NCAA TOP 16 MARCH EDITION

Regularna sezona je gotova, utakmicama u nedjelju zaključeno je još jedno poglavlje ovogodišnje NCAA odiseje. U srijedu kreću turniri glavnih konferencija, a u nedjelju popodne, kada završe i zadnja finala, trebali bi znati i konačni izgled završnog turnira. Dakle, ako sve bude po planu u ponedjeljak bi imali podcast, a onda kroz utorak i srijedu i pisanu analizu bracketa, dok je današnji post zamišljen kao zadnji power rankings osvrt za ovu godinu.

Jedno je sigurno – nakon dodatnih mjesec dana akcije, znamo da ništa ne znamo. Neke momčadi rastu u formi, neke padaju, a razlika u rasporedu između jednog Kansasa i jedne Wichite je takva da samo pojačava konfuziju. Ali, u neku ruku, zar upravo u tome i nije draž cijelog March Madnessa?

Po dojmu koji sam stekao prateći NCAA iz mjeseca u mjesec pozornije nego ikada (a što opet nije ništa obzirom na njenu širinu), za Final Four konkurira barem 13 momčadi (ujedno i naših prvih 13 na top 16 listi), a uz njih ima još barem 5-6 momčadi koje u pravim okolnostima (čitaj: u slučaju da se tako poklopi raspored) mogu pobijediti 4 utakmice za redom i dočekati treći vikend završnog turnira. Forma i sreća će igrati ključne role, zato će i biti zanimljivo baciti oko na rasplet konferencijskih turnira jer možda upravo na njima ožive ili se ugase nečije nade.

Pogledajmo po zadnji put ove sezone top 16, ovaj put u nešto proširenom specijalnom izdanju s 32 momčadi (u čast NCAA turnira) po izračunima temeljenima na kenpom.com brojkama s posebnim naglaskom na snagu rasporeda.

1. KANSAS

Čak 8 poraza u sezoni definitivno ne bi trebali biti obilježje prvog favorita za osvajanje NCAA turnira, ali treba imati na umu neke olakotne okolnosti. Kansas je imao najteži raspored u zadnjih 20 godina NCAA košarke (tako sam čuo na više mjesta, dakle ne radi se o stilskoj figuri već o činjenici), posebice u prvom djelu kada je Bill Self za svoju družinu predvođenu brucošima namjestio ponajbolje ovogodišnje momčadi (Duke, Floridu, Villanovu) i žilave protivnike koji će 100% biti dio turnira (New Mexico, San Diego), kao i hrpu uvijek solidnih programa (Iona, Georgetown, Wake Forest, Colorado).

Drugim riječima, dok su doslovni svi protivnici tu i tamo igrali lagane utakmice u kojima su samo trebali istrčati na parket kako bi zabilježili pobjedu, Jayhawksi su iz tjedna u tjedan igrali utakmice na nož.

Ništa manje posla nije ih čekalo ni u konferencijskim obračunima obzirom da njihov Big 12 teoretski može dati čak 8 predstavnika u završnih 68 (po tome ih jedino donekle može pratiti Big Ten sa šest-sedam potencijalnih kandidata za završnicu). Tih 14-4 u takvoj konferenciji stvarno nisu loš rezultat posebice kad uzmemo u obzir da su dva svježa poraza došla

a) nakon što su Embiida u zadnjih par tjedana usporili problemi s leđima (zadnje dvije utakmice čak je i dobio poštedu)

b) protiv momčadi koje se doslovno bore za goli život i produženje sezone

c) na dva izuzetno teška gostovanja.

Uglavnom, ova momčad ima dugoročni plan, a on je očito glasio tempirati formu do ožujka i potpuno se uigrati. I obzirom na to kako Wiggins iz utakmice u utakmicu raste, činilo se da je Self sve to odlično zamislio, ali Embiidovi problemi bacaju sjenu na cijelu priču. Iako je dobio dvije utakmice poštede kako bi se odmorio, njegovi nastupi na konferencijskom i završnom turniru i dalje ovise o dijagnozi doktora (Self je siguran da će biti spreman za pravi turnir, ali pitanje je koliko će pauza i ozljeda ostaviti traga na razini igre), a to bi trebalo značiti da je Kansas odjednom još ranjiviji nego što je bio, a bio je jer inače ne bi imao 8 poraza na kontu.

Sve skupa samo naglašava kako će ovo biti izuzetno neizvjestan turnir u kojem će trenutna forma igrati ključnu ulogu. Kansas će gotovo sigurno do drugog tjedna, ali nakon toga? Tko kvragu zna.

2. WISCONSIN

Poraz od Nebraske u zadnjem kolu nije problematičan, prije njega nanizali su 8 pobjeda za redom potvrdivši se kao prvo ime Big Tena. Iskorak Kaminskog pokrenuo je napad koji je u jednom trenutku zaštekao, s njim kao prvom opcijom njihova formula visoke učinkovitosti opet je postala opasna.

Ne gube lopte i općenito ne dozvoljavaju lagane poene, a s druge strane maksimalno učinkovito zabijaju iz ono malo napada što im njihov ultra spori ritam dozvoli (usporedbe radi, spomenimo kako su nedavno zabili 75 poena Michiganu iz samo 60 posjeda, dok je npr. Duke, i dalje pojam za kvalitetan napad iako igra puno sporije u ovom drugom dijelu godine nego na početku, iz 70 posjeda zabio 72 jednom Wake Forestu).

Obrana je problem, ali ne toliki kao nekim drugim momčadima s manjkom mesa u sredini jer u Kaminskom i Dekkeru ipak imaju nešto centimetara i skočnosti u sredini. Ako njihovih pet šutera naštima ruku i ako ždrijeb bude naklonjen, nije nemoguće da uđu u seriju, ali isto tako je moguće da ih manjak opcija u svakom pogledu, i stilski i igrački, neugodno iznenadi prije nego bi trebao.

3. FLORIDA

Veteranska družina proigrala je tijekom sezone, stisli su u obrani u svom stilu (trener Donovan je u četiri godine rada s većinom ove jezgre igračima usadio neke trenerske koncepte i kada Young, Prather, Wilbekin i Yeguete istrčavaju na parket oni doslovno razmišljaju o tome kako protivnika držati ispod poena po posjedu lopte) i pronašli sistem koji funkcionira u napadu oslonjen na trice Fraziera (11 projektila protiv South Caroline, 97 ukupno u 31 utakmicu), ulaze Wilbekina i mišiće Younga i Prathera.

Međutim, nesposobnost Kentuckya da proigra praktički je značila da zadnjih 18 utakmica SEC dvoboja (sve su ih zaključili u svoju korist, ukupno imaju 23 pobjede u nizu) nisu imali poštenog protivnika (Arkansas i Tennessee kao sljedeće najbolje momčadi još uvijek vise za ulazak među 64, a Missouri i LSU imaju jednog ili dva odlična igrača, ali nisu ni blizu plasmanu na turnir), a u prvom dijelu sezone igrali su tri ozbiljne utakmice (Kansas, Uconn i Wisconsin) te zabillježili pobjedu i dva poraza.

Dakle, oni će svoj posao odraditi, ali bez ekstra talenta u rotaciji gotovo je nemoguće otići do kraja i preživjeti nekoliko tjedana – Gatorsi među svojim seniorima nemaju NBA talent (Young i Wilbekin su rubni igrači koje bi eventualno niz odličnih partija mogao dovesti do izbora u drugoj rundi), a Frazier, koliko god sjajan šuter bio, često je jedina opasnost s perimetra u postavi što je obično problem kada naletiš na obranu koja zna što radi.

4. VILLANOVA

Njihove najbolje pobjede sezone dogodile su se u studenom (Kansas i Iowa), a u međuvremenu ih je Creighton izrešetao dva puta kao jedini ovosezonski spomena vrijedan protivnik u otužnom Big Eastu (Marquette i Georgetown su toliko slabašni da se čak ni u ovakvoj konkurenciji nisu istaknuli). Međutim, tijekom cijele sezone imaju balans u obrani i napadu, raspored im je krcat pobjedama nad osrednjim momčadima kakve obično čine dvije trećine turnira.

Svake godine iskrsne jedna momčad bez NBA pedigrea i talenta na rosteru, momčad koja pobjeđuje tako što greške svodi na minimum, grize u obrani iako nema fizikalije i zabija gomilu trica. Ne nalete li na nekoga poput Creightona, Wisconsina ili Michigana tko je u stanju igrati poput njih, ali uz to još ima i talent, sve ukazuje na to da će ove sezone ta momčad biti ‘Nova. Problem je samo u tome što u nedostatku izrazitih favorita, nisu u ulozi autsajdera već tek jedan od pretendenata.

5. DUKE

Dva poraza u zadnjih pet utakmica amnestirana su kvalitetnom pobjedom nad sve boljom North Carolinom i sada u miru mogu krenuti u bitku za naslov najbolje ACC momčadi. U regularnom dijelu su završili iza Syracuse i Virginie, a razloge smo odavno utvrdili – napadački su bez premca zbog dubine na bekovskim pozicijama i realizatorsko-šuterskih kvaliteta dvojca Parker-Hood na krilima, ali teško je pobjeđivati u nizu ako niste u stanju zaštiti vlastiti reket nekoliko napada za redom u dramatičnim trenutcima kakvih će sigurno biti.

6. ARIZONA

Navikli su se na život bez Ashleya, podigli su obranu na još veću razinu, ali poraz protiv solidnog Oregona jasno je ukazao na postojeće napadačke limite. Osim Johnsona nitko ne može raširiti reket, uzimaju gomilu loših šuteva i koliko god im činjenica da u konferenciji mogu protivnike natjerati na još teže situacije pomogla sve to maskirati, pitanje je mogu li tijekom turnira izbjeći sudar s nekom balansiranijom momčadi koja ih može iznerediti (u Pac 12 nema ni jedna elitna obrana koja ih je mogla kazniti zbog slabosti, ali su ih svejedno pokazivali).

7. MICHIGAN

Oni su praktički Wisconsin 2.0, bez playa poput Burkea na rosteru potpuno su usporili igru i sveli je na kontrolu posjeda i učinkovitost. Ne gube lopte i šutiraju gomilu trica, ali ono što ih razlikuje od Badgersa je što dozvoljavaju puno više laganih poena, posebice u kontrama. Praktički, građeni su kao momčad sposobna srušiti favorita, ali kako favorita nema i sami su se pretvorili u jednoga.

Mogu li Stauskas i LeVert uz podršku ostalih spojiti niz savršenih šuterskih utakmica i biti iznenađenje? Konferencijski turnir na kojem imaju šanse kao i svi ostali bit će dobra predigra koja će pokazati u kakvoj su formi, a eventualno finale između njih i Wisconsina ove nedjelje moglo bi biti posebna povlastica – kao prvi i drugi nositelj mogu se sresti tek tada.

8. VIRGINIA

Još jedna zeznuta momčad iz pozadine. Dave kontrolom lopte, imaju dva fenomenalna šutera u Brogdonu i Harrisu sposobna izboriti se za kvalitetnu situaciju na kraju napada i kao bonus imaju duboku klupu s hrpom šljakera pod košem koji kontroliraju skok i tako zaokružuju šutersku komponentu. Da imaju kvalitetnijeg playa od brucoša Perrantesa bili bi Final Four materijal, ovako postoji gomila argumenata za i protiv.

9. CREIGHTON

Kod njih nema tajni, oni igraju doslovno s pet šutera sposobnih zabiti otvorenu tricu i pokušat će ubaciti više poena od vas. Uostalom, činjenica da su im dva najbolja šutera startni visoki dvojac Wragge-McDermott sve govori (s tim da je Wragge, inače krupniji, ali i još manje pokretan i skočan od McDermotta, čak i bolji tricaš).

Lopta uvijek kruži, prostora za McDermotta u sredini uvijek ima da pokuša nešto cutom ili leđima protiv manjeg braniča ako se ukaže prilika jer su svi na perimetru, a istovremeno u obrani je reket otvoren dan i noć. Naiđu li na momčad sposobnu iskoristiti manjak kvalitetnih driblera i presingom ih natjerati na greške, itekako su ranjivi, što su uostalom dokazali i porazi od Georgetowna i Xaviera u dvije od zadnje tri utakmice.

10. MICHIGAN STATE

Izgubili su 3 od zadnje 4 iako su se konačno okupili. Nakon Paynea i Applinga u petorku se vratio i Dawson, ali ozljede i stalne promjene očito su ostavile traga (Appling ni nakon tri tjedna akcije ne liči na sebe). Praktički, njima će konferencijski turnir odlično doći da pokušaju uhvatiti formu pred pravu stvar jer usprkos svim problemima tijekom sezone itekako su dokazali da su sposobni za velike stvari – igraju u oba smjera, imaju talent i iskustvo i praktički jedina slabost im je upravo to što su im 4 udarna igrača zbog ozljeda trenutno na slabijoj razini nego bi trebala biti. Ali, čak i takvi su opasni, u to nema sumnje.

11. SYRACUSE

Bajka se raspala krajem veljače, nakon cijele sezone bez poraza izgubili su 4 od zadnjih 6, od čega su dva poraza bila protiv blago rečeno nebitnih momčadi. Problem je kao i uvijek često zaštopan napad bez poštene prve opcije i manjak laganih poena ili trice koji bi maskirali probleme s kreacijom. Obrana i dubina su i dalje solidni, ali bez jasne ideje što napraviti u situaciji kada se lomi utakmica nije lako igrati košarku – Ennis je u zadnje vrijeme pokušao povući uzimajući veću odgovornost, ali to jednostavno nije njegova igra.

12. LOUISVILLE

Evo što je problem s Cardinalsima ove godine – iako imaju sjajnu koš razliku i fenomenalan učinak u oba smjera, imaju tri poraza od protivnika s vrha konferencije koja ima 5 momčadi (u praksi ih ima 10, ali donji dio je užasan). Ovo razbijanje UConna od prije par dana govori da su u formi u pravom trenutku, Pitinov presing i dalje funkcionira, kombiniraju gomilu tranzicije s gomilom trica, imaju dubinu i širinu bez izrazite slabosti, ali usprkos svemu ovo nije lanjska momčad koja je tijekom cijele sezone bila favorit, već tek jedna od mnogih sličnih. Bez troje od 5 ponajboljih prošlogodišnjih nositelja i bez pravih zamjena, Pitino se i dalje može nadati preživjeti do trećeg tjedna. Ali, nada nije isto što i očekivanje bazirano na stvarnoj kvaliteti.

13. WICHITA STATE

Sezona bez poraza, imaju 34-0 nakon što regularnom dijelu dodamo i dominaciju konferencijskim turnirom u kojem su u tri utakmice pobjeđivali s preko 20 razlike, ali zar to ne govori sve o njihovoj konkurenciji? Da se razumijemo, apsolutno zaslužuju ulogu prvog nositelja, puno više nego Gonzaga prošle godine, jer su dokazano žilava momčad, lanjski Final Four sudionik s dva NBA potencijala u Earlyu i Bakeru koji iz utakmice u utakmicu izgleda kao sve bolji Nate Wolters.

Ali, po čemu se to što imaju razlikuje od bilo čega što ima sva ova hrpa kvalitetnih momčadi koje nisu imale takvu priliku odigrati savršenu sezonu jer jednostavno ne igraju utakmice protiv momčadi koje neće ni primirisati turniru (jedini protivnici Shockersa vrijedni spomena koji će biti dio finalnih 68 su BYU i St. Louis, s tim da ni jedna ni druga momčad nisu upale u top 32 na ovim rankingsima)? Sjajna su priča, zaslužuju da ih se smatra Final Four potencijalom i to je manje-više to. Koliko god izgledali posebno, to jednostavno nisu, samo su jedni od dečkiju omotani boljom ambalažom/narativom.

14. IOWA STATE

Porazi u 2 od 3 zadnje utakmice nisu im pomogli da se istaknu kao druga najbolja momčad Big 12 nakon Kansasa, ali konkurencija je takva da to ionako nitko nije mogao iskoristiti. Hoibergova družina trči i poteže trice, bez učinkovitosti na kakvu su nas navikle neke od ranije spomenutih momčadi, ali upravo zbog tog kaotičnog pristupa znaju biti itekako opasni. Prije svega zato što imaju talent, Kane je izuzetan napadač s loptom, Niang lansira gomilu brzih kontri nakon skoka u obrani ili pronalazi cutere s perimetra, a Ejim je u njihovom sustavu s 5 vanjskih praktički stretch četvorka, nerijetko i petica. Dakle, kao i sve momčadi bez visine imaju problema s čuvanjem reketa, ali istovremeno sretno i onome tko pokuša braniti njihovu nekonvencionalnost. S njima već pričamo o potencijalnom ubojici divova – nemaju ni jedan segment igre koji je poseban, nisu elita, ali su dovoljno opasni da netko iz elite na njima razbije zube.

15. UNC

Imali su 12 pobjeda u nizu prije nego što ih je Duke zaustavio, dokazavši da su konačno pronašli formu u sezoni koja se odlaskom Hairstona u NBDL činila izgubljenom. Roy Williams nema šutere, ali sve bazira na hrpi solidnih visokih koji borbenošću i energijom dominiraju u skoku i čuvaju reket. U napadu pak imamo show jednog čovjeka, play Paige trči, šutira i razigrava kako to obično rade combo bekovi na puno manje uglednim programima. Kao i prošle sezone, kada je manjak rasnih regruta maskirao bržom igrom s više trice nego ikada i gomilom niskih postava, Williams je opet pretumbao momčad u potrazi za dobitnom formulom, sada puno manje šutiraju, a puno više napadaju sredinu i uvijek igraju s dva prava visoka. Coach Roy stvarno zaslužuje još barem jednu dobru generaciju prije mirovine.

16. OKLAHOMA

S 5 od 6 pobjeda u završnici Big 12 nametnuli su se kao možda čak i druga momčad nakon Kansasa. Texas se raspao, Kansas State je previše jednodimenzionalan, Oklahoma State još osjeća breme Smartove suspenzije, a Baylor jednostavno nije dovoljno dobar, što je Lon Kruger iskoristio da, nametnuvši brzi ritam koji je preferirao još na UNLV, promovira Soonerse među elitu. Stilom igre su upravo najsličniji konkurentima s Iowa Statea, dakle run and gun momčad koje nije učinkovita, nema pouzdanu obranu i skok, ali kaotičnim stilom igre s 5 vanjskih u stanju vas je totalno iznerediti.

OUT:

OHIO STATE

Pobjedom nad Spartansima pokazali su da još uvijek mogu iznenaditi, ali obzirom da su prije toga izgubili utakmice od slabašne Indiane (koja je uz to igrala bez Vonleha) i bezveznog Penn Statea, očito je da to češće rade u negativnom svjetlu. Obrana je uglavnom i dalje sjajna, Craftov presing uz dužinu i iskustvo diljem rotacije za to će se pobrinuti, ali ne mogu zabiti ni pod razno, tricaški su jednostavno loši.

IOWA

Izgubili su 5 od zadnjih 6 i tako skoro prosuli sve što su postigli prethodnih mjeseci. Nastup na turniru nije upitan, ali malo tko više njihovu obranu smatra sposobnom. Atraktivan napad baziran na tranziciji i skokovima u napadu s puno kretanje lopte i kvalitetnim razigravačima poput Gesella, Marblea i Gordona jednostavno ne moža prikriti rupe koje nastaju nakon što se pogube u očigledno bezuspješnoj kombinaciji presinga i stalnog preuzimanja za koji očito nemaju ni ljudstvo ni kvalitetu.

KENTUCKY

Calova družina je prokockala sezonu, nisu proigrali i sada već sa sigurnošću možemo reći da i neće, izgubili su 3 od 4 i u ovoj konkurenciji stvarno izgledaju potpuno nesuvislo (neće se probuditi, to je nemoguće s ovakvim bekovima i s ovim mrtvacem koji zadnjih mjeseci živi u tijelu Cauley-Steina). Apsolutno najveće razočaranje, nema dvojbe, iako je ovakav rasplet situacije u kojoj sve baziraš na talentu uglavnom razmaženih klinaca pomalo i očekivan. Košarku ipak treba naučiti igrati, a to nije lako kada svi na rosteru znaju samo za 1 na 5 koncept. Ne treba biti prekritičan prema Calipariju i reći kako je ona generacija Davisa bila iznimka, imao je on uspjeha i s ranijim inkarnacijama svog specifičnog programa, ali očito je margina pogreške u ovakvom pristupu puno veća nego je itko od nas to bio spreman priznati kada smo im na startu sezone prognozirali velike stvari čisto na račun talenta kojega su okupili.

BUBBLE:

OKLAHOMA STATE

Od Smartova povratka imaju 4-1 s kvalitetnom pobjedom nad Kansasom i realnim porazom od Iowa Statea (koji je ostavio dojam pobjede obzirom da su u gostima izborili produžetak). Dakle, šanse za turnirom su više nego žive, a kvalitetni nastup na konferencijskom turniru mogao bih ih potpuno vratiti u igru. Naravno, za to bi trebalo dobiti Kansas koji ih čeka već u četvrtfinalu, što neće biti nimalo lako, ali daleko od toga da je nemoguće.

UCLA

Na trenutak je izgledalo da mogu skinuti Arizonu, ali onda su izgubili 3 od 5 i razotkrili se kao limitirana družina. S tim da su rupu po običaju iskopali sami sebi – Alford je suspendirao Andersona i Adamsa, dva najbolja igrača, zbog povrede klupskih pravila i od tada više ništa nije isto. Dodaj tome i pad LaVineove forme i izgleda da će Bruinsi morati još malo pričekati na potpunu renesansu. Za sada je povratak u turnir više nego dovoljan.

SAN DIEGO STATE

Igraju izuzetnu obranu, ali napad im je blago rečeno kriminalan, nemaju šutere i to je bilo vidljivo čak i protiv limitirane konkurencije. Thames je solidan combo, ali nije mađioničar.

VCU

I dalje izluđuju presingom, ali slično San Diegu muče se zabiti usprkos limitima onih oko njih. Nešto su bolji šuterski zbog solidnih spot up tricaša, ali nemaju kreatora poput Thamesa.

CINCINNATI

Još jedna čvrsta obrana, ali u potpunosti ovise o koševima playa Kilpatricka. Kao stvoreni da izgube u prvom krugu od neke od onih isključivo tricaških, niskih momčadi s manjkom pigmenta iz neugledne konferencije.

SMU

Larry Brown je iz ničega u par godina složio solidan program, vratio je SMU u turnir nakon 20 godina. Njegove momčadi će uvijek igrati obranu, ali trebat će još sezona-dvije da se okupi dovoljno talenta za ozbiljniji iskorak. Ali, i to će se dogoditi obzirom da su s Brownom počeli pristizati i sve bolji regruti.

PITTSBURGH

Izgubili su svaku utakmicu koja je nešto značila u konferenciji, ne samo od Syracuse, Dukea, UNC ili Virginie, već i od njima sličnih bubble momčadi poput Florida Statea, dakle njihova kombinacija fizikalija pod košem i manjka šuta jednostavno ne donosi rezultat. Oni su nekakva bizarna verzija Wisconsina, kontroliraju ritam cijelu utakmicu i igraju napad do kraja, ali umjesto otvorenim šutom to obično rezultira šutom preko ruke Lamara Pattersona, čovjeka o čijoj individualnoj inspiraciji doslovno ovisi hoće li igrati jednu ili dvije utakmice u prvom tjednu NCAA turnira. Biti dobar samo u skoku i obavljanju prljavih poslova nije dovoljno, posebice na kada nemaš obranu na koju se možeš osloniti – usprkos mišićima na svim pozicijama i solidnom branjenju perimetra, Pitt ima problema igrati žestoku 1 na 1 obranu i koristiti snagu u individualnim dvobojima čim protivnik ima igrača sposobnog stvoriti višak, dakle čim ima malo talenta kojega treba braniti timskom obranom i pomaganjem u zadnjoj liniji.

GONZAGA

Ovogodišnje izdanje im je ništa posebno, dosta je tu poznatih imena poput Pangosa i Karnowskog, ali nisu ni sjena lanjske momčadi, a ta nije preživjela do drugog tjedna.

UCONN

Kevin Olie pobrinuo se za solidnu obranu izgrađenu na presingu i agresivnim rotacijama, a Napier pokušava držati kurs u napadu. Nalete li na pravog protivnika u drugoj rundi, mogli bi dogurati do 16. Nalete li na krivog, vani su prvog dana.

OREGON

Isplivali su kao treća momčad u Pac 12, imaju par opasnih šutera i dovoljno mišića da se ne sramote u sredini.

BAYLOR

U opasnim su vodama, opasnijima nego Oklahoma State, iako bi plasman u turnir trebao biti siguran nakon što su dobili 7 od zadnjih 8. Heslip na trici i Jefferson u reketu mogu biti opasna kombinacija, ali njihova bolno neučinkovita zona zaustavila je i puno talentiranije rostere od ovoga.

NEW MEXICO

Obrana je bez Alforda za kormilom nešto slabija, Snell je u Bullsima i napad više nema jasnu prvu opciju, ali tu su i dalje Williams kao klasični combo bek i Bairstow kao mrcina u sredini, dovoljno da dobiju minimalno jednu utakmicu.

TENNEESSE

Imaju dva granična NBA prospekta, Stokesa koji rudari pod košem i McRae koji ima sve ovlasti iz vana. To očito nešto znači, iako su regularni dio konferencije završili s otužnih 11-7 usprkos tome što u SEC-u, kao što smo rekli, valja samo Florida. Osramote li se u konferencijskom turniru, možda i ne upadnu među 68.

9 thoughts on “NCAA TOP 16 MARCH EDITION

  1. Embiid ima crvenu zastavicu sa ovim MCL-om i problemima s leđima, nekako je preveliki optimizam što se tiče Kansasa jer koliko god im bio težak raspored, oni se muče protiv bilo koga, nešto slično i Michigan State sa svojim povredama ima, mogu daleko ali opet, ne bih se kladio ni na jedne ni na druge…

    UNC da je ostao Hairston bi bio opasan jer im baš fali samo jedan pravi šuter da odu daleko, zato će momak biti izvrstan u NBA 🙁

  2. dva pitanja za tarot karte

    treba li se brinuti oko embiida zbog ovih ozljeda odnosno nba karijere? vjerujem da se mnogima od talentiranog visokog s problemima s leđima i koljenima diže kosa na glavi.

    da moraš ispaliti pobjednika završnog turnira samo po filingu, koja ekipa bi to bila?kansas?

  3. Treba bit zabrinut, posebice zbog konteksta, Embiid se igrama nametnuo kao potencijalni prvi pick, nije imao pedigre kao npr. Oden i zbog ovakvog razvoja situacije moglo bi mu se dogoditi da zavrsi kao Drummond i Noel, u cekaonici dok se ispred biraju sigurniji pickovi.

    Nemam nikakav filing, ali recimo da vise vjerujem ekipama koje su dobre u oba smjera. Kansas je definitivno bio jedna od njih, ali bez Embiida nema sanse da zaigraju obranu potrebnu za otici do kraja. Dakle, ostaju Florida, Louisville, Wichita, mozda ‘Cuse i ‘Nova. U svakom slucaju slika ce bit nesto jasnija kad budemo znali bracket, raspored ce bit kljucan ove godine

  4. čudi me da skoro nitko ne ne navodi green bay kao ozbiljnu bubble ekipu pa tako ni ovdje. istina, imaju poraze od eastern michigana i milwaukeea ali rijetko koja momčad nema oscilacija tijekom sezone a GB nije kriv za konferenciju i kvalitetu protivnika. pobijedili su virginiu, tulsu (koja dijeli prvo mjesto u C-USA) i tijesno izgubili od wisconsina. sykes i brown mogu biti starteri u većini power conference ekipa. nisu ništa lošiji nego tennessee, pitt i OSU.

  5. Postoji li ikakva šansa da vam se Frančeski priključi u ncaa podkestu

  6. “imaju poraze od eastern michigana i milwaukeea” – mislim da si upravo sam dao odgovor na svoje pitanje zašto ih nitko normalan ne spominje, da ne govorim da su izgubili u prvoj rundi konferencijskog turnira i da su tako ostali bez jedine šanse da upadnu među 68 🙂

    mislio sam se napravit podcast u dva dijela, ali previše je to posla i organizacije, Frančeskog čuvam za osvrt na turnir

  7. koliko god nesimpatizirao lakerse volio bih da embiid tamo završi i nastavi tradiciju dominatnih centara koji su igrali za njih, a za njega bi to vrlo vjerojatno bio najbolji klub gdje može završit, em zbog kareema em zbog svega ostaloga što la nudi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *