DOCE!

Noć revanša – tri utakmice su imale posebnu draž jer su Rocketsi, Cavsi i Kingsi imali poseban motiv doma prezentirati maksimum kako bi se iskupili za loše partije protiv istih protivnika nekoliko dana ranije u slučaju Rocketsa, odnosno u back-to-back aranžmanu u slučaju potonje dvije momčadi.

CLIPPERS @ ROCKETS

Još jedan slabašan napadački početak Rocketsa u visokoj postavi, s Asikom i Dwightom u sredini nema tu prostora za odigrati pošteni pick & roll i sve se svodi na soliranje i potezanje nekoga od tri vanjska iz ne baš sjajnih situacija. U obrani pak ni jedan ni drugi ne mogu pobjeći od već odavno usađenih instinkta – obojica redovno kasne u izlascima prema perimetru jer su jednostavno navikli akciju promatrati iz isključivo ugla zadnjeg čovjeka i automatski se povlače prema sredini gdje praktički smetaju jedan drugome.

Clippersi to koriste da solidnim kretanjem lopte dođu do otvorenih situacija za šut, ali već s ulaskom Casspia stvar se mijenja. Ne zbog nekog specijalnog učinka Casspia koliko zbog jednostavne činjenice da Blake sada mora izlaziti prema perimetru. Pick igra Rocketsa se pali, obrana se razvlači, a znamo kako reagiraju Blake i Jordan u ovim zahtijevnijim rotacijama – dok su u postu solidni su, ali čim moraju čitati igru, nastaju rupetine.

Dwight tako zabija 10 poena za redom uz istovremeno puno bolji pregled obrane zbog kojea stiže zatvoriti i mismatch Griffina na Casspiu pravovremenim udvajanjem.

Na isti način nastavlja igrati i Asik kada uđe umjesto Dwighta (puno prostora za pick & roll, puno prostora za kretanje u sredini), što znači da su Rocketsi u ovom period bez dva centra na parketu lakoćom došli od -10 do +10.

Naravno, u tome im je pomogla i činjenica da je Rivers vrlo brzo oduševljeno prihvatio rotirati Blakea i Jordana na petici samo da ne mora posezati za ostalim visokima te se i sam ekspresno odlučio za nisku postavu, što ih je ostavilo bez mogućnosti napadanja protivnika, a što je pak omogućilo Rocketsima da odličnim presingom bez straha od gubitka bitke pod obručima pokrenu tranziciju.

Odlična vijest je i da bekovski par Beverley-Lin funkcionira sjajno, Beverley svojim spot-up kvalitetama paše uz bilo kojeg slashera i ako ništa drugo Rocektsi ne moraju dirati vanjsku liniju – trenutna trojka čini više nego dobru rotaciju. U biti jedini problem njihove vanjske linije je Hardenova obrana – bradonja se sinoć stvarno trudio, znači McHale uspijeva doći do svojih igrača u pokušajima da im objasni što je potrebno za napraviti korak iz potencijalno sjajne momčadi u stvarno takvu, ali problem je jednostavno što nije atleta koji može dovoljno brzo istrčati preko bloka ili prema perimetru.

Dakle, to je nešto što nikakav pristup neće promijeniti i Rocketsima će dugoročno trebati bolji policajac od Parsonsa, pa makar za 15-20 minuta po večeri (postavu s Linom u kojoj Harden igra trojku dok je Parsons na četvorki da ne spominjem, tu ima više rupa nego u hrvatskom proračunu). Jer i Chandler je u sličnoj situaciji – kod njega za razliku od Hardena i Lina trud u obrani nikada nije upitan, ali ni on nema potrebnu brzinu da stigne zatvoriti opasnijeg protivničkog swingmana.

U nastavku se oba trenera predvidljivo vraćaju visokim postavama, s tim da ovaj put prelaskom na niske Clippersi kreću u šuterski show. Crawford, Dudley i Redick trpaju za povratak u egal koristeći obrambene slabosti Houstonove niske postave, a ključne poteze vuče Doc. Ovaj put ekspresno vraća svoju udarnu visoku postavu i odustaje od rotiranja Blakea i Jordana, čime gubi napadačku širinu, ali uspijeva kontrolirati sredinu i posebice skok (Jordan briljantan pod košem Rocketsa s gomilom skokova u napadu).

Uz to još važnija odluka je bila stavljanje Collisona na Hardena – Doc također nema stopera na raspolaganju, ali barem je posegnuo za presingom kako bi smetao čovjeku koji je ionako primarni playmaker. Harden svoju prednost u masi i visini nije koristio za spuštanje bliže košu, igrajući još jednu partiju za zaborav, dok su Paul i Blake ipak imali periode u kojima su preuzimali odgovornost, Paul ne dopuštajući Rocketsima da se odvoje početkom treće, a Blake napadajući Howarda svakom prilikom u nastavku, otvarajući tako Jordanu prostor za kontrolu skoka.

Clippersi ovim potezima grade prednost, dolaze na +10 četiri minute do kraja i praktički rješavaju utakmicu. Rocketsi su propustili šansu za revanš i samo dodatno naglasili trenutne probleme koji se zbog ne baš sjajne Hardenove forme ionako čine puno gorima nego jesu. Dakle, izuzmemo li Lina od klupe ne dobivaju ništa, nemaju pojedinca sposobnog igrati obranu na boku, a ovo s Asikom i Dwightom ne funkcionira. Stoga mislim da se sljedeći potez nameće sam po sebi – pretvoriti Omera u bilo što čime će riješiti ova tri problema, što bi za ovu godinu bilo više nego dovoljno.

SIXERS @ CAVS

Mike Brown je konačno popustio, zaigrao je s dvojcem Irving-Jack duže od 10-ak minuta, što je rezultiralo time da su Cavsi zabili najviše ove sezone u regularnom dijelu (107, tek drugi put preko 100). Praktički, podigao im je zajedničku minutažu na pola utakmice (sinoć zbog 2 produžetka i puno više), napravivši tako ono što smo ionako svi očekivali prije početka sezone obzirom na opće poznate Waitersove slabosti u realizaciji (startni bek Cavsa do sada je potrošio 99 lopti za 101 poen, što nije grozno, ali kada već imate jednog volume scorera, ne treba vam i drugi u vanjskoj liniji, a Jack je i puno precizniji i puno pažljiviji oko izbora šuta).

I ne samo to – Cavsi su završnicu igrali s tri combo beka kao nekakva NCAA momčad dok su se Waiters, Irving i Jack izmjenjivali u ulozi playmakera i spot up opcija. Jasno, obrane u ovoj formaciji nije bilo, ali, da su je pokušali igrati, rastrčani Sixersi s već poslovično agresivnom i raspoloženom četvorkom MCW-Turner-Young-Hawes bi vjerojatno imali još veće šanse. Uglavnom, utakmica poslastica u kojoj je od osmjeha trenera Bretta Browna jedino veće bilo srce njegove momčadi, odnosno činjenica kako je Carter-Williamsa u završnici utakmice i oba produžetka briljantnim potezima doslovno parirao Irvingu potez za potez bez ikakvog respekta.

BLAZERS @ KINGS

Večer nakon što je zabio 35, Cousins je opet dominirao u reketu s 33 poena (šut 2-5 s poludistance, 11-19 u reketu), ali ni ovaj put nije mogao sam. Blazersi su čak i bez Lillarda živjeli od šuta iz vana, s tim da su za razliku od utakmice dan ranije Aldridge i Lopez igrali nešto energičnije, potpuno nadskakavši unutarnju liniju protivnika. Blazersi su imali sve pod kontrolom od početka do kraja – izuzmemo li nekoliko McLemoreovih ludih minuta u završnici, koje su prisilile Stottsa da na parket vrati Aldridgea i Lopeza, bila je ovo klasična kamilica.

OSTALO

Dallas se u jednoj šlampavoj utakmici provukao na račun napadačke kvalitete – imali su utakmicu pod kontrolom do sredine treće, kada su Bucksi zaigravši agresivniju obranu na loptu zamalo došli u egal. Par uvježbanih akcija za Dirka kasnije, više nisu imali tu šansu.

Raptorsi su razbili nedorasle Jazzere u dvije četvrtine, što i logičan ishod kada igraš s dvije petorke protiv tri igrača. S tim da su frustracije kod mladih nositelja Jazza sve vidljivije, posebice u obrambenim reakcijama. Možda bi promjena trenera u pravom trenutku (za dva dana dočekuju Denver u svojoj dvorani) mogla donijeti i nešto optimizma.

Atlanta je pick & rollom i sve uigranijim dvojcem Millsap-Horford rastavila obranu Orlanda na komadiće.

Pacersi su u utakmici laganog ritma došli do sedme pobjede opet preko Georgea koji je u zadnjoj četvrtini uzeo stvar u svoje ruke (s tim da treba istaknuti kako mu je pomogla i klupa koja je povratkom Watsona u drugu postavu postala ubojita u oba smjera). Netsi tu dodatnu brzinu jednostavno nemaju – opet su radili cijelu večer da bi sve prosuli na kraju.

Celticsima je u ruke upala još jedna pobjeda s tim da su ovaj put nešto i odigrali, točnije zabili. Reći da se Miami nije trudio bilo bi pretjerano, igrali su stvarno fokusirano u zadnjoj četvrtini, ali bila je ovo jedna od onih večeri u kojima su Green, Bradley i Crawford zabili svaki šut preko ruke kada je trebalo, izrešetavši Heat kada je bilo najpotrebnije, pa tako i sa sirenom – Greenova trica preko Jamesa nakon dodavanja iz auta preko cijelog parketa teško da se može smatrati dobrim šutem, ali, kao i protiv Magica, Boston je zaslužio pobjedu jer su utakmicu igrali 48 minuta, a ne 12.

Warriorsi, posebice Bogut, pak nisu imali snage nakon utakmice sa Spursima večer ranije nositi se s Gasolom i Randolphom koji su konačno odradili posao zatvorivši reket, ugušivši perimetar (koliko se to moglo protiv momčadi kojoj se vratio Curry kao da ništa nije bilo) i vršeći konstantan presing na loptu. Sada samo moramo vidjeti da li je u pitanju buđenje iz zimskog sna ili su medvjedi samo naletili na ne baš raspoloženog protivnika dok su oni susretu pristupili kao prilici za iskupljenje. Čak je i Joerger koristio samo 8 ljudi, što je do sada bilo nezamislivo, potpuno izbacivši iz rotacije razočaravajuće Davisa i Pondextera, potonjeg u korist još goreg Princea – Miller se do sada viđenom prema obojici čini kao mladić u najboljim godinama, što, obzirom da se radi o čovjeku koji ima očitih problema s hodanjem, kamoli trčanjem, sve govori o njihovoj izvedbi ove godine.

4 thoughts on “DOCE!

  1. Sviđaju mi se svakodnevni postovi o NBA, bilo bi super odraditi podcast o NBA s nekim drugim, poput Hrvoja ili Edina npr. 🙂

  2. Potaknut čitanjem jednog foruma postavio bi jedno zanimljivo pitanje. Rondo elitni playmaker? Da ili ne.

  3. as good shot as you get obzirom da imaš 0.6 sekundi.

    i predobre face heata nakon svega

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *