ATLANTIC

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu – dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija – sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D’Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D’Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

– takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

– Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave – Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D’Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad – lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu “mali rizik, veliki dobitak” opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice – kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa – što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

DIRTY PROJECTIONS 13/14

Konačno! Vrijeme je da se prestanemo baviti pizdarijama poput onih tko je što rekao/tvitao, tko je što radio/ne radio preko ljeta i tko je kakvu listu sastavio i posvetimo se igri. Dobro, prije toga moramo odraditi još jednu listu, onu najvažniju (ali zato ne ništa manje nepotrebnu i besmislenu) koja donosi prognozu raspleta sezone (rasplet nečega što još nije ni počelo – što postajem stariji i što više kužim stvar, da ne kažem postajem pametniji, to mi je sve jasnije koliko su ovakve priče infantilne – definitivno je 100% zanimljivije analizirati nešto što se dogodilo nego glumiti tarot vračaru s kabelske televizije) za svih 30 momčadi (šteta što Nostradamus ne živi u naše vrijeme, sigurno bi bio sportski analitičar ili barem kladioničar), nakon čega se konačno možemo posvetiti njenom veličanstvu, NBA košarci.

Kako je nekima već poznato, od prošle sezone za projiciranje rezultata svih franšiza angažirao sam sistem temeljen na IOR brojkama top 8 rotacije, što se pokazalo više nego solidnim alatom za sticanje nekakvih osnova o trenutnom stanju u ligi. Naravno, kako to već biva, za ovu sezonu pokušao sam poboljšati formulu (ili zakomplicirati ako hoćete, obzirom da će i ovako i onako odstupanja od stvarnosti uvijek biti). Tako da za ovu sezonu u obzir uzimam top 10 rotaciju za svaku ekipu i to na način da sam na tih 10 imena rasporedio sve dostupne minute.

Naravno, u obzir su uzete i trenutne ozljede (između ostalih i one Ronda i Bryanta) i mogućnost novih (npr. igrač poput Boguta ili povratnik poput Rosea gotovo sigurno neće odigrati svih 82 utakmice), što dodatno pojačava špekulacije jer nitko nema pojma koliko će stvarno minuta netko odigrati.

Novost je što nisam koristio lanjski IOR učinak već sam pokušao projicirati budući na osnovu minutaže, broja utakmica i očekivane progresije ili regresije obzirom na godine i poziciju. Jasno, držao sam se isključivo ovih mehaničkih prilagodbi jer projiciranje eventualne povećane ili smanjene učinkovitosti na temelju novog konteksta jednostavno bi bilo previše subjektivno. Npr. nema sumnje kako će Derrick Favors uz povećanu minutažu imati novu rolu i nove odgovornosti u napadu, ali tko može znati hoće li se u njima snaći i tako povećati učinkovitost ili će se pogubiti i postati manje produktivan. S druge strane nije nikakva mudrost odrediti da će igrati 10-ak minuta više, da će povećani volumen napumpati brojke i da će obzirom na godine i poziciju napraviti iskorak u kvaliteti. Stoga sam se držao isključivo ovih manje mudrih stvari.

Dakle, IOR je i dalje osnova sistema, a na kvalitetu individualnog talenta nadograđujemo momčadske elemente poput kvalitete obrane i napada te težinu rasporeda. Napadački i obrambeni učinak izračunao sam uzevši u obzir napadački i obrambeni učinak pojedinca (njih 10 koji su odradili sve minute u izračunu baze talenta) u odnosu na broj minuta provedenih na parketu (ako nekome još nije jasno, napadački učinak je broj poena koje igrač ili momčad postižu na 100 posjeda lopte, dok je obrambeni logično broj poena koje momčad ili igrač prime tijekom 100 posjeda lopte) te dobiveni prosjek uzeo za svrstavanje momčadi od 1 do 30.

Ovdje je također trebalo odraditi poneku prilagodbu i to ne samo po minutama i učincima, već i po promjeni konteksta. Npr. prebacivši Jeffersonov učinak u Bobcatse logično je očekivati kako će lani treći najgori napad lige za par poena i nekoliko mjesta skočiti prema gore, dok je isto tako logično očekivati da će Utah zamijenivši Jeffersona i Millsapa i njihovih 110.5 poena na 100 posjeda sa 105 poena Kantera i Favorsa pasti. Opet ponavljam, nitko ne zna kako će ovaj mladi dvojac reagirati, možda će biti malo bolji ili malo gori, ali potpuno je jasno da će Jazz biti lošiji u napadu.

Istu stvar sam radio i za obrane, sasvim je jasno da će Boston bez Garnetta biti druga momčad (bez njega na parketu lani su dopuštali 8 poena više na 100 napada), kao i Lakersi bez Dwighta (5 poena slabija obrana bez njega) ili Denver s McGeeom u startnoj roli (3 poena slabija obrana s njim nego s Koufosom). Dakle, tek nakon povezivanja svih ovih parametera i određivanja novih uloga mogli smo odrediti koliko će nečiji pojedinačni napadački ili obrambeni učinak biti bolji (igrati s Garnettom ili bez njega pored sebe čuda radi za vaš obrambeni učinak), što je dovelo i do konačnih rezultata koje ćete moći vidjeti kroz najavu za svaku momčad.

Logično, one momčadi koje su završile u top 10 u obje kategorije bile su one koje su već bile najbolje po talentu, ali ovo nam je pomoglo da napravimo razliku između sličnih tako što sam u odnosu na rezultate prijašnjih godina znao koliki score pojedina momčad može očekivati. Npr. ekipe koje su bile osrednje u napadu i u donjoj trećini po obrani obično bi završavale negdje oko 30 pobjeda, što je dobro služilo kao uporište da bi neki score pomakli naprijed ili nazad ovisno o situaciji. Imajući to vidu, bilo je lako odrediti koja je granica rezultata po talentu bliža, donja ili gornja.

I na kraju dolazimo do težine rasporeda – naravno da nije ista stvar biti Heat i igrati većinu utakmica na tankom Istoku i New Orleans pa se za playoff boriti u najtežoj diviziji lige. Pelicansi u startu mogu računati na dvije pobjede manje nego što talentom zaslužuju zbog činjenice da imaju 16 bitaka u diviziji (Spursi, Grizliji i Rocketsi po sistemu idu debelo preko 50, a tu je i Dallas koji također ispada kao playoff momčad), dok će Heat nadmašiti vlastite mogućnosti zbog okruženosti kramom od protivnika i nizovima laganih utakmica prema kojima će im se trening kamp na Bahamima činiti kao rad u rudniku.

Kad sve ovo zbrojimo i oduzmemo dođemo do jedne poprilično precizne slike koliko to ona može biti u predsezoni. Naravno da nikakva teorija ne može znati koji će igrači doživjeti kvantni skok i potpuno nadmašiti projekcije ili koga će sitne ozljede ili problemi kod kuće totalno izbaciti iz forme pa će odigrati goru sezonu nego što bi trebao. Također tko može znati kako će neka skupina igrača reagirati na nove sisteme novih trenera, a nije da tih promjena nije bilo previše (Sixersi bi mogli debelo nadmašiti očekivanja pokaže li se Brown genijalcem, ali bi isto tako mogli završiti i ispod 10 pobjeda odigraju li im bekovi onoliko loše koliko mogu).

Tankiranje da ne spominjem – iako ovako na prvo liga izgleda skroz solidno, s dobrom koncentracijom potencijalnih šampiona (to su uglavnom sve ove momčadi s plus 50 pobjeda) i solidnom sredinom (gomila momčadi borit će se za sedmo i osmo mjesto u playoffu u obje konferencije), dno bi moglo biti puno dublje nego izgleda obzirom da se već nakon pola sezone mijenjaju planovi pojedinih franšiza (drugim riječima, jedni Raptorsi ili Cavsi, ako zbog ozljede nekog ključnog igrača ispadnu iz borbe za playoff, vrlo lako mogu potpuno ugasiti motore i priključiti se tankiranju, što će samo povećati konto pobjeda onih najboljih).

Dakle, kada sve ovo uzmemo u obzir, dolazimo do sljedećih rezultata (uz njih pišem i razliku, pozitivnu ili negativnu, u postotcima u odnosu na lanjski score):

PLAYOFF ISTOK

1. MIAMI HEAT 60-22 (-7%)

Lagani pad koji se vjerojatno neće dogoditi kada pola momčadi na Istoku odustane od borbe i kada upadnu u neku ludu seriju pobjeda u zagrijavanju pred playoff.

2. INDIANA PACERS 55-27 (+6%)

Potpuno racionalno očekivanje (možda čak i preskromno) obzirom na novu dubinu rostera i razvoj Georgea i Hibberta. Obrana bi trebala prestati biti svemirska obzirom na hrpu igrača druge postave koji je ne igraju (i dalje top 3, ali ne toliko dobra da samo na osnovu nje stvaraju razliku), West ne može teoretski imati onaku dobru sezonu kao lani, ali napad bi sa Scolom i Grangerom trebao lakoćom završiti u gornjoj polovini što će biti više nego dovoljno da se svi negativni trendovi anuliraju.

3. BROOKLYN NETS 55-27 (+7%)

Ovo je talentom roster za 60+ pobjeda kada bi nekim čudom svi bili zdravi tijekom najvećeg dijela sezone. Nije isključeno da će tako i završiti, ali, obzirom na povijesti Lopeza (pete), Williamsa (gležnjevi), Kirilenka (leđa), Garnetta (istrošenost) i Johnsona (starost), nešto konzervativnija projekcija čini se realnijom.

4. CHICAGO BULLS 54-28 (+11%)

Desetak pobjeda plusa čini se realnim ako očekujemo spremnog Rosea, učinkovitije sporedne opcije (posebice bi život trebao biti lakši Noahu, Gibsonu i Boozeru od kojih se lani tražilo previše u napadu) i vječno granitnu obranu. Problem je što nitko ne zna koliko će Rose biti dobar – odigra li svoju najbolju košarku, a svi ostali izbjegnu regresiju (posebice Noah zbog ozljeda i Boozer zbog starosti), Bullsi mogu opet do 60. S druge strane, nastave li se problemi s ozljedama (zadnja loža prije svega) koji su Rosea mučili puno prije nego su stradali ligamenti, ovih 54 bi se mogli pokazati optimističnom prognozom.

5. NEW YORK KNICKS 48-34 (-7%)

Knicksi i dalje ostaju u sličnom kontekstu, napadački potentna momčad bez ozbiljne obrane. S tim da bi zbog regresije Smitha (što zbog ozljede, što zbog činjenice da se sezona karijere ne igra dva puta jer se tada ne bi zvala sezona karijere) i izostanka Kidda napad mogao izgubiti onu top 5 kvalitetu, a nešto bolja sezona Chandlera i Shumperta uz Martinovu podršku od prvog podbacivanja trebali bi proći nezapaženo zbog prisustva Bargnania. Uostalom, već su počele pozadinske bitke u upravi jer je valjda svima jasno da je ovaj roster dosegao svoj plafon.

6. ATLANTA HAWKS 45-37 (+1%)

Rijetko se dogodi da jedna momčad promijeni pola rostera i ostane na istoj razini, ali Hawksima bi upravo to trebalo poći za rukom. Jezgru su zadržali, a odlaskom Smitha neće ni približno izgubiti u obrani koliko će dolaskom Millsapa dobiti u napadu.

7. DETROIT PISTONS 39-43 (+13%)

Sada dolazimo do onoga zanimljivog – sistem praktički vidi čak 5 momčadi u borbi za zadnja dva mjesta u playoffu i to u rasponu od 5% učinka (Pistonsi, Raptorsi, Cavsi, Wizardsi, Bucksi), što znači da doslovno dva loša tjedna ili jedna lakša ozljeda ključnog igrača mogu biti razlika između doigravanja i lutrije. Osobno, nemam pojma koji bi stav zauzeo jer mi ni jedna od ovih ekipa ne ulijeva povjerenje i sve imaju podjednak broj otežavajućih i olakotnih okolnosti, stoga ću mirne duše prepustiti sistemu da bira. A on bira Detroit prvenstveno na račun poboljšane obrane (top 15) i razvoja mladog dvojca pod košem. Nije čudo da dodatkom Smitha i Jenningsa napad ostaje jednako jalov kao lani, ali u gore spomenutoj konkurenciji (sve navedene momčadi završile se u donjoj trećini po napadačkom učinku osim Raptorsa koji su – 18.) i takav napad bit će više nego dovoljan za ostati konkurentan.

8. TORONTO RAPTORS 38-44 (+4%)

Kao što sam maloprije spomenuo, Toronto će imati nešto bolji napad od konkurencije, ali i to je upitno i ovisno o tome koliko će vremena na parketu provoditi grozomorna kombinacija Gay-DeRozan (ne postoji taj sistem koji s dva takva swingmana može biti učinkovit u modernoj košarci). Uglavnom, sa što više Novaka i napretkom Rossa trebali bi se održati negdje oko sredine (lani su bili 14.) što bi uz napredak obrane trebalo biti dovoljno. A do toga će doći – više nema rupe u vidu Calderona, svuda uokolo su atlete, Valanciunas će napraviti korak naprijed taman koliko treba, plus ne zaboravimo da je Casey, prije lanjskog pada u donju trećinu, iz Raptorsa izvukao prosječnu ligašku obranu u lockout sezoni.

LUTRIJA ISTOK

9. WASHINGTON WIZARDS 37-45 (+10)

Zdravi Wall i godinu iskusniji Beal bi trebali donijeti ovaj popriličan rezultatski napredak, obrana bi trebala ostati u gornjoj trećini usprkos tome što je teško očekivati još jednu onakvu sezonu od Okafora (koji je već ozlijeđen) i Nenea (koji je odigrao sjajno u sredini relativno zdrav), ali napad će teško ozbiljnije iskoračiti s dna što znači da im je playoff daleko od garantiranog. Osim ako Wall ne postane super učinkovit, a Beal granični all-star strijelac. Za to je ipak još previše rano, ali bit će u borbi i imaju šansu, što lani nije bio slučaj.

10. CLEVELAND CAVALIERS 35-47 (+4%)

Još jedna momčad koja napreduje, ali nekako nedovoljno brzo. Omiljena igra ovoga ljeta zasigurno je odrediti minute Bynumu, što otprilike ima smisla kao i igrati lutriju i očekivati dobitak (stavio sam 41 utakmicu s 80% učinka, ne pitajte zašto i kako sam došao do toga). Osim ako Irving ne eksplodira, što nikada nije lako kada nemate barem jednog rasnog suigrača, ovo će i dalje biti kilav napad na granici lošega i prosječnog, a obrana neće dovoljno napredovati da sakrije sve nedostatke rostera. Varejao na više utakmica će pomoći, kao i novi stručni štab, ali daleko je tu išta od sigurnoga osim činjenice da će Irving opet biti all-star. Osobno bi ih gurnuo u top 8 samo zbog maloga, ali, kao što rekoh, taj izbor stvarno ne bi imao čime argumentirati tako da prepuštam sve pametnijima od sebe.

11. MILWAUKEE BUCKS 34-48 (-5%)

Jennings i Ellis su bili naj-neučinkovitiji bekovski dvojac u ligi, ali njihov revolveraški stil bit će mila majka prema bezidejnosti Knighta i Mayoa, što će Buckse od lošeg napada pretvoriti u grozan. Obrana pak ostaje na solidnoj razini zbog Sandersa, s potencijalom da postane top 10 zbog Hensona.

12. CHARLOTTE BOBCATS 29-53 (+9)

Pristojan korak naprijed za franšizu čiji roster konačno poprima nekakav smisleni izgled. Obrana će i dalje biti katastrofa (sistem ih uvjerljivo vidi zadnjima zbog činjenice da će Big Al svoj negativni učinak parkirati u reket na 36+ minuta po utakmici), ali napad bi trebao krenuti prema gore – nema tu idealnih opcija, ali temelji za ozbiljnu unutar-van igru svakako postoje.

13. BOSTON CELTICS 28-54 (-17%)

Kao da rebuilding bez Garnetta (čiji izostanak sam je dovoljan da obrana iz vrha padne na dno prije nego smo uopće uračunali da na ovom rosteru nitko nije sposoban igrati peticu) i Piercea (vrijedi isto za napad, tko će sada riješavati stvari kada sat bude na 20 sekundi, Jordan Crawford?) nije dovoljno težak, Rondo je out (očekivano i razumljivo, u obzir sam uzeo pauzu do Nove Godine iako je moguća i opcija ranijeg ili još više kasnijeg povratka), što znači da će Brad Stevens doslovno imati vatreno krštenje. Najgore od svega, na ovom rosteru ima solidnih igrača, ali problem i jeste u tome što su svi solidni, nitko nije onaj koji će vući. Uhvate li preko 30, Stevens je napravio čudo i položio ispit s peticama.

14. ORLANDO MAGIC 22-60 (+3%)

Napredak! Šalu na stranu, u drugoj godini višegodišnjeg plana – sve ide po planu.

15. PHILADELPHIA 76ERS 17-65 (-20%)

Prognozirati njihov rezultat stvarno je besmisleno obzirom da ni na početku trening kampa nemaju riješeno još pola rostera. Imaju sreću da igraju na Istoku jer bi u protivnom teško uhvatili više od 10 pobjeda. Mislim, svaka čast na ekspresno i profesionalno odrađenom rebuildingu, ali ovakvim momčadima bi stvarno trebalo zabraniti da sudjeluju u lutriji i jednostavno im dodijeliti četvrti pick.

PLAYOFF ZAPAD

1. SAN ANTONIO SPURS 58-24 (0%)

Poznavajući Popa, bit će kroz sezonu dovoljno prilike za odmor, tako da ovaj rezultat može biti i niži, samo kako drugačije nego kao moćnu opisati momčad koju sistem projicira kao top 5 i u napadu i u obrani? Opet govorimo o šampionskom materijalu, s napadom boljim nego godinu ranije i jednako kvalitetnom obranom koja je shvatila da je najbolji način za braniti eksplozivne pick & roll napade zonsko zatvaranje reketa. I da, taj napad će biti učinkovitiji iako očekujemo regresiju od Parkera (malu, ali ipak regresiju) i iako nigdje u blizini nema solidnog back-up playa. Hoćemo li ih se ikada riješiti?

2. LOS ANGELES CLIPPERS 57-25 (+2%)

Dobra vijest – sistem ih projicira kao najbolji napad lige, bolji čak i od Thundera i Heata. Loša – obrana će biti gora nego godinu ranije pod Del Negrom (nema dovoljno visokih, bokovi su i dalje propusni). Tu na scenu stupa Doc i njegov stručni štab. Sretno s tim.

3. OKLAHOMA CITY THUNDER 56-26 (-5%)

Čak i ovaj “poboljšani” sistem ne vidi OKC preko 60, što samo još jednom naglašava da IOR ne pogađa stvarnu vrijednost ovih najboljih igrača (drugim riječima, James i Durant su još bolji i još udaljeniji od ostatka lige nego što im sistem daje kredit). Durant radi takvu razliku na parketu da čak ni izostanak Westbrooka (računao sam do Božića) ne skida više od dva poraza. Uglavnom, problemi s dubinom, prije svega zbog izostanka Martina koji je lani bio fenomenalan u regularnoj sezoni, utjecat će na napad, ali obrana bi trebala napredovati kako Durant napreduje kao all-round sila. Jasno, tu se sada postavlja pitanje koja je granica pucanja za čovjeka koji će izgleda morati istovremeno razigravati, zabijati i braniti, ali to ostavimo za neku drugu priliku.

4. HOUSTON ROCKETS 54-28 (+11%)

Poprilično dobar skok za momčad koja nema riješenu rotaciju dalje od petorke, ali tako vam je to kada imate igrača koji sam može nositi prosječan napad i igrača koji sam može nositi prosječnu obranu. Posložite oko njih čunjeve i imate priliku zaigrati playoff košarku, a kamoli ako imate taman talenta da budete top 10 i u napadu i u obrani (a upravo će skok u ovom potonjem lansirati Rocketse među izazivače).

5. MEMPHIS GRIZZLIES 53-29 (-4%)

Nakrcani su pod košem što garantira još jednu vrhunsku obrambenu sezonu (sistem ih bez konkurencije stavlja na prvo mjesto naj obrana sa za cijeli poen boljim učinkom od drugoplasiranog), a novi trener će valjda konačno složiti rotacije u napadu dovoljno bistro da iz ovog rostera izvuče barem prosječan učinak. Još jednom vrebaju iz sjene.

6. GOLDEN STATE WARRIORS 45-37 (0%)

Doveli su Iggya i Bogut bi trebao odigrati više utakmica, ali nema napretka? Ima, obrambeno će se naći pred vratima gornje trećine, ali sistem očekuje napadački regres. Što je kod isključivo šuterskih momčadi moguće, osim ako Curry i Thompson stvarno nisu najbolji šuterski dvojac svih vremena. Uglavnom, najvažnije je da su poboljšanom obranom i potezima koje su vukli ovoga ljeta izgradili dovoljno čvrstu zaštitnu mrežu zbog koje playoff ni u kojem slučaju ne bi trebao doći u pitanje, pa čak ni ako napad podbaci.

7. DALLAS MAVERICKS 42-40 (+1%)

Više Dirka, bolji bekovi (Ellis je uvijek upitnik, ali ne može biti manje učinkovit od Mayoa, dok je Calderon ogroman plus u napadu za njihov sistem) i eto napada opet u top 10. Obrana je uvijek upitna, ali nema razloga da potone na dno – Carlisleova zona je i lani dala podnošljive rezultate, može i ove sezone s kombinacijom Dalembert-James-Wright. Uglavnom, s Mavsima počinje i borba mediokriteta na Zapadu za posljednja dva playoff mjesta. Ne toliko gusta kao na Istoku jer uključuje “samo” četiri momčadi (uz Dallas tu su još Portland, Denver i Minnesota), ali svakako zanimljivija – mislim da nije nikakvo otkrivanje tople vode reći da bi svaka od ovih momčadi na Istoku bila siguran playoff sudionik.

8. DENVER NUGGETS 41-41 (-20%)

Teško je reći koliko zamjena Karla novim trenerom može utjecati na učinak u napadu obzirom da velik dio talenta ostaje, ali sa popriličnom sigurnošću možemo reći kako će lani izuzetna obrana Denvera nestati. Faried i McGee će možda napredovati, ali obzirom na lanjske očajne igre kada god su bili zajedno na parketu teško da će donijeti sigurnost u zadnju liniju, dok će gubitak Iguodale ostaviti rupu na boku. Zadrži li Shaw presing i tako nastavi koristiti domaćinski parket, obrana Nuggetsa neće potonuti na dno, ali teško da će biti prosječna. Napad će također nazadovati, posebice bez Gallinaria (do siječnja), ali sistem vjeruje kako će dvije petorke i dalje biti najveći plus Denvera. Prednost pred Blazersima su dobili zbog nešto lakšeg rasporeda i za mrvicu boljeg učinka u oba smjera iako im je score identičan. Osobno pak vjerujem da onakav uragan kakav je prošao kroz urede Nuggetsa ovoga ljeta mora ostaviti traga i na momčadi – ne krenu li dobro u sezonu i ne uspije li Shaw od McGeea napraviti barem 10% onoga što je napravio od Hibberta, kemija bi se mogla toliko uzburkati da rezultatski pad učini još drastičnijim od ovih već brutalnih 20% minusa.

LUTRIJA ZAPAD

9. PORTLAND TRAIL BLAZERS 41-41 (+10%)

Kao što score kaže, bitku između Denvera i Portlanda doslovno bi moglo odlučiti bacanje novčića (razlog zbog kojega ću njihove međusobne divizijske dvoboje pratiti s posebnom pažnjom). Blazersi su napravili dobar posao tijekom ljeta, pojačali su se pod košem i složili klupu, ali to im još uvijek nije dovoljno da bi obrana isplivala iz donje trećine. Mislim, popravit će se i obrana, pa čak i već solidan napad, ali jednostavno takav je život na Zapadu – s jednim od najtežih rasporeda u ligi teško je ostvariti sve svoje potencijale. Iako navijam za njihov ulazak u playoff jer smatram da imaju stvarno dobru jezgru (što i nije nemoguće ako napad podignu s top 10 na top 5 razinu), bit će zanimljivo vidjeti što će se iduće ljeto dogoditi s Aldridgeom nakon još jednog eventualnog neuspjeha.

10. MINNESOTA TIMBERWOLVES 40-42 (+11%)

Zdravi Kevin Love donosi ozbiljan napredak, ali slaganjem momčadi oko njega i Martina obrana teško da može ponoviti lanjsku razinu. Sistem čak ne vjeruje da će napad biti nešto posebno usprkos odličnoj realizatorskoj jezgri Love-Peković-Martin – šuterske rupe na jedinici i drugom boku (Budingera sam po defaultu stavio out do siječnja, iako je pitanje u kakvom će uopće stanju biti nakon dvije duge, prisilne pauze), kao i tanka klupa, veliki su minusi na ovako konkurentnom Zapadu. Šansu imaju, ali trebat će im i puno sreće, posebice po pitanju zdravlja, što nikako nije dobra vijest obzirom na sklonost Lovea, Pekovića i Martina dužim pauzama (svi su projicirani između 60 i 70 utakmica, a Martin je gotovo osuđen na jednu pauzu nakon što je lani odigrao netipičnih 77 utakmica zbog smanjene role u Oklahomi – s povećanjem minutaže, trebale bi se povećati i šanse da se ozljedi).

11. NEW ORLEANS PELICANS 32-50 (+6%)

Iako im sistem prognozira napredak, ovaj score zvuči brutalno loše za momčad koja je preko ljeta uložila toliko novca u pojačanja. Ali, stvar je jasna – Pelicansi i dalje nemaju čovjeka koji može zatvoriti sredinu obrane dok čekaju da Davis stasa u nositelja igre, a gomilanje neučinkovitih napadača koji isključivo gomilaju brojke kroz volumen, a ne učinak, nikada nije dobar put ni prema uspješnom napadu (dapače, trebali bi čak biti slabiji nego lani bez pick igre Vasqueza i Lopeza). Nešto bolju obranu gradit će oko Holidaya i iskusnijeg Davisa, ali s uvjerljivo najtežim rasporedom u ligi neće im biti lako ni prismrditi borbi za playoff. Obzirom na uloženo, to bi vrlo lako moglo značiti da će trener platiti glavom, iako je on najmanje kriv za ovakav smjer franšize.

12. SACRAMENTO KINGS 32-50 (+5%)

Da li je ovo sezona u kojoj će Kingsi konačno dohvatiti 30 pobjeda? Novi trener nije čudotvorac i teško je vjerovati da s ovakvim rosterom može značajnije popraviti rupe u obrani, ali mali progres na toj strani parketa uz prosječan napad bit će dovoljan za ostvarenje pomaka, makar i minimalnog.

13. UTAH JAZZ 31-51 (-15%)

Ovo se čini kao optimističan score, ali Jazz će usprkos svim slabostima u napadu završiti s prosječnom obranom nakon dugo vremena, što će im omogučiti činjenica da minute rupa poput Jeffersona i Millsapa dobivaju Favors i Kanter. Raspored je užasno težak, ali ništa lakše neće biti ni svim onim momčadima koje slete u Salt Lake, jedinu dvoranu u ligi uz onu Denvera koja stvarno donosi opipljivu prednost zbog nadmorske visine.

14. LOS ANGELES LAKERS 30-52 (-18%)

Odlazak Dwighta će ionako kilavu obranu baciti na koljena, a kad dodamo da ni Kobea neće biti do siječnja, jasan je pesimizam. Štoviše, ovaj rezultat se čini čak i pozitivnim u takvom kontekstu, ali sistem očekuje bolje sezone od Nasha i Gasola (prvenstveno zbog boljeg zdravlja, a zatim i zbog činjenice da onakvi padovi jednostavno nisu normalni za igrače takve klase, osim ako im nije istekao rok – u tom slučaju progresije neće biti i možete slobodno ovaj score smanjiti za još deset pobjeda), samim time i još jednu podnošljivu napadačku sezonu D’Antonieva stila igre.

15. PHOENIX SUNS 22-60 (-4%)

Završit će u donje tri momčadi i obrambeno i napadački, što je znak da su na dobrom putu (za rebuilding). Neminovni odlazak Gortata mogao bi obranu učiniti još lošijom, a Hornacekova filozofija i igra s dva brza combo beka mogli bi poboljšati napad, ali ništa od toga neće promijeniti stvarnost – ovo je loša, loša momčad.

U22

Trening kampovi počinju, projekcije za iduću sezonu se već dobrano slažu, ali to ne znači da nemamo vremena za još jednu nepotrebnu listu. Ovaj put su na tapetu mladi talenti, točnije Krehi i meni je namjera osvrnuti se na najbolje mlade igrače i njihov potencijal te ih posložiti po njemu (drugim riječima, netko koga projiciraš s nizom all-star nastupa u skoroj budućnosti ima prednost pred nekim koga vidiš kao solidnu treću opciju makar ovaj potonji trenutno imao važniju ulogu u ligi). Uvjet je samo da udovoljavaju dvama zadanim kriterijima:

– moraju još uvijek biti pod rookie ugovorom (nebitno što su potpisali nove ugovore jer isti stupaju na snagu tek dogodine)

– moraju biti rođeni najkasnije 1.1.1990.

To znači da neki igrači na rookie ugovorima poput Evana Turnera (rođen 1988.) ili Erica Bledsoea (rođen 1989.) ne ulaze u konkurenciju, što naravno ne znači da i njih ne čeka još itekakav razvojni put, već da je namjera bila koncentrirati se na one najmlađe koji često bivaju i oni najkvalitetniji (a i smanjiti bazen iz kojega se bira). Između nekih 80 imena trebalo je izabrati njih 22 i onda ih posložiti kako srce kaže – za razliku od standardnih lista, ovdje nema previše statistike već je sve bazirano na eye testu i osjećaju.

Kako subjekt ne može biti objektivan, odustali smo od prosjeka i radije imamo dvije paralelne liste kako bi kroz odbrojavanje vidjeli koliko se “istine” u očima promatrača poklapaju. Pa tako saznali tko je od aluminija, a tko od kevlara među NBA klincima.

OTPISANI

KREHA: Za početak je red spomenuti imena koja nisu upala među 22 odabrana, odnosno koja su do zadnjeg trena bila u razmatranju. Mlađi Teague je došao u pravu situaciju u Bullsima, nešto kao NBA predškolu nakon što je prerano napustio faks. Sada se uči vrijednostima igre u ponajboljoj NBA obrani i za par sezona bi lako mogao izrasti u playa kojeg će svaki trener poželjeti.

Sullinger je laganim prelaskom u profesionalce pokazao po tko zna koji put da staž na collegeu nije za baciti ako ga shvatiš kako treba. Jedino mi se čini da je rookie sezona ogledalo buduće karijere – borbeni vrhunci prošarani teškoćama s leđima.

Averyu Bradleyu će ubitačna obrana donijeti barem tri ugovora i masu isfrustriranih protivničkih playeva. Nitko ne davi u obrani kao Avery. Nitko.

Jenkins je šuter koji bi mogao ostvariti odličnu karijeru tricaša s klupe kakav je potreban svakoj iole konkurentnoj momčadi. Obrana? Obrana i zaštita?

Xavier Henry ima vjerojatno posljednju priliku za miran nastavak NBA karijere, mora proširiti svoj mid-range game na druga polja kako bi osigurao mirovinu. Ako mu usporedimo šuterske brojke s razvikanijim kolegom s Kansasa, Ben McLemorom, vidljivo je da su gotovo identične. I onda kako to da je McLemore projiciran kao novi Ray Allen, a Xavier je nakon tri godine tek rezerva Nick Youngu?

Smršavši preko ljeta kako bi igrao više na trojci, Derrick Williams je učinio možda i ključni korak u smjeru da konačno definira svoju ulogu u NBA. Od prošle sezone mi je ostao urezan njegov teleći pogled i izgubljenost na oba kraja terena. Obzirom na najnovije Budingerove probleme s koljenom valjda je konačno došlo vrijeme za sazrijevanje i bitniju ulogu na parketu kako bi opravdao drugi pick drafta i vratio u sjećanje slike onog svestranog igrača kojeg smo s guštom pratili na collegeu.

Thomas Robinson, tako mlad, a već toliko puta trejdan. Ako bude slušao LMA, zavoljet će ga cijeli Portland i imat će karijeru uber-šljakera.

Fournier je pokazao iskrice zanimljive igre, a budućnost će mu dosta ovisiti o tome koliko će konstantno zabijati tricu i pomoći širenju reketa dok se Gallo ne vrati.

GEE: Alec Burks mi je bio osvježenje u rookie sezoni, ali lani je izgledao potpuno jednako, što nikada nije dobar znak za dvojku – oni obično naprave značajan iskorak jednom kada shvate koliko su bitni kondicija i koncentracija za igrati drugog beka. Burks je više kreator s klupe, ne vidim ga kao nekoga tko može ispuniti rolu šutera ili stopera, dakle nekako mi se čini osuđen na ulogu s klupe i u idućim godinama.

Derrick Williams, čovječe, siguran sam da se negdje u njemu još krije onaj fajter s Arizone, samo izgleda da se to prokletstvo tweenera teško može tek tako razbiti, osim ako nisi stvarno ekstra-ekstra talent. Vidjet ćemo hoće li mu prelazak na perimetar koristiti, osobno sam skeptičan i vidim ga više kao iskru s klupe pod košem.

Kemba Walker je dokazao da može igrati u ligi, teško da može biti zvijezda, ali ne vidim razloga zašto ne bi godinama trpao, bilo kao starter, bilo kao šesti igrač.

John Jenkins ima sve potrebno da postane solidna startna dvojka ili barem specijalist za tricu. Ultra light verzija Kylea Korvera od kojega ima priliku i učiti iz prve ruke.

Tristan Thompson ima par poteza pod košem, trudi se u obrani i skače. Nije mi baš materijal za startera, ali za rolu prvog visokog s klupe apsolutno je kvalificiran.

Nikola Vucevic bez problema može biti starter u ozbiljnom klubu u roli poput one koju je Kosta Koufos imao u Denveru, ali mislim da teško može biti stup u sredini kao što to mogu biti mladi euro centri Raptorsa i Jazza koji su upali među 22.

Terrence Jones može biti stretch igrač i trebao bi dobiti šansu to i dokazati.

Sullinger će, izbjegne li probleme s leđima, što je veliko ako, zasigurno godinama biti solidan back-up visoki.

22

K: U Sunsima se Kendall Marshall nema šanse nametnuti pored Dragića i Bledsoa. Stoga preostaje jedino se nadati nekom mini trejdu koji bi ovog sjajnog asistenta poslao negdje na kaljenje ne bi li postao rasni rezervni playmaker. U usporedbi s likovima poput Patty Millsa, Kendall Marshall se doima kao čisti Bentley.

G: Tu sam stavio Terrencea Rossa, vjerujem da njegova kombinacija fizikalija i šuta može poslužiti u pravoj situaciji i da može biti starter u ligi. Uostalom, to ćemo saznati uskoro, u drugoj godini će sigurno igrati bolje za razliku od prve gdje je šok za većinu rookiea prevelik. Rijetki mogu tek tako izdržati prelazak iz NCAA konkurencije u NBA, a iz nekog razloga to posebice teško polazi za rukom swingmanima koji su na sveučilištu uglavnom igrali bez lopte u strogo kontroliranim akcijama koje se, logično, u novom kontekstu gube – igrač je bačen u vodu pa nek sam skuži koliko dobro može plivati. Ukratko, prvo se treba dokazati kao šljaker da bi imao šansu biti i ozbiljna opcija, a kako je Ross šljaker, mislim da neće biti novi Langdon ili Respert, da spomenem samo neke od legendarnih lutrijskih promašaja kada su dvojke u pitanju. Neće doduše biti ni all-star klasa, ali uloga specijalca poput prethodnika na Washingtonu Pondextera ili Sefoloshe njegov je minimum.

21

K: Bobcatsi mogu ući u glavu i najčvršćima. Kidd Gilchrist je ovo ljeto proveo radeći na šutu vjerovatno svjestan da želi postati nešto više od novog Tony Allena. Njegov sjajan dugi ulaz, motor i srce ratnika su zaslužili bolju sredinu za prve godine razvoja.

G: Ovdje sam ugurao još jednog beka-šutera, Jeremya Lamba. Odlaskom Martina prilike će biti, a teško je vjerovati da je Lamb barem djelomično neće iskoristiti. Naravno, niti ima talent Martina niti iskustvo, ali solidne fizikalije i solidan napadački arsenal, od kvalitetnog driblinga, prvog koraka do šuterske forme, obećavaju doprinos, jednoga dana možda i dostizanje Martinove lakoće zabijanja iz spot up situacija.

20

K: Prekvalificirani vodonoša, to je Harrison Barnes. Imao je sreće doći u dobru sredinu i dovoljno pameti odmah se prilagoditi i dati doprinos momčadi u prljavijim segmentima igre. S njim na četvorci Warriorsi će igrati ultimativni Nellie-ball od kojeg će Don odmah dobiti leptiriće u svom viskijem natopljenom trbuhu.

G: Morao samo ubaciti Moa Harklessa, momak je predobar atleta da bi prošao neiskorišten u NBA. Kao rookie bio je totalno izgubljen, ali to ga nije sprječavalo da trči, skače i leti na sve strane. Ta energija koju već sada kvalitetno koristi u obrani za sada je više nego dovoljna, a uvijek postoji šansa da doda šut i shvati što treba raditi u napadu osim zakucavanja u kontrama. Također, ono što mi se sviđa je da nema ega, svjestan je da nije strijelac i to uopće ne pokušava biti, što je rijetkost kod mladih NCAA zvijezda koje po dolasku u ligu obično koriste svaku priliku da uzimaju loše šuteve. Uglavnom, Magic u njemu ima člana jezgre dok god ne budu očekivali više od podrške. Igrač minimalno u rangu Trevora Arize ili Coreya Brewera.

19

K: Dug,tanak i spretan, John Henson u ovom trenutku liči na srednjoškolca koji je zalutao na veteranski hakl. Još nekoliko sezona će morati trpiti udarce, ali, kada počne uzvraćati, Bucksi će u njemu i Sandersu dobiti nevjerovatan tandem čuvara obruča. Bilo bi super kad bi ih netko nagovorio da se natječu tko će prije postati kvalitetan šuter s poludistance.

G: Klay Thompson ima solidne all-round predispozicije, ali očito je kako u ovom kontekstu od njega nitko ne očekuje ništa više od toga da stoji na perimetru i šutira trice. I to je ono što će raditi veći dio karijere.

18

K: Uz Currya i Paul Georgea, Kawhi Leonard je najljepša individualna priča prošlosezonskog playoffa. Igra na oba kraja terena je ravnomjerno dobra, razvio se u dobrog šutera, a najfascinantnija je lakoća zabijanja onih najzeznutijih šuteva ravno s 3 metra koje ne znaš bi li položio, floatao ili pucao. Spuštanje lopte na pod je prepreka da bude kreator i zamjena za Manua, ali i ovako su Spursi odnijeli još jednu pobjedu.

G: Ponekad se šokiram kada skužim koliko je Rubio mlad, imam osjećaj da ga gledam već skoro desetljeće. Što je u neku ruku i otežavajuća okolnost u ovom izboru jer nakon svih ovih godina teško mi je zamisliti ga kao kompletnog igrača. Njegova energija je zarazna, stil igre još i više, ali bez rasnih fizikalija i bez šuta teško je biti top igrač. Odlična pratnja svakako, ali pored njega će uvijek trebati dvije-tri bolje napadačke opcije da se momčad kotrlja. Jedan Jason Kidd, na kojega Ricky konstitucijom i stilom igre malo i podsjeća, uvijek se mogao osloniti na druge aspekte igre da sakrije slabosti u realizaciji, ali Rubio nije ni skakač ni obrambeni igrač u takvom rangu, ma koliko se trudio biti.

17

K: Jo Val. Planina koja zna igrati na oba kraja terena, mekano u napadu i čvrsto u obrani. Bravo Litva, po tko zna koji put. Jedan od rijetkih ulova iz Colangelo ere koji ima itekako smisla.

G: Barnes je solidan, nije superstar kakvim je najavljivan kada je dolazio na UNC, ali da je kompletan košarkaš je, što se itekako dobro vidjelo lani u playoffu. I što bi se trebalo i dalje vidjeti u napadačkim opcijama krcatim Warriorsima – Barnes nikada neće nositi svoju momčad, ali kao treća opcija je prekvalificiran, to nikako nije loše, posebice ne za njegov učinak. Malo fizikalijama i spot up kvalitetama podsjeća na Michaela Finleya, što je visina koju bi mogao dohvatiti.

16

K: Školski primjer kako od sjajne college karijere napraviti prijelaz u profiće tako što se non-stop prilagođavaš situaciji oko sebe. Hayward je u ligu došao kao šuter i nositelj igre, a sada je polivalentni oslonac jedne od najzanimljivijih mladih ekipa.

G: MKG u ovom trenutku nije strijelac kao Barnes i možda nikada i ne bude, ali njegova energija i fizikalije su već sada dojmljivi. Borbenost u reketu i snaga u kombinaciji s eksplozivnim prvim korakom napravit će od njega vrhunsku treću opciju, a ostavljam moguću i opciju da se pretvori u drugu bananu ako ikada sredi tu drvenu ruku. Uglavnom, teško će biti novi Iguodala, ali moćnija verzija Geralda Wallacea? Apsolutno.

15

K: Zahvaljujući politici OKC-a imali smo ga prilike vidjeti samo na kapaljku u konkurenciji velikih, ali nekako sam uvjeren da Jeremy Lamb s kombinacijom dužine, šuta i tehnike mora postati barem vrhunska treća opcija u šampionskoj ekipi.

G: Hayward je pravi all-round košarkaš, sposoban ne samo zabiti servirano već i odraditi dio playmakerskog posla. Jazz tako u njemu ima drugog playa, B opciju u napadu i maskotu, što više tražiti. Kombinacijom šuta, ulaza i osjećaja za igru podsjeća na Mikea Millera, iako nije takav atleta. Ali, definitivno zaslužuje ultimativni kompliment – he play’s like a brother.

14

K: Svi su ga upoznali jer atraktivno završava kontre, ali Ross je u stanju pružiti puno više prvenstveno u smislu all round igre koja počiva na kombinaciji fizikalija i izvrsnog šuta. S ta dva aduta čeka ga svijetla, možda čak i All Star karijera. U drugoj sezoni je cilj izboriti minutažu i pokazati koliko je efikasniji od kolege s osmocifrenim ugovorom koji igra na istoj poziciji. Da, Terrence Ross je toliko dobar.

G: Lillard je zaslužio titulu rookiea godine, a sada bi u još boljim Blazersima trebao nastaviti igrati ulogu graničnog all-star strijelca na poziciji jedinice. Nije Chris Paul, nije ni terijer u obrani, ali zabija kako i kada poželi, donoseći istovremeno i kreaciju i realizaciju, što je za sporednu opciju fantastično. Uglavnom, mali u sebi ima dozu combo klase Stepha Marburya i Stevea Francisa, ali uz to ima i razum i poniznost te ne mora biti u centru pažnje, što mu garantira duže trajanje od obojice.

13

K: John Wall pored kilavog šuta (osim s lijevog lakta, tamo mu izgleda dobro leži) mora naučiti prebaciti u nižu brzinu kako bi što manje lopti završilo u gledalištu što je proces koji je počeo krajem prošle sezone. Impresivna brzina mu je najveće oružje, ali prečesto i najveći neprijatelj. Kad posjeti Yodu i konačno se riješi tih demona, fanovi Bulletsa će imati prilike gledati top 5 playmakera lige.

G: Enes Kanter ima potencijal biti zvijer u postu, posebice skakački. Kao obrambeni korektor nikada neće biti u rangu s rasnim peticama, ali tu je ionako Favors. Imati peticu koja može zabiti 1 na 1 kada god poželi je apsolutna rijetkost i zato Enes potencijalno može biti još bolji od ove pozicije na koju ga stavljam prvenstveno zbog još nedefinirane role. Nema idealnu visinu kao jedan Brook Lopez da samo zabija preko koga god poželi, ali zato je puno žilaviji skakač i uz to ima masu za gurati se. Kažem, samo je upitno može li odraditi posao petice ili će morati biti neka verzija old school četvorke?

12

K: Elitni šuter i solidan razigravač u idiličnoj situaciji, to je opis Damiana Lillarda. Nalazi se u momčadi u kojoj nije prva opcija, ali je vrlo bitna karika tako da je napredak na svim poljima praktički neminovan. Plafon je obzirom na četiri godine faksa blizu, ali je za većinu konkurenata nedostižan, ako je suditi po prvoj sezoni. Blazersi će s njim za kormilom igre svakako malo lakše zaboraviti na Roya.

G: Valanciunas je Enesova suprotnost, ne vidim od njega previše toga u napadu, ali obrambeno može biti kvalitetan zapovjednik oko kojega se može izgraditi kvalitetan sistem. Nešto kao manje talentirana verzija Boguta.

11

K: Drummond. Vanserijske fizikalije mu omogućuju da se unatoč ogromnom tijelu s lakoćom kreće po terenu. Slobodna vjerovatno neće nikada riješiti do kraja kao ni Dwight, ali sve ostalo je na mjestu tako da bi pad do devetog picka prve runde mogao biti jedan od većih draft misterija u nadolazećim godinama.

G: Ne sumnjam da će s vremenom John Wall prestati biti Rondo 2.0 i da će popraviti šut iz vana, ali sumnjam da će se to ikada dogoditi do te mjere da postane kompletan igrač. Bek bez šuta, ma koliko sjajan atleta bio, ne može biti temelj, a kako Wall ipak i kreatorski i fizikalijama za dlaku pada ispod klase Rosea i Westbrooka, sumnjam da će ikada biti išta više od odlične treće opcije, solidne druge i graničnog all-stara. Drugim riječima, ugovor koji su mu Wizardsi dali vjerojatno je pretjeran, iako opravdan obzirom na kontekst. Nažalost, dvojac Wall-Beal trebat će ipak još nešto osim vlastitog talenta da se ubuduće suprostavi mladim duetima poput ovih Pistonsa ili Jazza koji, barem na mojoj listi, imaju debelu prednost.

10

K: Dojma sam kako je prošlo sto godina od onog trejda s Njetsima i kako Favorsov talent nikako da se realizira. Ovo je sezona istine. U najgorem slučaju Kanter će imati svog Oakleya.

G: Kawhi Leonard je već sada dokazana klasa, igrač koji idealno zaokružuje nositelje poput Parkera i Duncana. Iako je izrazito mlad i izrazito talentiran, u njemu ipak ne vidim putanju koju ima George iz razloga što nema onaj šutersko-kreativni gen, pa ni drskost, potrebnu za razviti se u ozbiljniju opciju. Ali, za ulogu vodonoše je prekvalificiran i trajat će godinama kao bolja verzija Iguodale, ne toliko dobar kao playmaker, ali puno bolji šuter.

9

K: Od kada sam ga prvi put vidio kako igra Monroe je zadobio moje simpatije. Valjda zato što se po terenu ne kreće kao visoki igrač već kao košarkaš. Djeluje kao dobar kolega, u igri mu je momčad na prvom mjestu iako mu lakoća s kojom barata loptom daje puno pravo da sam završi koju akciju više. Što više razmišljam o paru Drummond – Monroe sve mi je teže shvatiti suvišni potpis Josh Smitha.

G: Možda previše pažnje posvećujem njegovim fizikalijama i atleticizmu, a premalo sirovoj igri u napadu, ali nekako imam osjećaj da će John Henson biti savršen visoki za trenutni stil u kojem ide NBA košarka, stil u kojem je pokretljivost zadnje linije nužna ako mislite imati top 5 obranu i povećati si tako šansu za naslov. Na tom dijelu parketa Henson bi mogao imati isti utjecaj na igru kao Anthony Davis. Kada doda još šut s poludistance i nauči dolaziti do laganih koševa, bit će i solidan napadač, jasno ne kompletan igrač kao Davis, ali najbolja moguća kopija, nešto kao miks Noaha i Gibsona. A kad sam već kod njih dvojice, recimo da bi Henson i Sanders mogli za nekoliko godina na Istoku biti ono što je spomenuti dvojac trenutno, apsolutni ključari reketa.

8

K: Kanter. Mekoća kojom igra oko obruča silno podsjeća na light verziju Yao Minga. Stavivši ga u par s zvijeri poput Favorsa, Jazz je ubo zlato zbog kojega će malo tko plakati za prethodnim tandemom visokih. Najveći izazov, kao i većini mladih igrača, je sve one vrline iz druge četvrtine prenijeti na cijelu utakmicu.

G: Beal ima sve predispozicije biti konkurent Hardenu za najbolju dvojku u ligi kada Kobe i Wade ujašu u zonu sumraka. Razlog zbog kojega mislim da će to i biti, usprkos tome što je dvojke najmanje zahvalno prognozirati od svih drugih, je taj što se radi o stvarno rijetko kompletnom košarkašu koji ima temelje postati prava druga opcija, možda čak i nositelj franšize (zabijati više od 20 koševa po utakmici neće biti problem s takvom svestranošću i federima). Kako god, ne gine mu više all-star nastupa uz izazov Stephu Curryu za najboljeg clutch šutera lige.

7

K: Gdje god je igrao Klay je uvijek bio najbolji šuter. Dok nije došao u Warriorse. Sad sa Curryem čini najbolji napadački bekovski par lige. Rješavanje situacije oko koša mu još uvijek nije jača strana, a više igre leđima košu bi ga pretvorilo u potpunu matchup moru. U obrani grize i dosta dobro smeta svojom dužinom te je za pretpostaviti da naredne godine s Iggyem u postavi mogu samo oplemeniti taj segment igre. U ligi u kojoj trica više nije luksuz već potreba, Klay je kralj šuta.

G: Cousins još uvijek trati svoj potencijal, tako da nemam razloga biti previše optimističan glede toga da će odjednom postati all-star igrač. Kako zbog nedefinirane uloge čak i u najboljem scenariju ne vidim da može biti išta više od bolje verzije Zacha Randolpha, ne mogu mu dati prednost pred šljakerima poput Monroea ili Favorsa – usprkos tome što su napadački manje talentirani, puno su kompletniji i kao košarkaši i kao osobe.

6

K: Drugi dio sezone, nakon što se u postavu vratio John Wall, je bio pravo ogledalo Bealovih mogućnosti. U paru s normalnim playem Beal je pokazao kako se u njemu krije izuzetan košarkaški IQ koji mu može pomoći da bude puno više od ubojitog šutera (iz kuta je zabijao oko polovice svih svojih šuteva). Onog trenutka kada počne više ići na obruč i iznuđivati slobodna možemo govoriti o finalnoj napadačkoj nadogradnji igrača koji bi s Wallom lako mogao činiti najbolji bekovski par lige.

G: Monroe je kompletan igrač i u pravom sistemu može svoj potencijal ostvariti do kraja. Doda li ikada šut s poludistance u svojoj repertoar može biti i standardni all-star, ali i ovako je dovoljno svestran da traje godinama kao druga ili treća opcija – njegova kombinacija finese i snage stvarno je posebna, praktički je Tim Duncan jedina četvorka u zadnjih 30 godina koja može skakati kao centar, zabijati kao krilo i razigravati kao play. Jasno, Greg to radi na jednoj za nijansu slabijoj razini jer ipak nije atleta kao Timmy da konstantno dominira u obrani, ali da posjeduje specijalan skup vještina na kojima se može puno toga graditi neupitno je. Zato sam i bio šokiran potpisom Josha Smitha koji može samo otežati razvoj dva mlada bisera Pistonsa jer jednostavno nije komplementaran igrač njihovim talentima, a da ne govorim koliko su mi se tek besmislenima činile priče o tradeu za Ronda – koliko god Pistonsima u tom trenu trebao play, mijenjati potencijalnog nositelja za čovjeka koji je odigrao svoje najbolje utakmice besmisleno je.

5

K: George je imao ljeto iz snova: vodio je ekipu u odsustvu nominalne prve opcije (Danny Who?) skoro do vrha Istoka, pokazao svu raskoš talenta senzacionalnim nastupom protiv LBJ-a te je kao rezultat svega potpisao max ugovor u najkošarkaškijoj saveznoj državi. Njegova dužina i energija u obrani su pogubni po protivnike dok u napadu, iako dobar šuter, još uvijek premalo napada koš i iznuđuje slobodna bacanja (3.5 pokušaja prošle sezone) za prvu opciju potencijalnog finalist NBA. Vremena za napredak ima, tim više jer iza njega stoje i trener i cijela organizacija.

G: Favors možda nema eleganciju Monroea, ali je atletski svemirac za ova dva ranije spomenuta teškaša, što znači da ga je puno lakše uklopiti u napad i da je oko njega puno lakše izgraditi kvalitetnu obranu. Već sada je, ovako sirov, sposoban biti treći igrač na rosteru, a postane li ikada približno pouzdan 1 na 1 strijelac u postu, ne gine mu hrpa playoff utakmica. Ono zbog čega sam posebice optimističan u pogledu na njegovu budućnost je kontekst – sa sve manje centara koji dominiraju masom, a sve više onih koji se koriste atleticizmom, Favors bez problema može glumiti peticu u NBA i dominirati kombinacijom snage i visine. Ionako ima više sličnosti u igri s Odenom ili Drummondom nego s četvorkama poput Monroea ili Cousinsa. Sad, hoće li činjenica da mu više odgovara pozicija petica smetati u razvoju kemije s Kanterom, to je na Jazzu da riješi, u pitanju su ionako slatke brige (osobno mislim da ne, samo da jedan od njih doda pouzdan šut i problem je riješen, a kombinacija ovakva dva visoka čini Jazz posebnom momčadi u svijetu bez jednog tornja, kamoli dva).

4

K: Senzacionalan napadački talent koji je navikao na veliku potrošnju u obrani. Nakon što praktički nije pošteno trenirao od rookie sezone (vratio se usred prošle sezone nakon teške ozljede koljena), Rubio bi komotno mogao biti vodeći asistent lige jer njegove lopte će imati barem četiri cilja (Bruise Bros, K-Mart i Chase) koji mogu pospremiti loptu iz doslovno svih pozicija na terenu. U budućnosti vjerujem u poboljšanje šuta (dio tog rada je bio vidljiv na Eurobasketu), veću sigurnost u završavanju ulaza pod koš (trenutno na dnu lige) te skoro preuzimanje uloge najboljeg razigravača lige.

G: Prema playevima sam posebno kritičan svjestan da oni sami po sebi ne mogu odvesti momčad do kraja, ali Irving nije običan play, već jedan od možda 5 najboljih strijelaca u NBA košarci uopće. Kada imate beka koji u svakom trenutku može kreirati šut ili priliku sebi i suigračima, imate dobar temelj. Da ne govorim još koliko je estetski užitak gledati ga u akciji – kada krene u dribling imaš dojam da cijeli svijet stoji. Vidim ga kao kombinaciju Paulove šuterske učinkovitosti i nezaustavljivog ulaza mladog Tima Hardawaya. Dakle, kao rasnog all-star igrača i USA reprezentativca kroz cijelu karijeru.

3

K: Irving. Od njegove igre u napadu povremeno zastaje dah, a postupci i zrelost u koju pokazuje u odlučujućim trenucima utakmice govore o umu veterana u tijelu mladića (nije slučajno upravo Kyrie Uncle Drew u reklamama za Pepsi). Prostor za daljnji iskorak je u obrani te u razigravačkom dijelu. Kod ovog drugog će zasigurno pomoći novopridošli Jarret Jack, kao i veća količina talenta kojom će Irving biti okružen ove i sljedećih sezona.

G: George je zaradio svoj max i to zasluženo – njegova vanserijska kombinacija fizikalija i svestranosti (povremeno Pippenovska obrana uz kompletan napadački arsenal koji na trenutke podsjeća na mladog McGradya zaista zvuče zastrašujuće). Nemam pojma može li ikada jednu i drugu stranu svoje igre dovesti do takvog maksimuma, ali čak i da napadački ne napreduje puno više od ovoga što je sada, bit će all-star 10 godina i uz to će imati dvije-tri zlatne medalje s repkom. Jednostavno, takva kombinacija fizičkog i igračkog talenta ne nalazi se često. Praktički, na pamet mi pada samo Grant Hill u naponu snage – George možda nije takav rasni playmaker, ali je bolji šuter.

2

K: Ako spojiš divlju DeMarcusovu narav sa najneorganiziranijom franšizom u ligi dobiješ mini-max ugovor i za sada nerealizirani talent koji mnogi s pravom propituju. Unatoč svim otežavajućim faktorima Cousins ima priliku postati igračina u rangu Kevin McHalea. Kombinacija rada nogu i pokreta oko obruča je rijetko viđena, a u pravim rukama bi prestao bezglavo šutirati s poludistance i povremeno bi se sjetio upregnuti svoje ogromno tijelo i dati nešto ekipi na obrambenom polju. Ugovor koji je sad dobio je dobar za Kingse jer, ako stvari krenu po zlu, lakše će ga trejdati nego što bi prodali VW Golf na Hreliću. Da li će se ovo zlato od igrača ikada realizirati? Uvjeren sam da hoće, može i mora. U Sacramentu ili negdje drugdje.

G: Drummond je fizički nasljednik Odena, što je samo po sebi dovoljno da već sada svi oni koji su ga preskočili na draftu plaču. Franšizni centri ne rastu na grani, pa iako Dre nema onu svemirsku kvalitetu koju su donosili Shaq ili Ming, samo zbog svoje snage i skočnosti može dominirati čak i u ligi gdje su svi snažni i skočni. Kad bi imao talenta za napad stavio bi ga na broj jedan, ali samo da zakucava i da se rola u pick igri cijelu karijeru, napravit će posao. Pod uvjetom da ga za razliku od Odena poštede ozljede – takvi monstrumi izgleda nisu napravljeni da traju, tako da je pitanje koliko ona kombinacija ogromnog dupeta i silovite eksplozivnosti može potrajati. Potraje li, može biti ono što Oden, a izgleda i Bynum, nikada nisu uspjeli postati – novi veliki USA centar.

1

K:

“U napadu se odmaraš, u obrani se umaraš.”
– svaki trener na svijetu

Ovo je ujedno i filozofija koje se najmanje pridržavaju profesionalci i rekreativci diljem svijeta. Stoga kad se pojavi ofenzivni talent koji je odrastao prvenstveno umarajući se u obrani (Rubio!) ekstra ga poštujem. Pravo je zadovoljstvo pomisliti kako je Unibrow igrač koji će vladati pod obručima narednih 10-ak godina, prvenstveno u defanzivi, a kao napadač već sada pokazuje naznake onoga što će zadesiti ligu u nadolazećem razdoblju (ovo ljeto je dodatno radio na šutu s poludistance, ulaz, roll i cut su već prisutni). Ono što me brine jest vjerovatnost usporenog ofenzivnog napretka ove sezone obzirom na po pitanju lopte zahtjevni vanjski trio Jrue-Tyreke-Gordon. Oni bi mogli nositi i preko dvije trećine ofenzivne produkcije Pelicansa što bi značilo da će Davis živjeti kao i do sada od otpadaka i povremenih pick’n’roll i cut finiša. Ova sezona će pokazati kako Monty Williams vidi ulogu svog najtalentiranijeg člana na tom dijelu terena. Obrambeni dio ionako nikad nije bio upitan.

G: Davis je idealan košarkaš, kratko i jasno. Sjajne atlestko-fizičke predispozicije (više nego pristojno je popunio tanašni okvir već u rookie sezoni, nema sumnje da će nakon još godinu-dvije NBA iskustva doći do idealne kombinacije), kompletna igra u obrani i napadu, šljakerski mentalitet u pristupu igri, profesorski IQ u njenom shvaćanju. Da može sve što mogu Blake Griffin i Amare Stoudemire prema naprijed nije upitno (njih spominjem zbog pedigrea, ali i zbog elitne sposobnosti spuštanja lopte na pod i napadanja obruča), ono po čemu se od te dvojice razlikuje je to što je sposoban igrati sve u obrani, pa i centra.