THE ONE AND DONE GENERATION

Noćas i službeno starta nova NCAA sezona, ove godine posebno zanimljiva zbog hrpe brucoša koji bi idući draft trebali učiniti jednim od najboljih ikada. Krcati Kentucky, Wiggins na Kansasu, Parker na Dukeu, ostanak Marcusa Smarta i Garrya Harrisa godinu dana duže na sveučilištu – razloga za baciti oko na sveučilišnu akciju odavno nije bilo ovoliko puno, pa makar čovjek morao riskirati slom živaca zbog promašenih zicera, gomile ispaljenih šuteva s poludistance koje nazivaju tricama i napada od 35 sekundi tijekom kojega ima više besmislenog kretanja nego na prosječnoj utakmici HNL-a.

Kako nemam namjeru grebati dublje nego treba obzirom da mi praćenje NBA uzima ionako previše vremena, ove godine opet prezentiram samo listu top 16 programa za koje smatram da donose Sweet Sixteen kvalitetu. Također, jednom mjesečno ćemo uz pomoć statistike Kena Pomeroya, neslužbenog skauta svih iole ozbiljnih NCAA trenera, izračunati top 16 za odigrani period, s tim da će, logično, većina pažnje biti usmjerena na igre potencijalnih NBA zvijezda.

FINAL FOUR

KENTUCKY

Što se tu ima dodati sljedećem podatku – Calipari je potpisao 5 igrača iz top 10 ovogodišnje ponude brucoša (uz već dobrano razvikane Randlea i braću Harrison tu su još swingman Young i centar Johnson), a od lani su mu tu još dvojica koja bi također trebala biti izabrana u prvoj rundi drafta (Poythress i Cauley-Stein). Nije ni čudo da su Kyle Wijtler, sedmi igrač tijekom šampionske sezone, i lanjski startni play Ryan Harrow pobjegli na Gonzagu, odnosno Georgia State.

Nećemo sada o tome da je Cal već zakapario ekipu budućih brucoša sličnog pedigrea i za dogodine, a ne moramo u detalje ni o tome da će Kentucky, ako sve bude po planu, ove godine opet biti prvi kandidat za osvajanje NCAA turnira bez obzira na mladost. Ovakve atlete na svim pozicijama, s dva buduća NBA centra pod košem, mogli bi zaigrati na sličnoj razini na kojoj su igrali Davis i društvo (Cauley-Stein je lani nakon ozljede Noela nastavio lijepiti banane, ne na tako elitnom nivou na kojem su bili Noel i Davis, ali i dalje debelo iznad prosjeka NCAA košarke), a napad bi se u odnosu na lanjski trebao značajno popraviti s ogromnim playom poput Andrewa Harrisona (najbolji play kojega je Cal doveo nakon Walla) i strijelcem poput Randlea koji će ujedno biti i najveći šljaker i skakač svake večeri (kompletan paket kao i Davis, neophodan da bi igrači do jučer navikli na glavne uloge prihvatili sporedne).

Dobiju li šuterski doprinos od trojke Aaron Harrison-Poythress-Young, neće imati rupu u momčadi – tu bi moglo biti problema jer su sva trojica više slasheri, ali Poythress je lani počeo raditi na spot up ulozi, a Cal zasigurno već mjesecima jaše na obojici rookiea upravo oko potrebe navikavanja na nove uloge.

Praktički, jedino je pitanje hoće li biti dovoljno prilika za sve, odnosno hoće li Andrew Harrison udarati ritam kako treba, ali i tko će biti dežurni kreator dok je on na klupi obzirom da su na vanjskim pozicijama ipak tanki (pod koševima je gužvetina koju pojačava i šesti sjajni brucoš Marcus Lee, top 10 četvorka generacije koja će služiti kao primarna zamjena za Randlea). Ipak, ovoliko talenta mora prevladati takve prepreke. Petorka s dva igrača druge godine i tri brucoša u nekim drugim okolnostima bila bi meta rasprave o tome imaju li potrebna iskustva, ali Cal je već više puta dokazao da i iz razmaženih klinaca može izvući vrhunsku obranu i profesionalan pristup. Jer, Kentucky nije klasičan NCAA program koji se pravi da je tu zbog boljeg života društva u cijelini, Kentucky je prvoklasna NBA škola i franšiza za sebe, što je nešto što će s vremenom morati postati sva sveučilišta ako misle pratiti novi svjetski poredak.

MICHIGAN STATE

Izzova grupa ostaje u sjeni svih ovih razvikanih talenata, ali vraćaju gotovo cijelu lanjsku momčad i s tom godinom iskustva trebali bi biti još učinkovitiji u oba smjera u Izzovom sistemu, posebice u obrani. Combo-bek Appling, sjajni šuter Harris, obrambeni specijalac Dawson (jedan od najvećih swingmana u NCAA) i odlični centar meke ruke Payne bit će nositelji, a oko posebice treba držati na Harrisu i Payneu koji su ozbiljni NBA prospekti. Harris bi nakon prve sezone obilježene ozljedama trebao briljirati jer takvog čistog šutera nije lako naći – odigra li kako neki misle da može (uključujući i mene) i doda li fenomenalnoj ruci i ulaz, trebao bi biti top 10 pick čak i na ovakvom draftu (lani je definitivno imao mogućnost to postati). Na Payneovoj igri pak piše NBA kvaliteta, takvi visoki, sposobni gurati se pod košem i igrati leđima te istovremeno zabijati trice kao specijalisti, vrijede zlata.

Dodaj im klupu punu solidnih NCAA veterana i pristojnu klasu brucoša iz kojih će jedan ili dva iskočiti u rotacijsku rolu i jasno je kako Izzo ima sve potrebno za novi Final Four.

DUKE

Duke će imati najbolji napad ove godine u NCAA, u to sam uvjeren. Možda se to čini velikim očekivanjem nakon gubitka tri startera, ali ova nešto drugačija ekipa ima talenta za izbjeći ikakav pad. Lani su bili fenomenalni šuterski usprkos gomili neiskusnih igrača, a gubitak Plumleea (koji je ionako samo zabijao zicere) i Kellya (koji je ionako propustio pola sezone zbog ozljede) lako će se nadoknaditi s ovakvom klasom predvođenom Parkerom. Gubitak Setha Currya možda će teže pasti, ali nešto manje trica nadoknadit će boljom realizacijom na obruču koju će donijeti Parker i Rodney Hood, koji je lani pauzirao godinu nakon što je prešao na Duke (kao brucoš bio najbolji igrač Mississippi Statea, pobjegao u izlog Dukea kako bi bolje prezentirao NBA potencijale). Iako su novi, i Hood i Parker zbog stila igre su itekako zreli igrači.

Drugim riječima, Duke ove sezone neće biti klasična NCAA momčad koja uglavnom vrti napade da bi kreirala šut iz vana, već će u stilu Kentuckya prigrliti NBA košarku i brzinu – Coach K. nije glup i zna da mu je potrebno program učiniti primaljivijim novim talentima kako bi parirao Kentuckyu i Kansasu. Doduše, tako će se stvoriti samo još veći razmak između onih koji imaju i onih koji nemaju, ali kome će to smetati osim onim NCAA čistuncima koji su pohađali ili pohađaju neko od nebitnih sveučilišta.

Uz Parkera, koji bi trebao glumiti četvorku na ovoj razini, točnije point forwarda, bitne uloge imat će krilni centri Jefferson i Hairston koji će pokrivati poziciju petice (naravno, uvijek je u blizini i jedan Plumlee da se nađe i klasično drvo u sredini) te svestrani swingman Sulaimon koji se i lani kao brucoš nametnuo kao jedan od boljih all-round igrača na rosteru (rotaciju na bokovima zaokružit će pouzdani veterani Thornton i Dawkins, prvi kao stoper, drugi kao tricaš). Play bi trebao ostati sitni Cook, ali to ne mijena tezu kako će Duke ove godine, nakon tradicionalnih klasičnih petorki, imati jednu sastavljenu od all-round košarkaša koji će težiti nadigravanju kroz mismatch kojega će stvarati tempom i energijom na svim pozicijama, a ne kruženjem lopte i akcijama kako bi oslobodili šutere. Cook se svojim ulazima i šutom tu solidno uklapa.

Na kraju krajeva, formula od 4 tricaša oko centra pokazala se sjajnom, ali Duke je svejedno izgubio od Louisvillea. Ova nova, s 5 atleta koja napadaju obruč, mogla bi donijeti drugačiji ishod. Kako god, Duke će opet skupiti gomilu pobjeda. U to barem ne treba sumnjati.

LOUISVILLE

Vraćaju 8 od 10 udarnih članova lanjske šampionske generacije, a usput su doveli pojačanja točno na pozicijama koje su ostale prazne – Sivine minute dobit će dva brucoša, ovogodišnji top 10 bek-šuter Anton Gill i lanjski top 15 playmaker Terry Rozier koji je prošle sezone umjesto kod Pitina odradio godinu na vojnoj akademiji (u biti, Pitino ga je tamo poslao na čuvanje jer lani jednostavno nije bilo mjesta u rotaciji). Za svaki slučaj, Rick je doveo i jednog od najboljih playmakera s junior college razine, Chrisa Jonesa, momka koji je talentom bio top 50 regrut prije nekoliko godina, ali je odradio dvije sezone na JUCO razini nakon što ga je skandal oko regrutiranja igrača ostavio bez dogovorene gaže na Tennesseu.

Za pokriti izostanak Dienga tu su dva momka prikladnih imena i korijena – Akoy Agau je četvorka sudanskog porijekla rođena u Omahi, top 20 regrut na poziciji, a Mangok Mathiang je Sudanac, tanki centar koji je doveden još prošle godine, ali ga je Pitino odlučio uvesti u program kroz treninge uopće ga ne stavivši na roster, što znači da mu je ovo službeno prvo godina. Čovjek računa da ako je od Dienga napravio igrača, može i od barem jednog od ove dvojice.

Ukratko, Rick je bez puno pompe opet okupio momčad koja može očekivati produkciju od barem 10 ljudi svaku večer, što znači da su itekako spremni izgurati sezonu na visokoj razini usprkos svim potencijalnim problemima (poput suspenzije Chanea Behanana, žilavog tweenara koji je svojom energijom bio ključan u lovu na naslov i koji je trenutno suspendiran kako bi Rick pokazao da mu je stalo da njegovi momci budu uzorni, iako će ga vratiti u momčad čim osjeti da mu je potreban).

Naravno, za otići do kraja trebat će im još jedna fenomenalna sezona u Iversonovom stilu od Russa Smitha, još šuterske čarolije Lukea Hancocka, 3&D pouzdanost Waynea Blackshearea i, možda više od svega, izrastanje lanjskog sjajnog brucoša Montrezla Harrella u rasnu NBA četvorku (znači, trebat će dodati i poneki pivot potez skakačkoj energiji i skupljanju otpadaka baziranima na vanserijskom atleticizmu).

ELITE EIGHT

KANSAS

Koliko god Wiggins zvučao kao najveće moguće pojačanje i koliko god njihova klasa ne zaostaje puno za onom Kentuckya (u centru Embidu i swingmanu Seldenu imaju još dva top 15 igrača), ne treba smetnuti s uma da Kansas gubi 5 lanjskih startera (Withey i McLemore su u NBA, a Releford, Johnson i Young su diplomirali). To je popriličan šok čak i za njih, ali Self se očito odlučio više posvetiti stvarnosti koja jasno kaže da je lov na talente važniji od uigranosti – njegova lanjska momčad imala je i dubinu i iskustvo, ali je svejedno gledala u leđa talentiranijima.

Dakle, ako je Cal mogao iz gomile brucoša stvoriti prvaka, zašto to ne bi mogao i Self? Pomoć u toj namjeri pružit će mu dva veterana, lanjski back-up play Tharpe (solidan combo koji može zabiti tricu) i lanjski treći visoki Ellis (fenomenalan skakač i trkač) koji će zaokružiti udarnu petorku oko tri brucoša. Bude li Wiggins stvarno tako dobar kako ga najavljuju i uspiju li Selden i Embid odraditi posao u napadu i obrani, prvi tricama, a drugi blokadama, onda je ovo više nego dobra jezgra.

A ni klupa nije loša – za pojačati rotaciju pod košem Self je doveo dokazanu četvorku iz Memphisa, Taricka Blacka (stvarno, kada pogledate svu ovu količinu potpisa sa strane kako bi popunili roster, zar nije očito da NCAA svakim danom sve više liči na mini-NBA?) te ogromnog blokera s Texasa, Dejana Kravića. Vanjska linija nema ovakvu dubinu, što je problem, ali, ako je Wiggins najsigurnija stvar poslije Duranta, a Selden bolji McLemore, zar im itko drugi i treba?

Na prvu ne djeluju kao sigurna oklada za razliku od Kentuckya ili Dukea koji pridodaju brucoše solidnoj postojećoj jezgri, ali činjenica je da su sve ove momčadi ionako jednogodišnji projekti koji su fascinantni upravo zbog toga što jednostavno nitko od nas nema pojma koliko stvarno mogu biti dobri. I zato će ova sezona biti toliko zanimljiva.

OKLAHOMA STATE

Prvih 5 momčadi na ovom popisu su klasa za sebe, a Kauboji predvode cijeli niz osrednjih koji će se nadati da mogu pokvariti njihov tulum. Glavni razlog za optimizam, a i glavni razlog zašto ih uopće treba držati na oku, zove se Marcus Smart koji je odbacio potencijalni izbor pri vrhu drafta (nema šanse da bi pao niže od drugog mjesta) kako bi ostao još jednu godinu u NCAA i kako bi se iskupio za lanjski blijedi nastup u turniru. Pokaže li značajan napredak, prije svega šuterski, vrlo lako bi se opet, čak i u puno, puno većoj konkurenciji, mogao boriti za poziciju jednog od prva tri picka, stoga je jasno da sve nade Oklahoma Statea leže na njegovim širokim ramenima.

E, sad, daleko od toga da je Smart usamljen – uz njega, vraćaju se i lanjska druga i treća opcija, sjajni tricaš Markel Brown i slasher Le’Bryan Nash koji čine odličan swingmanski par na ovoj razini. U tricašu Forteu, lanjskom brucošu koji je uskakao na poziciju playa obrambeno zbog Smartove sposobnosti da čuva puno više igrače, što je koristio za ubaciti dvije trice po utakmici, imaju fenomenalnu rezervu koja njihovu vanjsku liniju čini jednom od boljih u NCAA, što je dojam dodatno pojačan dovođenjem playa Steviea Clarka, najboljeg srednjoškolca Oklahome i top 70 regruta, koji je po planovima prije Smartove odluke o ostanku trebao ove sezone preuzeti kontrolu nad momčadi. U ovoj situaciji bit će samo vrhunska rezerva.

Samo, kada su vam po svim projekcijama 5 najboljih igrača vanjski, onda je jasno gdje leži problem. Lani je Nash odrađivao posao post prijetnje u svim postavama, od niske u kojoj bi igrao četvorku do visoke, uglavnom uz svesrdnu pomoć Smarta koji je skakački dominantan na poziciji poput jednog Westbrooka. I dok im je u napadu falilo laganih koševa iz sredine, obrana nije patila – usprkos nedostatku klasičnih rasnih visokih, na račun atleticizma Smarta i Nasha, Kauboji su imali top 15 obranu u zemlji. Ostanak na toj razini bi, uz napad koji će sigurno biti puno bolji, trebao dovesti do puno boljeg izdanja u ožujku. Ali, s tek nekoliko smetlara pod košem i bez poštenog visokog koji igra u oba smjera, teško će skinuti ove iznad sebe.

ARIZONA

Arizona je lani dovela zanimljivu klasu brucoša koja je s vremenom trebala nositi momčad do novih relevantnih rezultata, a ove godine im je dodala i zvjezdani potencijal u Aaronu Gordonu i još jednu potencijalnu NBA klasu u krilu Hollis-Jeffersonu. Istina, ostali su bez solidnog stretch visokog Granta Jerretta koji je iz nekog razloga otišao na draft nakon što je odradio solidnu ulogu s klupe (Thunder ga je izabrao u drugoj rundi i spremio u NBDL podružnicu, ali nije upao na roster), ali, dolaskom Gordona i ostankom lanjskog brucoša i startne četvorke Ashleya, pod košem su ionako krcati i za Jerretta ionako ne bi bilo minuta.

Jedan od ove dvojice će dobar dio vremena morati igrati trojku jer je petica rezervirana za pravog centra Tarczewskog koji je imao puno više aduta za izaći na draft, ali je mudro odlučio ostati još godinu na Arizoni i tako si možda nabiti cijenu u sezoni koja bi po svemu sudeći trebala biti uspješna.

Jasno, trebat će pronaći minute za sve te visoke željne NBA karijere, ali još će veći upitnik biti iznad vanjske linije koja je od ove sezone u potpunosti na leđima odličnog beka šutera i veterana Nicka Johnsona. Na playa uskače igrač treće godine McConnell, odličan tricaš i pravi slasher koji je lani pauzirao nakon transfera s neuglednog Duquesnea na kojem je nabijao brojke u rangu najboljih combo majstora NCAA košarke. Sad, uspiju li njih dvojica pratiti sav ovaj talent na krilima i pod košem, Arizona bi trebala biti ok, makar se čini da će imati popriličnih problema širiti reket ako će Gordon, bez dvojbi fenomenelan atleta, većinu vremena prodovoditi na boku – ni on ni drugi brucoš Hollis-Jefferson nisu šuteri, što će im svakako limitirati opcije.

S druge strane, s iznadprosječnom visinom i atleticizmom na svih pet pozicija, ne bi trebali imati problema zabiti i dominirati u tranziciji nakon što uhvate većinu obrambenih skokova. Defintivno su klasa za sebe na slabašnoj Zapadnoj obali, ali, ako misle izazvati najbolje, Gordon će morati pokazati i dokazati da je vrijedan top 5 picka.

OHIO STATE

Obrana predvođena Craftom vraća se nazad, a odlična stretch četvorka LaQuinton Ross preuzima ulogu prvog strijelca od Deshauna Thomasa. Ukratko, obrana će opet biti sjajna usprkos tome što nemaju poštenog centra (pod košem će još jednom ovisiti o mišićima smetlara Ravanela i Williamsa), napad nešto malo manje, ali do sada je već dokazano da ovaj sistem ne može toliko podbaciti da izostane solidan rezultat. Nemaju šanse ozbiljnije zaprijetiti vrhu, ali dolazak do top 16 kao da im je suđen obzirom da vraćaju cijelu ekipu osim spomenutog Thomasa. Prava stvar za njih ionako počinje dogodine kada dovode 4 igrača iz top 100, što će biti ulov koji nisu imali od vremena kada su u momčadi bili Conley i Oden.

SWEET SIXTEEN

FLORIDA

Donovan je ostao bez tri najbolje strijelca prošle sezone (Murphy, Boynton i Rosario), što znači da će ogroman teret u napadu pasti na dva brucoša, oba s top 15 pedigreom, playa Kaseya Hilla i tanku četvorku Chrisa Walkera (koji će biti out u najboljem slučaju do prosinca zbog problema s ocjenama). Obrana će pak i dalje ostati vrhunska sa žilavim Youngom u sredini, all-round stoperom Yegueteom i krupnim presing playmakerom Wilbekinom. Sva trojica imaju ogromne felere u napadačkoj igri i to Gatorse izbacuje iz ozbiljnijih kombinacija, ali obrana će biti dovoljna da izguraju još jednu solidnu sezonu.

SYRACUSE

Jedina značajnija novost je promjena konferencije i nešto drugačija imena na dresovima suparnika, a inače će ovo biti još jedna godina u kojoj će Syracuse zahvaljujući 2-3 zoni doći do turnira. S tim da će teško ostaviti dobar dojam kao lani. Bez Carter-Williamsa neće biti onako nezgodni, iako novi play Tyler Ennis ima pedigre (top 20 igrač), a sjajne napadačke partije krilnog centra Faira u turniru jasno ukazuju da je spreman na povećanu ulogu. Obzirom da će pored njega u zadnjoj liniji i dalje biti bloker Christmas i solidna četvorka Coleman (koji je lani propustio nastup u turniru zbog ozljede), ‘Cuse će imati dovoljno tijela za igrati konkurentno u oba smjera. Produkcija svih njih će im biti itekako potrebna obzirom da je odlazak veterana Trichea i Southerlanda (koji je iznenađujuće završio na rosteru Bobcatsa) otvorio rupu na bokovima te se postavlja pitanje tko će zabiti sve one njihove lanjske trice.

MICHIGAN

Lanjski snovi o naslovu raspali su se u Finalu protiv Pitina, ali, s tim iskustvom u nogama dva igrača druge godine bi trebala izrasti u nositelje nove solidne momčadi. Oko McGarya pod košem i Robinsona na perimetru okretat će se sve, a tricama će im sjajnu podršku pružati tricaš Stauskas i combo Albrecht. Ovo je solidna osnova, a eventualni iskorak među elitu ovisit će o tome kako će reagirati dva brucoša koja bi u petorci trebala zamijeniti Burkea i Hardawaya – swingman Irvin i play Walton, obojica s top 30 pedigreom. Naravno, iako se radi o talentiranim klincima, njihov dolazak nije ni upola garancija uzbuđenja kao što je mogao biti eventualni angažman Dantea Exuma, koji se ipak odlučio odigrati još jednu sezonu među profesionalcima u Australiji prije prelaska u NBA.

MEMPHIS

Uvijek imaju širinu (ove godine još dodatno naglašenu novim kvalitetnim brucošima i s čak tri transfera s drugih sveučilišta), imaju bekovsku brzinu i atlete na bokovima i pod košem, ali tu priča manje-više staje. Svatko s poštenim skakačem ili post igračem može ih razbiti, svatko s discipliniranom obranom može ih braniti, a u gomili solidnih iskače uglavnom iskače combo bek Jackson koji će u trećoj godini opet voditi glavnu riječ, ali ovaj put u puno težoj konkurenciji svježe osnovane American konferencije.

WISCONSIN

Najdosadnija momčad NCAA košarke (nema napada kojega neće musti do 35-e sekunde) vraća se bez udarnih visokih igrača Berggrena i Evansa, ali napredak lani sjajnog brucoša Dekkera (fenomenalan šuter), povratak ozljeđenog tricaša Gassera i još jedna solidna sezona od combo-beka Bursta trebali bi pomoći napadu da ostane standardno učinkovit (to u njihovom slučaju znači zabiti 50, što nije problem ako protivnika držite na 45 i trčite samo ako za vama juri čopor bijesnih pasa). Ipak, treba držati oko na Dekkeru jer u pitanju je ozbiljan NBA potencijal koji bi se mogao provući ispod radara na ovako krcatom draftu.

UNC

Šuterska kvaliteta Hairstona (nad kojim visi neka smiješna suspenzija zbog problematičnog ponašanja izvan parketa koja će biti skinuta čim momčadi krene loše), energija McAdooa i razigrani minijaturni play Paige garantirat će zabavu prilikom gledanja ove momčadi. Ali, nedostatak dubine i talenta smetat će im čak i u lovu na turnir, a kamoli neke značajanije rezultate. Ukratko, bit će ovo sezona slična lanjskoj u kojoj su tempom, niskim postavama s 4 beka, tricama i presingom pokušali maskirati jednu od slabijih generacija u eri Roya Williamsa. Ima tu nekoliko zanimljivih visokih talenata, između ostalog i dva brucoša (Hicks i Meeks), ali nijedan nema pedigre koji bi garantirao rezultat.

VCU

Opet će daviti presingom, ritmom i rotiranjem 10 igrača, sve zaštitnim znakovima košarke Shake Smarta. S tim da imaju dva iskusna majstora skoro pa NBA kalibra u krilu Grahamu i krilnom centru Reddicu koji su ključni za obranu i tranziciju.

WICHITA STATE

Koristit će mišiće i dužinu diljem petorke da čvrstom obranom i preciznim šutem ponove lanjski rezultat i još jednom će ih predvoditi muškarac među dječacima Cleanthony Early koji bi s nešto boljim fizikalijama bio ozbiljan NBA prospekt. Samo, što god oni i slični programi napravili tijekom sezone, pa čak i u turniru, neće biti ni upola toliko važno kao igre svih brucoša spomenutih u gornjem dijelu teksta. Ovo je ipak njihova sezona i njihova priča.

NA RUBU ULASKA U 16

UCLA

Konačno su se riješili Bena Howlanda i njegove problematične filozofije prilikom izbora igrača i vođenja momčadi koja ih je zadnjih nekoliko godina bacila na niske grane. Pokušaji da se do rezultata dođe na silu i glumljenjem profesionalnog kluba sada su prošlost – iako je novi trener Steve Alford, omiljeni učenik Bobbya Knighta, nasljedio dobar dio rostera (minus Shabazz), nema sumnje kako će upravo on svojom ozbiljnošću i liderskim kvalitetama momčadi dati kvalitetu koju Howland zabavljen crtanjem obrana nije bio u stanju.

Alford će pokušati izgraditi gledljivu momčad na račun tri igrača druge godine, zanimljivog point-forwarda Andersona, masnog centra Parkera i odličnog beka Adamsa. Ovdje nema dubine ni nekog specijalnog talenta, posebice nema zanimljivih brucoša, ali dovedi li ih Alford do par pobjeda na turniru, nema sumnje kako će budućnost ekspresno postati bolja – ipak je ovo UCLA, što je dovoljan mamac za regrutiranje.

CREIGHTON

I dalje one-man show tate McDermotta u kojoj glavnu ulogu igra sin Doug. Iako igraju u novoj i puno težoj konferenciji (inače, ovo ljeto je NCAA napravila toliko rošada s konferencijama da se postavlja pitanje zašto ih jednostavno ne ukinu) imaju veteransku jezgru koja bi opet lakoćom trebala izboriti turnir, a onda i brzo ispasti zbog nedostatka rasnog talenta.

INDIANA

Bez Zellera i Oladipa neće se uključiti u borbu za naslov, ali povratak na staze slave barem im je osigurao potpise 4 top 100 brucoša, od kojih je daleko najzanimljiviji krilni centar Vonleh koji nema idealne NBA fizikalije, ali navodno je već kompletan napadač za poziciju.

BAYLOR

Momčad koja uvijek donosi razočaranje i ove godine cilja relativno visoko, s dva povratnika željna dokazivanja kako bi iz druge runde drafta skočili u prvu – Austinom koji će pokušati dokazati da je nešto više od novog Byrona Mullensa i žilavim Jeffersonom koji će pokušati dokazati da nije samo šljaker pod koševima nego da može i zabiti (ako u tome ne uspije kao senior, neće nikada).

7 thoughts on “THE ONE AND DONE GENERATION

  1. Gee – koji ti je najdraži razvikani igrač ovako na instinkt? I jel imaš nekog koji bi mogo bit sneaky good?

  2. Iman neki osjećaj da će se na ovogodišnjeme draftu dosta kvalitetnih igrača provuć kroz drugu rundu i na mala vrata napravit karijeru. Iako nisan sklon hype-u, proradi mi mašta kad zamislin da bi sljedeće sezone u ligi moglo bit 10 ili više imena koja će potpuno prominit NBA kartu.

  3. Sta je sa Shabazz Napiera,cini li ti se on kao neki buduci pass-first NBA play?Ja sam ga gledao nekad davno na zavrsnom turniru ako se ne varam,ima neke lucidne poteze,pa me interesuje sta ti mislis o njemu?
    PS bezveze su mi ovi transferi iz jednog u drugo sveuciliste,sve vise to daje NBA dimenziju kao sto ti rece,a NCAA bas zbog te raznovrsnosti i puno solidnih ekipa ima neku svoju draz

  4. Le’Bryan Nash i Smart moraju ispast u dobrog igrača, šteta ovakvih prezimena da propadnu.

    Gee, kakvi je stanje u Georgetownu (nemam pojma al oni su najdraža ncaa ekipa pemda sam pogledao svega 5 njihovih utakmica u zadnje 3 godine)

  5. @ Wade – G’Town je osta bez Portera, a iako imaju neke zanimljive brucoše i transfere, to neće moć pokrit jer on im je doslovno bio cijeli sistem. Sve ostaje u rukama playa veterana Starksa koji je kao druga opcija bija solidan, pitanje je sad oće li moć zabit sve one trice opet s visokim postotkom bez Otta. Uglavnom, ekipa koja niti smrdi niti miriše, turnirski materijal, ali realno max je top 32.

    @ Slatinash – Shabazz ima najbolje ima u NCAA, ali možda nije ni najbolji igrač UConna, meni je Ryan Boatright bolji i kao slasher i strijelac. Reći da su NBA potencijal malo je nategnuto jer su oba prije svega sitni combo bekovi, ali za ovu razinu su dovoljno dobri da odvedu momčad možda i među 32 i to doslovno bez ikakve podrške visokih.

    @ Bob – od brucoša? Ajmo ih prvo vidit u akciji – evo noćas su u debiju i Wiggins i Parker bili odlični. Od ovih starijih definitivno Harris, mali će bit prvi strijelac Spartansa i glavni igrač u lovu na FF.

  6. kakav je marquette ove sezone?
    jel ima na horizontu neki novi butler/crowder/matthews?

  7. Marquette će bit zajeban ko i zadnjih 5 godina pod Buzzom Williamsom. Puno ulaza, puno trke, puno skokova u napadu i puno zone. Tip bi valjda s 5 slučajnih prolaznika došao do 20 pobjeda što će opet bit dovoljno za turnir i jednu-dvije pobjede kad tamo dođe. Za više, stvarno ne znam, ostali su bez Bluea koji je bio taj što kažeš tip lidera i bez još dva seniora koji su odigrala većinu minuta na vanjskim pozicijama. Netko od lanjskih rezervi će sigurno iskočiti, naći će se i poneki brucoš koji će isplivati u ovom sistemu u kojem je najvažnije boriti se 40 minuta, ali sve to znači da će teško igrati ozbiljniju ulogu iako im je ostala cijela lanjska unutarnja linija ne čelu s mrcinom meke ruke Gardnerom kroz kojega će vjerojatno vrtit većinu postavljenih napada u nekoj verziji onoga što godinama radi Georgetown, dakle s čovjekom na visokom postu koji loptama hrana ostalu četvorku koja se stalno križa, kreće i otvara.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *