THE REAL ALL-STARS 2014.

Vrijeme je za post koji se piše sam od sebe, izbor 12 najboljih igrača u svakoj konferenciji po IOR učinku aka još jednom pokušaju valorizacije individualnog doprinosa kolektivnom uspjehu.

U odnosu na lani, Zapad ima još više igrača koji su prešišali 100 bodova (sjetite se, imaginarna granica između elite i ostalih) zbog prelaska Aldridgea i Currya u viši rang, odnosno zbog kvantnih skokova Davisa i Cousinsa, ali su i ostali bez Kobea koji praktički preskače sezonu i bez Dwighta koji je, to nakon tri sezone slabijih partija možemo definitivno tvrditi, završio na granici prve opcije i druge banane kako bi na njoj ostao.

Istok pak i dalje pati od nedostatka rasnih prvih opcija, praktički je samo George uskočio na mjesto Wadea kako bi se pridružio na vrhu Jamesa i Anthonyu, ali u odnosu na lani primjetna je nešto veća gustoća u razredu ispod njih zbog iskoraka Hibberta, Walla i Lowrya, odnosno preseljenja Jeffersona i Millsapa na Istok. Dobro, pad učinka zbog razno raznih razloga Ronda, Chandlera, Smitha, Piercea i Denga baca sjenu na cijelu priču, ali, hej, treba zadržati malo optimizma obzirom na stanje u kakvom se trenutno nalazi slabija konferencija.

Krenimo odmah s bitnim, uz osvrt na svakog tko je to zaslužio plus neizbježne usporedbe s rosterom koji će u stvarnosti nastupiti na all-star utakmici.

WEST

1. KEVIN DURANT, IOR 174

2. CHRIS PAUL, IOR 142

3. KEVIN LOVE, IOR 133

4. JAMES HARDEN, IOR 118

5. ANTHONY DAVIS, IOR 113

I imamo i prvu petorku.

Durantov skok je fantastičan, ali ne i neočekivan ako pozorno pratite gotovo školski napredak koji čovjek ima iz sezone u sezonu. Ostane li na ovoj razini do kraja sezone, bit će vlasnik drugog najvećeg IOR-a u ove tri godine koliko ga računam (najveći je lanjskih LeBronovih 178 bodova) i, što je najluđe, obzirom na to da ima tek 25 godina, nije isključeno da će u iduće dvije-tri sezone napraviti još jedan iskorak u kvaliteti igre. Što u principu znači da mu nedostaje tek prsten ili dva kako bi i službeno mogli reći da upravo gledamo dvije od tri najbolje trojke koje su ikada kročile na NBA parkete (treća je naravno Bird i ono što mi je u cijeloj priči zanimljivo je ne samo all-round kvaliteta i igra u oba smjera koja im je zajednička, nego i sposobnost da igraju i na boku i pod košem, praktički nisu trojke već više 3.5 igrači, što je samo dokaz da je polivalentnost izuzetna vrlina u ovom sportu).

Paul je imao svoju klasičnu uber-učinkovitu sezonu do ozljede, potvrdivši da je još uvijek za klasu iznad svakog drugog playmakera u ligi, uključujući i Stepha koji je osvojio srca fanova suludim šuterskim partijama. Ipak, Paul je još uvijek puno učinkovitiji igrač u ulazima (češće je na liniji slobodnih za 13% u odnosu na ukupan omjer potrošenih lopti), a najveća razlika vidljiva je u omjeru asista i izgubljenih gdje je Paul i dalje klasa za sebe u odnosu na Curryev ipak ispodprosječan rezultat za elitnog playa. Također, Steph igra 3 minute više i troši 5% napada više kada je na parketu, a rezultat toga je 5 poena viška u prosjeku. Kada bi prilagodili Paulovu minutažu, ta razlika bi pala na 3.5 poena, a kada bi Paul uzimao 30% napada umjesto 25%, govorili bi o samo 1.5 poena prednost Currya iako ovaj poteže 4.5 trice više po utakmici. Ukratko, CP3 ostaje jedan od rijetkih igrača koji bi da hoće mogli predvoditi ligu u barem 3 statističke kategorije.

Loveove brojke su nenormalno dobre, a ovaj iskorak možemo pripisati još većoj količini trica, nevjerojatnoj šuterskoj i skakačkoj učinkovitosti i prije svega povećanom broju akcija koje završavaju njegovim asistima. Love je danas doslovno Minnesota, one man team, a pogled na učinak ostalih govori da bi bez njega ovo bila sigurna lutrijska momčad (imaju samo četiri startera od čega je jedan bek koji nije u stanju gađati 40% iz igre, zatim je tu Brewer koji igra važniju rolu nego što bi trebao i kao šlag na kraju dolazi potpuni izostanak klupe). Ono što je najfascinantnije je da Loveov učinak ogromnim dijelom proizlazi iz napada zbog slabašnih obrambenih učinaka, dakle teza kako bi bio igrač u rangu Jamesa ili Duranta kada bi igrao u oba smjera definitivno se može izreći.

Harden je na svojoj standardnoj razini usprkos problemima sa ozljedama dobar dio sezone (i potpunim izostankom obrambenih bodova u njenom većem dijelu), a Davis je praktički kao i Love – one man team, samo što umjesto tricama vrijednost donosi stop akcijama (razmislite o tome, prosječna NBA momčad ima oko 94 posjeda lopte u utakmici, a Davis će ih ostaviti bez 10% njih samo svojom pokretljivošću i energijom). Što će tek biti od njega kada bude igrao u sistemu u kojem će se za njega vrtiti akcije umjesto u ovom u kojem još uvijek većinu vremena služi kao smetlar, pokušajte sami zamisliti (već sada se ne srami potrošiti svaki četvrti napad, što je dobar znak).

Uglavnom, treba li uopće naglasiti koliko je blesavo ne staviti momka među 12 i to na all-staru koji se održava u njegovom gradu? Nije teško shvatiti narativ, treneri uz to što moraju voditi računa o koncepciji momčadi uvijek daju prednost veteranima i barem na Zapadu nisu napravili značajniji propust, ali svojim očima sam gledao barem 5 utakmica u kojima je Davis doslovno sam-samcat uništio protivnika igrom u oba smjera, stvarajući razliku tom kombinacijom dominacije u reketima koju ne možete stići osim ako niste ozbiljna momčad koja se bori za playoff i imate potrebnu dubinu. Ako to nije obilježje game changera, onda ne znam što jeste, a to bi ujedno trebao biti i opis all-star igrača.

6. STEPHEN CURRY, IOR 112

Naravno, sve ono maloprije spomenuto iz pasusa o Paulu služi i kao odraz Curryeve veličine – nakon što je lani statistički bio na rubu all-star izbora (trinaesti), ali i definitivno bolji izbor od suigrača Leea koji je priliku dobio po defaultu jer netko mora biti nagrađen za neočekivan uspjeh momčadi, Steph je iz playoffa prenio ovu novu ulogu franšiznog igrača s povećanim volumenom lopti i agresivnijom igrom iz driblinga, skočivši u rang napadačkih opcija oko kojih možete posložiti šampionske momčadi.

7. LAMARCUS ALDRIDGE, IOR 108

Aldridge je definitivno dobio poticaj zbog sjajne igre cijele petorke i partnerstva s Lopezom koje mu je olakšalo dolaženje do skokova (daleko najbolji učinci u karijeri), ali ujedno je povećao i odgovornost u napadu (još više razigrava i troši još više lopti) ne izgubivši na poslovičnoj učinkovitosti. Ukratko, čovjek je sazrio, na Blazersima ili nekom drugom je sada da u idućih 4-5 godina oko njega poslože roster koji može otići do kraja.

8. BLAKE GRIFFIN, IOR 106

Blake još jednom igra svoju već klasičnu all-round sezonu, s tim da pod Docom dobiva više šansi u pick igri i spot up situacijama nego u postu. Učinci su slični, ali rad na igri licem košu definitivno bi trebao donijeti kvalitetu više u budućnosti.

9. DEMARCUS COUSINS, IOR 100

Cousins je preko noći praktički postao Griffin, samo veći i zbog toga potencijalno sposobniji sijati paniku i u obrani. Čovjek je srezao loše šuteve, pretvorio se u šljakera koji stalno napada sredinu i uz sve to pokazuje znakove volje za napredovanjem u obrani, a to znači da bi dogodine vrlo lako mogao biti najbolji all-round visoki na Zapadu, samim time i ligi, nakon Davisa.

Ovih 9 su nedodirljivi, čak i nakon što im pročešljamo narative. S tim da bih izbor zaokružio sljedećom trojicom koja također malo odskaču od iduće skupine, a to su Goran, Dirk i Dwight.

10. GORAN DRAGIĆ, IOR 97

10. DIRK NOWITZKI, IOR 97

12. DWIGHT HOWARD, IOR 96

Dragićeva eksplozija je fenomenalan primjer koliko se određena vještina u pravom sistemu može pretvoriti u napadačku opciju oko koje se može izgraditi pobjednički identitet. Dragić je sjajan, ali Dragić je isto tako rezultat momčadi koja apsolutno radi za njega i trenera koji ga nikada ne stavlja u loše situacije. Kad god može Dragić će povući kontru, ali, ako situacija nije idealna, usporit će igru, vrtit će pick & roll ili dati loptu i krenuti u potragu za idealnom spot up situacijom. Ako ga obrane odluče udvajati i postvetiti mu dodatnu pažnju, Sunsi će odmah napasti u sredini, gledajući samo tko u datom trenutku ima prednost, bio to Plumlee, Frye ili Markieff u postu ili ako je Green na nižem igraču u post će gurnuti njega (nevjerojatno je da itko spušta loptu Plumleeu u 1 na 1 situaciji, ali to je Hornacekova filozofija, vjeruj u igrače i njihovu sposobnost da mogu koristiti višak prostora iako to oni nisu u stanju opravdati, dakle nije toliko bitno to što će Plumlee baciti loptu u bunar koliko je bitno razviti instinkt igranja na pravi način, do the right thing u svakom trenutku). Koliko god i ovaj rezultat potvrdio da je Dragićeva sezona nešto posebno, nije on odveo Sunse tu gdje jesu koliko su oni odveli njega, zato ako mene pitate ignoriranje njegovog fantastičnog učinka i nije bitno – Phoenix Sunsi su stotinu puta važniji, smisleniji i jednostavno bolji od nekakvog revijalnog all-star rostera skrpanog po tko zna kakvom ključu.

Dirk je i dalje Dirk, s manje obrambenih i skakačkih kvaliteta, ali i sa slabijim partnerom nego ga ima npr. jedan LaMarcus.

Dwight i Rocketsi se pak još uvijek navikavaju jedni na druge, McHale još nije siguran treba li trčati ili spuštati loptu u post, odnosno kratki su za jednog igrača koji može pomoći Howardu pod košem, ali ono što je najvažnije je da Howard izgleda kao netko sposoban opravdati svoj ugovor. Dwight nikada nije bio Shaq koji nosi sve pred sobom i zbog toga napadački treba sistem izgrađen oko pick & rolla kako bi dao maksimum, ali kako Rocketsi za tim nemaju potrebe, njegova rola na tom djelu parketa bit će ona sporedne opcije. Obrambeno, također je jasno da nema onu eksplozivnost s kojom je stizao zatvoriti istovremeno i perimetar i reket, ali ono što ima je i dalje elitna kombinacija sposobnosti izlazaka i 1 na 1 guranja u sredini, što znači da se oko njega i dalje može posložiti šampionska obrana u sistemu po izboru. Jedina razlika u odnosu na dane u Orlandu je što će mu u tome trebati pomoć još 4 suigrača jer više ne može sam.

I to je idealnih 12. Prvi ispod crte su:

MIKE CONLEY, IOR 94

SERGE IBAKA, IOR 92

MANU GINOBILI, IOR 91

NIKOLA PEKOVIĆ, IOR 88

Svi oni su ispred Parkera i Lillarda, all-star igrača koji su dobili poziv jer je netko iz San Antonia morao biti pozvan zbog scorea, odnosno jer je trebao još netko iz Blazersa da bi objasnili njihov iskorak (nisu mogli pozvati cijelu petorku iako je to jedino pošteno, Lillard ne bi mogao imati ovako dobru sezonu bez Wesa, Nicka i Robina, plus njegov izbor dodatno naglašava fascinaciju mainstreama koševima za pobjedu sa zvukom sirene, kao da 47 minuta prije toga imaju manju vrijednost).

TONY PARKER, IOR 86

DAMIAN LILLARD, IOR 78

KOBE BRYANT, IOR 46

Kobe nema što raditi na ovakvoj utakmici jer uopće nije igrao, ovaj izračun je za period dok je bio na parketu i obzirom na uzorak ne govori ništa, osim što ukazuje na pad koji ga čeka u zadnjih nekoliko godina karijere.

EAST

1. LEBRON JAMES, IOR 165

2. CARMELO ANTHONY, IOR 118

3. PAUL GEORGE, IOR 117

Ova trojka strši iznad ostatka, James je na svojim klasičnim Jamesovskim visinama koje nam se više ne čine svemirske zahvaljujući Durantovoj eksploziji, Melo igra sezonu karijere u svakom pogledu, a George je naglo odrastao kako bi Pacerse pretvorio u ozbiljnijeg izazivača od lani.

4. BROOK LOPEZ, IOR 100

Uopće nema sumnje da bi Brook na ovakvom Istoku održao vrhunsku formu da je u stanju ostati u komadu. Ovako, uzorak je malen, naravno da ne može nastupiti na all-staru zbog ozljede i nije sramota što ga se uopće ne spominje. Ali, navodim ga čisto da vidimo koliko je ionako talentom tanka konferencija izgubila njegovom ozljedom, čovjek je praktički izrastao u najbolju klasičnu post up peticu u ligi.

5. DWYANE WADE, IOR 99

Ozljede, česte pauze, gubitak eksplozivnosti i nesposobnost igranja na istoj razini od utakmice do utakmice – sve su to simptomi bolesti zvane starost, bolesti koja ne štedi nikoga, pa tako ni čovjeka koji je do jučer imao argumente za smatrati se top 5 igračem u ligi. Ne više, neki mlađi su sazreli, neki mladi su eksplodirali i svijet se samo tako okrenuo i ostavio Dwyanea na mjestu. Još uvijek je to dobro, ali jebiga, nije nadmoćno, barem ne u dovoljno redovnim količinama.

6. KYLE LOWRY, IOR 90

Lijepo od trenera da su izabrali barem jednog igrača Raptorsa, ali, nažalost, odlučili su se za krivoga. Lowry je motor koji pokreće Toronto, čovjek je konačno uspio izbjeći upadanje u klasične rupe (problemi u svlačionici, ozljede) i izgurati sezonu do kritične all-star točke nakon što je već par puta bio na najboljem putu samo da bi se raspao nakon par mjeseci. Može li ponoviti ovako nešto još tri-četiri godine za redom? Talent je tu, iako se ne bih kladio zbog povijesti bolesti.

6. ROY HIBBERT, IOR 90

Obrambeni igrač godine koji je titulu osvojio valjda već u prosincu.

8. AL HORFORD, IOR 88

8. CHRIS BOSH, IOR 88

Dvije rasne četvorke koje glume petice, u nekim drugim ulogama ostvarili bi možda i veće učinke (posebice Bosh), ali što je tu je, definitivno su krema Istoka. S tim da opravdani izostanak Horforda otvara još jedno mjesto u ovom našem izboru zbog čega ćemo odbrojavati do 14.

10. JOHN WALL, IOR 87

10. JOAKIM NOAH, IOR 87

10. DAVID WEST, IOR 87

Na Westu se pomalo osjeća zub vremena, također i sve veća oslonjenost na Georgea, ali jedna stvar se nije promijenila – kada Pacersima treba koš po cijenu života, njegov post up je još uvijek prva opcija. Dakle, George je najbolji igrač Indiane, ali najvažniji je još uvijek čika David. Noah je krenuo u sezonu u svom stilu, polako, rastafara, ali je zato uhvatio formu i rasturio u siječnju, vrativši se na lani dosegnutu all-star razinu igre, a Wall je konačno isplivao kao najbolji play na Istoku dugoročno gledano (doduše, u tome mu je pomoglo srozavanje Irvinga koji je prošle godine u ovo doba bio na sličnom učinku).

13. AL JEFFERSON, IOR 86

14. LANCE STEPHENSON, IOR 84

Kao što smo rekli, ako već Brook i Horford nisu dostupni, imamo dva wild carda i njih dobivaju Big Al i Lance. Gdje god se našao, Jefferson odrađuje svoj posao dok god ima dovoljno lopti u postu i tu konstantu treba cijeniti, pa makar rezultirala s tek 2 playoffa u 10 godina karijere.

Stephenson je pak ljepilo Pacersa, čovjek koji all-round igrom i krpanjem rupa omogućuje lakši život svima oko sebe (da ne govorim da ovakvim iskorakom njega i Georgea prednost Heata na bokovima postaje sve manja, što je i najvažnije), ali, istovremeno sve te kvalitetne opcije uokolo olakšavaju život i njemu. Mislim, nije problem izgledati kao sjajan obrambeni igrač dok si uglavnom zauzet čuvanjem slabije protivničke opcije na boku dok onu glavnu čuva George (a da ne govorim da još iza leđa imaš Hibberta, pa ti ni krivo donesena odluka uglavnom neće predstavljati mrlju na rezimeu), isto kao što nije problem biti učinkovit u napadu dok god biraš šuteve i uglavnom završavaš kontre (Stephensonovih 19% potrošnje su uvjerljivo najmanji postotak kod svih spomenutih imena u današnjem postu, manji čak od jednog Ibake koje još ne zna napasti iz driblinga ili post up situacije, a kada uzmeš da su uglavnom nabijeni na račun gomile minuta koju provede s drugom postavom i da su još niži kada igra u startnoj petorci, sve skupa ukazuje da je Lance četvrta opcija u momčadi, igrač zadatka, a takvi ipak ne bi trebali nositi epitet all-stara). Čak je i njegov kreatorski napredak prije svega vezan uz potrebu da se Hilla stavi u što više spot up situacija u kojima je bolji realizator od njega nego uz neku pretjeranu kvalitetu Stephensona kao playmakera.

Opet, kada toliko doprinosite momčadi s najboljim scoreom u ligi na toliko razina, logično je da ćete imati i dobru statistiku. Samim time je i logično da ćete okruženi ovakvom kramom od konkurencije za čije probleme je dobrim dijelom kriv nedostatak talenta isplivati kao potencijalni all-star. Ali, svaka momčad koja razmišlja o tome da mu ovo ljeto ponudi ugovor treba dobro razmisliti o svemu ovome navedenom prije nego se odluči za cifru koju će ponuditi jer, u nekoj manje idealnoj sredini, Lance bi definitivno bio manje idealan suigrač.

Prvi ispod crte:

PAUL MILLSAP, IOR 83

Konstatno dobar, čak i bolji nego ikada zbog poboljšanja u obrani i sve većeg šuterskog dometa.

Igrači izabrani na all-star koji nisu dio ove top klase:

DEMAR DEROZAN, IOR 79

KYRIE IRVING, IOR 71

JOE JOHNSON, IOR 64

DeRozanov izbor se može tolerirati, njegov učinak je taman na all-star granici i obzirom da igra sve bolje iz tjedna u tjedan od odlaska Gaya do kraja sezone vjerojatno će i biti potvrđen kao kvalitetna druga banana. Irving ima pedigre i jedna loša sezona može mu se tolerirati, posebice obzirom na očajan kontekst u kojem se nalazi, a na kraju krajeva birali su ga navijači. Kvragu, Istok je toliko tanak da se može razumjeti i to što su treneri posegnuli za Johnsonom (iako je Stephenson očito logičniji izbor) u nedostatku swingmana isto kao što su lani posegnuli za Holidayem u nedostatku playeva. Plus, Joe je veteran koji pristojno stari, uz to i višestruki all-star koji iza sebe ima dobar mjesec s nizom atraktivnih clutch trenutaka (a vidjeli smo na primjeru Lillarda da to itekako pali, treneri očito nemaju vremena za ništa više osim pogledati sažetke tu i tamo).

Ali, izostanak Lowrya, Dragića i Cousinsa (Davis će svoju pozivnicu vjerojatno dobiti kao zamjena za Kobea) samo dokazuje da titula all-star nema dubljeg značaja i da se u nju ne možemo pouzdati jednoga dana kada se budemo pokušavali sjetiti tko je stvarno obilježio sezonu 13/14.

I za kraj, dužnost da vode konferencije trebali bi dobiti ljudi pod čijom rukom su momčadi napravile najveći iskorak, a ne samo oni koji imaju tu sreću sjediti na čelu potencijalnih šampionskih rostera. Dakle, Zapad vodi Jeff Hornacek uz pomoć Terrya Stottsa zaduženog za napad (zanimljivo, ova titula mu je pripala i prošle godine iako Blazersi nisu bili ni izdaleka ovako atraktivan izbor), a Istok pak pripada, kome drugome, Franku Vogelu (obrana) i Eriku Spoelstri (napad).

22 thoughts on “THE REAL ALL-STARS 2014.

  1. gee
    ako može ior reggia jacksona, mogao je i on na all star sigurno je dosta bolji od dragića

  2. Po kojoj logici 🙂 Imaš ti internet pa da usporediš barem osnovnu statistiku 🙂

    Nadao sam se da je ovo neki sarkazam, ali jebiga…

    Gle, vidim da ti neke stvari nisu jasne, da je Reggie bolji onda bi bio na ovom popisu. Iako ne zaslužuješ taj podatak jer ne znaš da je Dragićev 50% iz igre i 39% s trice neopisivo bolji učinak od 42% iz igre i 32% s trice (omjer asista i izgubljenih me strah i spomenuti, kao i Dragićev nevjerojatan plus sa slobodnih) evo ga s nadom da možda otvoriš oči

    REGGIE JACKSON 54 IOR

    Što je super za jednog combo beka i dokaz da je momak znatno napredovao, kao i da može još

  3. daj Gee, sta hranis trolove, nije ovo index ni b92

    Nego, gledajuci GS(i naravno overreaction na sinocni 2 uzastopni poraz od ‘Catsa) tripujem da bi bolje funkcionisali sa Stephom na 2 i nekim prosecnim plejom, kao prosle godine kada je Jack bio tu. Sve je to lepo sto im Jackson daje da rade sta hoce u napadu, ali po meni toliki broj TO pada najvise na dusu Stephu (nisam gledao statse, verovatno i klupa zesce doprinosi tome) kao primarnom ball-handleru. Ovavom igrom ce imati srece da prodju 1 kolo plejofa, ako uopste i budu usli u 8 😀

  4. Na prvi pogled prebacivanje Stepha na dvojku se čini kao dobro rješenje, no s obzirom na momčadsko okruženje u kojem nema baš izrazitih kreativaca i s obzirom na to da Steph nije defanzivna veličina, Stephovo postavljanje na playa najisplativija je opcija, bez obzira na to što više nego što treba gubi i drži loptu u rukama (a to valjda ide jedno s drugim). No, to je cijena koju Steph trenutačno plaća zbog daleko veće odgovornosti koja mu je (zasluženo) dodijeljena u odnosu na prethodne godine i zbog njega se zapravo ne treba brinuti, jer je takva igračina u stanju prevladati vlastite nedostatke. Pravi problem Ratnika leži u nikakvoj klupi, očajnom Barnesu i nedovoljnoj napadačkoj agresivnosti Igyja i Boguta, jer kada bi oni više napadali obruč, onda bi i Steph i Thompson mogli ekonomizirati vlastite šuteve. Osim toga, GS igra kudikamo bolje protiv jačih momčadi – kod njih je princip Spursa (protiv slabih maksimalno, protiv jakih nikako) donekle obrnut, pa ako stignu do play-offa sve su u stanju dobiti (osim Thundera u punome sastavu). Inače, Geejevu se izboru nema što dodati, svaka je na mjestu, posebice što se tiče Westa (noćas je „pojeo“ Millsapa) i Davisa. Kako su centri danas najproblematičnija roba, ispada da idealni prototip potonjih treba tražiti u mješavini Howarda (atleticizam), Hibberta (obrana) i Jeffersona (napad), dakako uz primjerenu igračku inteligenciju (pada mi na pamet JaVale, he, he…).

  5. Stoji sto si napisao samo Warriorsi su vec dobili ove sezone Thunder u punom sastavu iako su oni sami bili okrnjeni (Igoudala) ili se mozda varam?!

  6. Prilicno sam siguran da ce svaka odbrambeno bolja ekipa dobiti GSW u best of 7, znaci OKC, LAC mozda i Memphis i Hjuston. Klali bi se sa Spursima i Blejzersima. Meni je fantasticno kako nekome ubace 110 bez problema, a onda 85 Wizardsima i 75 ‘Catsima i to kuci.

  7. Mislio sam na njihovu drugu tekmu, ali ipak su igubili u OT:

    17 Nov 29, 2013 Warriors @ Oklahoma City Thunder L 112 – 113 OT

  8. Royce, na početku utakmice West je čuvao Millsapa i obrnuto. Ako si zapazio detalje s prvih timeouta Millsap je već u prvoj četvrtini ostao bez daha, grohtao je poput Grunfa. U obrani mu je nedostajala snaga da zadrži Westa u postu, a u napadu nije moga prismrditi košu bez golema trošenja, a kad bi West “ispao” kod picka preuzeo bi ga Hibbert, tako da je brzo ispao iz ritma te ga je trener naprosto „skinuo“ s Westa. Bez obzira na godine, West je još uvijek pokretljiva obrambena zvijera, a kao napadač doktorirao je košarku na post upu, i kao realizator i kao kreator.

    Rey, mislio sam na kontekst play-off serije, čini mi se da GS protiv OKC ne može navući 4 pobjede, uostalom tko to može uopće na Zapadu protiv kompletne Oklahome?

  9. Shvacam sto zelis reci ali iz onog sto sam gledao u te dvije tekme (trecu nisam stigao pogledati ali znakovito je da zbrojena kos razlika u tri tekme OKC-GSW je +6 za OKC.

    U idealnim uvjetima svih zdravih igraca prvih i drugih postava tesko je predviditi rasplet je po meni se prve postave prilično poništavaju a po meni ce presudno biti forma lamba i reggie-a te adamsa sa jedne te crawforda, barnesa i ezelija (?!- mozda bolje speightsa).

    ako gledamo prvu imas ibaku i perkinsa pod kosevima za okc naspravm lee-a i boguta, na perimetru durant naspram iggya, curry i westbrook te thompson i sefolosha kojeg ce vjerovatno jahati u playoffu, ne vjerujem da ce lamb biti u toj udarnoj.

    ali viditi i znati cemo bolje kad dode playoff tko je uspio sacuvati snagu, tempirati formu i sloziti iznenađenja taktička.

  10. 😀
    Najdrazi dio godine, steta sto legendarni Ryan Gomes nije tu da se podsjetimo njegovog legendarnog “oponasanja korner zastavice” i ” nove role na terenu, duh” 😀
    Ali i Perkins je dovoljan 🙂

  11. I jedno i drugo.

    Preseravanje jer nije u pitanju ništa revolucionarno kako kaže bahata samoreklama (hej, GM-ovi, zaposlite nas, učinit ćemo vaš štab boljim!) jer slični alati postoje godinama u drugim sportovima i nisu doveli do nikakvih radikalnih promjena u shvaćanju individualne veličine, a da ne govorim da od početaka organizirane košarke svaki ozbiljni stručni štab provodi sate i sate u gledanju utakmica kako bi došao do istih zaključaka do kojih će doći i kompjuter.

    Korisno jer će smanjiti ogromnu satnicu posvećenu skautingu i omogućiti trenerima da s manje truda dođu do kvalitetnih zaključaka što i kako. Dakle, u pripremi će prije svega pomoći vremenski, ali najveću vrijednost ima u analizi konkretnog događaja nakon njegova završetka, posebice najvažnijih utakmica.

    Mi fanovi od toga nećemo imati veće koristi, ako ikada dobijemo jedan broj koji bi opisivao vrijednost igrača on neće biti ništa drugačiji od onih koje već imamo s dosadašnjom analitikom, plus također ga neće biti moguće dešifrirati bez konteksta. Praktički, ovo je još veća teorija od trenutnih statsa jer su oni bazirani na rezultatu, a ovo na mogućem rezultatu, što je uvođenje još jedne dodatne kategorije koja stvar čini kompleksnijom, nikako jasnijom.

    U principu, ovo su stvari koje ne bi ni primjetili da Simmons iz nekog razloga (ogromni ego zbog kojega želi obuhvatiti ogromno područje pa na kraju ne obuhvati ništa) nije odlučio dijeliti platformu s ovakvim likovima – da nije Grantlanda ovo bi se pojavilo tek na Sloanu kao i masa drugih radova, netko bi to primjetio, zaposlio par ljudi koji bi trenerima štancali papire koje bi ovi zatim uglavnom bacali u koš.

  12. ova pomoć oko smanjenja vremena za organizaciju stručnog štaba zvuči dobro, možda bi čak podigla kvalitetu igre. ne u playoffu kad ionako troše na stotine sati na skauting i seciraju sve akcije ali kvaliteta igre u regularnoj sezoni kad se često nema vremena za normalnu pripremu bi možda porasla.

  13. Kakva je West igračina! Protiv Portlanda je odigrao maestralno. Budući da ima maltene isti IOR kao Bosh, ne kapiram trenere koji nisu na neki način uvažili to što su Pacersi tim sa ubedljivo najboljim skorom na Istoku i izabrali bar još jednog njihovog startera. IMHO strašno potcenjen igrač.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *