MAD DIARY, DAY EIGHT

Je li moguće da se povijest ponavlja i da je Shabazz stvarno novi Kemba? Pa, izvjesno je da gledamo nešto slično jer samouvjerenost kojom su Huskiesi ušli u utakmicu protiv Spartansa stvarno imponira. Rastrčani i raspucani izbezumili su Izzovu momčad u prvih deset minuta, nakon čega je Michigan State posezao i za zonom ne bi li nekako spriječio ulaze Napiera i Boatrighta, odnosno energiju u postu Danielsa. Bolja obrana i usporavanje ritma su pomogli, kao i kontrola lopte – imali su čak 4 izgubljene u prvih 5 minuta, uglavnom zbog toga što nisu bili u stanju igrati brzinom koju je nametao UConn. Najviše je pak pomoglo buđenje Harrisa koji ulazima i šutom iz vana utakmicu dovodi u egal uz pomoć dvije trice Paynea.

U nastavku obojica kreću tamo gdje su stali, trpaju iz vana i grade prvu ozbiljniju prednost za Spartanse, ali onda stvar u svoje ruke uzima Shabazz – tricama i ulazima ne samo da anulira 9 poena prednost već počinje novu seriju koja nakon Boatrightove trice iznosi +10 (ako računate, napravili su 26-7 u deset minuta, točnije više su zabili od 24. do 34. minute nego u 23 minute prije). Spartansi su opet upali u brži ritam igre, opet su im počele ispadati lopte i opet su bili bez ideja.

Praktički, čini se kako je šuterska uspješnost uspavala Paynea i Harrisa, uopće nisu napadali sredinu za razliku od raspoloženog bekovskog dvojca protivnika (Shabazz je zabivši 9 od 9 slobodnih sam ubacio više od cijele momčadi Spartansa koji su stavili 7 od 8). I na trenutak je izgledalo da im neće ni trebati više, Harris je opet zabio tricu, još jednu je dodao i Valentine (sinoć 3 od 3 uz standardno odličan posao u obrani i organizaciji igre), Payne je čak zabio nešto u postu, počeli su dolaziti na liniju i samo tako su (opet uz pomoć povremene zone) došli na razliku od jednog posjeda lopte, ali onda Appling faulira Napiera na šutu za tri i utakmica je gotova (combo bek Spartansa cijeli turnir igra izvan forme, ozljeda je očito ostavila traga i ova bezvezna reakcija samo je potvrdila loš dojam, sreća je samo što je rezervni play Trice bio spreman odraditi dobar dio minuta i sakriti njegovu nemoć).

Bila je ovo Shabazzova večer, on je odradio svoje do kraja (između ostalog zabio je i ta sva tri bacanja), a Harris i Payne su promašili svoje skok-šuteve. U utakmici koju su obilježile serije koševa isprekidane energičnom obranom Huskiesi su imali MVP-a u Shabazzu, ali i jednostavno više energije. Kada su u završnici Daniels i Boatright ostali bez zraka i ideja, borbenošću je ogroman posao odradio Giffey. Spartansi pak cijelu večer nisu pokazali takvu želju, nedostajala je energičnija partija Dawsona, Harris i Payne previše su tražili lagodna rješenja poput šuta umjesto da rade u sredini, što se na kraju i osvetilo. Shabazz na drugoj strani nije tražio ništa, samo bi uzeo.

Michigan čak nije uspio ni ostvariti prednost u skoku i praktički ih je šut za tri držao u igri cijelu večer (što je UConnu i odgovaralo, iako nisu igrali zonu, preuzimanjima i udvajanjem očito su natjerali Spartanse da izbjegavaju igru unutar perimetra). Na kraju su sa šutom i poginuli, iako svakako treba još jednom istaknuti manjak inspiracije kod udarnih igrača (Payne je u ovoj utakmici morao biti mismatch kao do sada i puno više miksati unutar-van akcije) i gomilu neforsiranih grešaka koje su Napieru i društvu omogućile desetak posjeda viška što je previše za nadoknaditi kada nisi u stanju barem zagospodariti reketom.

Sve što treba znati o Kentuckyu imali smo prilike vidjeti kod prve izmjene na utakmici – kako nije bilo Cauley-Steina zbog ozljede zgloba, ulogu trećeg visokog preuzeo je Marcus Lee, još jedan brucoš, još jedan top 25 igrač generacije, koji je u povećanoj roli zakucavao i skakao kao da to radi cijelu sezonu (odigrao samo minutu do sada u turniru iako bi igrač takvih fizikalija i atleticizma u bilo kojem drugom programu bio ključan sastojak). Nevjerojatno, ali svi kao da su čekali turnir da se prezentiraju u najboljem svjetlu. Young je opet bio dobar, točnije učinkovit, a to je bilo dovoljno da ih ostavi u egalu iako dva udarna igrača u ovom nizu pobjeda, Aarron Harrison i Randle, nisu bili previše raspoloženi u prvih 20 minuta (Harrison nije mogao zabiti ništa, a Randle je bio pod kontrolom, svaka čast Robinsonu koji je usprkos manjku mase odlično držao Randlea 1 na 1 u obrambenoj formaciji u kojoj je uvijek najvažnije nakrcati reket tijelima kako bi protivniku ostavio što manje prostora za dolazak do obruča).

Michigan je utakmicu rano okrenuo u svom smjeru, igralo se sporo, bez gubljenja lopte i bez faula, dakle bez laganih poena, a u tom nadigravanju učinkovitost njihovog napada imala je itekakvu šansu protiv čistog talenta Wildcatsa – kada imaš četiri igrača sposobna stvoriti višak driblingom na perimetru, onda previše statična obrana nema svrhu, jedan od njih će uvijek naći načina kreirati nešto. Stauskas je bio posebice raspoložen, i šuterski i kao pokretač, što je također bilo bitno – svaka momčad koja je došla ovako daleko ima svog MVP-a, a utakmicu ranije Michigan State je ispao upravo jer je njihov (Payne) odigrao slabije od protivničkog (Napier). Da ne spominjem koliko su Wilbekin i Kaminsky dominirali u svojim partijama. Ovdje pak nije bilo dvojbe da je Stauskas bio najbolji igrač u prvih 20 minuta.

Uglavnom, Wildcastsi su morali bitno ubrzati igru i puno više iskoristiti slabosti nepostavljene obrane Wolverinesa ako su mislili okrenuti smjer zbivanja, ukratko utakmicu su iz domene finese morali pretvoriti u sirovu bitku. U nastavku su to i pokušali, agresivnije su zaigrali Randle i oba Harrisona, ali Michigan se uredno održavao u egalu šutem iz vana i održavanjem ritma koji im odgovara (Beilein je na trenutak posegnuo za postavom s dva visoka i zonom, ali većih znakova panike nije bilo). Međutim, agresivniji Kentucky uspio se u završnici nametnuti kroz visinsku prednost (Calipari je opet zaigrao na kartu ultra visoke petorke s Poyhtresom umjesto Younga) i jednostavno bolju igru dva igrača koja su i najzaslužnija što su tu gdje jesu – Randle je nosio sve pred sobom u sredini, kupeći skokove u napadu dok igrači Michigana još nisu ni pomišljali ići na skok, a Harrison šuter je zabio ključne trice. Tako su u završnici uvijek imali malu prednost, dovoljnu da im ostane zadnji napad iz kojega je Harrison opet zabio tricu i riješio stvar kao da je to nešto najlakše na svijetu (takva samouvjerenost koja je produkt dominacije u srednjoškolskoj konkurenciji zna biti i problem kada igrač nije svjestan svojih mana, ali u turniru se pokazala kao najveći plus igrača Kentuckya).

Michigan teško da je mogao odigrati bolju utakmicu, dobili su produkciju od svih igrača rotacije u skladu s njihovim prosjecima, izgubili su samo 7 lopti, odlično su se držali u skoku usprkos manjku tijela, zabijali su učinkovito i nisu dozvolili protivniku lagane poene ni s linije ni iz kontre, ali nije bilo dovoljno. Kentucky se izvukao na račun dubine talenta, ali i srčanosti kakvu su očito pronašli u pravom trenutku – cijelu sezonu su bili skup pojedinaca, da bi onda kada je najvažnije postali momčad i tu treba skinuti kapu Calipariju koji nije dizao ruke od ovog projekta bez obzira koliko se na trenutke činio promašenim. S tim da je, ako se vratimo na tezu o važnosti individualne kvalitete, možda najvažniji faktor bio taj što su u završnici Aaron Harrison i Randle nadigrali Stauskasa koji je izgubio par lopti u kritičnim trenutcima i uz to nije mogao staviti nijednu tricu u drugom poluvremenu (tu se vidio i nedostatak boljeg playa, Stauskas i LeVert su odlično odrađivali posao razigravača, ali da su imali boljeg beka pored sebe od brucoša Waltona bili bi još opasniji kao sekundarne opcije). Da je upala barem jedna trica i da je izgubio barem loptu manje, vrlo vjerojatno bi Wolverinesi bili ti koji bi slavili na kraju. S tim da je besmisleno čovjeka kriviti za išta, on je nosio ovu momčad i odradio svoj posao najbolje što je mogao, ali protiv momčadi koja ima tri puta više NBA potencijala to na kraju nije bilo dovoljno.

7 thoughts on “MAD DIARY, DAY EIGHT

  1. Napier je stvarno pozitivni luđak i mudonja, praktički je sam nosio napad UConna u drugom dijelu.
    Jako su me razočarali Payne i Harris, prvi jer bježi iz posta i hustle igre, dok drugi previše off ball igra za beka, ne napada koš i obrambeno nije skoro nikakav faktor. Šut mu je predivan i to ga vjerojatno drži visoko na mockovima

    Calipari možda nema nikakvih akcija, ali prospekte bira odlično i dobro ih “nabrijava” za mečeve. Randle je valjda krenuo s 1/6 u utakmicu, a završio je brutalno i kroz cijeli turnir je na double-double prosjeku. Super mi je kod njega što rijetko gubi lopte s obzirom na to da je nekad i triple team na njemu. Šta se točno s Aaronom dogodilo u turniru, nemam pojma, ali nije normalan.

    P.S. tvoje ovogodišnje (i one prijašnjih sezona) recenzije su me natjerale da malo podrobnije gledam ncaa košarku, mora ti Silver poslat neku naknadu 🙂

  2. nadam se nekoj najavi final foura u vidu posta ili poda 😛

    opet dajem Kentuckyu 55-45 prednost u polufinalu 😀

  3. ja se nebi složio da je baš sve štimalo kod michigena…. pa Kentucky je imao u jednom trenutku mislim 16-17 skokova u napadu a Michigan 8 u obrani ?!?!? i da mene ovaj Randle ni najmanje ne oduševljava kroz cijeli turnir.. po meni je on jako daleko od nekog franšiznog talenta i, čak ni druga opcija… Čovjek izgleda koda je operiran od desne ruke… sve samo lijevom ide na desnu stranu i šutira lijevom preko čovjeka…. u NBA s ovim stilom mu neginu barem tri banane po tekmi …

  4. Kao što sam napomenuo, Michigan je odigrao najbolje što je mogao u skladu s mogućnostima. Oni su navikli igrati s manjkom skokova radi niske petorke i to rade cijelu sezonu (nadoknađuju to odličnim postotkom šuta i kontrolom ritma), dapače sinoć su bili iznad prosjeka obzirom na gomilu koju su uhvatili u napadu što inače ne rade. Nikakvo čudo da su bili u minusu protiv najbolje (pazi, najbolje) momčadi što se skoka u napadu tiče u cijeloj NCAA. Iako se guranjem u reket pokušavaju sakriti od činjenice da igraju samo s jednim i to ne baš sjajnim skakačem nisu dobra skakačka momčad čak ni defanzivno, dakle to je faktor u kojem je Kentucky očekivano dobio bitku, tih 11 skokova razlike na kraju su potpuno u skladu s identitetom obje momčadi – npr. toliko su u minusu bili i protiv Texasa pa su svejedno pomeli pod s njima, a i sinoć ih je jedna lopta dijelila od prolaza. Uglavnom, slagao se ti ne slagao, razlika u skoku je bitna, ali nije bitna ako kužiš što hoće reći, to je križ s kojim žive.

  5. Ako odu u finale Gatorsi i Wildcatsi (kao što nekako mislim da će biti), kakvi će to narativi biti u američkim medijima danima nakon tekme 😀
    Jedni igraju maltene s 5 seniora, a drugi s 5 juniora. System vs. talent, konačni obračun! 😀

  6. Clint Capela??? Koji je to vrag u top 15 još jedan dugorukaš iz Vrancuske. Imaš li išta o njemu

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *