je Ibaka izrastao u nepogrešivog pick & pop majstora dodatno je ojačala napad koji je uspio u nemogućem, biti najbolji u NBA konkurenciji usprkos tome što je često igrao 4 na 5 (šifra: Perkins) – kreatori kao Durant i Westbrook puno lakše improviziraju dok znaju da mogu baciti povratnu takvim snajperima. Jasno, s Collisonom umjesto Perka napad je išao na još jednu razinu iznad, ali obzirom da su i Perkins i Collison, pa i Sefolosha, trošili lopte na razini slučajnih prolaznika (uzimali su samo 11% napada kad su bili na parketu), njihov utjecaj ionako je zanemariv, samim time i rezultati koje je donosio.

Nažalost, nesretni sudar sredio je Westrbookovo koljeno baš u trenutcima kada je fenomenalnu regularnu sezonu trebalo okruniti još jednim Finalom, što je rezultiralo potpunim raspadom sistema – Durant je kao jedina rasna opcija i dalje bio izuzetno učinkovit, ali kvalitetnoj obrani poput one Memphisa bilo je jednostavno usporiti ga znajući da se ne moraju plašiti Westbrooka. Naravno, to je dovelo do povećane potrebe za kreacijom Ibake i Martina, odnosno za većom potrošnjom Sefoloshe i Collisona, što je bilo teško izvesti sistemski obzirom na to da su do jučer igrali strogo definirane uloge, da Scott Brooks nije improvizator i da je Ibaka još uvijek previše sirov za biti išta više od igrača zadatka u napadu.

THIS IS NOW

Sezona počinje sličnom pričom kao i lanjska – zbog kontrole salary capa, Thunder se odrekao Martina, što znači da će daljni razvoj ovisiti o novom napretku Duranta, Westbrooka i prije svega Ibake, ali i stasavanju nekog od mladih igrača poput Jacksona i Lamba. Samo, tu sličnost s lanjskom sezonom završava – Martin je bio dokazani NBA strijelac, dok je Lamb još uvijek projekt, a Jackson nema ni blizu potrebne spot up kvalitete da zaigra rolu tako rasne podrške.

Također, pitanje je koliki plafon još imaju Durant i Westbrook obzirom na svemirsku razinu na kojoj već igraju, a i koliko će Westbrooku uopće trebati da uhvati formu nakon ni malo benigne ozljede. Oprezni Thunderovci odlučili su se za još jednu minornu operaciju istog koljena kako bi uklonili sve rizike, što znači da će u najboljem slučaju Westbrooka vratiti na parkete oko Božića – iako se radi o čovjeku od čelika s isto tako čeličnim plućima koji do ozljede koljena nije propustio ni jednu utakmicu u karijeri, ovolika pauza od košarke uz propušteni trening kamp u stanju su ostaviti traga na razini igre čak i onih najvećih.

Dakle, na napadački učinak sličan lanjskom mogu zaboraviti, ali sistem usprkos svemu ne vidi značajniji regres – iako je ova treća pozicija rezultat prognoze koja na uključuje dvadeset utakmica bez Russa, Thunder bi i tijekom tog perioda samo na račun Duranta trebao zabijati više nego dovoljno za top 5-6 učinak. Dijelom zbog Jacksona koji može solidno pokriti onaj slasherski element Westbrookove igre, a dijelom zbog izuzetno laganog rasporeda tijekom kojega Thunder ima tek nekoliko sudara sa Zapadnim silama.

Obrana bi pak trebala nastaviti igrati na top 5 razini uspostavljenoj prošle godine. Brooks nije genije, daleko od toga, uostalom to najbolje pokazuje činjenica da nije imao spremno ni par poštenih akcija nakon što je Russ otpao, ali njegova tvrdoglavost pomogla je barem u nečemu – odbijajući koristiti Duranta na četvorci kako bi otvorio vrata još jednom strijelcu u postavi, što je najčešći razlog stalnih kritika upućenih na njegov račun, odnosno ostajući vjeran igri s dva klasična visoka, zatvorio je reket do mjere o kojoj Knicksi ili Heat, da spomenemo samo momčadi koje su napravile slične poteze sa svojim uber-trojkama, mogu samo sanjati.

Ibakina lakoća stizanja u pomoć i bananiranja te Perkinsova sposobnost guranja u postu su temelj, ali ne treba zanemariti ni dužinu Duranta i Sefoloshe koji na bokovima nude danas možda i najbolji stoperski par swingmana u ligi (svakako top 2 uz Wadea i Jamesa). Istina, Ibaka nije idealan kao zadnji čovjek obrane, a ni Perkins nije od koristi kada na suprotonoj strani nema post-up centra teškog 140 kilograma, ali ova širina opcija omogućuje im da budu kvalitetni obrambeno u mnogim kombinacijama, što će biti presudno u sezoni u kojoj napad neće biti toliko dobar kao lani.

Ključno je dakle pitanje može li ovakav Thunder otići do kraja? Znamo koliko su dobri kada su kompletni, ali u ovoj gadnoj konkurenciji na Zapadu, posebice s momčadima poput Spursa i Grizzliesa koje su u naponu snage i s izuzetnim potencijalom Rocketsa i Clippersa koji može eksplodirati i gurnuti ih korak naprijed svakog trena, neće biti lako bez jače klupe. Lamb ima potencijal u svakom pogledu, ali da igrač druge godine tek tako uskoči u izuzetno važnu rolu treće opcije, bio bi rijetko viđen presedan.

A to je ono što je Martin praktički odrađivao sam i što je moglo proći isključivo zbog toga što su Russ i KD takvi učinkoviti potrošači koji bez problema mogu zabijati na vrhunskoj razini okruženi s čak 3 igrača zadatka, pardon dva igrača zadatka i jednim drvetom (njihova startna petorka tako bi ofenzivno, čak i da igrač Martinove klase nije nikada ulazio na parket, bila dovoljno dobra za top 7 učinak usprkos svim felerima, što jasno govori kako je lako posložiti dobar napad oko takvih talenata).

Uglavnom, nekakav trade za pojačati se na bokovima je neophodan, ali, obzirom na ne baš atraktivne mlade igrače koje su doveli zadnje dvije godine usprkos lutrijskim pickovima koje su dobili od Rocketsa, to neće biti lako. Adams i Lamb svakako imaju težinu za neku momčad u rebuildingu, ali, ako računamo da će pri tome morati biti dovoljni da netko prihvati i preskupi Perkinsov ugovor, dolazimo do računice koja baš i ne obećava. A nije da je Thunderu dovoljan samo back-up centar kao Clippersima ili spot-up šuter kao Rocketsima – njima treba kreator koji može nositi teret treće opcije, što dodatno sužava tržište.

PLUS

Westbrookov izostanak bit će idealan da Durant od starta sezone udari ritam za lov na prvu MVP titulu – učinkom svakim danom sve bliži Jamesu, KD će trebati nositi dodatan teret u svim fazama igre što bi moglo dovesti do nekih od najboljih individualnih perioda košarke svih vremena. Ne propustite.

MINUS

Ne pronađu li novo rješenje na boku, mogu preživjeti samo ako dobiju sjajne partije od onoga što imaju. I tu dolazimo do problema – ako i uračunamo da će Lamb i Jackson odraditi svoje, uvijek postoji opasnost od toga da izuzetno bitni Collison jednu od boljih sezona nadogradi jednom lošijom (što je doduše mali rizik obzirom na njegovu pouzdanost u ulozi trećeg visokog), da se Perkins potpuno raspadne i ostavi ih bez svoje 1 na 1 obrane (bez njega u napadu su ionako naučili igrati) i da Fisher odigra puno važniju rolu nego što bi trebao (povratkom Westbrooka za njim bi trebala prestati potreba, ali, s Brooksovom vjernosti ovim jednodimenzionalnim veteranima, kakav je i sam bio kao igrač, nikada ne znaš, možda Fisha opet gledamo u playoff minutama što vjerojatno znači da će Oklahoma još jednom ostati kratka).

Ne tako davno smo govorili kako Thunder s playem poput Westbrooka i trenerom poput Brooksa nikada neće osvojiti naslov, a danas znamo da povećana važnost Duranta kao kreatora, uz igrački razvoj obojice, Westbrooka izbacuje iz te jednadžbe – s njim je itekako moguće osvojiti naslov. Međutim, teza o Brooksu i dalje stoji – kad se samo sjetimo onog njegovog zbunjenog pogleda nakon što je ostao bez Westbrooka i nedostatka ikakve vizije u planiranju igre i slaganju novih rotacija protiv Rocketsa i Grizzliesa, teško se osjećati sigurno.

NUGGETS

NAPAD: 107.3 (9.)

OBRANA: 106.9 (19.)

RASPORED: 8.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Usprkos ozljedama Lawsona i Gallinaria, 1A i 1B opcije u njihovom “deset jednakih” sistemu, zbog kojih su obojica propustili po mjesec dana akcije i barem još toliko odigrali izvan forme, Karl je iz Nuggetsa još jednom izvukao maksimum. Tako nije izgledalo tijekom lošeg ulaska u sezonu kada je Denver, ponajviše zbog užasnog rasporeda i nedostatka šuterske forme, izgledao kao 50-50 momčad, ali, čim su se preselili u Colorado i započeli niz domaćih utakmica, stvari su legle na svoje mjesto – Karl je opet posložio top 5 napad od momčadi bez pouzdanog tricaša i post-up prijetnje (ako ne računamo dr. Millera), oslanjajući se još jednom na ritam (samo su Rocketsi igrali bržu košarku), tranziciju (nitko nije zabio više) i hrpu ulaza iz svih mogućih pozicija (što je bilo dodatno olakšano odlukom da Gallinari često igra na četvorci kako bi se otvorilo još jedno mjesto za krilo koje može napasti iz driblinga).

Čak i to što nisu iznuđivali slobodna bacanja u rangu klasične Karlove momčadi nije predstavljalo problem jer su kupili ogromnu količinu skokova u napadu, što im je efikasnost diglo debelo iznad prosjeka. Ukratko, Karl je još jednim doktorskim radom na temu uspješnog improviziranog napada maskirao sve slabosti svog rostera, slabosti koje se možda ne bi manifestirale tako rano u playoffu da pri kraju sezone nisu ostali bez Gallinaria. Ovako su već u prvom krugu Warriorsi iskoristili nesposobnost Nuggetsa da realiziraju organizirane napade te istovremeno brane sredinu i tricu.

Još jedan bitan aspekt uspjeha Nuggetsa krio se i u malom poboljšanju obrane koja je uz one klasične vrijednosti poput presinga na loptu ovaj put imala i pravog stopera na boku u Iguodali plus još dva solidna i aktivna igrača poput Brewera i Gallinaria, ali sve je to bez prave centarske linije bilo osuđeno na krah u svom tom kaosu stalnih preuzimanja i rotacija – da bi zatvorili reket usprkos manjku centimetara, često su udvajali, što je ostavljalo perimetar otvorenim iznad svake dopustive razine.

Tu negdje su i počeli problemi između Karla i uprave kojoj nije bilo jasno zašto su doveli i skupo platili centra (McGee) koji bi upravo trebao učvrstiti zadnju liniju ako ga Karl ne koristi ili ga ne zna koristiti (a ni to nije nemoguće – kad pogledaš njegove momčadi od Sonicsa preko Bucksa do Nuggetsa, vidiš da Karl u životu nije igrao s centrom koji je i u napadu i u obrani imao išta više od sporedne role, dakle ako mu McGee nije mogao pomoći da razvuče reket ili skače, jasno je zašto je preferirao Koufusa koji zna svoje mjesto pod suncem). Svejedno, jer svaka kombinacija visokih Denvera igrala je ispodprosječno u obrani (čak su i individualno podbacili svi osim Koufusa koji je barem imao snage za guranja pod košem), što se opet može predbaciti i taktici koja je, naglašavajući preuzimanje i visoke izlaske centara nakon screen igre, ostavljala na milost i nemilost solidnu rotaciju na bokovima zaduženu za sijanje terora pritiskom na linije dodavanja i koja se tako često nalazila ni na nebu ni na zemlji (drugim riječima, možemo zaključiti kako su Nuggetsi bili bolji nego što bi bili inače samo za Iggya i ne bi bili daleko od prave istine).

THIS IS NOW

Nuggetsi su tako pomalo neočekivano odradili još jedan rebuilding u hodu, drugi u manje od tri godine, ali problem je što ovaj put nema Karla da posluži kao osigurač kao kada su iz ere Anthony prelazili u novo doba. U nadi da su u njemu pronašli čovjeka koji će znati iskorititi McGeea i posložiti obranu, Nuggetsi su angažirali Briana Shawa, učenika Phila Jacksona i vjerojatno jednog od rijetkih stručnjaka danas u ligi koji preferira igru kroz post, što je uostalom dokazao i volumen akcija koje su Pacersi vrtili kroz Hibberta zadnjih par godina.

Osim Karla ostali su i bez dokazano aktivnog i sposobnog GM-a Ujiria, kojega je nova uprava Raptorsa preplatila kao trofej, zadovoljivši se angažmanom dojučerašnjeg asistenta Hornetsa/Pelicansa, Timom Connelyem. Kako će novi dvojac na čelu košarkaških akcija reagirati nema pojma nitko, sve opcije su otvorene, ali možemo pokušati s nekoliko pretpostavki.

Connely će sigurno godinu provesti na telefonu u pokušajima da se riješe nekog od suvišnih veterana, ali što će tražiti zauzvrat teško je reći obzirom da su slaganjem rostera za novu sezonu povukli cijeli niz nepotrebnih poteza koji odišu manjkom vizije (čitaj: preplaćivanje veterana koji im ni malo ne pomažu da se izdignu iz prosječnosti u koju su zapali ne prikazuje Connelya kao buduću GM zvijezdu). Dakle, na ovom frontu stvari ne izgledaju dobro, posebice kad uzmemo u obzir vlasnike koji bi htjeli maksimalne rezultate s minimumom rizika.

Shaw, sudeći po predsezoni, planira napustiti ubitačan ritam igre kojim je Denver ostvarivao ogromnu prednost na svom parketu (koju je Karl godišnje znao pretvoriti u nekoliko pobjeda viška, a lani barem u 6-7) i bazirati se uglavnom na organiziranim napadima kroz post akciju što ne zvuči obečavajuće – Shaqu je trebalo par godina da nauči igrati trokut, ali McGee nema ni približno visok košarkaški IQ kao Shaq pa zaključite sami kako će to izgledati u startu, makar Shaw sigurno neće nametati ovakav napad većinu vremena već povremeno, da započne proces koji će trajati više godina.

Novopridošli Hickson ima solidan pick & pop potencijal, Faried ima beskonačnu energiju u napadačkom skoku, ali sve skupa teško da može donijeti onu razinu koju je lani prezentirao napad Nuggetsa. Naravno, kako nijedan sistem namijenjen projekcijama u kojega u startu ulaze isključivo ranije ostvarene brojke ne može znati koliki će regres izazvati promjena trenera i filozofije igre u učinku pojedinih igrača, tako ni ovaj moj ne zna kako će jedan Lawson ili Gallinari igrati pod novim trenerom.

Ali, držeći se ovih bazičnih zamjena imena na rosteru i kombiniranjem minuta, izgleda kako će napad Nuggetsa zadržati solidan učinak, taman negdje iznad prosjeka. Razloga za vjerovati u takav scenarij ima – već smo rekli da je Karl uspio gotovo nemoguće, trikovima sakriti nedostatak trice, što znači da bi u ovoj verziji trica mogla sakriti nedostatak brzine – Lawson i Gallinari, koju su relativno pouzdani šuteri i definitivno najbolji koje su lani imali, ostaju u glavnim ulogama, dok minute Iguodale i Brewera, ispodprosječnih šutera za poziciju, idu tricašima poput Robinsona i Foyea (obojica su iznadprosječni šuteri s preko 40% za tricu i s više od dvije ubačene trice po utakmici što je naspram 30% šuta lanjskih bekova i jedva dvije ukupno pogođene po susretu više nego udvostručen učinak), a Shaw će vjerojatno manje koristiti Millera u kojega je Karl imao potpuno povjerenje, čime će također razvući obrane (te minute će također dobiti ili Robinson ili Fournier).

Čak i da jedan Chandler ne ponovi onako netipično dobru šutersku sezonu, mladi Fournier i Hamilton djeluju sposobno uskočiti na bokove i donijeti kreativnu iskru, tako da bi se promjene u napadu do neke mjere mogle sanirati, jasno ako Shaw ne bude pretjerao u količini akcija za McGeea i ako izdrži dok se Gallinari ne vrati u formu (što bi se trebalo dogoditi negdje polovinom sezone).

Tako da najveći problem Denvera ostaje obrana. Iako i na ovom dijelu parketa možemo očekivati promjene, tipa puno manje rizika u pritisku (jer nema takvih atleta kao što su bili Brewer i Iggy) i puno više zone (a samim time i manje izlazaka McGeea prema vani, što bi trebalo popraviti njegov učinak u zaštiti reketa), nitko ne može reći da će Nuggetsi znati što rade u defanzivi.

Više nemaju bokove za forsirati tranziciju, a dok se ne vrati Gallinari imat će problema sastaviti ih i za odigrati pozicionu obranu. Foye i Robinson nemaju visine za braniti swingmane, Fournier i Hamilton nemaju iskustvo, a Chandler nema šljakerski mentalitet, što znači da će zadnja linija imati puno važniju ulogu nego lani. A znamo kako je to izgledalo – McGee pojma nema što treba raditi čim ne stoji ispod koša, Faried nema ni visinu ni snagu za išta osim zujati uokolo, a Hickson, još jedan kralj promašenih rotacija, uglavnom snagu čuva za napad.

Sad, više zone i manje rizika mogu pomoći, ali nekako je teško zamisliti da dvojac McGee-Hickson odjednom nauči čitati situacije i da Faried odjednom uspije braniti 1 na 1. Veteran Arthur koji je stigao iz Memphisa tu im neće pomoći jer, usprkos tome što ima neosporan obrambeni IQ, više se nije u stanju kretati na NBA razini nakon ozljeda ahilove i koljena, za Randolpha vrijedi isto što i za Hicksona i McGeea plus nema ni snage za gurati se pod košem, a zašto su potpisali Mozgova znaju samo oni (znamo i mi, zato što im treba još jedna masivna petica za slučaj da McGee upadne u probleme s osobnima, a osobne i solidna poziciona obrana su sve što će dobiti od Rusa).

PLUS

Ovo je eksperiment, ali Shaw barem ima dovoljno sastojaka. U teoriji, na raspolaganju ima 12 igrača koji mogu završiti ili na dnu klupe ili kao dio jezgre, a sve ovisi o tome kako će posložiti kockice. Budu li i on i GM pravovremeno reagirali tijekom duge sezone, Denver može ostati u trci za playoff.

A u tome će im pomoći jedna prednost koju uz njih ima samo još jedna momčad u ligi (Jazz), a ta je zemljopis. Iako Shawov sporiji stil igre ne bi trebao do maksimuma koristiti prednosti poput manjka kisika kod protivnika u zadnjoj četvrtini, one će i dalje biti prisutne – dolazak na nadmorsku visinu na koju nisi navikao, u suludom NBA ritmu i to nakon jednog od najnapornijih letova uopće (od kuda god kretali i u kojem god se ritmu putovanja nalazili, dolazak do Denvera uvijek je svojevrsna mini turneja), Nuggetsima uvijek može donijeti nekoliko pobjeda viška.

MINUS

Iako tu ima dosta poznatih lica, ovo je nova momčad, što znači da će im svima trebati popriličan period uigravanja. Lawson i Gallinari su neosporni lideri i nositelji, ali kad uzmeš da će Lawson imati puno više tereta i odgovornosti u puno težem kontekstu (čitaj: moguć pad efikasnosti) dok uči novi sistem te da će Gallinari kao padobranac upasti u momčad usred sezone, bez trening kampa i u upitnoj formi, teško je reći koliki će dio tereta moći sami iznijeti. A bez jednog od njih u blizini, ne vidim igrača na rosteru Nuggetsa koji može povući usprkos tome što imaju ovakvu dubinu.

Kad uzmemo u obzir u kakvoj diviziji igraju i da sistem praktički projicira i njih i Blazerse i Wolvese kao momčadi na identičnoj razini u borbi za zadnju playoff poziciju, jasno je kako razloga za prevelik optimizam nema. Talenta je dovoljno da se stvar ne raspadne, ali ne toliko da mogu računati na playoff čak i ako Shaw uspije ostvariti sve što je zacrtao (a neće) – Denver danas više ovisi o tome koliko će Blazersi popraviti obranu i koliko će Wolvesi imati problema s ozljedama nego sami o sebi.

Što nas dovodi do najgoreg od svega – ova franšiza više nema viziju. Možda su Connely i Shaw dugoročna rješenja, ali za njihovo dobro mora se odrediti jasna strategija. Dakle, ako je ovo skrpana momčad kako bi se opravdalo ulaganja u Lawsona, Gallinaria i McGeea, onda je to nažalost krivi put. Ali, ako je ovo tek početak jednog perioda u kojem će njihove ugovore, a posebice onaj Chandlera, pokušati pretvoriti u resurse, onda je to skroz ok, ali ne bi škodilo da se u taj rebuilding išlo malo agresivnije, pa makar i na štetu ovogodišnjeg scorea.

BLAZERS

NAPAD: 106.8 (11.)

OBRANA: 107.1 (20.)

RASPORED: 4.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Nakon tragedija s Odenom i Royem te gomilom problema na svim razinama uprave koje su neminovno dovele i do jedne sezone za zaborav kakva je bila ona tijekom lockouta, Blazersi su se lani konačno odlučili stabilizirati oko novog GM-a i novog trenera. Ali, ne i sasvim okrenuti novi list – postojeća jezgra s Aldridgeom, Batumom i Matthewsom činila se kao sasvim dovoljan oslonac za neku novu kvalitetnu momčad, a optimizam se činio utemeljenim nakon što su u rookie playu Lillardu našli svog generala budućnosti.

Međutim, problemi s pozicijom centra i klupom stopirali su svaki eventualni napredak. Hickon je, naravno ne isključivo svojom krivicom, bio katastrofalan u svim aspektima obrane, ali Sttots ga je žrtvovao u sredini u pokušaju da sačuva Aldridgea za napad iako je ovaj svoje minute odigrane na petici odradio standardno solidno.

Što se klupe tiče, bez udarne četvorke na parketu Blazersi su igrali košarku goru čak i od klupe Bobcatsa. U lanjskoj analizi učinka klupa bili su uvjerljivo 30. po učinku, ali i po količini odigranih minuta, što znači da su i na taj način starteri patili – morali su igrati puno više nego što je planirano, a boljeg dokaza od toga da je Lillard skupio najviše minuta u ligi u svojoj rookie sezoni, dakle više od jednog Duranta ili Jamesa, ne treba (urnebesan je i podatak kako je Batum bio u top 20 igrača po minutaži iako je odigrao 73 utakmice).

U ovim uvjetima ni na trenutke sjajan napad nije bio dovoljan da se pomaknu s mjesta – kad su počeli otpadati Aldridge, Batum, pa čak i neuništivi Matthews, igra im se srozala do te mjere da su sezonu završili s gotovo identičnim scoreom kao i godinu ranije. Razlika je pak bila u kontekstu – dok su godinu ranije svi smatrali neobjašnjivom katastrofom, ovaj put je mizeran rezultat dočekan s razumijevanjem i vjerom da sitni popravci Blazerse mogu opet izbaciti na pravi put.

THIS IS NOW

Svoja dva ogromna problema, obranu i klupu, Blazersi su ovog ljeta sasvim solidno zakrpali. Naravno, u skladu s mogućnostima – kada već imate skupu jezgru na okupu, opcije su vam u startu limitirane. Uglavnom, Robin Lopez bi trebao biti zamjena za Hicksona, što je u startu dobra vijest jer, za razliku od čovjeka koji je prošle sezone glumio centra, Lopez je stvarno centar.

Netko zloban bi sad dodao da kakav je to centar koji je lani igrao startne minute za jednu od tri najgore obrane lige, ali ne bi bilo pošteno pripisati Lopezu potpunu odgovornost za probleme Hornetsa. Bez njega na parketu bili su najgora obrana lige, s njim bi se motali negdje oko 25. pozicije, što je na kraju rezultiralo tim finišem između, na 28. mjestu.

Čovjek dakle nije igrač u rangu visokih koji mijenjaju tijek utakmice, ali sasvim je pristojan back-up centar koji bi u limitiranoj roli i uz nešto bolji sistem mogao Blazersima donijeti stabilnost u zaštiti reketa koju lani nisu imali. I jedno i drugo je realno očekivati jer je Stotts već najavio kako će igrati puno manje riskantnu obranu s više zonskog pokrivanja od strane visokih za razliku od lanjskog plivanja Hicksona i Aldridgea na pick igri.

Međutim, čak i da potpuno promjene obranu i da Lopez odigra sezonu bez greške, Blazersi će teško dobivati utakmice na ovom dijelu parketa. Naime, poštene dubine pod košem i dalje nema (i Robinson i Leonard su klinci koji tek trebaju dokazati da mogu braniti NBA napade, jer to u rookie sezoni nisu ničim potvrdili, dok je LMA solidan, ali ne i spektakularan obrambeni igrač), Batum i Matthews usprkos zanimljivom all-round talentu nisu stoperi, a Lillard, iako teško može odigrati onako loše kao u rookie sezoni, nikada neće biti obrambeni faktor na poziciji.

Srećom, to što će obrana i dalje opasno koketirati s donjom trećinom po učinku manje će se isticati zbog Williamsa kao combo opasnosti s klupe i Wrighta kao spot-up mamca. Šteta što su ostali bez rookiea McColluma koji je sredio isto stopalo zbog kojega je već propustio jednu godinu NCAA košarke, ali paljba ove dvojice bit će sasvim dovoljna da se učinak klupe prema lanjskoj igri čini kao potpuna renesansa.

Međutim, da li je to stvarno dovoljno da Portland opet uđe u playoff, a kamoli da opet bude momčad sposobna boriti se za vrh Zapada? Sistem je skeptičan jer čak ni popriličan pomak u oba smjera ne smatra dovoljnim pored ove konkurencije na Zapadu gdje svi ovise više o zdravstvenom kartonu protivnika nego o samima sebi.

Blazersi su osrednja momčad koju spasiti može samo ili potpuno neočekivan napredak u obrani i napadu, što je moguće samo ako dobiju kompletne sezone od udarnih top 8 igrača i ako Batum i Lillard odigraju još napadački potentnije nego lani. Aldridge teško da može bolje od već izuzetno visoke razine na kojoj igra i još jedan neuspjeh vjerojatno bi značio i njegov kraj u Portlandu.

Momak ulazi u 30-e, ali i u situaciju u kojoj su se našli toliki prije njega, da javnost počinje percipirati neuspjehe momčadi kao njegove osobne, kao da je on kriv što je proglašen franšiznim igračem u nedostatku boljih. Aldridge je fenomenalan košarkaš i jedan od boljih all-round talenta na poziciji, a kako bi to dokazao vjerojatno neće potpisati novi ugovor s Blazersima, što znači da Portland ima ovu jednu sezonu kako bi se spasio od novog rebuildinga, bez obzira bio on manjeg ili većeg intenziteta.

Priče o vezi između njega i Bullsa postoje već neko vrijeme i njihov autor je njegov agent, koji je ujedno i agent Derricku Roseu, što samo naglašava kako je za Blazerse ove godine ulazak u playoff puno više od pitanja časti, tih dodatnih nekoliko utakmica praktički znače razliku između jednog perioda relativnog mira i ljeta punog upitnika.

PLUS

Blazersi skupo plaćaju svoju vanjsku trojku svjesni da u ovom trenutku malo koja momčad u ligi ima takvu kombinaciju all-round talenta u kojoj svatko može razigravati, šutirati i driblingom napasti obranu – nije nemoguće zamisliti da uz podršku kvalitetnog realizatora kao što je Lopez (koji je prošao pick & roll školu s Nashom i onda još briljirao lani s Vaquezom), kvalitetnog spot-up igrača kao što je Wright, napredak Lillarda i zdravije Matthewsa, Batuma i Aldridgea ovaj Portland uskoči u top 5 napada, samim time i u playoff. Ključno će biti i ako Stotts, inače Karlov učenik, konačno otpusti kočnice i pusti Lillardu i Batumu da trče – lani velikog odmaka od sporog McMillanovog stila nije bilo jer s 5 igrača jednostavno ne možeš igrati tranzicijsku košarku, ali s malo dubljom klupom i taj aspekt igre bi se trebao popraviti, a samim time bi i napad mogao dobiti na učinkovitosti.

MINUS

Ovisnost Blazersa o vanjskoj liniji i krilnom centru koji više od svega voli potezati iz vana jasno pokazuje koliko i sav talent u napadu ne znači previše ako nisi u stanju redoviti dolaziti do laganih koševa. NBA je ipak liga u kojoj fizikalije često presuđuju, a podatak da su Blazersi lani bili u donjoj trećini po broju pogođenih slobodnih i po broju zicera zabijenih nakon skoka u napadu jasno dokazuje da su momčad finese kojoj nedostaje ono nešto, a to nešto je uglavnom ili franšizni strijelac ili barem centar sposoban zatvoriti reket. Na njihovom primjeru lijepo se da vidjeti kako formula jednakog talenta nije dovoljna ako istovremeno nemate nešto od to dvoje – Blazersi igraju lijepo za oko dok vrte postavljene napade kroz Aldridgea okruženog takvim strijelcima kao što su Lillard i Batum, ali na kraju večeri uglavnom napuštaju teren spuštene glave. Ironija cijele situacije je u tome da su ne tako davno imali i jedno (Roy) i drugo (Oden).

WOLVES

NAPAD: 106.1 (17.)

OBRANA: 106.4 (18.)

RASPORED: 6.

SCORE: 40-42

THAT WAS THEN

Nakon što su dolaskom Adelmana i Rubia malobrojni potomci Vikinga koji prate košarku i Kevin Love dobili razloga za osmjeh nakon niza otužnih sezona, od Minnesote se prošle sezone očekivalo da konačno napravi značajniji iskorak, točnije izbori playoff. Sve bolji Peković i svježe potpisani Kirilenko te godinu stariji Rubio i Williams trebali su pomoći Loveu da konačno dođe do doigravanja gdje igrač njegove klase i pripada, što je bio plan kojemu nije smetalo ni to što se Rubio vraćao nakon ozbiljne ozljede koljena – veterani Ridnour i Barea bili su sasvim dovoljni da održe brod na kursu do njegova povratka u formu.

Nažalost, sezona je završila prije nego je i počela. Love je polomio prste šuterske ruke zbog čega je otpao na startu sezone, a tijekom tog perioda momčad se jedva držala iznad vode zahvaljujući kvaliteti koju su obrani donijeli Kirilenkova svestranost, Pekovićeva masa i, potpuno neočekivano, kvaliteta u branjenju pick igre Loveove zamjene Cunninghama.

Iako je nakon ekspresnog povratka na parket bilo jasno da ovo nije isti Love i da šuterski tu sezonu od njega ne mogu očekivati previše, Wolvesi su se barem opet mogli nadati da će ostati u konkurenciji za osmo mjesto do samog kraja. Ali, želje su ubrzo splasnule nakon što je Love početkom nove kalendarske godine opet načeo spomenutu šutersku ruku i tako se izbacio iz igre za sezonu.

Bez najboljeg igrača i s usporenim Rubiom, Minnesota je opet postala ona momčad za 30 pobjeda na koju smo navikli sve ove godine. Plan iskoraka je tako odgođen na još jednu sezonu, ali uz jednu bitnu novost – vlasnik Taylor, koji je neko vrijeme čak ozbiljno razmišljao o tome da proda klub, riješio se omraženog GM-a Kahna i doveo nazad u klub Flipa Saundersa, čovjeka kojemu je godinama ranije Kevin Garnett omogućio da stekne NBA ime.

THIS IS NOW

Zamjena Kahna likom poput Saundersa teško da može biti krucijalna u razvoju franšize – sudeći po Flipovim trenerskim pothvatima i izletima u medije, tip je tek još jedna lako zamjenjiva lutka koja govori – ali micanje Kahna iz slike barem je na neko vrijeme smirilo Kevina Lovea u javnom isticanju nezadovoljstva smjerom u kojem ide franšiza. Ostanak Adelmana i Pekovića, povratak Rubia u punu formu i potpisi dokazanih NBA igrača poput Martina i Brewera trebali bi se pobrinuti da to zadovoljstvo traje, ali ne treba se zavaravati – ne izbore li Wolvesi playoff ove sezone, Love će zasigurno opet tražiti trade ili prijetiti odlaskom nakon godinu dana, što znači da u ovoj diviziji imamo čak dvije granične playoff momčadi koje bi na kraju balade mogle ostati bez najboljih igrača.

Ruku na srce, u tome ne bi bilo ništa loše, posebice ako zamislimo kako Aldridge i Love pojačavaju granične izazivače poput Bullsa ili Rocketsa i pretvaraju ih u šampionske momčadi. Ali, zadržimo se ovom prilikom na nešto bližoj budućnosti koja se tiče ovogodišnjeg rostera Wolvesa.

Talentom, Minnesota je veći favorit od Nuggetsa i Blazersa za drugim mjestom u diviziji, time i hvatanjem playoff vlaka, ali, dok imaju jezgru najskloniju gubitku utakmica i padu kvalitete izvedbe zbog ozljeda, ta prednost se topi. Uostalom, Budinger je već otpao i to na veći dio godine, što znači da ostaju bez planirane rotacije na boku – Brewer je taj koji će odraditi većinu minuta nasuprot Martinu, a znamo što to znači za Adelmanov napad ovisan o razvučenoj obrani. Kad Brewerovom lošem šutu dodamo i Rubiove probleme uopće s realizacijom, čini se malo iluzornim vjerovati kako će ova Minnesota odjednom postati stroj za koševe, posebice s ovako tankom klupom na kojoj samo Barea i Shved izgledaju kao potencijalno opasni strijelci – igrati s glavnim igračima poput Lovea kao onima koji šire reket za sporedne opcije nikada nije tako opasno kao kada sporedni igrači otvaraju prostor najboljima.

Ne treba ni govoriti što bi eventualni izostanak Lovea značio za ovu momčad, stoga se zadržimo na ostalima – Peković, čija screen igra također predstavlja ogroman plus, propustit će svoju kvotu utakmica, kao i Martin koji nakon relativno zdrave sezone u Oklahomi gotovo sigurno neće preživjeti cijelu sezonu bez ozbiljne pauze.

Iako su ozljede važan razlog zbog kojega sistem ne vjeruje Wolvesima, očito je kako obrana nije ništa manji problem, a tu dolazimo do greške napravljene ovoga ljeta kada je Saunders pustio Kirilenka kako bi doveo Martina i zadržao Budingera. Nije ni Kirilenko oličenje pouzdanosti što se zdravlja tiče, ali nije poanta u tome, već u njegovom stilu igre koji je Wolvesima mogao donijeti obrambenu dimenziju koja bi im pomogla ostvariti cilj više nego ikakav napadački napredak.

I iako Brewer može barem koristiti u obrambenoj roli, ova ostala spomenuta imena teško da ulijevaju povjerenje – Barea i Shved ni teoretski ne mogu biti korisni obrambeni igrači zbog manjka fizikalija, dok je Martin iz istog razloga praktički sveden na razinu ispod obrambenog čunja.

Očito je kako je Adelman imao prste u ovim odlukama i kako je birao upravo igrače iz kojih može izvući potencijalnu playoff napadačku produkciju, ali to ne znači da hoće – Wolvesi ni u prvoj sezoni s Loveom i Rubiom nisu ostvarili prosječan napadački učinak, dakle zašto bi skok ove godine trebao biti toliki da sakrije sve rupu u obrani?

A njih će biti – Minnesota s Pekovićem, Brewerom, Rubiom i Cunninghamom ima dovoljno opcija za složiti prosječnu NBA obranu, ali bez Kirilenka i s Loveom većinu minuta na parketu teško mogu ponoviti lanjsku iznadprosječnu produkciju. Prosječnost bi bila skroz ok ako napad bude vrhunski i to je ono što će u idealnom scenariju i imati. Ali, tko se spreman kladiti na njih uz sve potencijalne probleme, ne samo s ozljedama, već prije svega s rotacijom?

PLUS

Kevin Love u punom pogonu, uz Rubia sposobnog zabiti poneki otvoreni šut i zdravog Martina, u stanju je ostvariti takav učinak dovoljan da se momčad čak i u ovakvoj konkurenciji ušeta u playoff. Čovjek je totalni original, jer nitko ne bi istovremeno trebao moći zabiti 4 trice i uhvatiti 5 skokova u napadu u istoj utakmici. Upravo spoj takvih suprotnosti od Lovea radi posebnog igrača, kojemu se može oprostiti i nedostatak eksplozivnosti potrebne za igrati ozbiljnu NBA obranu.

MINUS

Nažalost, kao i u slučaju ranije spomenutog Aldridgea, neuspjesi Minnesote počinju se povezivati s Loveovim minusima kako bi se našla jednostavna objašnjenja, što dovodi do toga da ovakav talent biva podcijenjen. Love je itekako svjestan nepravde i zato ne treba čuditi njegova odlučnost da pronađe zelenije pašnjake, što će se prije ili kasnije zasigurno dogoditi obzirom da je Saunders ugovorima Martinu i Pekoviću praktički zacrtao da je ovo jezgra s kojom bi Love trebao u borbu s Rocketsima, Clippersima, Spursima i Thunderom. Dodaj tome još budući ugovor Rubiu i očito je kako prostora za iskorak iz sredine u ovom kontekstu neće biti.

A kako kaže stara mudrost, ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se. Bullsi s prostorom koji otvaraju odlasci Denga i Boozera, odnosno Rocketsi s ugovorima Linu i Asiku koje mogu u trenu pretvoriti u mjesto na salary capu, puno su bolje opcije za nastavak druge faze karijere od stajanja u mjestu na hladnom sjeveru.

S Loveovim potencijalnim odlaskom kao konstantnim utegom u svlačionici, uz činjenicu da do trening kampa nisu znali hoće li Adelman uopće trenirati ovu sezonu (a znaju da će dogodine imati opet istu priču s trenerom koji očito nije na čisto da želi trenirati, možda i uopće, a možda samo u Minnesoti), pitanje je kakvu će ova momčad imati kemiju. Koja može biti ključna komponenta u kontekstu ovako guste borbe za tih par utješnih playoff mjesta – dva-tri glupa poraza na račun glave u balunu doslovno čine razliku između produženog života i ranog odlaska na odmor.

JAZZ

NAPAD: 103.3 (24.)

OBRANA: 106.1 (15.)

RASPORED: 3.

SCORE: 31-51

THAT WAS THEN

Suočeni s izborom između okretanja mladima i reprize, Jazzeri su opet odlučili jahati Jeffersona i Millsapa na putu do još jedne osrednje sezone, što ovaj put nije bilo dovoljno za playoff. Iako su učinkom praktički ponovili raniju godinu, nešto jača konkurencija na Zapadu i puno slabija produkcija s jedinice ipak su ih koštale osmog mjesta. Mo Williams koji je trebao nasljediti Devina Harrisa propustio je pola sezone zbog ozljede, a njegove zamjene Tinsley i Watson više ni pod razno nisu bili igrači NBA ranga.

Čak i manjak playmakera i tanka rotacija na bokovima nisu smetali da na račun sjajne rotacije pod koševima ostvare kvalitetan učinak u napadu, gdje ništa manje važni od talenta startnog dvojca nisu bili Favors i Kanter sa svojom nesputanom energijom koja je s klupe bila dodatno učinkovita. Ali, obrana je usprkos individualnim kvalitetama jednog Favorsa opet bila na granici podnošljive kad god bi Millsapov manjak fizikalija bio spojen s Jeffersonovom urođenom alergijom prema aktivnosti na tom dijelu parketa.

THIS IS NOW

Treba li uopće analizirati momčad koja salary cap iskoristi da dovede Biedrinsa i Jeffersona? Djela govore više od riječi, a taj potez jasno je poručio da Jazz ove sezone ima samo jedan cilj – snimiti mlade igrače u situaciji max minuta i max odgovornosti i pri tome zaraditi pick na jednom od najboljih draftova svih vremena. To je, dopustite, sjajan potez.

Iako je rookie Burke, kojega su izvukli mudrim potezom na dan drafta dobivši najboljeg playa generacije za dva relativno niska picka, sredio prst zbog čega će u sezonu krenuti bez svog startnog razigravača, ogromna minutaža koja čeka sve njihove dosadašnje pickove pokazat će na koga ozbiljno mogu računati u budućnosti koja počinje – sada. Može li Hayward kvalitetu rotacijskog igrača koji, iako neospornih all-round kvaliteta, najbolje funkcionira kao spot up šuter prenijeti u situaciju u kojoj će praktički biti prvi opcija i udarni kreator? Može li Burks biti išta više od povremenog bljeska s klupe? Može li Favors vanserijske fizikalije konačno pretvoriti u nešto više od loših šuteva iz nemogućih situacija ili će se naučiti smiriti i živjeti s onim što jeste, Dwight Howard light, sa svim pozitivnim i negativnim što ide uz tu usporedbu? Može li Kanter naučiti igrati obranu i usput razviti šut s poludistance i tako potencijalno zaokružiti partnerstvo na kojem Jazz može planirati i najveće domete?

Pozitivan odgovor na 50% ovdje postavljenih pitanja zadovoljit će i upravu i navijače, dok će momčad na parketu uglavnom – patiti. Tanka rotacija i nedostatak veterana na koje se mladi mogu osloniti rezultirat će frustrirajućim večerima, posebice kada se budu mučili zabiti – čak i s Burkeom u idealnoj formi, Jazz je teško zamisliti kao momčad sposobnu imati išta više od napada u donjoj trećini, a s ovim preskakanjem trening kampa i početka sezone (neće ga biti barem mjesec dana, a i kada se vrati teško je vjerovati da rookie play može briljirati s longetom na prstu) presing na Haywarda da kreira za sebe i suigrače bit će ogroman. Burks tu može pomoći, ali teško je vjerovati da dva klinca mogu zakrpati sve rupe, isto kao što je teško vjerovati da Favors i Kanter mogu zabijati s bloka 82 utakmice u komadu ritmom veterana.

Obrana je pak druga priča – s Favorsom na parketu Jazzeri će u zadnjoj liniji imati čovjeka čiji obrambeni IQ je daleko ispred godina i koji, a to je ono najluđe, leti takvom lakoćom da bez problema može ispraviti većinu grešaka koje napravi ne samo on nego cijela momčad. Uz Haywardovu žilavost i Kanterovu skakačku kvalitetu i masu, te uz rotaciju Rush-Williams na boku, redom dokazano kvalitetne sistemske igrače, Corbin će imati dovoljno materijala složiti pristojnu obranu. Možda ne ovako dobru kako sistem predviđa obzirom na rupu na jedinici i nedostatak rotacije, ali teško goru od lanjske. Što se optimizma tiče, sistem se koristi Favorsovim brojkama koje su bile sjajne, ali u jednom bitno drugačijem kontekstu, u kojem je mogao uzimati puno više rizika u kontakt igri i u kojem se dobar dio vremena suprotstavljao nižoj razini talenta – kako će reagirati igrajući isključivo protiv prvih opcija, to tek treba vidjeti, ali nije pretjerano pretpostaviti kako će odigrati ipak ispod ovakvih očekivanja sistema, što bi vrlo lako moglo značiti da će i Jazz završiti ispod 30 pobjeda.

Uglavnom, to je nimalo ugodna situacija u kojoj se od trenera očekuje da ipak izvuče nešto iz momčadi. Ne uspije li se ostvariti dio zacrtanog, Corbin bi vrlo lako mogao postati bivši – Jazzeri ne mijenjaju rado trenere, ali nedostatak napretka mladih igrača i čudne postavke igre zadnje dvije godine već su bacili ozbiljnu sumnju na njegove sposobnosti.

PLUS

Mogućnost nekoga od mladih da debelo nadmaši očekivanja. Činjenica da će dogodine birati još jednog potencijalnog all-star igrača da ga pridruže postojećoj jezgri. Gomila prostora na salary capu koju će imati dogodine nakon što otpišu veterane – čak i nakon što Hayward i Favors dobiju nove ugovore, ostat će im dovoljno za max ugovor sa strane, a to pak znači da mogu popuniti svaku rupu koju žele. Budućnost je sjajna, a i Jerry Sloan se vratio u klub u ulozi savjetnika – bolje ne može. Jasno, pod uvjetom da nećete gledati baš svaku utakmicu ove sezone.

Raspored im neće biti lagan, ali postoji mogućnost da nadmorska visina i žestoka publika donesu poneku pobjedu viška. Opet, mladost i kratka klupa koštat će ih sigurno kojeg poraza viška, tako da tu teško mogu izvući previše pozitivnog.

MINUS

Klupa je užasna, možda ne na razini lanjskih Blazersa, ali definitivno će konkurirati za najgoru u ligi. To nije dobro kada je mlada momčad u pitanju i zato će im trebati ogroman doprinos veterana Rusha i Williamsa. Obojica će se pokušati vratiti nakon sezone uništene ozljedama (Rush je doslovno odigrao nekoliko minuta prije nego se polomio) i zaraditi novi ugovor, što će možda stabilizirati bok, ali na jedinici bi mogli imati produkciju sličnu lanjskoj, dakle nikakvu, dok pod košem neće ni približno imati onu moć kao lani kada su Favors i Kanter često i nabijali razliku, a ne je samo održavali. Dapače, zbog Corbinove neodlučnosti čak je i Hayward neko vrijeme ulazio s klupe, a ta postava s dva visoka i njim briljirala je protiv drugih postava. To se nužno neće prenijeti na igru protiv startera, što znači da će ovogodišnja klupa dolaziti u situaciju da produbljuje rupe, a ne održava ili gradi prednost.

Corbin će ovdje morati miksati da smanji taj raskol, možda će koristiti Kantera s klupe, ali s ovakvom rotacijom pod košem u kojoj će jedan Evans i Biedrins morati igrati značajne minute, ništa im ne može pomoći – iako bi u teoriji Evansova blokerska kvaliteta i Biedrinsova masa mogli činiti dobru kombinaciju, podatci koje imamo o njima zadnjih godina temeljeni su na toliko malom uzorku da je svako očekivanje iracionalno. Ipak, postoji mogućnost da taj učinak rezervnih visokih može biti toliko negativan da zasjeni sve dobro što će Favors napraviti za 36 minuta i nije nemoguće da na kraju balade, a znamo da će tijekom sezone i energija i koncentracija padati kako se porazi budu nizali, završe s najgorom obranom u diviziji.

SOUTHEAST

HEAT

NAPAD: 111.8 (2.)

OBRANA: 103.6 (6.)

RASPORED: 30.

SCORE: 60-22

THAT WAS THEN

Usprkos tome što su pregazili nedorasli Thunder u pohodu na prvi naslov, u Miamiu nisu sjedili prekriženih ruku. Svjestan da su prijetnje Pacersa i Bostona bile stvarne, Spoelstra je odlučio uvesti novosti koje će maskirati slabosti Heata pod košem (prije svega u skoku i zaštiti reketa) i to tako, da ironija bude veća, što je dodatno ubrzao igru i ubacio još jednog šutera na parket praktički zamijenivši Joela Anthonya s Rayom Allenom (e to se zove prigrliti identitet).

Jasno, ovakvim potezom nije učinio previše po pitanju pojačanja sredine, dapače smještanjem Jamesa ili Battiera pod koš dodatno je oslabio skok i zaštitu reketa, ali je pojačao napad do svemirske razine, održavši tako prednost pred ostatkom lige. Uigraniji i s više prostora nego ikada, i James i Bosh i Wade odradili su šuterske sezone karijere, a kada su doveli Birdmana i tako složili i jednu kvalitetnu rotaciju s dva visoka koji mogu zabiti i to na različite načine, Bosh s poludistance, a Birdman u reketu spremajući zicere, ubacili su u brzinu koju je malo tko mogao pratiti.

Međutim, Heat je i dalje igrao svojevrsni ruski rulet, usprkos sjajnom napadu i agresivnoj obrani koja je rotiranjem i brzinom pokušala prikriti manjak visine i snage. To je itekako bilo vidljivo u playoffu gdje su ih Pacersi još jednom doveli do ruba, a Spursi ih zamalo bacili preko njega. Protiv ovih ekipa sposobnih okrenuti matchup u svoju korist Heat se morao prilagođavati, odnosno previše ovisiti o šutu, što nikada nije dobro. James je šuterski poludio u par navrata kada je bilo najvažnije, Allen je zabio onu legendarnu tricu, ali znamo kako to ide – tko živi od trice, umire od trice. Jednom im je prošlo, ali može li i drugi put, sada kada svi znaju da je recept jednostavno zatvoriti reket i Jamesu spriječiti ulaz pod svaku cijenu?

THIS IS NOW

Ruski rulet se nastavlja, a to znači da Miami ne odustaje od svoje formule. Istina, velika trojka je uigranija nego ikada, ali ogromna količina energiju koju ulažu u to da održe ovakav agresivni obrambeni stil igre iznad vode kad-tad može rezultirati pucanjem kao što se to zamalo dogodilo u playoffu čak i jednom Jamesu koji često nije imao rješenja za zonu Spursa (a već drugu godinu za redom ni Bosh ni Wade nisu bili u idealnoj formi, što doduše govori koliko su moćni, ali i ranjivi).

Dovođenje Odena je lutrija, dobiju li 15 minuta od njega to će stvarno biti ravno dobitku na lotu, a zadržimo li se na racionalnom kutu gledanja, ispada kako u bitku idu s manje-više istim sastavom, samo godinu starijim i umornijim. Ne pomaže ni odlazak Millera – iako nije bio ključan dio rotacije tijekom sezone, u oba playoff nastupa Miller je odigrao bitne minute. Tko će sada uskočiti kada se standardna rotacija pokaže nedovoljnom, Beasley? Njegove cigle se nekako ne uklapaju u formulu širenja reketa za Wadea i Jamesa.

James Jones je spot-up specijalist koji nema igru za više od nekoliko minuta u komadu, Udonis Haslem živi za jednu playoff utakmicu godišnje, a do tada promašuje zicere i hrva se s višim i jačim igračima od sebe kako bi James i Wade kupili skokove u obrani, Norris Cole je combo strijelac koristan samo kada pogađa trice, a to se ne događa često… Mislim, očekivati od ovih starosjedilaca iskorak nerealno je, isto kao i vjerovati da istrošeni Rashard Lewis može nakon sezone uigravanja biti od veće koristi u drugoj godini s klubom.

Dakle, i dalje će vrtiti pištolj s jednim metkom i pet praznih komora. Naravno, puno su veće šanse da im se bubanj namjesti na prazno, ali tako vam je to s ruskim ruletom, dosta je da jednom naletite na metak i snovi prestaju. S iskusnijim Pacersima, ponovno okupljenim i jakim Bullsima te s novookupljenim Netsima koji praktički sadrže jezgru neprijatelja Bostona, jasno je kako Heat ove godine čeka zadatak puno teži nego u zadnje dvije godine ukupno. To znači da će barem tri puta vrtiti bubanj (treći put u Finalu), što znači da bi se ovaj put vrlo lako mogli upucati.

PLUS

Naravno, da ne bi ispalo kako impliciram kraj Heata, stavimo stvari u kontekst – kolikog god plesao po rubu, Miami je i dalje s razlogom favorit. Imaju najboljeg igrača u ligi, imaju kompatibilan i hijerarhijski posložen talent oko njega, a imat će i napad koji uvijek ima šansu zabiti više od protivničkog. Iako sistem vidi Clipperse kao momčad koja će imati sličan napadački potencijal zbog dodatka sjajnih bočnih igrača zadatka, kod njih je još uvijek sve na papiru, dok kod Miamia znamo o kakvoj se moći radi. Iz spot up pozicija lakše je realizirati i kreirati nego iz izolacija u kojima je obrana fokusirana na igrača s loptom, što je vidljivo i na brojkama dvojca James-Wade – od kada su naučili igrati zajedno, točnije od kada razigravaju jedan drugoga umjesto da se izmjenjuju u 1 na 5 igri koja im je ostala u krvi zbog načina na koji su igrali ranijih sezona dok nisu bili zajedno i zbog čega su dobrim dijelom i izgubili prvo Finale, postotci su im skočili izvan pameti za igrače s takvom odgovornošću. Wade je kao bek na 50%, a LBJ je ionako suludu učinkovitost još nadogradio sa sjanih 39% za tricu – teško da od ovoga može bolje, posebice nakon tri sezone uigravanja što je sasvim dovoljno da se dosegne maksimum, ali nije nemoguće.

MINUS

Usprkos svim taktičkim postavkama Heat je bio u donjoj polovici lige u obrambenom skoku, odnosno u donjoj trećini po količini dozvoljenih napadačkih skokova. James pod košem je ogroman plus u napadu – kada je takav realizator u reketu još bliži obruču i kada uzima puno više post-up akcija, to je definitivno veliki bonus za vašu efikasnost. Ali, James kao visoki nije ni upola dominantan obrambeni igrač kao na perimetru gdje je uvijek najveći i najsnažniji – pod košem je često tek jedan od mrcina, što jasno pokazuju i prosječni učinci za četvorku u skoku i obrani. Ti segmenti igre, a posebice skok u obrani, po defaultu oduzimaju ogromnu količinu energije, zbog čega od pamtivijeka zahtijevaju specijalizirano osoblje. Čak ni James ne može sve, odnosno ne može istovremeno biti prva opcija i prvi šljaker (ok, dokazao je da može češće nego itko drugi u povijesti, ali i on ima granice).

Druga slabost Heata proizlazi iz ove prve – da bi spriječili slabosti u sredini, odnosno da bi pomogli unutarnjoj liniji u hvatanju skokova i čuvanju reketa, vanjski igrači su se previše rotirali prema reketu, preuzimali i udvajali, što je često ostavljalo tricu širom otvorenu – nije Danny Green poludio sam od sebe, već zato što je uglavnom bio sam na perimetru kao da je na treningu. Dakle, Miami nije savršen, dapače, poanta je samo u tome da ne postoji previše pametnih momčadi koje mogu u isto vrijeme koristiti njihove slabosti i sakriti vlastite.

HAWKS

NAPAD: 106.5 (13.)

OBRANA: 104.8 (10.)

RASPORED: 27.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

Zarobljeni u NBA verziji “Beskrajnog dana”, Hawksi su još jednom sezonu završili s postotkom uspješnosti negdje između 50% i 60%, dakle uvijek dovoljno dobri za playoff, ali ispod razine koja donosi borbu za naslov.

Ali, ovaj put barem nisu bili dosadni – prvo su razdrmali ligu poslavši Johnsonov ogromni ugovor u Brooklyn, potvrdivši tako da je angažman Dannya Ferrya za GM-a bio pravi potez, nakon čega su, kako bi nadoknadili Johnsonovu produkciju, oteli Korvera Bullsima i Williamsa Sixersima.

S takvim šuterom i kreatorom u rotaciji, napad je čak igrao i bolje nego godinu ranije, sve dok se Williamsovo koljeno nije raspalo i tako zaključilo sezonu dodatno im smanjivši kreativni plafon – bez njega više nisu imali čovjeka koji može zabiti kad sve drugo stane. Obrana sa Smithom i Horfordom bila je standardno solidna, ali dvije stvari su zabrinjavale – stajanje u mjestu Jeffa Teaguea koji nikako nije mogao napraviti korak iznad Felton linije te anemična igra Smitha u zadnjoj godini ugovora (još više loših šuteva, nikad gora realizacija s linije slobodnih, toplo-hladno pristup u skoku) koja je bila jasan znak da, nakon što je briljirao bez ozljeđenog Horforda sezonu ranije, njegova budućnost u Atlanti ipak ne postoji.

THIS IS NOW

Svjestan da je Larry Drew iz ove momčadi izvukao maksimum, Ferry je posegnuo prema svojim Spursima i iz Popove ergele izvukao stručnjaka potencijalno većeg kalibra u Mikeu Budenholzeru. Iako je na trenutke izgledalo da im Teague nije prvi izbor za playa budućnosti, treba biti svjestan da je Hawksima odgovaralo odgoditi njegov potpis na što duže vrijeme obzirom da su prava na njega uzimala puno manje prostora na salary capu od eventualnog ugovora, a taj prostor im je bio neophodan da bi ovo ljeto, iako neuspješno, barem pokušali koketirati s Howardom i sličnima (iako su znali da od toga neće biti ništa, pravila profesije nalagala su najbolju moguću pripremu). Uglavnom, želim reći da bi upravo Teague pod čovjekom koji je do jučer crtao akcija za Parkera mogao napraviti taj očekivani korak naprijed.

Ferry je pustio i Smitha, očito svjestan da je ovaj svoj vrh odavno dosegnuo, te je iskoristio trenutak nepažnje Millsapova menađera kako bi za idealan ugovor (ispod tržišne cijene, minimum godina) doveo igrača sposobnog održati razinu talenta kao da se ništa nije dogodilo. Horford i dalje neće imati idealnog partnera pod košem, ali usprkos tome Hawksi u svom velikom Alu i dalje imaju jednog od pouzdanijih visokih u ligi koji svoj posao na petici odrađuje više nego solidno.

Uz ostanak Korvera i zdravog Williamsa, ono što ovoj momčadi garantira ostanak na već tradicionalnoj razini je kvalitetan izbor igrača zadatka – prinove su korisni veterani poput Branda i Ayona, možda i Antić može donijeti solidnih 15 minuta kombinacijom snage i trice, a Stevensona mijenja novi podizač energije na boku Carroll.

Naravno, kako je cilj jednoga dana ipak popeti se stepenicu više, svi ovi kozmetički zahvati rađeni su uz pažljivo nijansiranje ugovora i odabir mladog talenta. Tako da ništa manje važni nisu ni opcije zamjena, prije svega Millsapa koji je na ugovoru za kojim bi posegnulo pola lige, kao ni razvoj mladih – izabravši dva bisera u Schroederu i Nogueiri te ih pridruživši solidnom Muscali, Jenkinsu i Scottu, Ferry je završio s pravima na igrače koja imaju određenu težinu u budućim pregovorima (s tim da će svi osim Muscale i Nogueire pomoći i na parketu već ove sezone). Praktički, čovjek nema ni jedan ugovor koji bi nazvali lošim po NBA mjerilima, dakle ili su kratki ili ispod tržišne cijene, što u kombinaciji s mladim igračima i draft pickovima garantira ono najvažnije što momčad koja se ne bori za naslov može imati – fleksibilnost.

Hawksi su tako u dobroj situaciji – imaju momčad koja je konkurentna i ima solidnu budućnost čak i s trenutnim rosterom, a usput imaju opcije koje im omogućuju da preko noći naprave radikalan zaokret. Ni jedan ugovor, pa čak ni onaj Korvera, u ovom trenutku nije nepoželjan – za takvim šuterom posegnut će mnogi izazivači kad dođe prijelazni rok. Pitanje je samo što će prije doći – prilika da prostor na salary capu i mladi talent pretvore u veteransko pojačanje ili da vlastite veterane zamijene za pickove i neke nove klince budućnosti? Da će se nešto kotrljati već ove sezone, u to poznavajući Ferrya na treba sumnjati.

PLUS

S hrpetinom kvalitetnih tijela pod košem Hawksi bi trebali ostati obrambeno solidni i bez Smitha, a napadački bi Millsap trebao nadmašiti Smithov učinak zbog šuterskog dometa i kvalitete s linije slobodnih. Uz to, Ferry je praktički sa svakim novim tijelom koje je potpisao pazio da bude napadački uspješnije od prethodnika, tako da Antić, Brand i Ayon i tu donose popriličan napredak u odnosu na cigle Pachulie i Johnsona. Ukratko, Hawksi će i na ovom dijelu parketa nakon dugo vremena koketirati s prosjekom, posebice uspije li Carroll ponoviti lanjsku šutersku sezonu i uspije li Jenkins dokazati da može igrati obranu dostojnu važnije uloge i dodatnih minuta.

MINUS

U zadnjih 3 sezone s momčadima poput Heata, Spursa i Thundera imaju score ispod 30% uspješnosti, dakle protiv onih najboljih često izgledaju kao Bobcatsi. Razlog tomu je nedostatak 1A igrača, ali i to što im 1B igrač, Horford, radi kao konj igrajući van pozicije, umjesto da netko tu i tamo radi za njega. Dodajmo samo da se taj kontekst izgleda neće mijenjati još neko vrijeme i da će Hawksi i dalje odrađivati posao protiv uvjetno rečeno malih i pokazivati svoje limite protiv velikih.

WIZARDS

NAPAD: 102.9 (26.)

OBRANA: 104.0 (7.)

RASPORED: 24.

SCORE: 37-45

THAT WAS THEN

Amnestiranjem Blatchea završena je faza čišćenja od prethodnih grešaka (nemojmo sada o tome da ih je napravio isti GM) započeta sezonu ranije tradeovima Younga, McGeea i zamjenom Rasharda Lewisa za dokazane veterane Okafora i Arizu. Kada je tijekom sezone i Jordan Crawford završio u Bostonu postalo je jasno kako u Washingtonu nemaju živce trpiti bilo kakvog pojedinca koji iskače iz okvira posloženog oko Walla, Nenea i nove nade Beala. To stvaranje kulture rada i ozbiljnosti hvale je vrijedna promjena nakon godina životarenja i maštanja o talentu koji se realizira sam od sebe, ali samo po sebi filozofiranje nije dovoljno. Wizardsi su trebali povući konkretnije poteze oko rostera kako bi osigurali još bolju budućnost, a to im nije pošlo za rukom.

Dovođenje Okafora i Arize nije bilo od koristi kratkoročno jer se Wall ozljedio na startu sezone zbog čega su Wizardsi upali u rupu iz koje se nisu izvukli čak i nakon što su počeli igrati 50-50 košarku. Dugoročno na njih nikada i nisu računali, bile su to tek zakrpe, veterani koji su trebali pomoći mladim zvijezdama da lakše stasaju donoseći profesionalizam tamo gdje je do jučer stanovala samo kurcobolja.

I tako je spletom okolnosti nešto što je moglo izgledati kao buđenje franšize postalo tek još jedna izgubljena sezona, što pak znači da se novo buđenje očekuje u novoj sezoni.

THIS IS NOW

Wizardsi nisu previše dirali u lanjsku jezgru, nadajući se da će napredak Walla i Beala biti dovoljan kako bi konačno izborili playoff. I iako tako nešto nije isključeno, teško da će im samo njihove sezone karijere biti dovoljne da si osiguraju minimalno osmu poziciju. Naime, trošenje novca na Webstera i draftiranje Portera potezi su koji sami sebe anuliraju jer minuta na bokovima jednostavno nema dovoljno, pogotovo jer će ih uz Beala najveći dio potrošiti na Arizu, čija prisutnost je neophodna ako misle zadržati lanjski status top 10 obrane.

Još važnije, ostajući pri istom rosteru i ne ulažući u rotaciju visokih očito ogromne nade polažu na centarski par Nene-Okafor koji je prošle sezone imao netipično zdravu i produktivnu sezonu. Doduše, obzirom da je Nene propustio 20-ak utakmica možda se čini pretjeranim reći da su bili zdravi, ali Okafor odavno nije izgledao onako dobro, što zbog toga što je odigrao više od 70 utakmica, što zbog pokretljivosti i energije koju nije iskazivao od dana u Bobcatsima.

Uostalom, već je predsezona pokazala o kakvim problemima pričamo – Okafor, koji inače ima probleme s leđima, dobio je poštedu zbog problema s vratom (i u jednom i u drugom slučaju živci su ti koji otkazuju poslušnost) i nitko još ne zna koliko će vremena pauzirati. U najboljem slučaju, nakon par mjeseci terapije moći će se vratiti na parkete, što sam i uzeo u obzir prilikom projekcije, uračunavši pritom i regres koji je neminovan – nema šanse da takav igrač bez poštenih priprema opet odigra onako kvalitetnu sezonu po pitanju obrane i skoka.

Međutim, u najgorem slučaju moguće je da se operacija pokaže neophodnom, a to pak znači da bi Wizardsi bez svog centra mogli biti cijelu godinu. I iako sistem Nenea smatra puno bitnijim igračem čak i u obrani (u napadu je Okafor potpuno nebitan i tu će bez njegovih cigli Wizardsi samo profitirati) i zato ne predviđa potpuni kolaps, Wizardsi bi od ove projicirane sedme obrane bez njega vrlo lako mogli pasti negdje do devetog-desetog mjesta, što bi im umanjilo i score za nekoliko pobjeda, a samim time i vjerojatno prekinulo snove o plasmanu u playoff.

Naime, problem nije u tome što neće biti Okafora koliko u tome što neće biti Okafora da uskoči kada ne bude Nenea, što će se neminovno dogoditi. Dakle, uračunamo li da će obrana Wizardsa biti katastrofalna u onih desetak utakmica koje će, a to je minimum koji treba pretpostaviti, odigrati bez Nenea i da Seraphin, usprkos tome što će gotovo sigurno imati puno bolju sezonu od lanjske u kojoj se praktički morao privikavati na novo tijelo, nije igrač koji može odraditi važniju rolu u sredini, očito je da Washington nema gdje nadoknaditi razliku. Vesely, Booker, Singleton i Harrington nisu igrači za ozbiljne role ni u jednom smjeru tako da nema šanse ni da eventualno bolji napadački učinak pod koševima sakrije slabiju obranu.

Dakle, opet se vraćamo na bekove i činjenicu da će morati napraviti popriličan skok u napadu da Wizardse održe iznad vode. Što nije nemoguće – Ariza kao stoper, Webster kao tricaš i Porter kao all-round talent mogu pomoći mladom udarnom dvojcu da u kombinaciji s Neneom digne napadački učinak, ali Wittman će tu imati itekako posla pronaći kombinacije koje drže vodu u oba smjera. Također, bekovska dubina je blago rečeno upitna – Maynor je back-up play najniže NBA kvalitete kojemu su nepotrebno dali dvije garantirane godine i koji pored sebe više neće imati Duranta da ga učini boljim u spot-up ulozi nego što jeste, a mislim da nitko nema pojma što je točno Temple (presing bek? combo-zujalica?).

Uglavnom, Wizardsi trebaju idealnu sezonu u svim linijama da naprave korak naprijed, a to će sudeći po svemu biti puno teže ostvariti nego što su mislili. Iako (eventualni) gubitak Okafora nije takva tragedija kakvih smo se nagledali zadnjih godina, u pitanju je još jedan nesretan slučaj koji dokazuje koliko je sreća presudan faktor u NBA i koliko je efekt domina brutalan.

PLUS

Wall je lani nakon povratka na parket povremeno djelovao fenomenalno, njegova brzina i općenito atleticizam su vanserijski, što rezultira lakoćom stvaranja viška što je pak najvažnija osobina playmakera. Selekcija šuta i kontrola lopte nisu na toj razini, ali, kada nauči ubaciti u brzinu manje što su s vremenom savladali i stilom slični Rose i Westbrook, Wall bi mogao isplivati iz kategorije nedorečenih talenata. Sve što mu je treba je konačno jedna zdrava sezona. U najgorem slučaju, čak i da ne uspije ikada zaokružiti svoju igru, Wizardsi u njemu imaju rasnu treću opciju u stilu Rajona Ronda, možda malo preskupu iz perspektive novog ugovora, ali i dalje korisnu.

Beal ima još veće potencijale da se razvije u all-star klasu jer osim atleticizma posjeduje i šutersko-kreatorski gen, a rookie Porter posjeduje IQ koji garantira dugo trajanje jednom kad se navikne na zakone fizike NBA košarke koji nisu ni malo slični onome što je do sada imao prilike igrati (kao i svi igrači koji više igraju glavom nego nogama, Porter će imati bolnije porođajne muke od vanserijskih atleta poput suigrača Walla i Beala, ali to ne znači da ih neće sjajno nadopuniti jednog dana – ne i ove sezone jer preskakanje trening kampa zbog ozljede i konkurencija na bokovima baš i ne obećavaju sjajan početak karijere).

Nene je također jedan od boljih visokih na Istoku, stoga je prava šteta što nećemo imati prilike gledati ovaj roster u rukama nekog drugog i malo kreativnijeg GM-a koji bi nizom tradeova (a ugovori Okafora i Arize dobar su mamac za početak) popunio rupe.

MINUS

Pitanja je opet više nego odgovora. Nisu li i Ariza i Okafora u novoj sezoni važniji kao mamci za neki novi trade nego članovi jezgre? I nije li dovođenje novih nedovoljno dobrih veterana s lošim ugovorima, a samo takve mogu dobiti za takav paket, nepotrebno? Opet, ako ih i puste da odšetaju na kraju sezone ne dobivaju ništa – samo s novim ogromnim ugovorom Walla i starim ogromnim ugovorom Nenea uz dodatak nepotrebno dugog midlevela za Webstera (i rookie ugovorima Beala i Portera), Wizardsi su dogodine na granici capa, dakle bez mogućnosti ozbiljnog pojačanja, s jezgrom kojoj nedostaje jedan rasni starter i poštena klupa da bi je kompletirali.

U sjeni problema s rosterom je i pitanje trenera koji nikada nije ulijevao povjerenje – nije li Randy Wittman u zadnjoj godini ugovora idealna žrtva u slučaju da se u sezonu još jednom uđe s novim nizom poraza? I nije li još jedna sezona bez playoffa nešto najbolje što im se može dogoditi jer bi to, barem se nadamo, trebalo značiti i kraj potrošenog Grunfelda u Washingtonu?

BOBCATS

NAPAD: 103.9 (23.)

OBRANA: 110.9 (30.)

RASPORED: 19.

SCORE: 29-53

THAT WAS THEN

Nakon možda i najgore sezone svih vremena u kojoj su na parkete poslali NBDL roster, Bobcatsi su lani napravili mali korak naprijed. Doduše, nije pretjerano reći da se nakon onakve katastrofe i nema kamo nego prema gore, a zahvaljujući Magicu i Sunsima koji su krenuli u agresivan rebuilding i Cavsima koji su se raspali zbog ozljeda i narušene atmosfere u svlačionici, barem nisu bili usamljeni u očajnoj prezentaciji košarke.

Trener Mike Dunlap trajao je samo jednu sezonu, ali je tijekom nje barem uspio igrače natjerati da se trude, ako već nisu bili dovoljno kvalitetni za nadigravati se, što je bio ogroman pomak naprijed nakon ere Silas. Talent je dakle i dalje bio daleko od NBA razine, posebice zbog toga što su pouzdani Sessions i Henderson propustili dosta utakmica, ali napredak Kembe Walkera kao strijelca, Biyomba kao blokera i skakača te solidna rookie sezona 19 godina mladog Kidd-Gilchrista bili su dobre vijesti.

Loše vijesti pak dovoljno opisuje svaki onaj napad koji je završio šutom za tri Byrona Mullensa (a bilo ih je 208, srećom tip se polomio i propustio pola sezone jer bi inače Bobcatsi vjerojatno teško prošli granicu od 20 pobjeda).

THIS IS NOW

Svjesni da od onako tankog rostera ni najsavršeniji sistem ne može stvoriti ozbiljnu momčad, Jordan i Cho bacili su se na hvatanje talenta. Momčadi njihove reputacije obično imaju užasne probleme kod privlačenja kvalitetnih slobodnih igrača, ali, uz malu podršku agenta i nešto više garantiranih dolara, uspjeli su dovesti Jeffersona, definitivno jednog od zanimljivijih igrača na tržištu.

Big Al ne garantira playoff kao što uostalom nije ni u ranijim momčadima kojih je bio dio – njegova igra ima previše rupa, posebice u obrani, da bi bio franšizni igrač usprkos sjajnom napadačkom repertoaru – ali je konačno opcija oko koje se može posložiti NBA napad.

Draftanjem još jednog šljakera u Zelleru posložili su potencijalno opasnu petorku u kojoj će Big Al i Walker biti zaduženi za kreaciju, Henderson za podršku, a dva klinca za non-stop energiju i kretanje. Novi trener Clifford dolazi iz škole braće Van Gundy, dakle itekako dobro zna posložiti unutar-van napad i pronaći role starterima u pokretnom napadu bez izrazito dominantnog vanjskog igrača. Walker je previše combo da bi bio klasa, swingmani im baš i nisu opasni s perimetra (a i to je blago rečeno u slučaju Gilchrista) osim ako zaboravljeni Gordon povremenim šuterskim eksplozijama ne podsjeti na stare dane, ali u pravim rukama i u pravom sistemu ovo može biti zanimljiv napad.

Naravno, ni sve kretanje bez lopte i kruženje loptom nisu dovoljni ako nemate rasnih šutera, slashera i uopće kreativaca, ali Bobcatsi bi od svakog segmenta mogli imati taman koliko treba za ostvariti prosječne napadačke učinke – uz spomenutu petorku koja bi trebala nositi najveći teret, jezgru čine dokazano pouzdani back-up play Sessions, potencijalni 3&D as Taylor i borbeni dvojac McRoberts-Biyombo pod košem, dakle i dalje ne previše uvjerljiv roster, ali definitivno s glavom i repom.

Ono zbog čega će ipak teško uhvatiti magičnu granicu od 30 pobjeda je obrana, koja i dalje ostaje katastrofalna. MKG i Taylor stasavaju kao stoperi, a Biyombo je definitivno iskoristiv kao bloker, ali sve je to premalo kada bazirate zadnju liniju na rookieu Zelleru i presporom i premekanom centru poput Jeffersona koji nikada nije i neće trošiti energiju u defanzivi. S rasnim i pokretnim visokim poput Favorsa moglo ga se sakriti, ali Bobcatsi takvoga nemaju – istina, potrošili su pick na Biyomba nadajući se da u njemu dobivaju novog Ibaku, ali tako je to s draftom, često se pokaže da je pretpostavka majka svih zajeba.

Uglavnom, idu naprijed, udaraju postavke momčadi koja bi uz pomoć idealnog spleta okolnosti za godinu dana mogla konkurirati i za playoff, ali što je najvažnije, još se nisu isključili ni iz lova na talent ili potencijalnih trade kombinacija. S ovom razinom koju im sistem projicira i dalje će imati ogromne šanse za uhvatiti top 5 pick, dok će dogodine brisanjem Gordona iz knjiga opet imati šanse hvatati igrača Jeffersonova ranga. Dakle, razloga za budući optimizam ima, a ima ga i za trenutni, što je nevjerojatna promjena u odnosu na zadnje tri otužne sezone.

PLUS

Navijači više neće morati nositi kartonske vrećice na glavi.

MINUS

To što konačno imaju solidnu jezgru, ne znači da će uglavnom igrati solidnu košarku. Već smo rekli da obranu ne može spasiti ništa, ali budu li još jednom među pet najgorih momčadi lige i po postotku šuta za tri i po ubačenim tricama, napad bi im mogao štekati češće nego očekuju. Jefferson će sigurno privlačiti udvajanja i bacati povratne, ali cutovi Gilchrista i Hendersona neće biti dovoljni, trebat će zabiti i poneku tricu. To pak otvara vrata minutama za Gordona koji više nije u stanju čuvati ni stolicu – možete zamisliti koji će to horror biti nađe li se ikada u paru s Jeffersonom na parketu.

MAGIC

NAPAD: 101.7 (29.)

OBRANA: 109.4 (25.)

RASPORED: 17.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Prekidom s Howardom u Orlandu su okrenuli novu stranicu, odlučivši se za rebuilding do temelja, izabravši upitan mladi potencijal (Vučević, Harkless) i limitirane veterane (Afflalo, Harrington) radije nego nekakve pokušaje da oko preostale jezgre (Nelson, Turkoglu, Redick, Davis) i potencijalnih pojačanja (Iguodala, Bynum) grade novu momčad upitnog plafona.

Novi trener Vaughn tako je imao zadatak prije svega naučiti mlade igrače disciplini i zakonima NBA igre, što je njihovu sezonu pretvorilo praktički u školu u kojoj za penziće nije bilo mjesta. Stoga su Turkoglu i Harrington pauzirali sezonu zbog ozljeda, Redick je trejdan u Buckse koji su bili dovoljno dragi za par mjeseci posudbe dati čak dva mlada igrača čiji plafon tek treba odrediti (Lamb i Harris), a Nelson, Davis i Afflalo igrali su ulogu mentora, jasno uz vlastite pauze kako bi što bolje sanirali ozljede (Afflalo je propustio 18 utakmica, Nelson 26, a Davis čak 48).

Vaughnov dječji vrtić tako je još dobro i prošao, držeći se disciplinirane igre u obrani i kvalitetnog skoka, usput promovirajući Vučevića i Harklessa u potencijalne startere i donoseći trenutke izuzetne lucidnosti Nicholsona i Harrisa. Problem je samo što među svima njima nema takvog talenta oko kojega možeš početi slagati jezgru, radi se uglavnom o igračima koji mogu solidno odraditi sporedne role, što znači da ovaj rebuilding još zapravo nije ni počeo.

THIS IS NOW

Slabi draft nije donio previše izbora, ali u Orlandu su zadovoljni s Oladipom čija all-round igra ima potencijala izrasti do ranga druge ili treće opcije. U početku ga namjeravaju čak koristiti i kao playa, dijelom da izbruse kreativne instinkte jer bi stvarno bila šteta da čovjek takvog prvog koraka i takve eksplozivnosti ostane zarobljen u 3&D roli, a dijelom i zato što nakon Nelson opet nemaju riješenja na jedinici (prevedeno – ponovno bi tijekom sezone mogli posegnuti za novim Udrihom, samo da nađu čovjeka koji može prenijeti loptu bez da mu ispadne u aut i zavrtiti pick & roll).

I to je manje-više to. Dok čekaju još jedan draft nadaju se da će povratak Davisa i dovođenje žilavog Maxiella malo pojačati obranu, kao i da će napadački napredak mladih visokih poslužiti za nešto učinkovitiji napad. Relno, svi ti pomaci toliko su minimalni da nisu ni bitni, važno je samo da nitko ne napravi korak nazad, a cilj je ionako još par sezona skupljati talent i zadržati fleksibilnost.

Osim promatranja Oladipa, uprava Magica tako će se prvenstveno baviti pokušajima da negdje pošalje Afflala i, osim ponekog picka ili mladog igrača, zauzvrat oslobodi još poneku milju kako bi dogodine mogli raspolagati s prvim ozbiljnijim ciframa za uključiti se u lov na slobodne igrače. Ako budu imali sreće, s top 5 pickom dogodine, potpisom all-star klase (a znamo da svi vole igrati na Floridi) i opcijom da ove talente tipa Nicholson, Harris, Vučević pretvore u dokazanog veterana u suradnji s nekom momčadi koja je došla do zida, u Orlandu bi se vrlo brzo mogli vratiti među žive. U najgorem slučaju pak čekat će još jednu godinu kada će, nakon još jednog lutrijskog picka, imati više od pola salary capa slobodno.

PLUS

Vaughn će i dalje koristiti širinu unutarnje linije da brani reket i kontrolira skok, ali s Oladipom kao bekom konačno će si moći dozvoliti i rizik povremenog presinga, što bi trebalo rezultirati i nešto bržom igrom, naravno i s više koševa iz tranzicije, obzirom da su lani bili nedopustivo slabi u ovim segmentima igre (naravno, to nas opet vraća na poziciju playa – kako trčati kada nitko ne može povući kontru?) – mlade momčadi moraju trčati, a posebice moraju trčati ako nemaju kreativce koji uvijek mogu nešto smisliti u postavljenim napadima.

MINUS

Potpis Maxiella donekle je razumljiv, iako su krcati pod košem njegovi mišići čuvat će leđa klincima ako Davis ne bude spreman, ali potpisivanje Ronniea Pricea pored svih dostupnih mladih, starih ili fiktivnih playeva koji su ikada igrali košarku stvarno im nije trebalo. Na bekovima su i dalje toliko tanki da na napredak mogu zaboraviti čak i ako Oladipo nadmaši sva očekivanja igrajući van pozicije, a jednu ozbiljniju ozljedu Nelsona su udaljeni od novog potopa. Ali, kad njih nije briga, zašto bi se mi uzrujavali?

CENTRAL

PACERS

SCORE: 55-27

NAPAD: 107.1 (10.)

OBRANA: 102.3 (3.)

RASPORED: 26.

THAT WAS THEN

Ozljeda Grangera pokazat će se ključnim događajem prošle sezone za ovu momčad jer ih je ranije nego su planirali natjerala da fokus igre prebace na buduće nositelje Georgea i Hibberta. Iako je prvu polovicu sezone zbog toga napad Indiane bio na granici gledljivog, takav razvoj događaja u budućnosti bi trebao početi donositi itekakve dividende i to već od ove godine. George se u novoj ulozi prvog među jednakima solidno snašao držeći postotke šuta i količinu izgubljenih lopti na podnošljivoj razini, Hibbert, kroz kojega su Vogel i Shaw vrtili popriličan broj napada, trebao je pak puno više vremena da uhvati ritam u čemu mu nije pomoglo ni to što ima snage uglavnom za 30 minuta, a veterani Hill i West sjajno su se uklopili kao pratnja koja je bila itekako sposobna uzeti stvar u svoje ruke kada bi negdje zapelo.

A zapinjalo je uglavnom uvijek pri kraju postavljenih napada – Pacersi su uz Memphis i Bullse bili jedina momčad koja je dogurala barem do polufinala konferencija bez izrazitog clutch strijelca, odnosno čovjeka koji bi u zadnjih 5 minuta neizvjesne utakmice povećao potrošnju i produkciju poena za barem 50% bez značajnijeg pada realizatorske učinkovitosti (Hill, West i George su uglavnom ravnopravno dijelili ove situacije, s tim da je Hillov rast bio najveći, ali uz to su mu padali i postotci, posebice trice, što je uobičajeni rezultat kada nisi ekstra klasa i kada uglavnom uzimaš šuteve preko ruke).

Heat je imao Jamesa, Thunder Duranta, Spursi Parkera, Knicksi Anthonya, Warriorsi Currya, a Bullsi nisu imali Rosea, ali uzorak vam je jasan – za doći ovako daleko u playoffu morate imati čovjeka koji će u najvažnijim trenutcima nositi odgovornost povećanjem volumena bez gubitka učinka, što je ukratko definicija prve napadačke opcije. Indiana to nije imala dijelom i zbog dizajna, odnosno filozofije o 5 jednakih, ali isključivo zato što jednostavno takvog kreatora na rosteru nema.

Uglavnom, nakon all-star pauze Pacersi su konačno naštimali novi napad i digli se sa dna, Hibbert je oživio, a to je uz obranu koja se temelji na fenomenalnoj dužini po svim pozicijama bilo dovoljno da se promoviraju u drugu silu na Istoku. Ironija cijele situacije je da bi s Grangerom u postavi možda imali manje burnu godinu i manje napadačkih fluktuacija, ali bi se i dalje nalazili u situaciji u kojoj nisu svjesni vlastitog plafona i poteza koje treba povući kako bi ga povećali.

THIS IS NOW

Ova momčad je u fazi s Grangerom kao liderom imala ogroman minus zbog nedostatka dubine, a to se osjetilo i prošle sezone u prvoj godini faze George – kada sam sredinom sezone računao učinak klupa, Pacersi su bili 23. što ih je koštalo nekoliko pobjeda (matematički, Pacersi su imali koš-razliku za score 52-30), a to je bilo ništa naspram muke koju su imali u playoffu kad god na parketu ne bi bila startna petorka. U novi pohod pak ulaze redizajnirani i dublji nego ikada, s tako dobrim balansom na papiru da se čak i Larry Bird vratio na čelo vjerojatno ranije nego je i sam planirao. Povratkom Grangera napad bi trebao dobiti dozu šuterske i kreativne širine koji će mu pomoći da prestane koketirati s donjom polovicom lige po učinkovitosti, a promoviranje Lancea Stephensona u korisnog swingmana, svejedno da li u startnoj petorci ili s klupe, daje im potrebnu dubinu na boku. Obrana možda neće biti čelična kao godinu ranije zbog Grangera i Scole, ali napredak napada pobrinut će se da i dalje ostvaruju impresivnu koš razliku, što je ionako jedino bitno.

A ostvarivati će je i dalje jer sada će biti puno manje razloga da ulaskom druge postave pati rezultat. U Watsonu imaju dokazanog back-up playa koji pomaže u obje faze igre, tu je uvijek netko od dvojca Stephenson-Granger, a pod košem imaju izbora na kakav do sada ova jezgra nije navikla – Copelanda je tu radi širenja reketa, Scola radi nošenja odgovornosti u napadu dok se udarna petorka odmara, a Mahinmi dobro dođe kao još jedan pokretni zid koji blokira i skače.

Ukratko, ovo je momčad zrela za odlazak do kraja ovisno o tome kako se udarne opcije budu osjećale. Karoserija je posložena i otpornija je na udarce nego ranije, sada svoj posao moraju odraditi motori. George još nije na razini Jamesa ili Anthonya, ali nadigraju li Hill, West i Hibbert na svojim pozicijama direktne suparnike kao što su to radili tijekom playoffa, od njega se i ne očekuje da tu razliku okrene u svoju korist, već samo da je smanji što je više moguće. Pacersi su dakle jedna od rijetkih momčadi koja bi snagom kolektiva mogla kompenzirati manjak individualne veličine – povijest im ne govori u prilog, ali, čak i ako ne odu do samog kraja, netko će na njima slomiti zube baš zbog te ujednačenosti opcija.

PLUS

Zatvoren reket i skakačka dominacija ogromne su prednosti Pacersa u gotovo svakom matchupu, prednosti koje će ove sezone imati puno solidniju šutersku podršku sa svih pozicija – Scola i Copeland razvući će reket, a Granger i Watson donijeti još oko 200 ubačenih trica ako ostanu pri svojim standardima. Drugim riječima, ovo više nije napad pred kojim možeš jednostavno stati u zonu i zatvoriti reket jer time riskiraš da te kazne šuteri. Iskoriste li nositelji Pacersa, a prije svega George i Hibbert, ovaj novi prostor da kreiraju lagane poene suigračima i sebi, Vogel i Bird neće skidati osmijeh s lica. Ok, ovo s Birdom je malo pretjerano – taj nije skinuo onu kamenu facu valjda od kada je otišao u igračku mirovinu, ali poanta je jasna. Plan je uspio, sada imaju 5-6 sezona za uživati.

MINUS

Nedostatak onog vrhunskog talenta, posebice kada je kreacija u pitanju. Iako je blesavo govoriti o minusima kada pričamo o momčadi koja je došla do statusa izazivača isključivo vlastitim mozgom (pogledajte samo što je Bird napravio kroz draft, s kojih je pozicija okupio jezgru, i kako su dobro birali slobodne igrače, to sve govori o važnosti vrhunske uprave – Pacersi su praktički za obnovu momčadi potrošili par sezona, dok nekim franšizama trebaju desetljeća), problem Indiane mogao bi biti što jednostavno još nisu spremni. Grangeru i Westu vrijeme polako curi, a nije da su ikada i bili prve opcije, dok George još nije na napadačkoj razini da ga takvim smatramo, ako će ikada i biti – dobar dio njegove vrijednosti za sada proizlazi iz obrane.

Uglavnom, želim reći da netko treba dobiti utakmicu kada sve drugo stane – ako već nemate brzog beka koji može stvoriti prostor u sekundi (a Hill nije takav igrač, on je sjajan 3&D majstor, ali ne može kreirati kad poželi), onda morate imati nekoga na boku tko može odigrati 1 na 5 ili nekoga u postu kome uvijek možete baciti loptu. To je nešto što Rose, James i Pierce/Lopez mogu, da spomenem samo konkurenciju na Istoku, a što George tek treba naučiti. Obzirom na godine nije tragedija ne dogodi li se to ove sezone, ali nije isključeno da se neće dogoditi – poanta je da ne znamo, što cijelu priču oko njih čini još uzbudljivijom.

BULLS

SCORE: 54-28

NAPAD: 106.6 (12.)

OBRANA: 102.7 (5.)

RASPORED: 25.

THAT WAS THEN

Ako franšiza ima sreće prilikom drafta i dovoljno inteligentnog GM-a da joj ne upropasti salary cap, onda si može otvoriti prozor od nekih 4-5 godina tijekom kojih ima šanse za uloviti naslov ako joj se sve poklopi bolje nego konkurentima. Iz tog razloga su zadnje dvije godine Bullsa bačene u vjetar – onog trenutka kada su potrošili milijune na Boozera, Noaha i Denga, a zatim i na Hamiltona, zasigurno nisu računali s tim da će dva playoffa za redom biti bez najboljeg igrača u poziciji autsajdera umjesto izazivača.

Ovu štetu koju je jedan krivi doskok donio široj slici, Bullsi su sanirali još jednim izvlačenjem maksimuma iz talenta kojega su imali na raspolaganju (što je Thibodeauov specijalitet) i promoviranjem Jimmya Butlera u novog člana jezgre. Dobivši iz tih kasnih pickova vrijednost, a dobili su je itekako jer i Gibson i Butler sutra mogu bez problema zamijeniti Boozera i Denga u njihovim rolama bez da momčad osjeti veći potres, Bullsi su samo pokazali koliko je dobar management u svim oblicima, od skautinga do rada s mladima, bitan u današnjoj ligi. Praktički, spremni su preći iz prve faze u drugu lakoćom Marvelovih filmova.

Ta sposobnost preživljavanja najvažnija je stvar koju prenose iz prošle sezone. Thibodeauvoe momčadi usprkos svim problemima ne podbacuju, oni su ostvarili maksimum u odnosu na potencijal i tu se nema što dodati. Natea Robinsona ionako više nema, tako da priča o njegovim playoff herojstvima nije ni potrebna.

THIS IS NOW

Boozer i Deng su na izlaznim vratima i ova prva generacija Roseovih i Thibodeauovih Bullsa ima vjerojatno još samo jednu šansu za pokušajem lova na prstenje prije nego zakorače u nešto drastičniji rebuilding (drastičan što se tiče izgleda, ne i kvalitete). Vrati li se Rose staroj formi, ovo je opet roster za ulogu nositelja u konferenciji, a dobra vijest je da nakon godinu dana opet imaju i klupu. Doduše, Dunleavy sigurno ne može donijeti onu kvalitetu koju je imao bench mob s Watsonom, Brewerom, Korverom, Gibsonom i Asikom, ali njegove šutersko-kreativne kvalitete uz Gibsonovu energiju i Hinrichovo iskustvo svakako su neopisivo bolji od ičega što je Thibodeau imao na raspolaganju u međuvremenu.

S nešto dubljom jezgrom na koju se može osloniti, Thibo bi možda mogao sačuvati igrače od pretjeranog gubitke energije u regularnoj sezoni. Jer, nemojmo se zavaravati, Bullsi su u fazi u kojoj je regularna sezona tek zagrijavanje za ono bitno, stoga igranje u max brzini iz večeri u večer, koliko god idealistično bilo i koliko god govorilo o kulturi koju trener njeguje, nije nužno najpametniji izbor.

Obrana će biti dovoljno čvrsta za još jednu top 5 sezonu, napad s Roseom i poboljšanom klupom dovoljno opasan za izdizanje u gornju polovicu, a to znači povratak u svijet iznad 50 pobjeda i građenje momentuma koji može srušiti i Heat. S tim da će, ako uopće misle izazvati Miami, morati proći preko konkurencije kakvu nisu imali prije dvije godine – svaka čast ondašnjim Celticsima, ali Pacersi i Netsi puno su ozbiljnije opasnosti zbog unutarnjih linija koje se mogu nositi s jednom od najvećih snaga Bullsa, njihovim visokima.

PLUS

Iskustvo u kombinaciji s obranom i skokom oduvijek je recept za uspjeh. Bullsi taj faktor imaju riješen, a dobije li Rose kreatorsku podršku od Butlera i Dunleavya, odnosno bude li trojac Noah-Gibson-Boozer zdrav kada bude potrebno, nema razloga da ne odu do kraja. Jasno, uz puno sreće – obzirom na raubanje koje trpe iz godine u godinu, pitanje je može li se ikako poklopiti da ova top 8 rotacija bude barem na 80% kada dođe playoff, praktički radi se o spletu okolnosti ravnom dobitku na lutriji obzirom na povijest ozljeda u kombinaciji sa stilom igre.

MINUS

Nema ih puno, ali recimo da je klupa ipak pretanka za mirnu regularnu sezonu. Njihova top 8 rotacija je spremna za playoff bitke, ali perfekcionist poput Thibodeaua će teško odmarati njene članove u manje važnim razdobljima ako mladi Teague ili veteran Mohammed ne budu u stanju pomoći na jedinici i petici. Plus, ne zaboravimo da će zbog poreza Bullsi imati maksimalno 13 igrača na rosteru, od čega će barem dvojica biti potpuno neupotrebljiva čak i u garbage timeu. Na prvi pogled tako nešto ne izgleda važno, ali sjetite se samo kako su Spursi lani na račun svježine udarnih opcija jahali do kraja i skoro šokirali Heat. Thibodeau i njegov stručni štab će na sličan način morati tempirati minute i formu ako ne misle opet pregoriti Rosea, čija forma će sigurno zahtijevati posebnu pažnju nakon godinu i pol pauze, ali i Noaha, koji je lani debelo nadmašio minutažu i tako dodatno opteretio problematična stopala i leđa.

PISTONS

SCORE: 39-43

NAPAD: 104.8 (22.)

OBRANA: 105.8 (14.)

RASPORED: 23.

THAT WAS THEN

Bez poštenog beka u blizini, Pistoni su bili osuđeni na mlaku igru, a njihovi mladi potencijali pod košem na težak život u sredini. To što su usprkos svemu odigrali izuzetno kvalitetno, Monroe na laktu, a Drummonda pod samim obručem, dovoljno govori o kakvom se potencijalu radi – Pistoni su i po broju asistiranih koševa i po broju ubačenih trica bili u donjoj trećini lige, što je postotke šuta i efikasnost logično također prikovalo pri samom dnu usprkos gomili skokova u napadu i pokušaja na obruču koje su generirali visoki i koji po defaultu dižu učinkovitost cijeloj momčadi.

THIS IS NOW

Računica nije mogla biti jasnija – s dva talenta kakvi su Monroe i Drummonda, sve što GM treba je okružiti ih s bekovima koji mogu ući u sredinu i šuterima koji mogu spremiti otvorene trice, a onda staviti ruke iza glave, zavaliti se u naslonjač i uživati u razvoju buduće playoff sile. Dumars nije bio takvog mišljenja te je prostor na salary capu potrošio na Josha Smitha, još jednog čovjeka koji većinu koševa zabija u reketu (i jednako toliko ih promašuje s perimetra). Reći da će pod košem protivnika biti gužva i da su Pistonsi na tragu da postanu Memphis Istoka (sa svim plusevima i manama) nije pretjerivanje, dakle treba priznati da su dodatkom Smitha, ako ništa drugo, obranu iz nečega problematičnog pretvorili u potencijalni temelj.

Naravno, tu se javlja gomila mogućnosti oko slaganja rotacija. Kao prvo, čak i da krenu s Drummondom kao starterom i Smithom na trojci, a što je sudeći po predsezoni plan, ne znači da Pistonsi većinu utakmice moraju igrati u ovoj ultra-visokoj postavi. Obzirom da baš i nemaju neke sjajne opcije na klupi, logično bi bilo rotirati tri najbolja visoka i tako ih najveći broj minuta koristiti u ulogama koje im najbolje odgovaraju uz tek malu dozu stretch opcija poput Villanueve, Jerebka i Harrellsona kako bi se svaki stigao redovno odmarati (s tim da te stretch opcije omogućavaju Smithu dodatni boravak na trojki jer za razliku od Monroea i Drummonda mogu se izvući do perimetra i tako sakriti njegov manjak šuterskog raspona). Plus, Drummond je još ionako premlad i previše rizičan zbog očajnih slobodnih da bi ga se tek tako moglo smatrati igračem koji završava utakmicu, posebice u kontekstu momčadi koja želi playoff. Svi startaju da bi ega ostala pod kontrolom, završavaju Smith i Monroe – to zvuči skroz solidno.

Također, obzirom da Pistonsi ne plivaju od kvalitetnih rješenja na boku, taj Smith, koliko god problematičan šuter bio, barem je u stanju stvoriti mismatch i spuštanjem u post potaknuti reakciju obrane, a onda i pronaći slobodnog suigrača. Ok, nije baš okružen ljudima koji će sve što im servira smjestiti u koš, u tim pokušajima kreacije izgubit će gomilu lopti (pogotovo jer će ga biti previše jednostavno udvajati bez šutera uokolo), ali definitivno nije potpuni minus. Njegovih 15-20 minuta na trojki, uz standardan doprinos Singlera (koji je lani bio krucijalan zbog sposobnosti da sprema otvorene šuteve, sjetite se kako su Pistonsi počeli igrati košarku tek njegovim instaliranjem u petorku) i možda ponekim bljeskom Datomea pobrinut će se za rotaciju na jednom boku.

Problem pak ostaje onaj drugi. Kada rookie Caldwell-Pope naleti na probleme, a hoće jer i najveći talenti ne mogu izbjeći oscilacije u predugoj NBA sezoni, u sliku se vraća ili Stuckey ili Billups, obojica bolja s loptom u rukama nego u čistim spot-up situacijama. Ni jedna od ove tri opcije nije idealna, ali ne dobiju li najgoru produkciju s dvojke u ligi, Pistonsi se mogu provući kroz sezonu zahvaljujući plusevima koje imaju (dobra vijest je da Stuckeya neće biti barem par mjeseci zbog loma prsta, što povećava šanse da minute dobiju igrači koji mogu ubaciti tricu – uvijek ostaje mogućnost visoku petorku učiniti još dužom instalacijom Singlera na visokog beka).

Tradeom s Bucksima u zadnji su tren rješili pitanje playa pa sada u Jenningsu barem imaju čovjeka sposobnog razigrati momčad, vuči kontre i bacati alley-oopove, ali njegova sklonost uzimanju loših šuteva također ne obećava napadačku renesansu. Doduše, postoji šansa da Jenningsa gledamo više u spot-up ulozi u kojoj sprema povratne Smitha i Monroea, za što je sposoban, ali trebat će neko vrijeme dok Pistonsi ne pronađu idealan balans u igri i idealne postave kako bi maksimizirali potencijal. Dok se to ne dogodi, bojim se da će i Jennings i Smith imati previše slobode, što neće koristiti ni kratkoročnom, ali ni dugoročnom planu (pri tome mislim na razvoj dvojca pod košem).

PLUS

Talent pod koševima je strašan i stvarno se nije pametno kladiti protiv momčadi koja vas je u stanju iz večeri u večer dobiti u bitci za reket, zatvoriti bok sa Smithom i odigrati presing (Jennings i Siva mogu raditi što hoće jer imaju dovoljno osigurača u sredini). Da, napadački učinak još će neko vrijeme ostati problematičan, ali pored svih drugih pluseva na tako nešto možemo i zažmiriti u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalazi Istok.

MINUS

Na papiru se sve može prikazati smislenim, pa tako možemo zamisliti kako Jennings odustaje od ulaza u sredinu i bacanja cigli prema obruču i zauzvrat spušta loptu Monroeu na vrh posta nakon čega se namješta u poziciju kojom najbolje razvlači obranu i čeka povratnu s obje noge na parketu, ali ostaje ogroman upitnik nad provođenjem ovakvog plana u djelo. Mo Cheeks imat će itekako težak zadatak zadovoljiti sve prisutne i zainteresirane, a posebice mu neće biti lako istovremeno naći vremena za razvoj Monroea i Drummonda i usput hvatati vlak za playoff. Nije dobio nemoguć zadatak, na ovom rosteru ima dovoljno talenta koji može živjeti samo na račun dodatnih napada, pick igre i zakucavanja u tranziciji, ali pitanje je može li se u relativno kratkom roku to sve posložiti i usput izbjeći komplikacije koje vrebaju iza svakog ugla, a koje prisustvo čudnih individua poput Jenningsa i Smitha dodatno naglašava – nije baš slučajno da ih njihove dojučerašnje momčadi nisu ni pokušale zadržati nakon isteka ugovora.

CAVALIERS

SCORE: 35-47

NAPAD: 105.5 (20.)

OBRANA: 107.6 (23.)

RASPORED: 18.

THAT WAS THEN

Nakon odlične Irvingove rookie sezone u klubu su se nadali malom pomaku naprijed, ali gubitak Varejaoa nakon ohrabrujućeg ulaska u sezonu, a nedugo potom i pad Irvingove forme uzrokovan stalnim sitnim ozljedama, zadržali su ih još jednom na samom dnu.

Iako nije imao ni roster ni dva ključna igrača na raspolaganju, za ne baš inspirirane partije, a posebice zbog katastrofalne obrane, platio je trener Scott. Možda bi ga mogli nazvati i klasičnom žrtvom okolnosti da ne postoje tragovi javnog negodovanja igrača, između ostalih i Irvinga, prema njegovom načinu vođenja momčadi – kada izgubiš svlačionicu, više uopće nije bitno tko je u pravu ili koji su razlozi pada, jednostavno moraš otići.

Uglavnom, Cavsi su tako od eksplozivne mlade momčadi koja je otvorila sezonu u dobrom ritmu odjednom postali negledljiva vreća za napucavanje, što je obzirom na užasan roster bilo i očekivano – Irving i Varejao su kvalitetni igrači i ključni za oba smjera igre, ali razlog zašto su bitni ne leži toliko u njihovoj kvaliteti koliko u činjenici da su njihove minute i odgovornosti preuzimali likovi poput Geea, Milesa, Zellera i Gibsona, teško i granični rotacijski igrači, a kamoli nositelji, što je njihov izostanak činilo još dramatičnijim.

THIS IS NOW

Nakon tri bogata drafta Cavsi su odlučili da je vrijeme za priključenje playoff borbi, što bi donekle bilo opravdano da ova momčad ima potrebnu razinu talenta. Osim Irvinga, veliko je pitanje tko je tu još spreman biti dio neke buduće ozbiljne jezgre jer i Waiters i Thompson su do sada pokazali kako im je bliža nekakva sporedna uloga nego ona nositelja. Negdje u sličnom tonu je i Bennett za kojega tek trebamo vidjeti kako će se naviknuti na NBA život i hoće li uspjeti prenijeti talent na novu razinu ili će biti tek novi slučaj poput Derricka Williamsa.

Uglavnom, iako su svakako najvećim dijelom za ovakav roster krivi sami, možda su ipak i precijenili trenutak jer osim što su mladi talenti još uvijek previše sirovi, ova momčad nema ni previše veterana na koje se može osloniti. Vječno ozljeđeni Bynum i Varejao koji također po defaultu preskače dio sezone zbog nekakve ozljede nisu partneri koji mogu olakšati život Irvingu, i samom sklonom češćem preskakanju utakmica nego bi trebao.

Ali, što je tu je, Cavsi kreću u drugu fazu projekta, što znači da će uskoro zatvoriti vrata prilivu jeftinog mladog talenta i da će zagušiti salary cap ugovorima kojekakvim veteranima. Doduše, dobra vijest je da još dvije sezone ne moraju početi plaćati svoje klince, što im ostavlja dovoljno prostora da isprave greške prije nego ugovori Irvingu i društvu dođu na naplatu.

S tim na umu, ovo ljeto su izbjegli veće drame (tipa, lov na igrača poput Iguodale koji bi ih savršeno zaokružio) i uglavnom su se nakrcali igračima koji neće previše pomoći, ali neće ni previše koštati ako se pokažu promašajima poput Bynuma i Clarka, praktički bacivši novac samo na Jacka koji je bio jedna od kvalitetnijih slobodnih opcija. Problem je samo taj raskorak između sada i sutra, ali dok god su izbjegli napraviti ono što su napravili Bucksi, potpuno se zagušiti veteranskim ugovorima bez mlade jezgre, na dobrom su putu bez obzira gdje završili ove sezone, kao osmi u playoffu ili još jednom u lutriji.

U principu, Gilbert i Grant su čuvajući dio salary capa radije investirali u stručni štab nego u talent u pokušaju da izvuku maksimum iz onoga što imaju, a što definitivno nisu bili u stanju zadnje dvije godine. Tako su vratili nazad u klub Mikea Browna i njegovu obrambenu filozofiju te ga okružili hrpom mladih i talentiranih pomoćnika koji bi trebali pomoći da ova obrambeno nepodnošljiva momčad bez većih upliva talenta postane barem podnošljiva. Naravno, taktika može pomoći samo do određene granice bez igračkih pojačanja, ali na tom dijelu parketa svakako će biti barem malo bolji nego pod Scottom.

Uspije li im pak značajnije popraviti obranu i dovede li Irving napadačku efikasnost iznad prosjeka, Cleveland se i s ovim tankim rosterom može nadati playoffu.

PLUS

Kyrie Irving je igrač takve klase da je u stanju sam dignuti napad na razinu potrebnu za playoff plasman. Uostalom, dovoljno je znati da su Cavsi s njim na parketu zabijali skoro 3 poena više na 100 posjeda, što bi bilo dovoljno za biti prosječan napad prošle sezone. Bez njega su pak bili u donjih 5 po učinku, što je razlika od 10 pozicija. Kad uzmemo u obzir i povijest koja igrače sposobne biti negdje na granici franšiznog talenta obično vidi u playoffu do treće godine, izgleda kako je Irvingu suđeno ostvariti takav uspjeh.

Problem je samo sklonost ozljedama – propusti li opet određeni postotak utakmica, uspješnost Cavsa pada s nekih 40 na 30% (uzevši u obzir lanjske rezultate, ove godine bi zbog Jacka bila nešto manja, ali ne previše) što je doslovno razlika između borbe za playoff i dna.

Što nas dovodi do

MINUS

a to je loš roster. Točnije, loš posao kojega su napravili ovoga ljeta po pitanju pojačanja. Izbacimo li Bynuma iz jednadžbe kao ozbiljan faktor, što je i jedini logični postupak obzirom da još nitko nema pojma kada će uopće biti spreman istrčati na parket, a kamoli na kojoj će razini zaigrati, ispada kako su Cavsi ostali s istom količinom rupa kao i lani.

Manje problema s ozljedama dva klučna igrača, Irvinga i Varejaoa, u stanju su dobar dio tih rupa sakriti, ali pored hrpe prostora na salary capu koju su imali i pored odluke da krenu u lov na playoff morali su napraviti bolji posao. Prije svega u krpanju bokova gdje i dalje idu s identičnom postavom koja je lani imala najgoru produkciju s pozicija dva i tri u ligi.

Čak i uz Waitersov pomak u pogledu učinkovitosti neće imati dovoljno – Clark nije pojačanje vrijedno spomena, a Karasev je rookie i ni jedan ni drugi ne donose znatan napredak u odnosu na ono što su prezentirali Gee i Miles. Jack je pak kvalitetan veteran dokazane NBA kvalitete, ali najbolje funkcionira s loptom u rukama, a nitko pametan neće uzeti loptu Irvingu da bi koristio Jacka osim radi promijene ritma tu i tamo. To praktički znači da će Jack svoj maksimum dati u onim trenutcima kada Irvinga ne bude na parketu, što je dobro osiguranje obzirom na sklonost maloga ozljedama, ali i jasno govori o nedostatku vizije uprave – kada imaš 3 od 5 startnih pozicija pod upitnikom i posebice kada imaš krater na boku, ne preplaćuješ šestog igrača koji praktički ima iste kvalitete kao i tvoj najbolji igrač i, kao bonus, uzima minute još jednom klincu od kojega očekuješ doprinos, a to je Waiters. Nije loše imati kvalitetnu vanjsku rotaciju, dapače, ali ona ne može sakriti slabosti ostatka momčadi.

Da ne govorim koliko će problema i dalje biti pod košem ako ne dobiju ništa od Bynuma. Varejao će opet morati glumiti centra, što ga dodatno troši, a Thompson će umjesto da uživa u roli četvrtog ili petog igrača imati puno veće odgovornosti u oba smjera. U biti, koliko su Cavsi fulali s ovim kvazi zaokruživanjem rostera najbolje govori njihov prvi pick, Bennett, koji zbog ozljede, ali i gužve na četvorki u prvoj sezoni baš i neće biti od koristi. Što je rijetkost kada su u pitanju prvi pickovi koji su uglavnom dovoljno talentirani pomoći odmah, samo što Bennett nije tipičan prvi pick – 29 preostalih franšiza bi gotovo sigurno izabrale nekoga drugoga, isto kao što bi napravile godinu ranije s Waitersom ili dvije godine ranije s Thompsonom. Cavsi su razmišljali izvan struje, po nekom svom rezonu, a kako vrijeme protiče čini se kako to uopće nije bio rezon već flopovi kakvima nas klubovi u ovom desetljeću sve manje časte – stvarno treba biti poseban pa s četiri top 4 picka u tri godine ne uspijeti napraviti značajniji iskorak.

Što možda govori da njihov GM baš i nije spreman nositi se s novim zakonitostima posla, kao što već znamo da je vlasnik Gilbert itekako sklon impulzivnim potezima zbog kojih kasnije žali – pogledajte samo ovu situaciju s Brownom kojega vraća nakon što ga je tri godine ranije potjerao. Mislim, još je rano za fatalne zaključke jer ova momčad ima još 2-3 sezone dok ne stane na noge i dok se svi ovi potezi ne iskristaliziraju, ali osobno sam skeptičan prema ovoj franšizi zbog načina na koji funkcionira njen vrh.

BUCKS

SCORE: 34-48

NAPAD: 103.2 (25.)

OBRANA: 105.7 (12.)

RASPORED: 21.

THAT WAS THEN

Na krilima no-school bekovskog dvojca Ellis-Jennigns momčad iz Wisconsina krenula je u još jednu besciljnu sezonu svjesna da je kraj ovom eksperimentu blizu. Svoju šansu da grade momčad oko prvog picka su propustili, ali, umjesto da se nakon pozdrava od ere Bogut okrenu novom planu, posvetili su se stajanju u mjestu s Ellisom. Dobra stvar da su pri tome pronašli Larrya Sandersa, čija energija i dužina su im omogućili da na parket pošalju kompetentnu obranu, čime su iskoristili slabosti konferencije i izborili utješan playoff nastup.

Sve ono između, od otkaza Skilesu i manjka poteza u završnici prijelaznog roka kada su propustili nekog od igrača u zadnoj godini poput Ellisa i Jenningsa pretvoriti u neku novu vrijednost te su odradili tek onaj nepotrebni trade za Redicka koji im nije donio ni pick druge runde, nije vrijedno spomena.

THIS IS NOW

Samo Bucksi mogu promijeniti cijelu momčad i ostati jednako nezanimljivi. Izuzmemo li dva mlada visoka koja se, da ironija bude potpuna, poprilično poklapaju po talentu i stilu igre, na ovom rosteru nema igrača vrijednog osvrtanja. Ostali su bez besmislenog bekovskog dvojca, ali pri tome nisu našli ništa smisleniju kombinaciju – Ellisa su željeli zadržati, ali on nije želio njih, pa su na kraju praktički, iako ne i službeno, zamijenili dvojke s Dallasom, dok su Jenningsa uspjeli pretvoriti u igrača koji ima još manje težine kao lider na parketu.

Mayo je pokazao da može odraditi veću rolu, za Knighta je još rano reći da je promašaj, ali obojica su trenutno ispod razine talenta lanjskih startera. Uz to nepotrebno su trošili svu lovu preostalu od toga što nisu zadržali Ellisa i Jenningsa – davanje višegodišnjih garantiranih ugovora igračima zadatka poput Delfina, Pachulie i Neala samo je pokazalo koliko je uprava ovoga kluba zaglavila u nekim prošlim vremenima.

Nije sramota zaglaviti u sredini jer, kao što su Rocketsi pokazali, postoji način kako da se i iz te situacije nizom sretnih i pametnih poteza pretvoriš u ozbilljnu momčad. Pogotovo nije sramota održavati privid konkurentnosti ako se nalaziš na nikakvom tržištu s prijetnjom preseljenja franšize nad glavom.

Ali, ono što je sramota je trošiti novac uzalud na limitirane veterane i zatvoriti sebi bilo kakvu opciju manipulacije salary capom ili mladim talentom koja je neophodna u takvom kontekstu. Ako imaš GM-a koji nije u stanju skrpati roster za 35-40 pobjeda i pri tome se bazirati na mladim igračima i fleksibilnim ugovorima, onda imaš krivog GM-a, što John Hammond potvrđuje iz sezone u sezonu. Nije lako biti GM momčadi u koju nitko ne želi, za što smo i ovo ljeto imali bezbroj primjera, ali nitko ne može reći da se nije mogao sastaviti bolji roster od trenutnoga.

Pogledajte samo taj niz slučajnosti koji je doveo do ovog finalnog proizvoda – da je Ellis prihvatio ponudu i da Hawksi nisu matchirali ugovor ponuđen Teagueu, Milwaukee bi danas imao sličnu momčad poput lanjske, samo puno skuplju. Ovako su ostali s ostatcima ostataka, pokušat će to prodati kroz narativ o tome kako neke franšize jednostavno ne mogu sebi dopustiti da se ne bore zbog odnosa prema navijačima, a pri tome će jednu ozljedu Sandersa biti udaljeni od toga da završe ispod 30 pobjeda i time tim istim navijačima ponude negledljiv proizvod. Mislim, tko je ovdje lud? Pa Sixersi barem imaju mozga biti svjesni onoga što jesu, dok je u Milwaukeeu izgleda stalo i vrijeme i razum.

Što na kraju potvrđuje i trade za Carona Butlera. Zamišljam situaciju ovako nekako – Hammond gleda roster, vidi da mu fali trojka, baci pogled u laptop pod rasploživa imena i ugleda Butlera. Sljedeći potez je odlazak na net, chekira on tako statistiku, vidi 10 poena uz 38% za tricu, ime mu je poznato još iz dana Wizardsa, pa zaključi kako je to idealan igrač za zaokružiti momčad. Na stranu to što već tri sezone Butler ne može napasti obruč ili odigrati na energetskoj razini kao nekada u obrani i skoku, kao i što je do ovih solidnih šuterskih postotaka došao tako što živi u kutu kao lešinar dok drugi rade posao, bitno je da je momak lokalac (hej, kad ga dođe gledati šira obitelj barem će deset sjedala biti zauzeto) i da želi igrati u Wisconsinu.

PLUS

Sanders, Henson i hrpa tijela pod košem mogu garantirati solidnu obranu. Caron Butler iz kuta, a Mayo, Neal i Ilyasova s bokova mogu donijeti potrebnu šutersku kvalitetu da sakriju playmakerske minuse i nedostatak strijelaca u postu, pitanje je samo tko će imati koristi od raširenog reketa jer ovdje jednostavno nema kreativaca koji taj prostor mogu pretvoriti u nešto konkretno, mislim pa njihov najbolji dribler je Luke Ridnour. Brandon Knight još uvijek može postati neka light verzija Jrue Holidaya, solidan bek koji igra u oba smjera i isključivo je 3&D podrška, ali, dok se to ne dogodi, Mayo će imati prevelike ovlasti u napadu. Istok je tanak i ako se sve idealno posloži imaju šansu, ali realno ovaj projicirani napadački učinak je jednostavno preslab da bi ih održao u borbi za playoff do samog kraja – ako misle nešto napraviti, morat će gađati tricu rekordnim postotcima.

MINUS

Knight, Mayo i manjak kreatora uokolo teško da mogu garantirati smislen napad. Uostalom, kada ti je lice franšize centar koji zabija u prosjeku manje od 10 poena i uz to je bezopasan dalje od par metara od koša, ništa ne treba dodati (a bez poštenog pick & roll partnera mogao bi lako još jednom ostati ispod 10). Njih čeka još puno, puno posla i puno, puno neizvjesnosti – dok ne riješe novu dvoranu i ostanak u gradu, a zatim i ne poslože novu upravu, iluzorno je očekivati neke značajnije pomake u filozofiji građenja momčadi i prikupljanja talenta. Jer, ima jedna gora stvar od vječnog boravka u sredini, a to je boravak u sredini bez mogućnosti promjene – ovdje je praktički jedino Ilyasova veteran koji bi mogao izazvati nekakav interes, ali ni njega neće biti lako mijenjati zbog dodatne dvije garantirane godine nakon ove.