MAD DIARY, DAY SIX

Otvaranje iz snova za UConn, Napier paljbom iz vana odmah gradi prednost koja će se pokazati dovoljnom do kraja. Odlično igra i Boatright, oba beka Huskiesa nemaju problema kreirati priliku sebi ili suigraču protiv obrane koja nema ni žestine ni visine (unutarnja linija UConna, inače kronični problem, sinoć je definitivno i skakački i defanzivno bila dominantna). S druge strane, Iowa State nailazi na ogroman pritisak, stalnim preuzimanjem na perimetru i udvajanjima u sredini UConn im je maksimalno otežao život. Jednostavno, bez Nianga napad Cyclonesa nije ni približno tečan kao što smo navikli, dosta toga ovisi o individualnom nadahnuću Kanea i Ejima kojima Napier i Daniels stalno pušu za vrat (i u isto vrijeme ih nadigraju prema naprijed). Olie je bio svjestan da je ključ utakmice uštopati dva glavna pokretača i sve je bazirao na tome, što je otvorilo vrata za Hoguea da gomila poene. Ali, svi njegovi ubačaji su bili šminka, kao i razlika od samo 5 koševa na kraju – Shabazz i društvo su ovo prelomili početkom drugog poluvremena, tako da ni pokušaji Iowa Statea u završnici da se očajničkim presingom i fauliranjem vrate u utakmicu nisu bili dovoljni, razlika izgrađena u prvih 35 minuta bila je prevelika, kao što je i UCoon bio prevelik mismatch u ovom kontekstu ozljede najboljeg visokog igrača, bitnog tricaša i ključnog playmakera.

Tennessee je pokušavao uspostaviti igru kroz sredinu i Stokesa, ali Michigan je stalnim miksanjem obrana i jednostavno angažiranošću odlično parirao mišićima protivnika, kontrolirajući reket i skok. S druge strane zabijali su skok-šut za skok-šutom, Stauskasu koji je nastavio s odličnim partijama pridružili su se i ostali i nakon prvih 20 minuta činilo se kako Tenneesse nema rješenja ni u obrani ni u napadu. U nastavku Wolverinesi i dalje zabijaju skok-šuteve, ali nestaje intenziteta u obrani, Volsi strpljivom unutar-van igrom dolaze do laganih poena u sredini – bekovi im nisu zabili ništa iz vana, ali su ulazima održavali minus na podnošljivoj razini. Ipak, iako razlika na kraju pokazuje minus od samo jednog posjeda lopte, činjenica je da je Michigan i u zadnjih 5 minuta, kada je očito bio slabija momčad, zabijao sasvim dovoljno da održi ranije stečenu prednost i izbjegne pretjeranu dramu u zadnjim minutama.

I ako su ove dvije utakmice u neku ruku bile izvjesne zbog načina na koji su pobjednici izgradili ranu prednost koja im je pomogla izdržati do kraja, preostale dvije donijele su dramu do zadnje sekunde u pravoj maniri March Madnessa.

Louisville je dobro otvorio utakmicu, razigrani Smith je ulazima i šutem iz vana držao napad podmazanim, a Harrell i Hancock su bili raspoloženi za odraditi svoj dio posla od samog početka (skakanje i šutiranje). Međutim, Kentucky je opet dobio odličnu partiju od svojih vanjskih igrača, braća Harrison i Young su zabijali, ali, protiv Cardinalsa još važnije, kontrolirali loptu i tempo, ne dozvolivši Pitinovoj družini da se ozbiljnije odvoji. Dapače, nakon što se istopilo početnih desetak poena prednosti Cardinalsa i nakon što su Johnson i Randle zagospodarili u sredini osudivši Smitha i društvo samo na šut iz vana (Randle je opet bio odličan, u njemu sve manje vidim Thomasa Robinsona, a sve više Antonia McDyessa, ali Johnson je bio još bolji, u turniru izgleda kao najbolji centar generacije nakon Embiida), Kentucky je odjednom izgledao kao bolja i kompletnija momčad. Egal se održavao do nekih 7 minuta prije kraja kada je Hancock u svom stilu serijom ubačaja utakmicu odveo u smjeru Louisvillea (10 poena za redom), ali ovaj put je tih par minuta inspiracije došlo prerano. Kentucky je stisnuo u obrani, zagospodarili su pod košem gdje se praktički kao treći visoki Randleu i Johnsonu priključio Poythress (momak je cijelu sezonu proveo u sjeni, kao igrač druge godine ispao je iz rotacije jer je Young bolji šuter, ali sinoć je njegova sirova snaga bila presudna u pravom trenutku iako je šansu u završnih 5 minuta dobio zbog Youngovih osobnih).

Cardinalsi jednostavno nisu mogli ni braniti ni napasti ovakvu unutarnju liniju, posebice ne u zadnjih par minuta kada su ostali bez Harrella, praktički jedinog visokog vrijednog spomena. Aaron Harrison, onaj što je više dvojka, je uz pomoć Randlea rutinski priveo stvar kraju jer bez Harrella obrana Louisvillea nije mogla braniti ništa, posebice ne pick igru ovakvih atleta, brucoši su zabili sve što su morali i tako dobili Cardinalse u nečemu u čemu su ovi mislili da su nenadmašni, infarktnim završnicama. Kentucky je ionako tijekom turnira igrao na višoj razini, a Louisvilleu se osvetila ovisnost o trenutku inspiracije Smitha i Hancocka, koji protiv atletski i fizički dominantnije konkurencije nije bio izvediv. I Calipari je samo tako još jednom dokazao da se recept gomilanja vrhunskog talenta itekako isplati, bez obzira što su neki čistunci samo čekali da ispadne u prvom krugu kako bi ga optužili za izdaju NCAA košarke (zanimljivo kako veteranske momčadi poput Iowa Statea i Tenneessea nisu uspjeli okrenuti utakmice nakon velikog minusa, a Kentucky usprkos neiskustvu jeste – to vam govori sve što trebate znati o važnosti talenta čak i na ovoj razini igranja košarke). Ako ste još među onim nojevima koji nisu primjetili, Calipari je već promijenio sveučilišnu igru (pogledajte samo lakoću kojom Krzyzewski i Self pristaju na one and done igrače u svojim programima), a, hvala Sili, sve glasnije priče o novčanoj kompenzaciji igrača, novim limitima godišta za ulazak u NBA i jačanje NBDL-a kao potencijalne konkurencije u otimanju talenta, promijenit će je još i više i to definitivno na bolje.

Utakmica između MSU-a i Virginie imala je sličan tok kao treća, Spartansi su odlično ušli u susret zabivši gomilu skok-šuteva, ali Virginia je lagano naštimala obranu pojačavši pritisak na perimetru dok su istovremeno šuterski proradili Harris i Brogdon. Držali su se tako u egalu do 5 minuta prije kraja, u utakmici najboljih obrana večeri u kojima se reket čuvao po cijenu života, dok Payne nije ubacio u brzinu više (a već je igrao na MVP levelu), i to u oba smjera. Njegovi skokovi, blokade, pasovi, ulazi, trice i opća dominacija na par minuta bili su dovoljni za izgradnju nove prednost koju Cavaliersi više nisu mogli stići. Usprkos upornim partijama dva ponajbolja igrača jednostavno nisu dobili dovoljno od ostatka momčadi, posebice unutarnje linije (drveni centar Tobey je u 10-ak minuta napravio više nego udarni visoki Mitchell preko kojega su i Payne i Dawson prelako zabijali) dok su na drugoj strani Payneu pravovremenu podršku pružila barem još dvojica – spomenuti Dawson je stalnim kretanjem koristio višak prostor koji nastaje fokusom obrana na Harrisa i Paynea da nizom zicera i napadačkih skokova trpa pod košem usprkos manjku centimetara (ali ne i mišića, po masi je definitivno stvoren igrati četvorku na ovoj razini iako je prve dvije sezone proveo na boku kao trojka), a Harris je razigravao i igrao obranu kad već nije mogao doći do otvorenog šuta veći dio večeri zbog viših Harrisa i Andersona, dok je prirodni matchup Brogdon odmarao na šljakeru Valentineu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *