MAD DIARY, DAY TWO

Madafaka. Ove momčadi iz Atlantic Sun konferencije kao da su se pretplatile na ulogu najvećih iznenađenja, nakon što je Florida Gulf-Coast lani ušla među 16, Mercer je izbacivši Duke definitivno izveo najveći podvig ovog turnira. Znali smo da je Duke ranjiv zbog slabašne obrane sredine, ali s perimetrom nisu imali problema, a kako je Mercer uglavnom tricaška momčad, rutinska pobjeda ovdje se nametala kao logičan izbor.

Međutim, očito dobro pripremljeni protivnik nije se uopće zamarao šutiranjem – inače pucaju preko 20 trica po susretu iz kojih zabijaju više od trećinu poena, a sinoć su ih opalili samo 13 za 15 poena (19% od ukupnog zbroja). Uz to su usporili ritam i prilagodili ga svojim potrebama, usput stalno napadajući sredinu koristeći sporost reakcija kod Dukea, posebice Parkera pored kojega su prolazili kao da ne postoji.

Sa 63% realizacije unutar perimetra i 23 pogođena slobodna neugledni Mercer tako je kirurški precizno razotkrio sve probleme ovogodišnje momčadi Blue Devilsa. Coach K, koji je evo drugi put u tri godine ispao od totalnog autsajdera, opet je vadio Parkera vani u obrambenim sekvencama, još jednom naglasivši njegove probleme s defanzivom (Parker nije u stanju braniti reket, to je očito, ali sinoć je, usprkos tome što su svi igrači Mercera seniori stariji 3 ili 4 godine, svejedno bio teži i snažniji od bilo kojeg protivnika i viši od svih osim centra Courseya), ali još gora je bila igra u napadu drugog najboljeg strijelca ove godine u NCAA.

Mercer je miksao obrane, od zonskog presinga preko klasične 2-3 zone do stalnog udvajanja čovjeka u sredini, a upravo su ovim zadnjim potpuno zatvorili individualne pokušaje Parkera i Hooda da nešto naprave ulazima (obojica imaju problema s čitanjem igre, ako ne iznude faul ili dođu do obruča uglavnom nemaju plan B). Praktički, da Cook i Sulaimon nisu odradili sjajne šuterske partije s trice i da Duke nije imao čak 16 dodatnih pokušaja nakon skoka u napadu (a to dovoljno govori da im nikakav nedostatak fizikalija nije smetao da igraju obranu), Mercer bi potpuno nadigrao jednog od najvećih trenera svih vremena i najzvučnije ime NCAA košarke. A nije da ih ni ovako nisu pošteno osramotili, kako je vrijeme odmicalo nemoć se uvukla u svaku poru momčadi, a iskusniji protivnik samo se punio samopouzdanjem koje mu je u završnici osiguralo pobjedu.

Otvara li ovo put Tennesseeu među 16? Ili Mercer u sebi ima još jednu vrhunsku partiju? Obzirom na to kako Volunteersi trenutno igraju, posebice u obrani, prije će biti ovo prvo. Nakon što su se plasirali među 64 nakon razigravanja s Iowom, razbili su Massachusetts (potpuna kontrola od prve sekunde) koji je svoje najbolje partije odigrao prije par mjeseci. Za razliku od njih Tennessee je idealno tempirao formu, Stokes i McRae sjajan su dvojac, i ne samo da im se smiješi Sweet Sixteen, već imaju šanse i protiv Michigana kojem neće biti lako s njihovim mišićima diljem petorke.

Ni Arizona nije briljirala protiv Webber Statea, ali za razliku do Dukea oni se barem uvijek mogu osloniti na obranu – kada držite protivnika na 30% šuta iz igre, onda možete preživjeti s 9 od 16 pogođenih slobodnih bacanja. Gordon sjajan, njegov pristup u obrani i količina energije koju ulaže na tom dijelu parketa zaslužuju potpuni respekt, na stranu to što ima drvenu ruku. A kad smo već kod ruku, zar u neku ruku ima veće razlike između njega i Parkera? Obojica igraju samo na jednoj strani parketa, na drugoj su potpuno ovisni o trenutku inspiracije (Gordon o kontri ili pravovremenom pasu, Parker o naivnom beku koji će mu dozvoliti blokadu s leđa), dakle obojica su prospekti koji tek trebaju razviti all-round igru neophodnu za biti ozbiljna opcija na idućoj razini. Zato pretvaranje da ovaj draft sadrži igrača franšizne vrijednost mora prestati – ok, svi smo popušili hype, ni prvi ni zadnji put jer nada uvijek prodaje proizvod, ali ovdje nema LeBrona ili Wadea, nema čak ni Carmela. Ono što imamo je hrpa talentiranih momaka koji će uz puno rada možda jednog dana biti ozbiljni NBA igrači, međutim ni jedna franšiza zbog njih neće preko noći postati sila.

Baylor je od svih više postavljenih ostavio možda i najbolji dojam, iako dobrim dijelom za to zasluge idu nemoći Nebraske da pogodi neki od gomile otvorenih šuteva koji su im se nudili. Kao što je običaj u NCAA, ako ne možeš ništa pogoditi, onda se barem potrudi imati fanatičnu obranu, ali usprkos svom trudu visinska razlika je bila nešto za što Nebraska nije imala odgovor, Jefferson i Gathers su ih razbili pod košem, čak je i Byron Mullens 2.0 (znan i kao Isaiah Austin) dominirao u sredini (igrači Baylora pucali su suludih 48 slobodnih, ta taktika fauliranja svega što se kreće u pokušajima da se vrate u utakmicu jedna je od većih gluposti viđenih do sada na turniru, dobrim dijelom zato što je Baylor zabijao slobodna).

Još jedno iznenađenje koje to nije pobjeda je Stanforda nad New Mexicom, koji je tako još jednom napustio turnir podvijena repa. Kao i obično, pokazalo se kako fanatična obrana nije dovoljna ako ne možeš nešto zabiti, a oni to protiv zone Stanforda i uopće dužine na perimetru jednostavno nisu bili u stanju. Iako je Bairstow odradio svoje pod košem usprkos gužvi, bekovi su im ubacili samo 4 trice, dok je na drugoj strani briljirao combo Randle i to u oba smjera.

Creighton je odradio svoje protiv Louisiane, McDermott je zabio 30, Wragee je stavio 4 trice, a pri tome su primili previše (opet u svom stilu) od jedne od gorih ekipa koju sam vidio na turniru, uglavnom tricaške momčadi koja sinoć nije mogla ubaciti ništa s perimetra.

Kansas se mučio protiv nezgodnog matchupa zvanog Eastern Kentucky, njihov fanatični presing u kombinaciji s tricama bio je muka za momčad čija dva najveća problema su upravo čuvanje perimetra i lopte. Međutim, slično Floridi ili Arizoni dobili su na silu podigavši intenzitet u obrani (viđena je čak i 1-3-1 zona i izgledala je sasvim dobro) i konstantno napadajući sredinu. Skok u napadu bio je ključan, imali su ih 5 u zadnjih 6 minuta, s tim da rezultat ni približno ne priča stvarnu priču, odvojili su se tek kada je Kentucky sve karte bacio na full court press i ostavio reket nezaštićenim. Zanimljivo je da Jayhawksi nisu ubacili ni jednu tricu, svaki ubačaj bio je rudarenje pod košem, a ključni doprinos dali su upravo visoki koji su odlučno koristili fizičke prednosti. Standardno uporni Ellis, Black koji je upao u petorku umjesto Embiida i Traylor, inače četvrti u rotaciji pod košem (7 skokova u napadu, 14 ukupno), odradili su lavovski dio posla.

Oklahome State priredila je još jedno mučenje, gubili su se u obrambenim rotacijama dozvolivši Gonzagi gomilu laganih koševa, a istovremeno u svom stilu nisu uspjeli ubaciti šut iz vana, ovaj put čak ni pogoditi slobodno (58%). Njima sila nije pomogla kao Kansasu, ne zato što znaju manje Jedi trikova, već zato što nemaju visinu pod koševima. Smart i Nash su pokušavali, ali Smart je usprkos svom trudu ipak vanjski igrač, a Nash je cijelu večer bio u problemima s osobnima. Smart je tako odradio svoj dio posla, posebice u obrani, ali to je bilo premalo. Gonzaga je jednostavno uzela ponuđeno, u postavljenim napadima su ili strpljivo čekali da obrana negdje ispadne (što se redovno događalo prilikom presinga) kako bi uzeli najbolji mogući šut ili su jednostavno bacali loptu Karnowskom u post da iskoristi visinu i stalni mismatch.

George Washington se svojom zonom držao protiv Memphisa, ali problem je bio što se Memphisu poklopila netipično solidna šuterska večer, posebice u otvaranju utakmice. Najbolji šuter od njihova četiri startna beka (zanimljivo, sva četvorica su seniori, a jedini visoki u postavi je igrač druge godine), Crawford, nije mogao promašiti u tom periodu, a usput su presingom radili poprilične probleme protivniku koji je najveći dio večeri izgledao izgubljeno. Iako rezultat govori kako je ovo bilo očekivano neizvjesna utakmica (u kojoj su Colonialsi bili trendovski pick zbog slabe forme Memphisa u završnici sezone), činjenica je da su Tigersi vodili cijelu večer i da su na svaki izazov imali odgovor, posebice lider Joe Jackson koji je ulazima lakoćom napadao zonu. Ukratko, kamilica od utakmice u kojoj od George Washingtona nismo vidjeli apsolutno nikakve ideje prema naprijed.

Wichita State je razbila Cal Poly, slično Arizoni krenuli su u petoj brzini od samog starta obrambeno, odmah pokazavši tko je gazda u ovoj utakmici. Nisu dozvolili ni jedan otvoreni šut, potpuno su dominirali u skoku i to je rezultiralo s 37 poena protivnika.

Ostali favoriti nisu bili toliko dominantni, ali su odradili posao.

Virginia je također trebala 30 i nešto minuta da riješi zonu očajne Coastal Caroline koja je uz to netipično kvalitetnom tricaškom večeri dobar dio utakmice čak i vodila, dok je UCLA zaigrala ozbiljno tek u drugih 20 minuta protiv Tulse nakon što su se prvu polovinu utakmice u obrani uglavnom odmarali.

Iowa State je po svom običaju dozvolila protivniku, skromnoj NC Central, da ostane u utakmici 30-ak minuta lošim reakcijama u obrani, ali za njih je ionako puno veći problem gubitak Nianga koji je slomio stopalo i tako ih ostavio bez ključnog igrača. Ne samo da će bez njega manjak visokih u obrani biti još očitiji, već ni napad neće biti toliko tečan bez njegovih point forward/stretch four kvaliteta, postat će puno tradicionalniji jer sada ovise o combo kvalitetama Kanea da drže napad podmazanim, skoro kao svaka druga momčad u konkurenciji.

Od sudara Kentuckya i Kansas Statea možda smo očekivali više vatre, ali Caliparieva momčad napravila je što je morala. Andrew Harrison je odlično uštopao Marcusa Fostera koji nije imao rješenja za njegovu netipičnu kombinaciju visine i atleticizma na poziciji (zato je momak i dalje NBA prospekt iako još nije dokazao da je košarkaš), a bez sjajne partije brucoša KSU jednostavno ne može zabiti dovoljno. Iako su netipično pokušavali zaigrati zonu kako bi usporili Randlea i iskoristili manjak šutera kod Kentuckya, plan im je pao u vodu zbog odlične šuterske partije drugog brata, Aarona, dok je Randle istovremeno u svom stilu dominirao pod obručem bez obzira na udvajanja. Kentuckyu i dalje nedostaje dubina, premalo je tu rasploženih igrača, ali obzirom da su solidno odigrali ovu završnicu sezone i da sve bolje izgledaju obrambeno, posebice u branjenju pick igre (tu je ključan potez bio zamjena preminulog Cauley-Steina živim Johnsonom), Wichita State bi mogla biti ozbiljno izazvana.

Preostale dvije utakmice očekivano su donijele dramu na kvadrat.

VCU nije izdržao protiv Stephen F. Austina, jedno od očitijih potencijalnih iznenađenja nije podbacilo. I jedna i druga momčad su presingom i tricama pokušavali napraviti prednost u utakmici brzog ritma koji je po logici stvari više trebao odgovarati nositelju – VCU živi od toga da protivnika uvuče u tranzicijsku bitku u kojoj se tako dobro snalaze. Međutim, žilavi SFA nije odustajao usprkos gomili izgubljenih lopti i (za ovogodišnje izdanje Ramsa) dobroj šuterskoj partiji, nalazili su načina zabiti u sredini protiv loše zadnje linije obrane i održati se u blizini do završnice kada je stvar u svoje ruke uzeo njihov najbolji igrač Desmond Haymon. Klasika, tipični NCAA combo bek koji je u kritičnim trenutcima zabio dvije trice za produžetak, a onda u sličnom stilu odradio i dodatnih 5 minuta. Ovakvog pojedinca VCU nije imao, taj manjak talenta prema naprijed na vanjskim pozicijama uz rizike koje u zaštiti obruča donosi presing (često ispadanje i igrač manje u reketu) bili su dovoljni da izgube utakmicu koja se desetak minuta prije kraja činila dobivenom, a da ne govorim da su na 35 sekunda do kraja, a to je jedan napad u NCAA, imali +6. Ali, kao što nas je košarka na ovoj razini odavno naučila, trica i presing na loptu (i naravno zona, iako je ovdje nismo gledali previše) u stanju su napraviti čuda u kontekstu manjkavog talenta (prosječna momčad biva sretna ako ima dva igrača sposobna driblati i jednog koji može šutnuti).

Ruski rulet pak bila je partija između UNC i Providencea, u kojoj je Carolina obranom na perimetru i kontrolom skoka došla u šansu dobiti utakmicu. Friarsi nisu uspjeli održati šutersku formu prikazanu tijekom osvajanja Big Tena, dužina Tar Heelsa ih je potpuno ostavila bez ideja, tako da je sve u svoje ruke uzeo play Cotton koji je odradio klasičnu turnirsku predstavu, bio je jednostavno nezaustavljiv s 36 poena i 8 asista. Međutim, čak ni takvom partijom nije zasjenio ogromna muda Marcusa Paigea koji je usprkos upola slabijem učinku (19 poena, 4 asista) bio pravi kada je bilo najpotrebnije (trica u zadnjoj minuti i odlična obrana u zadnjih par akcija). UNC je tako potvrdio da formula jednog beka i četiri šljakera pali, a Friarsi mogu žaliti što nitko nije bio u stanju pomoći Cottonu s par skokova ili ponekom tricom da izbore prolaz u drugi krug. Šteta, jer obje momčadi su ga zaslužile.

A kad smo već kod Fratara, podsjetimo se i jednog od najvažnijih trenutaka u povijesti NCAA košarke, a to je dan kada je Rick Pitino preuzeo upravo Providence. Došavši na čelo malog katoličkog sveučilišta većđ tada trenerski guru stvorio je NCAA košarku kakvu danas poznajemo. Naime, trica je uvedena u turnir i kao pravilo tek 1986. na njegovoj drugoj i zadnjoj sezoni kao trenera. Iako inovacijama obično treba neko vrijeme da ih se prigrli, Pitino je odmah shvatio da bi redovno zabijanje poena više po napadu od protivnika, uz ekstremnu dozu izborenih dodatnih lopti putem presinga koji je dio njegove filozofije od prvog dana, dalo šansu neuglednom programu poput njegovog koji nema pristup vrhunskom talentu protiv puno većih i zvučnijih protivnika. I tako je Rick, u prvoj službenoj sezoni trice, ovom formulom jedan program koji je do jučer bio u rasulu iz prvog pokušaja doveo do Final Foura, podignuvši sebi rejtnig do neba (Knicksi su mu odmah dali ključeve franšize) i usput potpuno promijenivši način na koji je NCAA razmišljala do tada (dobrim dijelom i svojim utjecajem na trenere uokolo – playmaker tadašnje momčadi bio je današnji trener Gatorsa, Billy Donovan).

3 thoughts on “MAD DIARY, DAY TWO

  1. šarić i hezonja su doktori košarke za 95% ovih igrača na NCAA razini. gladajući generaciju drafta 2013, šarić da se prijavio je komotno mogao biti top 3 pick. da ne govorim kako bi na ovom NCAA turniru izdominirao ove razvikane amere. kompletniji je igrač od većine ovih jednodimenzionalaca. ne znam kakav je sljedeći draft 2016, ali hezonja ako se prijavi je lagodni top 3 pick. uvjeren sam da u njegovoj generaciji 1995 ne postoji veći talent.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *