NCAA TOP 16

Koristeći manjak NBA akcije, pogledao sam dovoljno utakmica u zadnja tri dana da mogu reći kako sam do sada u akciji barem jednom vidio sve top 16 ekipe i sve top 10 prospekte (jeeeee – kao da će to pomoći u proricanju budućnosti). Razina igre je klasično jedva gledljiva, ali uzbuđenja ne manjka, posebice jer ove sezone stvarno nema izrazitog favorita zbog ćega će i slaganje bracketa biti izuzetno važno – matchupovi će igrati bitnu ulogu. Opet, obzirom na to kako najzvučnija imena dižu razinu igre kako se približava ožujak, ne bi trebalo čuditi ako u Final Fouru vidimo barem 3 klasična programa koji su sinonim za NCAA. Uostalom, to je i vidljivo i po donjim rankingsima slaganim uz pomoć statistike za napadačku i obrambenu učinkovitost uz ogromnu dozu snage rasporeda, a sve na bazi podataka s nenadjebivog kenpom.com.

TOP 16

1. KANSAS (B12)

Kansas nije na broju jedan zbog dva ponajbolja prospekta u NCAA, već zbog najboljeg omjera obrambenog i napadačkog učinka na nimalo laganom rasporedu i ujednačenog učinka u svim fazama igre gledano kroz formulu četiri faktora. Osim nejasnog poraza od Texasa (odnosno, poraza koji je bio nejasan u tom trenutku dok se nije potvrdilo da je Texas zbog pada forme Iowa Statea i Oklahoma Statea možda i druga najbolja momčad na Zapadu), njihove igre od starta konferencijske akcije su sve bolje, imaju 12-2 u Big 12 okruženju koje osim Kansasa možda nema momčadi spremne osvojiti NCAA turnir, ali je zato krcat solidnim ekipama sposobnima izboriti ga (8 od 10 momčadi u konferenciji imaju šanse završiti među 64). Ono što je fascinantno je kako ljudi olako zaboravljaju da ovu momčad predvode tri brucoša koja iz tjedna u tjedan nadigravaju snažnije i iskusnije igrače od sebe. Wiggins, Selden i Embiid doslovno igraju sve bolje iz utakmice u utakmicu, a veteransku prisustvo Ellisa i Tharpea donosi mirnoću (i to doslovno, svaki put kada im treba koš ili skok ili obrambena reakcija, ova dvojica će nešto izvesti). Dva su problema očita, prvi je što gube previše lopti zbog nedostatka pravog playmakera na rosteru, drugi što nemaju dubinu (osim povremenih bljeskova combo beka Masona i back-up visokog Blacka, Self doslovno nema nikoga na klupi koga bi poslao na parket), ali ova petorka je već toliko dobra obrambeno i ima toliki potencijal u napadu da s pravom ciljaju na Final Four. Naravno, pod uvjetom da ostanu u komadu – Embiid ima problema s koljenom i leđima, nije ništa ozbiljno, ali ne bude li igrao duže vremena ili bude li na limitu minuta, šanse Kansasa padaju proporcionalno padu njegovog učinka iz razloga što je forma Kansasa rasla proprocionalno s tim što je Embiid dobivao više minuta i više prilika da nosi igru.

2. MICHIGAN STATE (BT)

Iako imaju 3 poraza u Big Tenu i gomilu problema s ozljedama, Izzova družina se kroz najteži period sezone pokazala kao žilava i, što je najvažnije, sposobna igrati kvalitetnu košarku u oba smjera. Porazi s par posjeda lopte u ovoj konkurenciji nisu sramota, posebice kada ste uvijek kratki za jednog ili dva startera. Nakon što su dobar dio sezone ozljede mučile Harrisa i Paynea koji se tek vratio na parkete nakon duže pauze, sada su napale playa Apllinga (zglob) i swingmana Dawsona (šaka). Obojica bi trebala biti na parketima za tjedan-dva, spremna nastaviti tamo gdje su stali, a to je dominirati kada su svi zajedno u igri. Harris i dalje oscilira šuterski od utakmice do utakmice u napadu, ali sve je bolji u obrani i kao kreator, što je ključni detalj u razvoju momčadi. Payne je malo smanjio potrošnju trica i opet se počeo češće spuštati u reket, Appling također stalno radi pritisak na sredine obrane ulazima i u tom unutar-van ritmu i jasnoj podijeli posla između tri udarne opcije leži glavna snaga Spartansa. Dobra stvar kod svih ozljeda je da su dobili klupu, proširili su rotaciju na 8 igrača u koje se možeš pouzdati (Trice, Kaminsky i Costello su više nego pristojno iskoristili svoje prilike). Imaju tricu, imaju ulaz i kontrolu lopte, skok i klasičnu tvrdu obranu s presingom vanjske linije i mišićima u postu. Ukratko, imaju klasičnu Michigan State momčad koja uvijek ima šansu ući u Final Four.

3. SYRACUSE (ACC)

Ovih 25-0 su fenomenalni, ali, realno, da su imali malo manje sreće, pobjede protiv Dukea i Pitta sada bi bili porazi i nitko se ne bi toliko uzbuđivao oko puta do savršenstva. ‘Cuse je odlična momčad koja se balansom ubacila u ulogu jednog od favorita, ali nikako nisu apsolutni favorit. Njihova tvrda zona je tradicionalno ogroman problem, ali sve vrhunske momčadi imaju i dovoljno tricaša i barem jednog igrača sposobnog spustiti se na vrh posta koji je mogu razbiti. Napadački su čak i bolji zbog sjajne kontrole ritma i lopte za što je definitivno zaslužan i brucoš Ennis, ali i jasna filozofija igre u kojoj nema puno nepotrebnog rizika, kao i zbog gomile odličnih skakača u napadu. Međutim, ne može se preći preko očitog, a to je nedostatak rasnog talenta. Koliko god Ennis jahao na valu uspjeha momčadi i koliko god se svi trudili priključiti ga već definiranom vrhu lutrije (klasika, netko mora biti odgovoran za nečiji neočekivani uspjeh), činjenica je da momak nije elitni atleta koji može do obruča kad poželi, kao i da nije vrhunski šuter. Njegov najveći plus je stvarno nevjerojatna zrelost u organizaciji igre i potpuna svijest o vlastitim kvalitetama i limitima, ali to su stvari kojima zaokružuješ petorku, ne stvari oko kojih gradiš. Ono oko čega ‘Cuse gradi napad je ujedno i najveći problem. C.J. Fair ima dobre brojke, ali on praktički igra 1 na 5 svaki treći napad i uzima gomilu šuteva preko ruke u stilu Duranta što definitivno nije iako ima visinsku prednost u većini mathcupova. Sve oko njega su sporedne opcije – Ennis je, već smo rekli, igrač koji će napasti kada mu se ukaže prilika, Cooney treba catch & shoot situaciju da potegne tricu, Grant koristi činjenicu da je četvrta opcija i stalno traži prostor za lagane poene, kao i Christmas koji zabija doslovno samo iz skoka u napadu ili podvaljivanja zicera. Boeheim je ovo sjajno posložio, ali Boeheim isto tako zna da Fair nije Melo, a ni Jabari Parker. Sad, mogu li ove sporedne stvari poput kontrole lopte, skoka i obrane sakriti nedostatke u kreaciji i šutu? Možda, iako im neće biti lako bez klupe koja je, nakon što su u prosincu ostali bez startnog krilnog centra Colemana (što je otvorilo prostor Grantu u petorci, ali ih ostavilo i bez dubine na pozicijama 3 i 4), sada dodatno oslabljena ozljedom koljena back-up petice Keite koji je u kombinaciji s Christmasom donosio 40 minuta kontrole reketa koju, bez takvih blokera stalno na parketu, jednostavno nije lako održati.

4. DUKE (ACC)

Nakon užasnog početka obrana se polako stabilizira zbog sve boljih igara Jeffersona koji skokom, energijom u obrani i spretnošću u realizaciji oko obruča dobro nadopunjava Parkera. Posloživši udarni dvojac pod košem, Coach K. je riješio glavni problem, a napad je pak skočio na još višu razinu i u ovom trenutku im na tom dijelu parketa malo tko u NCAA može parirati. Ključ svega je Parker koji fantastično miksa unutar-van igru i nosi Duke na leđima doslovno na isti način na koji je to Melo nekoć radio sa Syracuse tijekom svoje jedne godine u NCAA. Obzirom na agresivne i žestoke obrane koje se igraju na ovoj razini, neustrašivi način na koji Parker napada sredinu i iznuđuje slobodna kada nema dobre prilike za šut, jasno pokazuje da je momak kompletan napadač oko kojega će se moći graditi navala i na sljedećoj razini. Cook je odličan playmaker u oba smjera (odigrao sjajnu obranu na trenutno izuzetno popularnom Ennisu) koji uživa uzeti ključne šuteve, Sulaimon nakon kilavog starta dobiva sve više prilike i donosi još jednu dozu kreativnosti u startnu petorku uz izuzetan šut, dok je Hood svojom kombinacijom šuta i fenomenalnih fizikalija praktički neobranjiv na perimetru – ovako izgleda petorka koja se može boriti za naslov. Dva seniora, Thornton kao presing bek i tricaš, odnosno Dawkins kao stoper na boku i tricaš (obojica gađaju tricu iznad 45%) čisti su luksuz. Praktički, Duke je jednog solidnog rotacijskog visokog udaljen od uloge prvog favorita, jednostavno previše ovise o tome mogu li dobiti kvalitetnih 25 minuta od Jeffersona prije nego ovaj upadne u probleme s osobnima. Obzirom da su vanjski igrači nenormalno vrući, Coach K. u zadnje vrijeme daje sve više šanse trećem Plumleeu ne bi li dobio tog centra koji 10 minuta može postavljati blokove i skakati.

5. VILLANOVA (BE)

Isplivali su iz osrednjosti Big Easta na račun balansa kojega je Jay Wright posložio u obrani i napadu. Imaju rotaciju od 8-9 igrača, visinu na svim pozicijama i iskustvo, što su sve ogromni plusevi u obrani, dok se u napadu oslanjaju na slasherske kvalitete bekovskog dvojca Hilliard-Arcidiacono. Oba su combo bekovi u klasičnoj NCAA maniri, podsjećaju na dugogodišnji udarni dvojac Gatorsa Walker-Boynton ili, obzirom da je Arcidiacono klasični bijeli gunner, možda više na Dukeov par Smith-Scheyer. Uglavnom, to vam je NCAA košarka – imaš dva beka sposobna kreirati šut sebi i drugima, pri tome kontrolirati ritam i loptu (izuzetno bitno za ‘Novu koja je jedna od sporijih ekipa kojoj je forte kontrola posjeda) i imaš temelje. Dodaj još kvalitetnog realizatora u postu poput Pinkstona i specijalista za tricu Bella i imaš momčad koja bi ove godine mogla nastaviti iznenađivati i u ožujku.

6. ARIZONA (PAC12)

I dalje imaju najbolju obranu u NCAA, ali ostali su bez startne četvorke Brandona Ashleya zbog loma stopala, izuzetno bitnog stretch igrača sposobnog zabiti i tricu, što im je dodatno oslabilo napad. Bez Ashleyevih dugih dvica manje je prostora za Gordona i Tarczweskog da napadaju u reketu, posebice da dominiraju u napadačkom skoku koji je bio bitno oružje, što se osjeti i na rezultatima – nakon 20-0 s Ashleyem u postavi, u zadnje 4 utakmice imaju 2-2. Obranama se sada jednostavno puno lakše posvetiti udarnom šuteru Nicku Johnsonu koji jednostavno nije kreator koji može nadoknaditi novonastali problem manjka opcija.

7. WISCONSIN (BT)

Nakon 16-0 izgubili su 5 od zadnjih 9, ali ne zbog pada učinka napada koji formulom 5 igrača na perimetru i dalje funkcionira više nego dobro, već zbog raspada obrane, odnosno činjenice da nemaju poštenog visokog čuvara obruča ili beka sposobnog odigrati presing. Ukratko, jednostavno imaju previše bijelog pigmenta da bi parirali atleticizmom većini ozbiljnih konkurenata. Unutarnja linija Dekker-Kaminsky u ovom periodu imala je problema držati priključak u skoku, a šuterski dvojac Brust-Gasser uredno je ostavljao prostora na perimetru, što su dva aspekta NCAA igre koja moraš imati pod kontrolom ako misliš ostvariti ozbiljan rezultat. Sad, obzirom da su veći dio sezone dobro maskirali svoja ograničenja i da je jedini loš poraz od ovih 5 onaj protiv skromnog Northwesterna doma, očito da i dalje imaju šanse isplivati kao druga momčad u Big Tenu (koji je daleko najbolja konferencija u NCAA), ali, realno, o Final Fouru mogu samo sanjati s ovako jednodimenzionalnom igrom u napadu i ovako tankom obranom.

8. MICHIGAN (BT)

Oživjeli su sezonu početkom konferencijskih utakmica i gubitkom McGarya koji je očito bio ogroman problem za obranu na startu sezone. Od kada je on završio na operaciji leđa i rehabilitaciji, imaju 12-2 ukupno (6-4 s njim u uvodnom, lakšem dijelu godine) i 10-2 u Big Ten utakmicama. Obrana i dalje nije elitna, ali napad posložen oko catch & shoot majstorija Nika Stauskasa jedan je od najboljih u NCAA, odlična su tricaška ekipa što je bitno jer time otvaraju prostor Robinsonu da odigra nešto 1 na 1 u sredini (momak nije lutrijski talent kako je najavljivano, ali je pokretan atleta koji zna iskoristiti priliku), a i skromnim centrima Morganu i Horfordu da uhvate skok u napadu i zabiju zicere.

9. FLORIDA (SEC)

Igraju opet divljačku obranu, gotovo na lanjskoj razini, ostavili su Tennessee na 41, odnosno Texas A&M na 36 poena. Problem je “samo” napad koji je previše ovisan o tricaškim partijama Michaela Fraziera, igrača druge godine koji je lani imao rolu povremenog specijalista da bi ove godine gubitkom tri prve lanjske opcije dobio duplo veću minutažu. Njegova šuterska forma postala je ključna za uopće ikakve rezultate jer bez njegovog širenja reketa nema ni tečnosti u napadu, odnosno prostora za ulaze dva pokretača, playa Wilbekina i swingmana Prathera. Također, tu je i pitanje koliko je SEC ove godine uopće dobar – čak ni Kentucky nije ono što smo očekivali da će biti, a od preostalih 12 momčadi u konferenciji samo su dvije u top 50, tako da je ovih 12-0 u konferenciji, iako zvuče impresivno, definitivno napuhan rezultat. Opet, imaju iskusnu petorku s 4 seniora, dakle na 4 pozicije imaju prednost u mišićima i iskustvu gotovo svaku večer, što znači da na krilima obrane, uz povoljan raspored, mogu maksimizirati potencijal.

10. CREIGHTON (BE)

Već sada je jasno da Doug McDermott gotovo nema konkurencije u lovu na titulu najboljeg NCAA igrača, ne poludi li Jabari Parker i ne spoji li niz utakmica preko 30 poena, Dougie će doći do trofeja kojega lovi drugu godinu za redom. Momak uopće ne igra obranu i u napadu je sve podređeno tome da dobije loptu u idealnoj situaciji, bilo u postu ili na perimetru, ali, obzirom da Creighton pobjeđuje usprkos očitom manjku talenta na rosteru, formula funkcionira. Tata Greg definitivno je sinu pomogao doći do NBA milijuna, međutim ujedno je posložio jedini mogući sistem koji ovakvom programu može donijeti uspjeh. Nemaju visinu (McDermott praktički igra centra non-stop okružen s 4 tricaša), brzinu (jedini slasher je šesti igrač, combo-bek Brooks) ili snagu, ali svi mogu zabiti otvoreni šut, svi se dodaju i svi su podređeni planu stavljanja najboljeg igrača u najbolju moguću situaciju. Sad, kako je Big East u raspadu, pobjede nad Georgetownom i Marquetteom nisu nužno mjerilo veličine, ali ona 21 tricu kojom su na komade rastavili Villanovu služi kao jasan podsjetnik za što su sposobni kada imaju svoju večer. Teško da mogu spojiti niz takvih utakmica, šanse da kiksaju su identične onima da iznenade, ali na njih, Wisconsin i Michigan definitivno treba paziti u ožujku upravo zbog tog raspona mogućih scenarija koje im donosi ta ovisnost o šutu s perimetra.

11. VIRGINIA (ACC)

Pobjedama nad Pittom i UNC-om istaknuli su se kao treća momčad ACC konferencije, možda i najbolje ove godine nakon neprikosnovenog Big Tena. Duke i ‘Cuse su nedodirljivi na vrhu, a da je tome tako dokazuje i jedini poraz Virginie do sada u konferenciji baš protiv Dukea. Nije ovo atraktivna momčad kao ranije spomenuti trojac Creighton-Wisconsin-Michigan, definitivno ne ispaljuju trice svaki drugi napad, njihov forte je obrana kao u slučaju Floride ili Arizone. Imaju netipično visoke i čvrste igrače za ovu razinu na svim pozicijama što donosi i prednost u skoku, a u napadu se sve vrti oko swingmana Brogdona, glavnog kreatora i strijelca meke ruke zanimljivih all-round kvaliteta na boku.

12. KENTUCKY (SEC)

Buđenjem Gatorsa najveće razočaranje sezone više nije favorit ni u vlastitoj konferenciji. Osim Randlea, koji nastavlja skupljati solidne brojke, i Younga koji se nametnuo kao najbolji strijelac i šuter na vanjskim pozicijama, Calipari još nema jezgru na koju može računati svaku večer. Čak je i odlični bloker Cauley-Stein počeo toliko oscilirati u nastupima da je izgubio minute i ulogu startera pred brucošem Johnsonom, a o braći Harrison ne treba trošiti riječi, njihova nesposobnost da razigravaju i šutiraju najveći je problem ove momčadi. Koliko god talenta imao na raspolaganju, bez playmakera makar sposobnog kontrolirati ritam i loptu se jednostavno ne može igrati košarka na potrebnoj razini.

13. LOUISVILLE (AAC)

Russ Smith ima loptu još više u rukama nego lani, Pitino mu je povjerio i ulogu playa nakon što se vrlo brzo pokazalo da pridošla pojačanja ipak neće biti dovoljno dobre zamjene za Sivu. To mu je pomoglo i da napumpa statistiku i još jednom se nametne kao kandidat za prvu petorku NCAA košarke (praktički u kategoriji jedinica ozbiljna konkurencija mu je samo još jedan combo as, Shabazz Napier s UConna), ali i da se istakne kao bolji NBA prospekt sada kada je dokazao da može igrati i playa cijelo vrijeme. Ipak, to nije dovoljno da bi Cardinalse očekivali u prilici za obranu naslova – Hancock je neučinkovit šuter u povećanoj roli do koje je došao zbog otkaza Behananu, Harrell praktički samo kupi odbijance i zakucava ih, Blackshear se još više pretvorio u spot up opciju sada kada zbog manjka kreatora ima manje prostora, a od prinova se nitko nije nametnuo kao ozbiljna zamjena za Dienga i Sivu. Imaju dosta oružja i stvarno rijetko viđenu dubinu, kao i balans u oba smjera, ali manjak talenta se očituje i u porazima – svaku utakmicu koju su odigrali protiv ekipa koje su se motale oko naših top 16 do sada su izgubili (UNC i Kentucky dobili su ih u prvom dijelu sezone, Memphis i Cincinnati u drugom).

14. OHIO STATE (BT)

Doživjeli su raspad sličan Wisconsinu (6 poraza u 11 utakmica), samo na drugom kraju parketa. Njihova obrana i dalje je vrhunska, ali ne mogu zabiti da se postave na glavu – bekovski par Craft-Scott je ove sezone ubacio samo 32 trice zajedno, Ross nije uspio ponoviti lanjsku učinkovitost Thomasa (koji btw trenutno igra u Francuskoj) u roli prvog potrošača, a u postu imaju samo povremeni skok u napadu Amira Williamsa. Konkurencija u Big Tenu je ubitačna i svi ovi porazi neće ih ostaviti bez turnira, ali ne počnu li zabijati teško će u njemu trajati duže od par utakmica.

15. IOWA (BT)

Zanimljiva momčad koja ima iskustvo, rotaciju od 8 igrača i sasvim dovoljno visine i mišića da miksanjem zone s agresivnom obranom na loptu i čovjeka sakrije manjak atleticizma. Napad je posebna priča, nemaju bekove koji vode igru već vrte napade kroz tri vanjska igrača, šutera Gesella koji je odličan u roli bijelog gunnera, swingmana Dewyn Marblea koji je all-round motor i point forwarda Whitea (bijelac u Iowi koji se preziva White, sjajno) koji nema ni šut ni brzinu, ali skače i razigrava na vrhunskoj razini. Klasična nesebična momčad koja upravo tom širinom napada predstavlja nezgodnog protivnika.

16. WICHITA STATE (MVC)

Njihovih 26-0 i realna šansa da sezonu završe s 31-0 stvarno sjajno zvuče, ali, što god NCAA čistunci pričali o tome kako je takav niz impresivan i kako ga treba nagraditi puno većim poštovanjem, isto tako je činjenica da su cijelu godinu odigrali bez jedne jedine partije protiv svih ovih imena koja su nam se motala po rankingsima zadnja tri mjeseca. Gotovo ista ova jezgra je pokazala lani da može daleko i sada znamo da bi sve osim ulaska u Sweet Sixteen bilo razočaranje, tako da će biti zanimljivo vidjeti kako će se nositi s ulogom favorita.

ISPALI IZ TOP 16

OKLAHOMA STATE (B12)

Raspali su se u krivo vrijeme, konkurencija je ogromna i jednostavno si nisu mogli dopustiti ovakav period loših rezultata i frustracija. Prvo su ostali bez jedinog visokog igrača, Cobbinsa, što je dovelo do toga da je Smart doslovno u dijelovima utakmice morao čuvati protivničke centre kao najsnažniji igrač na rosteru. Zatim je iz momčadi zbog kretenizma izbačen i tricaš Clark, što je rotaciju svelo na doslovno tri igrača i praktički zaključilo sezonu visokih očekivanja koja je podgrijao i dobar ulazak u godinu – mislim, imali su 16-3 dok sve nije otišlo kvragu. Nemoć na parketu koja je očita bila u završnicama (kada ni Smart više nije imao snage nakon što je cijelu večer uglavnom dobivao batine igrajući sve pozicije i sve uloge na parketu) počela je frustrirati Smarta koji je u netipičnoj maniri za takvog ratnika, ali tipičnoj za ramaženog klinca, počeo nabijati stolice i publiku (za guranje onog debelog luzera ima oprost, ali što mu je jadna stolica skrivila). Što je dovelo do suspenzije od tri utakmice koja je niz poraza povećala na 7 (vjerojatno i 8 nakon što izgube u gostima od osrednjeg Baylora) i tako vjerojatno stala na kraj nadama o NCAA turniru (bez visokog igrača jednostavno je nemoguće očekivati da će dobiti Big 12 turnir, a bez toga neće dobiti ni pozivnicu). Nash nije NBA klasa, ali i on i Brown su solidni NCAA igrači i kad promotriš ovu situaciju očito je kako je u pitanju stvarno rijetko viđen niz nesretnih okolnosti koji je napao momčad vrijednu dočekati drugi tjedna turnira. Ispada kako je za Smarta greška bila vratiti se na sveučilište u želji da dokaže kako mogu bolje nakon lanjskog flopa u turniru, ali, tako to obično biva u životu, stvari ne ispadnu onako kako planiramo. Realno, ova situacija samo će pomoći Smartu u sazrijevanju, ali njegov karakter ionako do sada nije bio pod upitnikom, problem i dalje ostaje prije svega upitan vanjski šut. Ono, da je grijao klupu u NBA vjerojatno bi više napredovao kao igrač trenirajući i radeći na igri u idealnim uvjetima, ali, hej, barem ima to “predivno” NCAA iskustvo.

IOWA STATE (B12)

Hoibergovi tricaši naletili su na zid, Kansas ih je dva puta išamarao (u dvije utakmice protiv Selfovih atleta šutirali su tricu 14-51), a dobili su batine i od West Virginie koja je usred smjene generacija, točnije u potrazi za konkurentnim rosterom. Njihova pokretačka snaga je unutarnja linija s tri šutera koji istovremeno imaju dovoljno mišića za gurati se pod košem (ili u slučaju Nianga dovoljno mase), usput i razvući obrane. Kane je swingman, ujedno i glavni kreator iz ulaza, Niang igra ulogu razigravača s vrha posta kakvu je nekada ima Royce White, a Ejim uglavnom završava njihove akcije (48 poena protiv slabašnog TCU-a). Niang je igrač druge godine, šuter s osjećajem za asist, ali i tijelom nekoga tko sat tjelesnog odgoja umjesto u dvorani provodi u slastičarnici. Kane i Ejim su žilavi seniori koji u ovoj konkurenciji mogu zbog fizikalija igrati agresivnim stilom na kakvoga u budućnosti mogu zaboraviti. Uglavnom, limiti su očiti, iako kombinacija trica i zone oko reketa zna predstavljati problem, ove bolje momčadi s unutra-van igrom bez problema ih mogu preskočiti. Nemaju dubinu, osim Ejima nemaju ni čovjeka u sredini koji može zatvoriti reket, a bekovi teško da služe ičemu, što su sve razlozi zašto bi ulazak među 16 bio odličan uspjeh. A nije nemoguć ako im se poklopi povoljan raspored.

PITTSBURGH (ACC)

Ne mogu dobiti nikoga kvalitetnog, nakon poraza od Dukea i Syracuse izgubili su i od Virginie, ali i od North Caroline. Ukratko, ako ne možeš biti ni top 4 u konferenciji, kako ćeš biti top 16 ukupno? Dixonova momčad opet igra žilavu i dosadnu obranu, ali po običaju se muče zabiti svaki puta kada nalete na kvalitetu i tu 1 na 5 igra Lamara Pattersona koji je doslovno uzeo svu odgovornost ne pomaže. Ako ništa drugo, ove godine se barem ne treba zanositi time da mogu napraviti nešto u turniru.

NA RUBU TOP 16

UCLA (PAC12)

Anderson razigrava, Adams zabija, a LaVine daje iskru s klupe. Alfordova zona stabilizirala je obranu u kojoj nema izrazite kvalitete u skoku ili zaštiti reketa, ali još važnije je što je novi trener stabilizirao organizaciju koja se nakon godina mraka opet čini spremna na iskorak u elitu.

SAN DIEGO STATE (MWC)

Dominiraju slabašnom konferencijom, što je pohvalno, ali problem je što to rade isključivo obranom. Imaju izuzetnu visinu i gomilu fizikalaca tako da treba pripaziti na njih i u turniru, ali nemaju šut iz vana i muče se zabiti tako da ih se teško može smatrati potencijalnim ubojicom divova.

TOP 10 IOR

Za danas imam dvije liste, prvu složenu po brojkama i vlastitoj IOR formuli usavršenoj prošle sezone koja u obzir uzima naprednu statistiku, projekcije buduće uloge na osnovu sličnih prospekata te ocjene osnovnih vještina minus ocjene za atleticizam i fizikalije koje ću dodatni naknadno na osnovu rezultata draft mjerenja. Druga je pak bazirana na čistom osjećaju, uz klasično uvažavanje brojki, ali s dojmom kao ključnim faktorom u slaganju poretka.

Za ovu prvu treba istaknuti kako nakon top 8 imena koja odskaču u svim pokazateljima i sve se više odvajaju učinkom, dolaze redom role playeri s tim da Anderson iskače iz mase zbog gomile bodova u vještinama. Kad dodamo draft mjerenja možda će pasti, ali ističem kako ista nisu previše naškodila Porteru koji je bio pod sličnim upitnicima dok god nisu ispodprosječni. Grant je upao kao deseti sa sve većom ulogom u igri Syracuse. Iako je njegova trenutna razina ona dodavača ručnika, čovjek je tek gomila atletskog potencijala, ali je za dlaku ispred Dekkera, Stauskasa i McDermotta koji imaju izraženije role, ali i mizerne učinke u bitnim pokazateljima poput blokada, ukradenih i skokova, što jasno govori da im neće biti lako nametnuti se na sljedećem nivou.

1. WIGGINS (Kansas)

Previše šutira i to je najveći problem, a to u NBA neće biti slučaj – s pravim playom i puno više trke, Wiggins će imati prilike koliko hoće raditi na slabijim stranama igre dok zabija lagane poene. Iako nije ni kreator iz driblinga, ni za sebe ni za druge, eksplozivnost i prvi korak su vanserijski. Mali oscilira ne od utakmice do utakmice nego od akcije do akcije, u jednom napadu može baciti ciglu koja lomi tablu iz bezveznog 1 na 1 skok-šuta unazad, a već u sljedećem će istrčati kontru nakon vlastite blokade, protrčati na krilo i u savršenom skok-šutu iz okreta pogoditi suzu. Ukratko, Wiggins je projekt u izradi, što je i logično obzirom na godine. Hype je bio pretjeran, istina, ali ne treba zbog njega zanemariti činjenicu da je koristan na oba kraja parketa u svim segmentima igre usprkos tome što je daleko i od fizičke i mentalne zrelosti. Možda se čini da je problem što je u svemu tek dobar, u ničemu ne dominira, ali sistem ne poznaje nijanse, on samo kompilira brojke i po njima Wiggins uvijek izlazi na vrhu. U najboljem slučaju Paul George, u najgorem DeMar DeRozan kojega neće trebati čekati 4 godine.

2. PARKER (Duke)

Kada malo zagrebeš površinu, Parker nema ništa bolje učinke od Wigginsa kao šuter i strijelac, ali igra puno važniju rolu s puno više potrošnje što je sjajna stvar. Puno manje oscilira, ako ga šut i ne sluša znaš da će uvijek izmisliti koševe kad se spusti u reket. Problem su jedino obrambeni učinci, nema tijelo za igrati četvorku u NBA, a nema atletske pokazatelje da može igrati obranu na Wigginsovoj razini na boku.

3. EMBIID (Kansas)

Momku još nedostaje mase da bi dominirao, ali već sada, oslonjen čisto na eleganciju i IQ, imponira na oba kraja parketa. Ono što me svaki put kada ga gledam najviše oduševi je pregled parketa i jednostavnost rješenja koja ima, čovjek ima kreatorski potencijal, točnije kroz njega ćeš moći vriti napad u niskom postu što je rijetkost danas u ligi – većina centara kroz kojih se organiziraju akcije izvlače se na visoki post licem košu, ali osim Duncana teško je naći nekoga tko baca povratne iz bloka. Embiid ima tu kvalitetu, može postati kompletan igrač u niskom postu nakon što naravno doda masu. I tu je primjetna veličina Billa Selfa i zato mislim da bi netko trebao čovjeka učiniti najplaćenijim NBA trenerom – njemu je svejednu koliko godina imate, uvijek će izvući maksimum iz vas i učiniti vas najboljim igračem koji možete biti. Uostalom, pogledajte koga je tip sve prodao u ligu pod krinkom kvalitetnog igrača da bi se ubrzo pokazalo da se radi o čistoj prevari – za McLemorea je još rano, ali ranije smo samo u lutriji imali Robinsona i braću Morris, fakin Colea Aldricha i Xaviera Henrya, a onda i Juliena Wrighta (koga?) i Brandona Rusha također u lutriji. I ne, to ne znači da je Embiid prevara, tip je prava stvar.

4. RANDLE (Kentucky)

Randle previše podsjeća na Thomasa Robinsona (muškarac koji dominira nad dječacima) da bi se osjećao sigurnim. Istina, ima puno bolje brojke jer ne gubi toliko loptu i puno je bolji realizator na obruču, ali svejedno se ne mogu riješiti osjećaja da na idućoj razini neće moći ovoliko dominirati snagom. Mislim, sigurno neće biti epski flop kao Robinson koji jednostavno ne zna s loptom, nije loše ni ako bude novi Antonio McDyess, dapače, ali šanse da je u pitanju franšizni talent su mikroskopske. Čovjek nije kreator u sredini, ali s pravim playom može raditi čuda u NBA. Uostalom, uzmite u obzir da sve što sada postiže postiže i bez playa i bez poštene podrške iz vana.

5. SMART (Oklahoma State)

Smart će u NBA sigurno izgledati bolje nego u NCAA gdje nije imao prostora za koristiti svoje vrline, ali definitivno mora dodati bolji šut iz vana. Gledajući ga kako uzima loše šuteve i nepotrebno gubi lopte na ulazima lako je smetnuti s uma u kako lošoj momčadi igra (ne zaboravimo koliko su treneri problem na ovoj razini ako nisu dio kreme), pa tako zanemariti i one dobre strane, poput fantastične igre u obrani (spomenuo sam maloprije da čovjek dobar dio sezone čuva centre), odličnog skakačkog učinka za poziciju i lakoće kojom dolazi do obruča i iznuđuje kontakt. U NBA u kojoj će protivnicima biti puno teže bacati ga na pod trebao bi briljirati. Ali, naravno da će puno lakše biti ostati ispred njega ako ne digne šut barem na prosječnu razinu i tako si dodatno otvori prostor.

6. GORDON (Arizona)

Gordon ima gomilu energije, ali nema uopće šut niti ikakvu napadačku igru. U NBA će se sigurno snaći u tranziciji i s pravim playom koji će ga hraniti u pick igri i ulazima, ali trenutno se ne nazire prostor da razvije igru ozbiljne napadačke opcije, jednostavno je totalno sirov.

7. HARRIS (Michigan State)

Harris je izrastao u kompletnog igrača, ali nejasno je koliko može izdržati NBA ritam (kao i zašto odjednom ne može pogoditi tricu). Ima u njemu dovoljno Bradley Beala da se isplati riskirati.

8. VONLEH (Indiana)

Jednostavno ne kužim zašto se o ovom momku ne priča u istom dahu s ostalim top 5 prospektima. Vonleh je fizikalijama prototip idealne NBA četvorke, 208 cm sa 110 kila mase iako još nema ni 19, a sve to uz elitan raspon ruku i elitan atleticizam. Sad, da je u pitanju totalna sirovina, to bi mogao nekako razumjeti, ali mali ima meku ruku (zabije otvorenu tricu bez problema), može napasti iz driblinga (iako uglavnom izgubi loptu, ali poanta je da ima igru licem košu i da može i šutnuti i napasti u perspektivi) i baca se za svakom loptom. I to doslovno, nije stvar samo u tome da kupi skokove i gomila stop akcije na račun talenta, već ima mentalitet šljakera koji se ne gasi niti na trenutak. Praktički, izgleda da mu se zamjera zato što igra u stvarno lošoj momčadi u kojoj ne samo da nema dovoljno kvalitete, već je cijela stvar potpuno krivo posložena. Napad je praktički talac Yoggia Ferrella, minijaturnog combo beka koji potroši 3 od 4 lopte kada je na parketu, a preostale akcije za vrte kako bi se na šutu za tri otvorio senior Will Sheehey, igrač koji teško da ima kvalitete za nastavak karijere i u Europi. Dakle, ne samo da Vonleh nije na radaru, već nema ni mogućnosti ostvariti bolje brojke. Da je na Dukeu, svi bi pričali o njemu, tako mi brade Jamesa Hardena.

9. ANDERSON (UCLA)

Starta utakmicu kao play, završi je kao centar. Boris Diaw 2.0 za kojega se ni najmanje ne bojim usprkos svim upitnicima oko atleticizma – čovjek lani nije mogao pogoditi otvoreni šut, nakon jednog ljeta na 50% je za tricu. To sve govori o karakteru koji neće dozvoliti da ga moment pregazi.

10. GRANT (Syracuse)

Vanserijske fizikalije i atleticizam, ali bez imalo kvalitete na perimetru gdje će ipak završiti ako misli igrati u NBA – naime, završi li pod košem od vanserijskih fizikalija i atleticizma neće ostati ništa, dobit ćemo samo još jednog tweenera. Neka se za početak ugleda na Kidd-Gilchrista, ako već nema šut i pregled igre, može postati vrhunski stoper.

TOP 10 EYE TEST OF A DONKEY

Iako mogu zamisliti kako Embiid, Vonleh i Wiggins ostvaruju bolje karijere od Parkera, u ovom trenutku dvojbi nema, Parker je kompletan košarkaš dok su ova trojica na dugom putu koji može završiti svakako. Jednostavno, zašto riskirati kada imaš sigurnu stvar? Uglavnom, prva trojka me tjera da slinim svaki put kad ih vidim u akciji, sljedeća trojka me vozala od oduševljenja do razočaranja, a ovi nakon toga su ipak limitirani igrači, ali s dovoljno talenta da zaintrigiraju.

1. PARKER (Duke)

2. EMBIID (Kansas)

3. VONLEH (Indiana)

4. WIGGINS (Kansas)

5. SMART (Oklahoma State)

6. HARRIS (Michigan State)

7. RANDLE (Kentucky)

8. GORDON (Arizona)

9. HOOD (Duke)

Nevjerojatna kombinacija šuta i fizikalija, nije aktivan i nema all-round kvalitetu, ali pitanje je tko će ga moći braniti na perimetru obzirom da ima raspon ruku i tijelo kao Durant, samo što još bolje gađa tricu?

10. MCDERMOTT (Creighton)

Nemam pojma kako će se snaći na NBA perimetru, ali čovjek zna šutirati zatvorenih očiju, a i MVP je. Kako me nitko drugi nije impresionirao, neka ga među 10 – pravi trener će valjda znati iskoristiti najboljeg strijelca sveučilišne košarke.

18 thoughts on “NCAA TOP 16

  1. Thanks, klasika, uvijek mi se to dogodi kad su gelirani digići u pitanju.

    LaVine je skroz dobar, na stranu nebitna kucanja, mali ima predivan šut, sve predispozicije su tu da bude solidna startna dvojka u NBA u rangu Rossa i Lamba.

  2. Pretpostavljam da si nedje pomenuo, ali me zanima sto mislis o Saricu u NBA? Vidim da je na prospektima od 11. do 25. mjesta za naredni draft.

  3. Sve koje su me zanimale do sada nam našao na http://kickass.to/, ponuda je stvarno dobra i redovita, tako da još nema potrebe uzimat ESPN 2 paket za NCAA koji je skuplji od NBA LP-a, ali koje će izgleda bit nužno kupit barem za prvi tjedan turnira. Nažalost, više nema ESPN America na kojem si tjedno mogao vidjeti 5-6 utakmica, ali Arena prenosi barem jednu svaki vikend ako sam dobro skužio, a i za turnir će se uključiti.

    O Šariću sam već sto puta pričao i još ću 100 puta, tako da stay tuned. Ili nemoj ko ni do sad 🙂

  4. Gee jesu li Wiggins, Embiid i Parker veci talenti od Anthony Davisa ili bar u rangu s njim ?

  5. Veći? Ne. U rangu? Trenutno možda Parker ako uspoređujemo jednu NCAA godinu. Mogu biti u budućnosti, posebice Embiid, taj može postati franšizni igrač. Ali, Davis je u klasi Duranta i Jamesa kao prospekt tako da nije sramota biti klasu ispod takvoga.

  6. Na pocetku sezone sam pogledao jednu utakmicu Kansasa,samo da vidim jesu li pretjerane sve te silne price o Wigginsu ali desilo se da sam vidio Embiida a Wigginsa ne bih ni primijetio da nema ime na dresu ;)…hocu reci,da sam GM ni sekunde se ne bih dvoumio koga bih uzeo,ovakvi kao Embiid ne rastu na grani,pogotovo ih nema zadnjih godina-osim Davisa naravno…pa covjek igra kosarku tek 3-4 godine i napreduje stalno,i ko zna gdje ce se zaustaviti…gledao sam Wigginsa i poslije ali nije me bas impresionirao,sve je to nesto u nagovjestaju,nedoreceno i nedefinisano i ko zna na sta ce izici…a ko ima satelitsku antenu,ESPN 2 se moze pratiti na 15w,kosarke koliko hocete,a tek kad krene ludilo u martu…;)

  7. LaVine je all star igrač u budućnosti, podsjeća me na nježnijeg Westbrooka 😀

    koliko će samo timova popušiti na draftu zbog Randlea, Gordona, Andersona, Ennisa, nevjerovatna količina bustova xD

  8. Daa Gee, Anderson je Diaw! Gledam tri tekme zaredom UCLA i ne mogu se sjetiti na koga me podsjeća :). Preuzeo je sve u svoje ruke, carini svaku loptu i dobro mu ide..problem je jedino sto je potpuno ugusio LaVine-a koji je dosta navikan u odnosu na igre koje prikazuje. Zach izgleda leprsavo, ali kao da trci u prazno..kao da je tupav malo i ne zna upravljati motorom koji vozi.

    Preporucite mi kanale na youtube koji uploaduju ncaa utakmice.

    http://www.youtube.com/user/onthegridiron2?feature=g-coll
    http://www.youtube.com/channel/UCUfEyMizcF2JEWTlduF7D6A?feature=g-coll
    http://www.youtube.com/user/nanbasketball?feature=g-coll

  9. Priznajen da ne gledan NCAA (mozda bi da mogu), ali me jako zanimaju ove price o talentima i predvidanja za daljnji razvoj.

    Citan o Embiidu, ovde ili na americkin stranicama. Meka ruka, post realizacija, razigravanje iz posta, pregled terena, blokade i lakoca kretanja. Samo jedno ime mi se mota po glavi. Hakeem. I vise od icega bi voli da opet mozemo gledat jednoga takvoga asa koji moze prominit odnos snaga u ligi.

    I opet cu se vratit. Da su samo Pelicansi bili malo strpljiviji, umisto Noela birali MCW-a, ne radili glupi trade sa Sixersima, ne potpisivali glupoga Tyrekea i proveli jos godinu dana u tankiranju, uvatili visoki pick i s njime birali Emiida, Parkera ili Wigginsa. Jedan od njih, MCW i Davis i eto nove Oklahome. Koja steta….

  10. Ali da na TOP 10 EYE TEST OF A DONKEY ne može ući jedan Marshall Henderson. 🙂 Otkad se smirio izgubio je svu draž, ali čovjek ima dozvolu za šut veću nego Doug kod tate

  11. Što misliš kakvi su dometi Tylera Ennisa i Michaela Fraziera II u NBA?
    Frazier mi se čini kao budući tricaš s klupe, dok je Ennis jako pametan igrač, sa odličnim omjerom aasista-izgubljenih, pa čak i ukradene-izgubljene

  12. CyclONEsi do naslova!!! Gee je nerazumni hejter #BeWell

    btw, već danima se na forumu Raketa priča o trejdu za Ronda. naćulite uši, večeras navodno padaju prve službene informacije. u novom tabu otvoriti woj twitter i ćao.
    inače, isti (potvrđeni) insajderi sa foruma tvrde da woj doslovno prijeti momčadima da će ih uništiti u svojim budućim člancima ako njemu ne daju svježe informacije. to su ti pogodnosti kad si najčitaniji i najpouzdaniji nba novinar. navodno je dobio živčani slom kad je sam amick prvi prenio vijest o potpisu dwighta za houston LOL

    #AnxietyTroopers

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *