MAD DIARY, DAY FOUR

Stanford sa svojom 2-3 zonom sastavljenom od NBA fizikalija (imaju čak i velikog playa, dva poštena swingmana i dva prava visoka) definitivno nije bio idealan matchup Kansasu koji muku muči sa šutiranjem trica, ali, s druge strane, Stanford barem nema gomilu šutera i atleta na vanjskim pozicijama koji su u stanju igrati presing na loptu i potezati trice kao što ih je imao Eastern Kentucky. Tako da ovaj matchup nije bio ništa specijalno teži od onoga u prvom krugu, samo drugačije zahtjevan, a to je pokazao i rezultat, točnije egal tijekom prvih 20 minuta.

Problem je bio samo u tome što je u prvom krugu Kansas u drugih 20 minuta odradio posao bacivši se na posao pod koševima, a to je formula koja ovdje nije mogla proći obzirom na Powella i Nastića u sredini zone. Dakle, trebalo je smisliti nešto drugo, tipa ubaciti šut iz vana. Selfova obrana nije imala problema sa kontroliranjem skromnog Stanforda prema naprijed, ali ako ne možeš zabiti, uvijek postoji šansa da u završnici odlučuje bacanje novčića, a takve situacije si favorit ne smije dopustiti.

Uglavnom, Self je dao više minuta nego bi htio rezervnom playu Frankampu, samo zato što je čovjek ubacio dvije trice, dakle očito se tražila bilo koja raspoložena opcija (njegova dva ubačaja ujedno su bila i jedine trice Kansasa u do tada 60 minuta igre u turniru). A tako igrati nije lako, posebice kako je Stanford tijekom utakmice, uz standardno solidnu partiju combo šerifa Randlea koji je potpuno nadigrao Tharpea, dobio odlične partije od Powella i Nastića. I dok su ova prva dva imena na NBA radarima i njihove dobre igre nisu iznenađenje, Nastić je trpajući iz reketa samo dodatno istaknuo nedostatak Embiida.

Najgore od svega, unutarnja linija, posebice Black, bili su još najmanji problem. Vanjski nisu napravili ništa, a to se prije svih odnosi na Wigginsa koji je u zonu gledao kao 90-godišnja baba s Urala u laptop, nemoćan da je razbije šutom ili driblingom (Parkerova partija je prema ovome bila vrhunac košarkaške renesanse, a ironija cijele situacije je da si je Embiid najviše pomogao ne igrajući – kada centar koji ima problema s leđima i koljenima odjednom izgleda kao siguran prvi pick, onda vam je jasno kakav su dojam ostavili Parker i Wiggins u ovom turniru). I tako je Stanford solidnom partijom u obrani i jedva solidnom ukupno (ako je Kansas bio smiješan sa svoje 4 trice u utakmici, što reći za Stanford koji ih je ubacio – nula) iščupao pobjedu. Bilo je nekoliko navrata kada se činilo da Jayhawksi imaju puls, prvo kada je Black na par minuta kupio svaki mogući skok i napadao sredinu (da bi ubrzo potom ispao zbog 5 osobnih), zatim kada je Tharpe zabio tricu (da bi nedugo nakon toga bacio par napada u bunar), a onda i na kraju kada je Frankamp pogodivši tricu utakmicu skoro doveo do produžetka (da bi sljedeći napad promašio cijeli obruč). Ali, ti trenutci su bili toliko rijetki da stvarno nisu vrijedni spomena, momčad koja je odigrala bolju obranu i djelovala smislenije (čitaj: imala je kakav-takav identitet) ide dalje.

A onda smo dočekali i nju, ljepoticu turnira. Bilo je do sada gomilu gustih završnica, ali utakmica između Kentuckya i Wichita Statea bila je bitka od prvog do zadnjeg zvuka sirene i to uz hrpu fenomenalne košarke. Caliparievi brucoši kliknuli su u pravom trenutku, a usput su pokazali da imaju i ogromna muda, ne predajući se ni u jednom trenutku i rutinski obranivši minimalnu prednost u završnici. Dobiti ovakvog protivnika stvarno je podvig, Wichita State, to smo već odavno utvrdili, nije toliko moćna momčad koliko to govori score, ali su u ovoj utakmici s razlogom bili favoriti jer u Earlyu, Bakeru i Van Vleetu imaju jezgru NBA potencijala.

Međutim, Kentucky takvog potencijala ima još više i to se sinoć pokazalo. Harrisoni su drugu utakmicu za redom odradili fenomenalan posao, Randle je bio Randle, a uz to su konačno dobili i jednu korisnu šutersku večer od Younga i kvalitetnih 40 minuta na petici od centarskog dvojca. Gdje su ovakve partije bile do sada, više nije važno, važno je samo da malo bolja od dvije odlične prezentacije košarke ide u sljedeću rundu, kao i da imamo za pamćenje zadnju NCAA partiju Earlya (skok-šuterska rola karijere, 30 poena bez obzira na pozicijiu, zabio bi da je bacio iz svlačionice), potvrdu haklerskog talenta Bakera (ako Nate Wolters može igrati 20 minuta u Ligi, moći će i on), dokaz da je Randle neustrašiv, a ujedno i naznake da braća Harrison znaju igrati košarku i zaslužuju titule elitnih prospekata s kojima su ušli u sezonu.

Kvalitetnu košarku smo gledali i u sljedećoj utakmici, u kojoj se Niangovom ozljedom North Carolini pružila šansa da iznenadi s razlogom više postavljeni Iowa State. Do te šanse su trebali doći dominacijom u reketu protiv Niangovim izostankom dramatično oslabljene sredine protivnika, ali nakon sjajnog otvaranja utakmice i sami su ostali bez praktički najboljeg visokog, Bricea Johnsona, koji je izvrnuvši zglob stvari vratio u ravnotežu. Iowa tako brzinski preuzima kontrolu utakmice tricama i pokretnim napadom kojim je očekivano dominirao Kane, ali i koji se često pretvarao u statičan dok su preostala četiri suigrača tek stajala sa strane i širila sredinu kako bi Kane nešto napravio 1 na 1. Očito da bez Nianga nema one tečnosti, a to je UNC koristio da ostane u blizini, usprkos ne pretjerano inspiriranoj partiji Paigea.

Ali, zato je centar Meeks, koji je zbog Johnsonovog izostanka dobio puno više prilike, posebice u post up situacijama, odlično odrađivao rolu prve opcije, dok su McAdoo, Tokoto i McDonald u svom stilu šljakali u svojim epizodnim rolama. I tako smo imali dramu do samog kraja, s jedne strane raspoloženu rotaciju Tar Heelsa, s druge gomilu trica i Kanea kojemu se u nastavku pridružio i Ejim. Iowa je igrala najbolje što može, ubacili su svaki put kada je trebalo, UNC se uporno držao, ali, ako bi na kraju ipak trebali tražiti razlog zašto je pobjeda otišla na stranu nositelja, taj je definitivno ispodprosječna partija Paigea. Bez svog najboljeg unutarnjeg igrača u rotaciji i bez dominantne partije daleko najboljeg beka ipak nije bilo moguće protiv ekipe koja je, iako oslabljena, imala na raspolaganju svoju prvu i drugu opciju u punom pogonu. I tako nam se otvara još jedna potencijalno sjajna utakmica, Napier protiv Kanea, Daniels protiv Ejima, a uz to ćemo imati prilike gledati što su Ollie i Hoibert, dva buduća NBA trenera, pripremili jedan drugome.

Nakon što su secirali Duke ulazima, Mercer se protiv Tennesseea vratio ispaljivanju trica, protiv Stokesa u sredini se nije imalo što raditi. I zabijali su je pristojno, taman da se održe u utakmici petnaestak minuta, ali problem je bio što nisu mogli obraniti ništa. Pokušali su udvajanjem Stokesa i McRea, pokušali su zonom, ali niti su zaustavili odličnu unutar-van kombinaciju Volunteersa, niti su zaustavili sporedne opcije – šuteri Richardson i Barton iskoristili su dodatan prostor da tricama i ulazima grade razliku i tako bez puno drame zarade prolazak dalje. I nije stvar samo u tome da je Mercer tu slučajno jer način na koji su oni nadigrali Duke jasno govori da ovo nije bezvezna momčad, već jednostavno da Tennessee nakon jedne prosječne sezone zadnjih mjesec dana igra odlično. Uostalom, nakon 3 pobjede za redom u kojima im je ždrijeb bio naklonjen (dvije momčadi izvan forme i jedan autsajder) u to ćemo se imati prilike uvjeriti već protiv Michigana koji će itekako dobro morati ubacivati tricu protiv jedne odlične obrane krcate atletama sposobnima miksati svaki mogući stil igranja u defanzivi.

Trka, trice i presing Stephen F. Austina nisu bili ozbiljnija prijetnja za UCLA, ponajviše zbog puno više opcija koje na raspolaganju ima Steve Alford. Razigrani Anderson i šuterski raspoloženi Adams ipak su na razini za koju jedan skromni roster nema rješenja, a raznolikost u obrani koju Bruinsi imaju ostavljala je napad protivnika bez ideje, miksanje full court pressa s 2-3 zonom jednostavno je bilo previše u situaciji kada moraš zabijati iznad mogućnosti da bi uopće mogao pratiti protivnikov napad.

Ove dvije kamilice pak bile su ništa prema vodi od utakmice koju smo gledali u susretu Baylora i Creightona. Ovdje je sve već bilo gotovo nakon doslovno 7 minuta, Doug i društvo pokazali su nevjerojatno nesposobnost napadanja Baylorove zone, što je posebno čudno obzirom da su tricaška momčad i da Baylor svojim 1-3-1 rasporedom često ostavlja korner otvorenim (jedini Dougiev pokušaj iz kuta završio je airballom iako nikoga nije bilo u blizini). I dok je Creighton prema naprijed djelovao kao da je taj tren cijela momčad probuđena usred noći i poslana na parket bez pristupa umivaoniku, Baylor je igrao kao na cracku, pet napada za redom ubacili su nerezonske trice kao da bacaju loptu u ocean. Ovih 15 poena u 3 minute sami po sebi ne bi trebali biti smrtna presuda, ali ako ste momčad poput Creighton koja nema obranu, onda vam postaje vraški teško vratiti se u utakmicu protiv očito raspoloženog protivnika kada ne možete računati na poneku stop akciju.

I tako je Creighton u utakmici u kojoj se trebao bojati protivničke visine izgubio od bekova, Heslip i Cherry su ih izrešetali pa potrebe za Austinom i Jeffersonom nije ni bilo. Inače, upozoren sam kako usporedbe Austina s Byronom Mullensom nisu fer zbog činjenice da dugonja Baylora nema jedno oko, što je informacija s kojom je izašao u javnost početkom godine ne želeći da se kao srednjoškolac gleda drugim očima (sorry na igri riječi) već kao jedan od najvećih prospekata generacije (lani je na startu prve NCAA sezone bio smatran lutrijskim potencijalom). To je potez za respekt, kao što je to i Austinova igra u odnosu na ono što smo gledali prošle godine – momak konačno koristi visinu za čuvanje obruča i čak je postao i pristojan skakač iako je još uvijek previše lagan i previše visi na perimetru, a od tuda upravo i proizlaze usporedbe s legendarnim Byronom. Jednako su visoki, mekani i skloni uzimati loše šuteve za kakvim ne bi posegnuo ni jedan ozbiljni bek. Uglavnom, kako nova znanja šire vidike, očito je da Austin ne može zabiti ništa iz vana s razlogom (to doduše ne odgovara na pitanje zašto uzima skoro dvije trice po utakmici), a ujedno je postalo jasno i zašto Mullens igra onako kako igra – taj momak nema oba oka. Vidite kako je lako s dovoljno podataka složiti smislenu teoriju koja drži vodu.

A manjak akcije imali smo i u zadnje dvije utakmice večeri. Virginia se nakon početnih problema protiv presinga Memphisa brzo nametnula kao kvalitetnija momčad, počeli su se odvajati polovinom prvog poluvremena preko raspoloženog Harrisa, ali i uz pomoć dubine, sa sedam razigranih igrača koji igraju sjajnu obranu i u stanju su odraditi posao u napadu (ogromna prednost Cavaliersa je što imaju četiri pouzdana driblera sposobna kontrolirati loptu i razigrati, to je protiv ovakve obrane ključ) već do poluvremena imali su prednost koja je za limitirani Memphis bila neuhvatljiva. Tigersi nemaju šut koji ih može vratiti u utakmicu, imaju taj jedan trik zvan obrana perimetra, ali to je moglo upaliti protiv skromnog George Washingtona, protiv jedne od boljih ekipa u NCAA to jednostavno ne prolazi.

Otprilike slično se provela i Gonzaga protiv Arizone, njihovi vanjski igrači nisu mogli disati protiv atleticizma Wildcatsa, a oslanjanje samo na Karnowskog u postu protiv ovakvog protivnika nije dovoljno jer za razliku od Oklahoma Statea on nije prisiljen čuvati tešku peticu bekovima. Ukratko, potpuna dominacija u obrani koja je rezultirala hrpom laganih poena u napadu (Buldozi su imali čak 21 izgubljenu loptu, što prevedeno znači da su Gordon i društvo samo trčali i zakucavali u kontrama). Gonzaga je u half courtu igrala solidno, doduše to protiv Arizone nije ni teško, ali uzalud, koliko god solidnu obranu igrali za Arizonu su druga liga, a kada uz to dodaš ovakvo mizerno izdanje u napadu, sve je jasno – da igraju seriju od 7, Pangos i društvo možda bi jednu utakmicu održali u egalu dulje od 30 minuta.

7 thoughts on “MAD DIARY, DAY FOUR

  1. Wiggle wiggle wiggle, yeah. Užas igra Wigginsa, inertnost na max nivou u ključnim momentima. Uzmi loptu, razbi obruč s njom ko čovik, a ne završavat važne utakmice sa šest šuteva kao top 3 pick.

    S druge strane, Randle dominira čim mu uspiju spustit loptu pod koš i onda ide kirurgija. Šteta što je Andrew posvađan s loptom u rukama, ali jako zanimljiv igrač, dok mu burazer možda bude 3&D mašina visokog ranga

    Zadnji meni kul igrač iz ncaa lige je Krehin, Kyle Anderson, meštar od basketa, baca mi na Paula Piercea sa svojim sporim pokretima.

    P.S. uspio sam pogledat cijelu prvu dionicu Kentakija i zadnje 4 minute, te početak Ucla meča kojih desetak minuta (zanimljivije je gledat budale Lawsona-Wall koji se natječu da naprave veću glupost)

  2. šta misliš, koliko sada daleko može Kentucky, utisak je da su im se posložile sve kockice i da su talentom realno, ali realno ispred svih u midwestu, može li sada Kalipari proći Pitina i otići puno dalje u march madnessu nego što se očekivalo?

    ja im dajem 55-45 posto šanse i protiv Louisvillea i protiv Michigana…

  3. Nemam pojam koliko daleko može Kentucky, ali dok ovako igraju sigurno imaju šansu otić i do final foura.

    I nemoj mislit da će to bit protiv Michigana, Tennessee igra stvarno dobro, iako tako izgleda jer im se poklopio raspored u idućoj utakmici imaju 50-50 šanse.

  4. Koji fail od najdubljeg drafta,franchise igracima,novim Jamesima itd itd od svih brucosa samo Randle je pokazao nesto vrijedno top5 pikova..zadnji draftovi su samo takav bust,od prvih pikova samo Davis i Irving opravdali ocekivanja,ostali svi pretanko,MCW malo izvukao ovaj draft..Pod hitno uvesti dobnu granicu za NBA,ovako franchise ne napredujunniako,evo Philla naredala loraza,dobit ce prvi pick i sljedece sezone opet nista 100%

  5. @Slatinash,kako?
    Slažem se da nisu nešto specijalno pokazali ali većina zvijezdi današnjeg NBA-a i nije imala nekakvu karijeru na koledžu.
    Međutim ne slažem se da su draftovi slabi….ne znam što fali prvim pickovima od 2008. recimo pa naovamo.Eto jedino su se Cavsi zaletili sa Bennetom.
    Rose,Griffin,Wall,Irving i Davis.Tu nema lošeg igrača a nijedan nije podbacio(ozljeda Rosea je nešto izvan kontrole).

    Ne znam koji je NBA fan nasjeo na priču o Wigginsu kao novom Jamesu.
    Međutim nema nikakve sumnje da će dečko vrlo brzo postati jako dobar igrač.
    2003. smo dobili dva prava franšizna igrača(James i Wade) oko kojeg se lako može sklepati tim jer obojica su vrlo brzo počela igrati monstruoznu obranu.Nije ih trebalo “sakrivati”.
    Carmelo je ispod njih(po meni nije franšizni) jer je teže oko njega gradit tim.
    Zatim su došli Howard(dok je bilo atlecizma izgledao kao franšizni igrač) pa Paul(dokazao sve kada je od Clippersa napravio faktor).
    U tu grupu upadaju još Durant i A.Davis.
    10 godina,6 pravih franšiznih igrača….s tim da je Howarda ozljeda unazadila i uskraćeni smo za njegov “prime”.

    Oko njih je lako graditi tim…dok je za sve ostale trebalo vući mnogo sitnih poteza da bi napravili šampionsku ekipu.

  6. Ja nisam nasjeo na Wigginsa al mnogi jesu,hype je jednostavno cudo..Prvi pikovi su odlicni,franchizni talenti skoro pa svi osim Benneta,ali pazi zadnjeg drafta,niti jedan centar nije bolji pd Antica koji je stigao iz Evrope..Porterr ne igra,Oladipo tanko skroz,Burke takodje,a svi su u igri za ROY koliko toliko..Igraci jednostavno nisu spremni za NBA sa 19 godina i to je to..Koliko bolje igraju igraci koji nakon dvije god dodju u NBA nego ovi sto su samo jednu ostali,izuzetak su ovi prvi pikovi,al ostalo je sve tanko..Daj PHI i MIL dva najbolja igraca sa drafta i opet nece biti bolji od Sacramenta,jbs i to

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *