DAY FOUR – NEXT GENERATION

HAWKS @ PACERS

Uz očekivano prebacivanje Georgea na Teaguea kako bi se usporilo jedinog vanjskog igrača Hawksa s pouzdanom slash & kick igrom u startnoj petorci (zanimljivo je ovo, barem u kontekstu protivnika koji nemaju all-star kreatore na bokovima pa si treneri mogu dopustiti luksuz fokusiranja na jedinice – Pop je odmah krenuo s najboljim bočnim stoperom na najboljem protivničkom dribleru, Vogelu je trebala jedna utakmica da shvati, a za Brooksa nismo sigurni da je uvidio problem i nakon dvije), u obrani Pacersa novost je bila i skrivanje Hibberta na Millsapu (i dalje zeznut matchup jer Millsap također redovno izlazi na perimetar, ali puno više igra na ulaz i preko laktova tako da Hibbert ovdje neće biti totalno beskoristan kao protiv specijalca kakav je Antić). Također, preuzimali su puno češće nego smo navikli od njihove obrane kako bi ostavili što manje prostora u sredini. Taktika daleko od idealne, ali svakako su bolje izgledali na startu ove utakmice nego u prvoj.

Doduše, govorim o obrani – napad je i dalje fascinirao nedostatkom ideje. Osim par poteza Westa koji su samo potvrdili da je igranje kroz njega praktički jedina ozbiljna opcija koju u ovom trenutku imaju, Indiana se mučila zabiti, a posebice je grozan s bezglavim ulazima i nepotrebnim carinjenjem lopte bio Stephenson (go figure). Ali, barem nisu upali u rupu protiv startera kao u prvoj utakmici. Hawksi jesu zabijali otvorene trice, međutim kreirali su puno manje kvalitetnih prilika i puno su manje dolazili do obruča. Jasno, to ne znači da razliku ne može napraviti klupa – nekoliko dobrih poteza Williamsa koji su podsjetili na onog igrača prije ozljede i trica Macka i eto prvog ozbiljnijeg pokušaja odvajanja Hakwsa na utakmici koje su pod kontrolom držali šuterski raspoloženi Scola i odluka Vogela da na parketu drži Watsona na štetu prvo Hilla, a zatim i Stephensona (ovo potonje je pak natjeralo Hawkse da posjednu Korvera i ubace nekog bržeg beka koji može trčati za Watsonom dok se Teague zabavlja Hillom).

Vogel je sve u svemu solidno vukao poteze, ali nejasno je zašto barem protiv druge postave Hawksa ili barem dok je na parketu Mike Scott koji je praktički šuter s poludistance, nikako klasični NBA visoki, ne pokuša s nekakvom niskom petorkom ili barem pruži priliku tricašu Copelandu umjesto što forsira klasičnu postavu koja ne donosi rezultat – Hawksi su tako ovaj put najveću prednost napravili dok je na parketu bio Mahinmi (doduše, o tome je možda trebalo misliti tijekom sezone, međutim Pacersi su Pacersi upravo zbog toga što nikada ne igraju drugačije osim s dva klasična visoka, od njihovih najčešće korištenih 20 postava sve uključuju neku kombinaciju Westa, Hibberta, Scole i Mahinmia).

U nastavku kao da je prijetnja Watsona njihovim ulogama probudila Hilla i Stephensona, Pacersi na nekoliko minuta podsjećaju na onu staru momčad prije potopa sposobnu napasti sa svih pozicija – Hill ulazi u sredinu i igra na snagu protiv Teaguea, a Lance odustaje od nepotrebnog driblanja i igra konkretno, ide na šut ili ulaz čim primi loptu. Ovaj bljesak u kombinaciji sa solidnom obranom polako je počeo izbacivati Hawkse iz ritma, a kada su se na parketu opet našli raspoloženi Watson i Scola razlika skače čak do +16. S Hillom i Watsonom kao stalnim prijetnjama iz driblinga te šuterski raspoloženim Georgeom i Scolom, ova postava riješila je utakmicu – Vogel ih je ostavio na parketu i na početku četvrte kada su Hawksi bili bez Teaguea, Williams nije ponovio epizodu iz prvog dijela (ovom prilikom je izgledao više kao Williams kojega gledamo ovu sezonu) i nakon tri minute bez koša Atlante stvar je s plus 20 bila rješena.

Sada će bit zanimljivo vidjeti kako će Pacersi reagirati u sljedećoj utakmici. Bekovski par Watson-Hill pokazao se puno učinkovitijim u napadu zbog kombinacije šuta i ulaza kojim otvaraju prostor ostalima, ali prvenstveno zbog toga što ni jedan ni drugi ne carine nepotrebno loptu poput Stephensona. Plus su totalni mismatch za Korvera na dvojci – Budenholzer ga je pokušao ostaviti u igri kao trojku, ali bez Carrolla na Georgeu obrana Hawksa dodatno puca. U ovoj utakmici Scola nije bio ništa manje važan, njegov šut s poludistance raširio je reket, ali pitanje je mogu li dobiti još jednom od njega takvu rolu. Međutim, s ovim obrambenim pomacima i pronalaženjem raspoložene vanjske linije koja tjera protivnika na prilagodbu, barem na trenutak izgleda kako je najgore iza njih.

NETS @ RAPTORS

Netsi nastavljaju sa svojom igrom, rutinski u napadu, energično u obrani i još jednom zbunjuju Raptorse koji u prve 4 minute dobivaju tek 4 poena od opet razigranog Valanciunasa koji očito uživa u seriji u kojoj dominira fizikalijama. Međutim, Pierce brzo zarađuje dvije osobne, izlazi iz igre puno ranije nego je planirano, a obrana s Teletovićem nije ni približno onako dobra kako smo navikli (Kidd je ovdje mogao posegnuti i za navodno spremnim Kirilenkom, ali očito je smatrao da je Teletovićeva trica važnija za kontroliranje obrane Toronta) – Raptorsi uspijevaju na šutu osloboditi DeRozana i Rossa, Lowry ima prostora za pick igru sa svojom peticom i napad je odjednom budan.

Očekivano dobre ofenzivne role Vasqueza i Pattersona s klupe dodatno povećavaju prednost, a ove večeri odlična realizacija DeRozana u 1 na 1 akciji odvodi je i do 11 poena plusa. Kidd je u ovom periodu čak i pretjerivao sa zamjenama, rotirao je 11 igrača u potrazi za raspoloženom petorkom, dok su Raptorsi jednostavno jahali svojih top 7 imena i tako malo po malo postajali itekako ozbiljan konkurent u ovoj seriji (mislim, Netsi su dobrim dijelom izgradili identitet oko limita minuta u stilu Spursa i redovnom korištenju 10 ili više igrača u ozbiljnim rolama, poštujem što Kidd i dalje želi nastaviti s takvim stilom igre, ali koja je stvarna potreba i za Teletovićem i Blatcheom, odnosno i Thorntonom i Andersonom?).

Startna petorka Netsa na početku treće opet dominira kao i na startu utakmice i uopće u svim dosadašnjim minutama odigranima u seriji, lakoćom dolaze u egal igrajući odlično na oba kraja parketa, uskoro i u vodstvo, ali Pierce opet brzinski zarađuje treću osobnu, zatim i četvrtu. Johnson je bio odličan u postu, Williams i Livingston rastrčani, Pierce prijetnja samim prisustvom na perimetru – Toronto i nakon 7 četvrtina još ne može reći da zna braniti ono što ova četvorka prezentira kada je zajedno na parketu. Praktički, ono što ih je držalo u igri u ovom periodu bila je odlična epizoda Amira Johnsona (skokovi u napadu, šut, napadanje obruča – kada on ovako igra, Raptorsi su druga momčad), a ono što ih je vratilo u igru je obrana Netsa bez Piercea, točnije obrana s Teletovićem.

U zadnjoj četvrtini tako Kidd pokušava sakriti Mirzu na Rossu igrajući s Kirilenkom i Plumleem pod košem, ali Toronto je već pokazao da protiv ovih funky postava nema problema s nalaženjem puta do poena – Patterson i Vasquez nastavljaju s pick & pop majstorijama, DeRozan nastavlja zabijati dovoljno iz solo akcija, Valanciunas dominira u reketu, a Lowry konstantno napada sredinu. Raptorsi tako imaju +3 do Pierceova povratka 5 minuta prije kraja, ali ostaju na nekoliko minuta bez DeRozana koji također upada u probleme s osobnima. Casey umjesto Rossa na parket u ovim ključnim minutama stavlja Fieldsa radi obrane na Johnsonu i ostavlja ga čak i nakon povratka DeRozana za zadnje tri minute. U koje tako obje momčadi ulaze u egalu, ali i s dvije promjene u odnosu na idealne petorke, Raptorsi s Fieldsom umjesto Rossa, a Netsi s Kirilenkom umjesto Livingstona.

Ovo potonje nije imalo nikakvog smisla, s Fieldsom na parketu moglo se Derona sakriti u obrani i pustiti Livingstona na Lowrya, a pogotovo jer AK-47 i nije čuvao DeRozana već se motao oko Fieldsa i očito je trebao služiti kao pomoć u udvajanjima i preuzimanjima. Međutim, svoju individualnu sjajnu partiju DeRozan je okrunio u završnici kada je zabio dva skok-šuta iz izolacija, prvo preko Piercea, a onda i Johnsona. Kad je Kidd na njega prebacio Kirilenka, Lowry je jednostavno Williamsa ostavio u prašini. Pierce je u završnici u dva navrata izborio dodatno bacanje nakon koša, ali kombinacija razigranog napada Raptorsa i energične obrane u kojoj je Torotno na trenutke kopirao Brooklyn agresivnim pritiskom s puno preuzimanja, što im je u dobroj mjeri omogućio Fields, bila je previše. Casey je odlično odradio završnicu (tko bi to rekao obzirom na sve one grozote koje smo gledali u prvim mjesecima sezone), pravovremeno je miksao obrambene i napadačke postave tijekom prekida i Raptorsi su sačuvali prednost.

Dobra vijest za Brooklyn je da su imali šansu dobiti utakmicu do zadnjeg trenutka, što je usprkos svim problemima s ritmom kojega nisu imali većim dijelom susreta (dijelom opravdano zbog Pierceovih problema s osobnima, dijelom nepotrebno zbog Kiddovih propusta) jasan znak da i dalje vode glavnu riječ u seriji. Toronto teško da može računati na šansu samo na osnovu DeRozanove 1 na 5 igre, ali danas definitivno znaju da imaju 8 igrača na koje se mogu osloniti u preostalim utakmicama. Ključno je pak da znaju da itekako mogu napasti obruč Netsa i tako zavladati reketom i ubacivanjem poena, ne samo skokovima. Protiv pritiska Netsa sigurno će i dalje gubiti lopte više nego bi trebali (čak 37 u prve dvije utakmice), ali uspiju li dio toga vratiti kroz dominaciju u skoku (sinoć +22 skoka ukupno) imaju šanse. Još da spoje večer u kojoj će nešto ubaciti s trice s dominacijom pod obručima i eto nam promjene momentuma. U svakom slučaju, nakon sljedeće utakmice puno toga će biti jasnije.

WIZARDS @ BULLS

Pokušao je Thibodeau od starta s Boozerom na Neneu i smanjivanjem pritiska na zonu s loptom od strane Noaha, s puno više statičnog nego zonskog pokrivanja u netipično konvencionalnom izdanju čak i za postavu s cementom zalivenim Carlosovim nogama, bez previše rotiranja i pomaganja kako bi spriječili napadanje reketa od strane centara Wizardsa. Ali, sve što je time dobio bilo je više prilike za Wizardse iz vana koje su ovi, totalno fokusirani i samouvjerni, uredno kažnjavali. Beal, Wall i Nene, pa čak i Booker, su šutom iz vana držali Wizardse na oko 60% realizacije i Bullse činili totalno bezidejnima – izađu li prema vani kao što inače rade, Nene će ih ubiti na bloku, ostanu li na bloku, Wizardsi su ih u stanju izrešetati. Ono što je u cijeloj priči nevjerojatno je da Washington ovako dobro u napadu nije igrao od veljače, kada su, gle čuda, zadnji put imali Nena u komadu. Da čovjek može odigrati više utakmica u sezoni i da ga stalne ozljede ne izbacuju iz ritma, ove godine na Istoku, obzirom na ono što je pokazao u prva dva mjeseca prije nego su ga leđa usporila, definitivno bi bio all-star (Noah je recimo svoje najgore utakmice odigrao, već standardno, u tom periodu kada je Nene briljirao, samo bilo je to toliko davno da se nitko ne sjeća).

Još jedan bitan detalj je i podatak da zbog ozljede Nenea i kasnog dolaska Millera, Wizardsi praktički nisu ni imali šanse odigrati svoju najbolju košarku tijekom završnice sezone s idealnom rotacijom. Ali, zato su ušli u playoff s potencijalom za napraviti korak naprijed, za razliku od Bullsa koji su odavno to što jesu – momčad koja pobjeđuje obranom tjerajući protivnike na lošije opcije. A kada dobijete protivnika koji ima unutar-van igru i ne dozvoljava mu da ga stjerate u slijepu ulicu i prisilite na uzimanje loših šuteva, dakle kada ste prisiljeni igrati košarku u kojoj morate nešto i zabiti, Bullsi se tu jednostavno ne snalaze. Tako je Washington imao +17 u jednom trenutku prve četvrtine, zabili su čak 31 poen u istom periodu i da Augustin nije ubacio u Nate Robinson brzinu (tri trice za redom) i održao ih na desetak poena zaostatka, Chicago bi se našao u crnoj rupi.

Ovako, bili su tek u zmijskoj jami iz koje se još dalo iskopati, posebice kad bi našli načina kako obranom pratiti Augustina u napadu. Inače to nije problem, Noah i Gibson kao zadnja linija s Augustinom dio su tri od pet najboljih napadačkih petorki Bullsa, a istovremeno u dvije od tri, inače drugoj i trećoj najčešće korištenoj postavi ove sezone, drže protivnika ispod 100 poena (uz njih troje tu je naravno i Butler, uz ili Hinricha ili Dunleavya). Dakle, Chicago itekako može sakriti Augustinove minuse u obrani. Problem je pak prenijeti to na 48 minuta, a kako se pokazalo to je jedini način na koji mogu biti konkurentni protiv Washingtona.

Čim se ova trojka našla na parketu u završnici druge četvrtine, Chicago je zaigrao svoju igru pritiska na loptu, Washington je bio prisiljen igru prebaciti u post, ali ovaj put Nene nije imao rješenja pored aktivnih Gibsona (opet uništio centre Wizardsa skokom u napadu) i Butlera koji su pravovremenim pomaganjima konačno podsjetili na obranu Bullsa na kakvu smo navikli. Wizardsi nisu stali, lopta je kružila i tražio se što bolji šut, ali uraganskih 5 minuta Chicaga u oba smjera doveli su utakmicu u egal (zanimljivo, Augustin u ovom periodu uopće nije izlazio s parketa, a standardno masnu minutažu dobili su i Gibson i Noah, Butlera koji nije ni izlazio iz igre da ne spominjem).

U nastavku Wizardsi održavaju korak prednosti dok Hinrich ne sjeda na klupu ranije od planiranog zbog osobnih – čim je Augustin opet stupio na parket, show u napadu se nastavio. Kada se krajem treće njemu pridružio i Gibson, Bullsi konačno dolaze u vodstvo i uz ogromne količine energije drže ga sve do zadnjih par minuta. Prisilili su Wizardse da uzimaju šuteve koje ne žele, isključili su unutarnju liniju, ali ih nisu uspjeli izbaciti iz igre – napadačka širina Washingtona omogućila im je da se drže u blizini i iskoriste odlične poteze Walla i Beala u završnici kada su Bullsi vidno počeli osjećati posljedice potrošnje zbog činjenice da im samo jedna postava daje potreban balans u igri. I bile su vidljive ne samo u obrani gdje su Noah i Gibson igrali u petoj brzini, već i u napadu – Augustin se sve teže odvajao od svog čuvara (odigrao je 41 minutu od mogućih 53), što je značilo da gledamo previše Hinricha, a to nikada nije dobro.

Wizardsi su tako imali šansu riješiti sve u 48 minuta, Beal nije zabio, ali zato je nisu propustili u produžetku. Hinrichovo promašeno slobodno bacanje na stranu, Wizardsi su bili bolji u tih dodatnih 5 minuta kao što su i do sada u seriji – sinoćnjih 47% šuta iz igre usprkos tome što su Bullsi barem pola utakmice igrali svoju fanatičnu obranu u najboljem mogućem izdanju govore sve što treba znati o ovom matchupu, Washington u ovom trenutku igra jednostavno pre-dobro u napadu da ga momčad koja mora na parketu držati Boozera čisto da Noah i Gibson ne umru od srčanog udara zaustavi.

Serija je tako skoro gotova – šanse Bullsa da dobiju 4 od 5 su minimalne čak i u puno boljim okolnostima iz jednostavnog razloga što momčad koje ne može računati na napad teško može dobiti nekoliko utakmica za redom (mislim, sretno s planom igre koji od Augustina zahtijeva 25 poena da bi se uopće održali u igri). U okolnostima u kojima Wizardsi imaju ovakvu širinu u napadu, to je gotovo nemoguće (za parirati im trebalo bi držati Gibsona i Noaha 48 minuta na parketu, a, iako nije isključeno da će Thibo to i pokušati, jasno je da njihov stil igre to ne bi izdržao). Pogotovo nakon ovakve dvije partije Walla i Beala u Chicagu – s ovakvim učinkom bekova, Washington već može planirati igru za Atlantu ili Indianu jer zaustaviti takav balans unutar-van opcija je kako smo već ustvrdili užasno teško (Booker sigurno neće opet zabiti 3 skok-šuta, to je bila perverzija koja je najbolje pokazala da se Washingtonu sve otvorilo, ali Nene, Gortat, Wall, Ariza, Webster, Miller i Beal itekako su u stanju iskoristiti svaki višak prostora koji im se ponudi). Da, sinoć su klinci isto imali nekoliko početničkih grešaka, ali napravili su još jedan korak naprijed u odnosu na ono što su prikazali u prvoj playoff utakmici i nije pretjerivanje reći kako jedva čekam gledati ih dogodine u novoj playoff seriji s ovakvom bitkom koja izgrađuje karakter u životopisu.

5 thoughts on “DAY FOUR – NEXT GENERATION

  1. Zanima me kako komentiraš napredak Beala?
    U kakvog igrača bi se mogao razviti, jer koliko vidim jedan je od rijetkih bek šutera trenutno. Većinom tu poziciju igraju razni combo bekovi, swingmani, 3&D…

    Malo sam gledao što si pisao o njemu za vrijeme drafta i usporedio si ga s Gordonom iz zadnje Clippers sezone dok je bio pravi SG, a ne polomljeni combo kao danas. Znači undersized SG građen kao running back sposoban trpati 20 kao od šale.

  2. Koliko god mi je zaj Chicaga, izvukli su maksimum iz rostera, toliko mi je drago vidit ovakve Wizardse. Na pocetku sezone je ta petorka na papiru izgledala odlicno. Tribalo je vrimena i zdravlja, ali eto ih sad. Ako ovo produ, ne vidin zasto ne bi mogli i ovako blidu Indianu u drugome krugu.

    PS. Nene je as 😀

  3. “Indiana Pacers’ Lance Stephenson & Evan Turner reportedly got in a fight during practice before Game 1.” joj Turnera 😀

    sad mi je pravo krivo što Knicksi nisu dogurali do PO da ih mlatnu, nažalost Atlanta neće :/

  4. Kod Beala sve po planu, u drugoj godini postao je puno slobodniji u kreativnoj roli, sad u budućima još treba radit na učinkovitosti. Problem je samo što je u ove dvije godine prečesto bio out zbog ozljeda, valjda će tu bit sve ok, ali mali tek ima jebenih 20 godina, a već igra prvu playoff seriju k’o veteran protiv ovakvih profesionalaca kao što su Bullsi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *