THE RIGHT STUFF 2014.

Doba je balota, neki ih igraju, neki popunjavaju. Ovo prvo ima više smisla, ali drugo je trenutno puno zabavnije.

5 A

Chris Paul, Steph Curry, Kevin Durant, LeBron James, Tim Duncan

Durant i James upadaju po defaultu, a dvojbi nisam imao ni oko Currya koji tijekom cijele sezone pokazuje nevjerojatnu stabilnost forme obzirom na rolu koju igra i šuteve koje uzima (možda ne od utakmice do utakmice što je i logično, ali od mjeseca do mjeseca stvari bi uvijek sjele na mjesto). Jedino sam razbijao glavu oko četvrtog i petog imena, točnije između dvije verzije petorke. Chris Paul je odigrao svoju klasičnu maestralnu sezonu na poziciji, ali je propustio 20-ak utakmica zbog čega sam ozbiljno mislio ubaciti Hardena u petorku. Iz sličnog razloga sam mislio dati prednost Noahu pred Duncanom, Timmy je jedva upao među top 100 po minutaži (vjerojatno će ispasti ako bude odmarao zadnju utakmicu regularne sezone). Međutim, onda mi je palo na pamet – čekaj, većina će gurnuti Paula u petorku po defaultu bez obzira na propuštene utakmice i većina će vjerojatno ignorirati Duncana jer je odigrao manje minuta od onoga što se očekuje od kandidata za prvu petorku. Samo, ako je Paulu dovoljno 2171 minuta da bude najbolji play u ligi, zašto bi Timmyu 2158 minuta predstavljalo problem kod izbora za najboljeg centra? Posebice u situaciji kada je s tom brojkom bio uvjerljivo igrač s najvećom minutažom najbolje momčadi regularnog dijela sezone?

5 B

James Harden, Paul George, Carmelo Anthony, Kevin Love, Joakim Noah

Noah i Harden su prva dva picka kao apsolutno legitimni izbori i za prvu petorku, a mislim da ne treba previše riječi trošiti ni oko onoga što je Kevin Love ove sezone odigrao u napadu. E, ali nakon ove trojke kreću “problemi”. Treba nam play, a kako su Westbrook i Parker ispali iz konkurencije (Russ je propustio skoro pola sezone, a Tony, osim što je bio tek treći igrač Spursa po minutama, nije ponovio onako izuzetno učinkovito izdanje kao lani u najboljoj sezoni karijere), prva imena koja se nameću su Lowry i Dragić. Koliko god respektiram obojicu, staviti ih u top 10 nije baš idealno rješenje, a kako se u ovakvim izborima ionako ne treba ograničavati pozicijama jer, na kraju krajeva, nije da slažemo petorku koja bi trebala funkcionirati u stvarnosti, možemo si dopustiti određenu slobodu. Harden je ionako playmaker Rocketsa i čovjek koji uglavnom ima loptu u rukama. Dakle, treba popuniti bokove. Jedno mjesto ide Georgeu, usprkos užasnom padu koji je doživio u završnici sezone pokazao je sasvim dovoljno napadački u prvih nekoliko mjeseci, a na drugo ćemo staviti Carmela koji je odigrao najbolju all-round sezonu karijere.

5 C

Kyle Lowry, Goran Dragić, Blake Griffin, LaMarcus Aldridge, Al Jefferson

Lowry i Dragić zaslužuju ove dvije bekovske pozicije, nije pretjerivanje reći da su ove sezone bili top 15 igrači u ligi obzirom na teret koji su nosili u napadima svojih momčadi (plus je Dragić dobar dio sezone odigrao u spot up roli kao kvazi-dvojka). Da ne govorim koliko je simpatičan ironijski moment – radi se o dva playa koje je veličanstveni Morey škartao iz Houstona jer ih nije smatrao dovoljno dobrima. Problem je pak što nemamo koga staviti na bok, Kobe i Wade su zeznuli stvar time što su ostarili, a još uvijek nema pravih zamjena na vidiku. Stoga ćemo se poslužiti činjenicom da je ovo ionako nebitan izbor i nagraditi ljude koji to zaslužuju. A ima ih koliko hoćete, posebice na pozicijama 4 i 5. Anthony Davis i DeMarcus Cousins su premladi i dio su užasnih rostera tako da ćemo njih ostaviti za neke buduće prilike, Dirk i Dwight su odigrali klasične sezone ipak za mrvicu ispod razine na koju su nas navikli, tako da se odlučujem nagraditi Blakea i LaMarcusa za uspjehe Clippersa i Blazersa, odnosno Jeffersona za način na koji je nosio Bobcatse do playoffa odigravši najbolju košarku karijere.

MVP

Kevin Durant

Prošle godine nije izdržao dvoboj s LeBronom, pukao je nakon all-stara kada je James ubacio u višu brzinu i pomeo sve pred sobom, a ove godine gledali smo drugačiji film. Durant fantastičan od početka do kraja, uz to je još dobio fenomenalnu podršku narativa noseći Thunder bez Westbrooka, a kada se činilo da će LBJ ubaciti u višu brzinu nakon all-stara brzo ga je zaustavila gruba realnost (čitaj: nedostatak ikakve forme i pouzdane rotacije u momčadi) koja ga je natjerala da prizna poraz i posveti se čuvanju energije za playoff. Tako da dvojbi nema, a to potvrđuje i podatak da je Durant jedan od 7 igrača u povijesti NBA koji je sezonu završio s prosjecima 30-7-5 ili više po koševima, skokovima i asistima, jedini u modernom dobu uz Jordana i Jamesa (to je još uspjelo Oscaru, Wiltu, Elginu i Logu). S tim da je jedini od spomenute trojice to napravio s efektivnim postotkom šuta većim od 55% (Michael nije probio tu granicu, a LBJ nije uspio prebaciti preko 52%).

DPOY

Jimmy Butler

Prvo da razjasnimo jednu stvar – gledajući značaj za vrhunske obrane (a valjda samo njih uzimamo u obzir kod ovog izbora) nitko nije bi blizu onome što prezentira Roy Hibbert. Čovjek je bez premca najvažniji obrambeni playmaker, pravi centar defanzivne veličine Pacersa – njegovo postavljanje i čitanje igre u rangu su Duncanovog, a uz to ima još bolji omjer mase, visine i pokretljivosti. Međutim, Hibbert igra puno lošije u zadnje vrijeme, a to se osjeti i na rezultatima, zbog čega ću ga usprkos svijesti o tome da je najbolji obrambeni pojedinac lige jednostavno kazniti. Izabrati sljedećeg najboljega nije lako u moru svih kvalitetnih visokih i odličnih stopera, ali u ovim izborima volim nagraditi vanjske igrače zbog značaja kojega imaju i koji često ignoriramo – istina, nema poštene obrane bez poštenog centra, ali u igri u kojoj najveću razliku rade dominantni swingmani, pošteni stoper na perimetru koji može parirati brzinom i snagom najboljim strijelcima vjerojatno je najveći obrambeni luksuz. I po mom skromnom mišljenju nitko taj posao ove sezone nije radio bolje od Jimmya Butlera. Istina, George, Iggy i Kawhi također su znali pružati vrhunske individualne partije, ali osim dojma i konstante uzimam u obzir da je Butler odigrao više minuta od svih osim Georgea. Najbolje od svega, i on je poput Leonarda i Iguodale odigrao manje od 70 utakmica, ali je svejedno zbog Thibodeau efekta skupio više od 500 minuta plusa. Također, ni jedan od trojice nije usred sezone ostao bez bitnog suigrača poput Denga i nastavio kao da se ništa nije dogodilo.

ALL-D A

John Wall, Jimmy Butler, Paul George, Joakim Noah, Roy Hibbert

Birati playeve u obrambene petorke nema prevelikog smisla, ali nekolicina su ove sezone definitivno zaslužila pohvale. Ni jedan od njih nije idealan, ali u stanju su činiti razliku na tom dijelu parketa makar jednom fenomenalnom vještinom. A malo koja mi se čini toliko značajnom kao lakoća kojom John Wall brani pick & roll. Njegova brzina i dužina omogućuju mu da valjda najbrže u ligi izbjegne zastoj zbog bloka i nacrta se na svom čovjeku što je krucijalni sastojak obrane Wizardsa. Butlera i Georgea ne treba objašnjavati, kao ni Hibberta i Noaha. Osim dodati da mi se izuzetno sviđa ova petorka, s ovakvim pick & roll atletom sposobnim odigrati presing, ovakvom dužinom na bokovima, Hibbertom pod košem i Noahom sposobnim preuzimati sve tipove igrača na svim područjima parketa.

ALL-D B

Patrick Beverley, Andre Iguodala, Kawhi Leonard, Dwight Howard, Tim Duncan

Beverley je možda jednodimenzionalni terijer, ali njegova zarazna energija i samoubilački pristup pogone obranu Rocketsa. Iggy i Kawhi su elitni bočni stoperi, kao što je spomenuto ranije nisam ih uzeo u obzir za prvu petorku čisto zbog nedostatka minuta. Howard i Duncan pak sljedeća su najbolja verzija onoga što bi prezentirali Noah i Hibbert. Iako Dwight više nije onako sjajan u izlazcima na perimetar, još uvijek je dominantan i raznovrstan obrambeni igrač, a Timmy je valjda nakon Hibberta još uvijek najbolji zaštitnik obruča u ligi čistim postavljanjem na pravo mjesto u pravo vrijeme.

ALL-D C

Eric Bledsoe, Danny Greeen, Thabo Sefolosha, Chris Bosh, Andrew Bogut

Da nije propustio pola sezone Bledsoe bi sigurno bio u konkurenciji i za viši plasman, ovako mu teška srca dajem prednost pred Rubiom koji je bio prvo obrambeno ime Wolvesa i najznačajniji za činjenicu da su statistički završili kao iznadprosječna obrambena družina. Greena i Thabu ne treba valjda posebno objašnjavati, dajem im prednost zbog predanosti obrambenom sistemu iako su igrači s puno više napadačke odgovornosti poput DeRozana ili Arize definitivno zaslužili biti spomenuti, a tu je i sve bolji Kidd-Gilchrist. Tony Allen je i dalje ubojiti stoper, ali kombinacija ozljede i gubitka uloge u rotaciji koštala ga je standardnog mjesta u ovom izboru. Što se visokih tiče, Bogut je imao sličan utjecaj kao i Duncan na zaštitu sredine, a Boshu dajem prednost zbog sjajne pokretljivosti pred odličnim unutar-van obrambenim igračima poput Taja Gibsona i Amira Johnsona. Naravno, moram spomenuti i nakon ozljede standardno sjajnog Gasola koji se sa desetak utakmica manje od Boguta progurao do više minuta, ali kao otežavajuću okolnost uzeo sam mu loš ulazak u sezonu. U sistemima u kojima se od oba visoka traži da izlaze vani ovisno o tome vrti li se 1-4 ili 1-5 pick & roll treba istaknuti još sjajne role Nenea i DeAndrea Jordana, a moram spomenuti značaj koji je odličnim postavljanjem i sistemskom igrom odradio jedan do jučer marginalni obrambeni igrač poput Ala Jeffersona. I za kraj treba istaknuti lakoću kojom je Paul Pierce odrađivao posao četvorke, sada mi je dodatno žao zato što sam ga prošle godine propustio gurnuti u treću obrambenu petorku samo ga usput spomenuvši kao veterana koji igra značajnu obrambenu rolu. E, pa evo opet ga spominjem kao veterana koji igra značajnu obrambenu rolu čime samo još jednom naglašava all-round kvalitetu koju iskazuje kroz cijelu karijeru.

6POY

Markieff Morris

Jamal Crawford je po defaultu bio u konkurenciji, kao i skoro svaki član kaznenog odreda Spursa (o njima malo više kasnije), a nešto za reći su imali i Vince Carter i Taj Gibson. Međutim, obojica su profitirali od jasnih odluka trenera da im prilagode igru i role, dok je Morris često iz rotacijskog igrača po potrebi postajao prvo ime pod koševima i ključni čovjek u obrani i napadu. Čovjek je jednostavno odbacio rolu stretch četvorke, zasukao rukave i krenuo raditi u postu ostvarivši ne samo učinke karijere već se i potvrdivši kao odličan strijelac, pouzdan obrambeni igrač i čvrsti skakač.

BENCH OF THE YEAR

San Antonio Spurs

Mills, Ginobili, Bellineli, Diaw – svaki od njih konkurirao je i za ulogu šestog čovjeka, bivajući tako razlogom zašto je Pop olako mogao čuvati startere, odnosno odmarati udarne opcije (ako ste skloni negativnijem pogledu na stvari, možete reći i maskirati manjak pravih superstarova). Naravno, ne bi bili ovako učinkoviti bez sistema, ali ovo je kokoš ili jaje situacija, ne bi ni sistem bio tako kvalitetan bez njihove individualne kvalitete.

ROY

Mason Plumlee

Uf, mislio sam se do zadnjeg trena između prva dva mjeseca sezone Michaela Carter-Williamsa i zadnja dva Plumleea i na kraju se ipak odlučio za momka koji je svojim kvalitetama doprinosio pobjedama nečega što je nalikovalo na momčad. Na kraju je tako drastično tankiranje Sixersa ipak odnijelo žrtvu u vidu nagrade njihovom playu – MCW, nadam se da ćeš preživjeti bez priznanja ovog blogera.

ALL-ROOKIE TEAM

Plumlee, MCW, Burke, Oladipo, Giannis

Mislio sam se ubaciti Adamsa ili čak Dienga u petorku, ali na kraju je prevagnula niska postava. Da se razumijemo, samo je Plumlee nadmašio očekivanja, o pravom Carter-Williamsu teško je suditi obzirom na premali uzorak ozbiljne košarke (iako se kladim da je prava verzija onaj s početka godine), a Burke i Oladipo su pokazali itekakve limite. Giannis je pak više dobra priča i uzbudljiv potencijal nego solidan košarkaš u ovom trenutku, jedan Hardaway ih je slobodno sve mogao izbaciti, ali njegov plafon nije ni upola uzbudljiv kao kod ovih momaka. Ukratko, loša klasa nije mogla ni donijeti bolju petorku, s tim da se toliko priča o njihovoj grozoti da sam slažući ovu postavu počeo brijati da su skroz ok.

MIP

DeMarcus Cousins

Ne samo da je rasturio brojke povećanom učinkovitošću, već je imponirao pristupom i zrelošću. Nemam pojma, možda mi je prodao maglu, ali dojma sam da je DeMarcus brzinski preskočio onu Z-Bo fazu razvoja i da je već sutra spreman igrati ozbiljnu playoff košarku. Samo, kako usprkos tolikom napretku Kingsi nisu bili ni blizu playoffa ili nekog značajnijeg pomaka?

MIP TEAM

Goran Dragić, Marcus Morris, Markieff Morris, DeMarcus Cousins, Anthony Davis

Ovdje bi najlakše bili kopirati Lowrya i Dragića iz treće petorke za popuniti bekovske pozicije, ali činjenica je da su i jedan i drugi iza sebe već imali vrhunske NBA partije, samo ih nikada nisu bili u stanju prenijeti na cijelu sezonu – Lowry je ovako počinjao zadnje tri sezone, posebice je impozantan bio u zadnjoj sezoni u Rocketsima, a i Dragić je pod McHaleom igrao sjajnu košarku (sjetimo se i onih playoff epizoda još u doba Nasha u Phoenixu) baš nakon što je Lowry zaradio onaj famozni virus McHaleitisa zbog kojega je propustio pola sezone prije nego je na ljeto završio u Raptorsima. Jasno, nikada nisu bili ovako dobri, tako da je teško baš sve zasluge pripisati kontekstu. Stoga Dragić ide u petorku čisto zbog značaja kojega je imao za Sunse u onom periodu u kojem su bili bez Bledsoea. Uostalom, teško je pored DeRozana i Rossa uopće reći da je Lowry najviše napredovao u vanjskoj liniji Raptorsa. Ross pak otvara novi niz pitanja, ono klasično o tome koliko je uopće potrebno uzimati mlade igrače u obzir prilikom ovih izbora? Pa, nikada nisam kužio zašto bi ignorirali mlade kada je napredovanje upravo nešto što se njih tiče, zašto bi veteran koji je naletio na povoljan kontekst bio u prednosti? Uglavnom, zato ću nagraditi Anthonya Davisa čiji skok do svemirskih visina mi se čini puno fascinantniji od saznanja da je DeAndre Jordan postao korisniji košarkaš, iako Jordan zbog staža i godišta svakako imponira kao igrač koji je napredovao (za Davisa je bilo očito da će napredovati, za Jordana pak mnogi ne bi stavili ruku u vatru). Da zaključim priču, mladi igrači koji naprave iskorak pri kraju rookie ugovora idealna su meta, a boljeg primjera od braće Morris, koji su od igrača na izlaznim vratima iz lige odjednom postali korisni rotacijski materijal, nema.

LVP TEAM

Ray Felton, OJ Mayo, Josh Smith, Tayshaun Prince, Andrea Bargnani

U konkurenciji su još bili Jennings, Dudley, Pachulia, Wroten, McLemore, Barea i Barnes, ali ovo mi se činila kao idealna petorka. Imao sam u planu složiti MRP TEAM (igrači koji su doživjeli najveću regresiju), ali tu su još veći faktor vanjski utjecaji poput ozljeda ili godina, tako da je ova LVP varijanta bazirana na sličnoj formuli kojom biram no-star momčad, dakle igrači koji su dobili poprilične minute da sabotiraju vlastitu momčad. Bitan detalj – Josh Smith u ovoj momčadi igra trojku, tako je “najučinkovitiji” za potrebe ovog izbora, a Princea smo žrtvovali na četvorki.

GREGG POPOVICH AWARD (EX-COY)

Jeff Hornacek

Dokazane veličine poput Gregga (po kojemu se od sada pa dok postoji blog zove nagrada za trenera godine) ili Thibodeaua ipak su imali jezgre i sisteme kojima su se mogli igrati dok su još jednom dokazivali svoju veličinu. Hornacek je pao s neba u situaciju u kojoj bi većina podbacila, bez dokazanog talenta i identiteta napravio je maksimum, svi igrači su odradili posao na gornjoj granici mogućnosti, a momčad je igrala u oba smjera i to tijekom cijele sezone bez većih padova forme, stalno održavajući kvalitetnu rotaciju od 8 igrača usprkos ozljedama. Najbolje od svega, bilo je fascinantno gledati kako iz tjedna u tjedan rade promjene u stilu igre u napadu i obrani kako bi se što bolje prilagodili trenutku, sve u hodu i sve bez značajnijeg pada razine igre. Ukratko, posao za trenerski hall of fame kad bi birali pojedinačne sezone.

GMOY

Masai Ujiri

Prvo je Knicksima utopio Andreu, a onda se riješio i Gaya otvorivši prostor DeRozanu i Rossu, dakle budućnosti kluba, ignorirajući kratkovidne prijedloge kako bi Rossa trebalo zamijeniti za nekog veterana koji može pomoći odmah. Pri tome je cijelo vrijeme pojačavao roster (prvo u predsezoni, onda i tradeom s Kingsima) kako bi okupio momčad sposobnu ne samo izboriti playoff, već i odraditi iznadprosječni posao na oba kraja parketa. A da je u pitanju čovjek s vizijom poručuje i podatak da je Valanciunas usprkos toplo-hladno igrama na kraju završio kao treći po odigranim minutama, dakle još jedan potez koji će u budućnosti višestruko vratiti kamate.

BRIAN SCALABRINE AWARD

John Lucas III

Ne samo da je odrađivao posao po pitanju bodrenja s klupe i skakanja na svaki dobar potez suigrača (a nije da je takvih bilo previše), već je istu količinu adrenalina donosio sa sobom na parket u prilikama koje je dobivao, makar sve to skupa nije imalo nikakav konkretan učinak. Ukratko, idealan 15. igrač koji je sezonu začinio ovim sjajnim potezom.

MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Joe Dumars

Da vidimo, potrošio je milijune na potpuno krive igrače, angažirao je pogrešnog trenera 869. put za redom i sve to za ravno 0 (riječima: nula) pobjeda više u odnosu na godinu ranije – čovjek je doslovno uništio još godinu dana života jedne franšize. Stvar je konačno gotova (valjda, urnebesne glasine o tome kako ga Cavsi namjeravaju angažirati kao novog GM-a prije zvuče kao da netko ima bizaran smisao za humor nego stvarne informacije, iako bi bilo odlično pratiti kako taj potez Irvinga pretvara u medijsku kantu za napucavanje tijekom trajanja novog ugovora), a super je kako će ga Pistonsi kao klupsku legendu plaćati da sjedi doma i ne radi ništa (šifra: savjetnik) kako bi mu sačuvali ugled. Taj odnos unutar kruga odabranih uvijek mi je bio pomalo licemjeran, posebice obzirom na način kojim se franšize riješavaju igrača kada im iz nekog razloga više ne odgovaraju pravdajući to poslom – ako je NBA posao, onda je Dumars trebao dobiti nogom u dupe pravo u smjeru groblja dinosaura gdje mu je i mjesto, bez ovih pokušaja da mu se sačuva dostojanstvo. Čovjek je bio prvak kao igrač i GM, to mu nitko ne može uzeti, upravo zbog toga je potpuno nepotrebno praviti se da je zadnjih godina znao što radi.

MATT BULLARD AWARD

Channing Frye

Bez Andersona u blizini dvojbi nema, Frye gotovo da nije ni imao konkurencije u roli specijalizirane stretch četvorke. Teletović se pojavio na obzoru, ali njegova rola nije bila ni blizu bitna kao ono što je Frye odrađivao za napad Sunsa koji se najvećim dijelom vrtio oko njegove sposobnosti da igra na perimetru.

ALL-DORKS TEAM

Nick Calathes, Matt Dellavedova, Mirza Teletović, Josh Bob McRoberts, Timofey Mozgov

Calathes se u drugom dijelu sezone nametnuo kao solidan back-up play, usput su on i Dellavedova još jednom dokazali kako nema ništa lakše nego pronaći solidnog combo-beka za popuniti klupu, samo trebaš imati sreće da te netko potpiše među onih stotinjak koji čekaju u konkurenciji. Puno važniji posao odradili su visoki, Mirza je pronašao sjajnu rolu kao tricaški specijalist, McRoberts se nametnuo kao starter i bitan član rotacije sjajno odrađujući posao razigravača, a Mozgov je pak iz back-up petice koja prije svega koristi masom u obrani postao ozbiljan član rotacije koji igra bitnu rolu u oba smjera (naglasivši tako još jednom kako Shaw sjajno radi s visokim igračima). Od bijele braće najbliži ulasku među 5 bio je Antić, ali Pero baš i ne izgleda kao dork pa sam ga radije ostavio sa strane. Bitno je da je i on, kao i Mirza, Nick i Timofey, naglasio koliko je bitan postao europski bazen ako tražite iskusne igrače rotacije bez potrebe za NBA višegodišnjim NBA školovanjem (jasno, pod uvjetom da ste iste sposobni uočiti).

SPOMENICE

Phoenix Suns – za sjajnu zabavu koju su pružili i svježinu koju su donijeli, a prije svega zbog činjenice da su bili momčad broj 1 na mome League Passu, nadmašivši poprilično po broju gledanja drugoplasirane Rocketse koji su u projekcijama prije sezone trebali biti broj jedan

Dan & Stugotz – jer su najzabavniji dvojac još od Paytona i Kempa i jer su iskustvo Heata učinili nezaobilaznim dijelom života

Bob Volugaris – jer je veća faca i znalac od 99% novinara i blogera

Jason Kidd – jer je od njegovog ega veće samo njegovo košarkaško srce

Paul Pierce – jer je i dalje The Truth

Kyle Korver – jer je 127 puta za redom zabio tricu upisavši se tako u povijest kao 127 puta veća faca od Ashtona Kutchera

Kemba Walker – jer je majstor koji može nešto totalno bezvezno prikazati kao nešto prekrasno oživljavajući uspomene na Tima Hardawaya

Marcin Gortat – jer nema dlaku na jeziku

Serge Ibaka – jer je postao važniji kao šuter nego bloker

Wes Matthews – jer je u jednom trenutku dugom dva mjeseca izgledao kao all-star starter

Robin Lopez – jer je spasio LaMarcusa, samim time i budućnost Portlanda

Gerald Green – jer je Gerald Green (znam, već sam spomenuo kompletne Sunse baš da ih ne moram izdvajati pojedinačno, ali GG i njegova selekcija šuta to zaslužuju)

Rick Adelman – jer je staro gunđalo koje je skoro ubilo u pojam Rickya Rubia više od bivšeg trenera u Barceloni

David Lee – jer je (p)ostao najpodcijenjeniji dobar igrač u ligi

Manu Ginobili – jer je imao još jednu Manuovsku sezonu u nogama

Rick Carlisle – jer je izvukao maksimum od svih, posebice Monte i Josea koristeći njihove najveće vrline i maskirajući mane

Mark Jackson – jer nije izvukao maksimum od momčadi uporno forsirajući klupu i nesuvislo rotiranje igrača u korist vlastite štete

Steve Clifford – jer nije filozofirao već se bacio na posao s onim što ima

12 thoughts on “THE RIGHT STUFF 2014.

  1. Čudo od teksta, ne znam koji dio mi je bolji LVP tim-Scalabrini award ili Dumars.
    Ova konstatacija za Ibaku je dobra ili loša?

    Usput, šta misliš o GM karijeri Dumarsa?

  2. ili je Timmaaaaaaaaaaaaaaaaaaaah? 😀

    nema Phila Jacksona u spomenicama, čudno heh

  3. “Bitan detalj – Josh Smith u ovoj momčadi igra trojku” hahaha asu svaka ti dala! 😉

  4. Pa zapad se nije moga idealnije posložit. Spursi imaju lagan zadatak u prvome krugu, izbjegli su Memphis (iako bi i njih dobili), a svi ostali parovi su zivi vatromet. OKC moze imat dima protiv Grizzliesa, Portland i Houston su ekipe po miri, a Clippersi i Warriorsi su poslastica sezone 😀

  5. Zasto Swaggy P nije usao u izbor za 6th mana?

    Odlican tekst, kao i inace 😀

    Ide ubrzo najava PO kroz podcast? 😀

  6. sve se slažem samo bi ja bi stavio Lava u prvu petorku, i Džo Džonsona makar u treću

  7. Ili u Simmonsovim podcastima ili kad gostuje kod LeBatarda, a i još ponekom podcastu. Kod Simmonsa i LeBatarda je dosta redovno, sasvim dovoljno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *