DAY EIGHT – KINGS OF THE COMBO

PACERS @ HAWKS

Odlično otvaranje Indiane, George i Stephenson zabijaju trice, Hill i West napadaju obruč, čak i Hibbert izgleda živ (prva blokada u seriji, i dalje ne može izaći na perimetar, ali puno odlučnije pokriva područje reketa i jednostavno se brže rotira), dok na drugoj strani Hawksi promašuju prva 4 pokušaja za tricu. Čudnom se čini jedino odluka Vogela da nakon druge osobne Stephensona u igru umjesto Watsona, koji igra solidnu seriju i koji je bio ključan čovjek u jedinoj pobjedi, ubaci Turnera koji je u zadnje dvije utakmice gotovo ispao iz rotacije. Ali, pokazalo se to punim pogotkom, Turner zabija 8 poena za redom i Indiana u ovoj prvoj četvrtini ubacuje za njih sjajnih 29 poena protiv Hawksa koji izgledaju kao momčad koja je s negativnim scoreom ušla u playoff i koje u igri drži samo sjajan šuterski učinak Millsapa koji koristi činjenicu da ga nijedan visoki Pacersa ne može pratiti na perimetar.

Naravno, kako to obično biva s Pacersima, nakon jedne plodne slijedi i jedna sušna (ili često više njih) četvrtina. Nakon junaka Turner se pretvara u tragičara, što je izdanje koje puno češće gledamo, Scola i Watson ne mogu zabiti ništa na strani drugu večer za redom i Atlanta energičnom igrom bekovskog dvojca Mack-Williams za čas dolazi u egal. Pacersi su totalno izvan ritma, zabijaju samo 13 poena u četvrtini, dok kod domaćina s odličnom partijom nastavlja Millsap i samo tako, bez nekog posebnog razloga osim činjenice da su mogli pogoditi koš i računati na usluge klupe, Hawksi -7 iz prvih 12 minuta pretvaraju u +6.

Treću otvaraju s dvije trice Korvera i Carrolla i ovdje se već nazire novi krah Pacersa koje tada u život vraćaju dvije brze osobne Millsapa na cijelu večer agresivnom Westu – s 4 na kontu najraspoloženiji igrač protivnika ide na klupu, West ide na posao u post protiv sitnog Scotta, a Hawksi sa samo jednim kreatorom na parketu u vidu Teaguea više ne uspijevaju onako uspješno napadati obranu Indiane koja tako preuzima kontrolu nad utakmicom. Budenholzer lukavo vraća na parket Millsapa protiv Scole i Mahinmia, ovaj brzinski ubacuje 7 poena kombinacijom ulaza i trice, Hawksi grade malu prednost, ali povratkom Westa na parket Indiana opet dobiva smisao u oba smjera, a Millsap nestaje iz utakmice kao faktor.

Korver i Teague zabijaju trice i drže Atlantu u minimalnoj prednosti, ali Indiana upornom igrom preko Westa dolazi do prilika, da bi se konačno odvojili tricom Georgea nakon 2 na 2 igre s Westom i onda konačno i tricom samog Westa koji je tako okrunio sjajnu večer (doduše, promašio je dva slobodna i onda faulirao Korvera na trici, ali tko radi taj i griješi). Dokazao je još jednom da je lider ove momčadi, sa svim dobrim i lošim što ide uz to (dobro je što uopće imaju lidera, loše što se radi o čovjeku starom 34 godine s lošim koljenima koji tehnički nije u stanju nositi momčad iz večeri u večer 36 minuta po utakmici), a zahvaljujući njegovoj i Hillovoj energičnoj igri možda su pronašli i recept koji bi seriju mogao zaključiti u sljedeće dvije utakmice (naravno, kako su u pitanju Pacersi, pitanje je hoće li plan moći sprovesti u djelo) – stalnim pritiskom u napadu na Teaguea i Millsapa izmoriti dva ključna kreatora Hawksa u obrambenim zadaćama i staviti im još veći teret na leđa.

Doduše, da West i Hill ovako mogu igrati svaku večer, onda vjerojatno ne bi ni došlo do ovakvog kolapsa Indiane, ali izvuku li još par ovakvih utakmica iz sebe u stanju su olakšati život svima, posebice Georgeu koji je upravo zbog njihovih poteza sinoć imao i dovoljno prostora i dovoljno kvalitetnih prilika za odigrati kvalitetnu all-round utakmicu, posebice dobru u napadu gdje je odlično miksao ulaz i šut za tri (iako je i on poput Westa na kraju promašio dva slobodna i tako dao Hawksima šansu da si produže život, što baca sjenu na sve rečeno i samo još jednom naglašava koliko je ova momčad psihički fragilna).

SPURS @ MAVS

Odličan potez Carlislea na početku, prvih 6 minuta svu akciju vrti preko Calderona (Ellis je pod Leonardovom pratnjom), točnije napada kilavu obranu Parkera na pick & rollu – Jose ili zabija otvorene skok-šuteve dok se Parker gega prema njemu ili baca lobove suigračima iza leđa Splittera ili Duncana (još jednom naglašen nedostatak Spursa u branjenju pick igre zbog manjka atleta u sredini, posebice ovako elitne kao što je Dallasova). Pop ljutito zove time-out već nakon dvije minute, ali što se ovdje može napraviti – kreneš li preuzimati, Calderon je prekvalitetan da ne napravi nešto protiv visokog igrača Spursa, a da ne govorimo što Dirk može protiv Parkera.

Treba samo igrati svoju igru, posebice prema naprijed, gdje Dallas isto tako nema nikakvih rješenja za Parkera i Duncana koji dobivaju sve 1 na 1 dvoboje. Ubrzo im se priključuje Ginobili kako bi dodatkom još jednog kreatora stavili dodatni pritisak na obranu Dallasa. Calderon i Dirk uskoro spajaju nekoliko promašaja za redom, prestaju izgledati kao Nash i Dirk iz najboljih dana i eto Spursa u prednosti – protiv porozne obrane Dallasa zabili su 34, od čega Parker 12.

Klupa Spursa ovom prilikom začudo ne gubi prednost, ali Carlisle nije ostao bez asova u rukavu – poseže za niskom postavom s Marionom na četvorki bez Dirka koja se pokazala ubojitom u prošloj utakmici, posebice obrambeno. Mavsi dolaze do nekoliko lopti viška zbog grešaka Spursa, na drugoj strani trpaju iz pick & rolla (niska postava Spursa ima Leonarda na Marionu, što otvara dodatan prostor i za drugog beka Dallasa), a pokušaj Spursa da zonom odigraju obranu kako bi sakrili činjenicu da Parker ne može obraniti ništa, odmah kažnjava Ellis tricom. I samo tako Dallas potpuno okreće momentum i dolazi u prednost koju povećava odmah na startu treće – ovaj put napadaju Spurse akcijama za Dirka na laktu.

Ovdje je već bolno očito da ni dvije i pol utakmice kasnije Popovich još nije pronašao rješenje kako razigrati sporedne opcije pored stalnih preuzimanja Dallasa (koji pak drugu utakmicu za redom ima višak raspoloženih igrača). Parker i Duncan mogu do koša kada požele, međutim Leonard u ovoj seriji napadački ne postoji, a otvorenih šuteva gotovo da nema. Mavsi se kockaju s odlukom da puste Parkeru i Duncanu da dođu do poena, ali i spriječe sve ostale, što za sada donosi rezultat. Ne udvajaju i ne pomažu, dozvoljavaju mismatch u obrani svaki napad, s tim da im je povrat taj što su Spursima oduzeli sistem – momčad u kojoj je kruženje lopte i kretanje igrača svetinja pretvorili su u izolacijski stroj koji trpa, ali nema dušu. A to da Carlisle iz četvrtine u četvrtinu uzima mjeru Popovichu stalnim sitnim preinakama i da je uvijek za korak ispred da ne spominjem.

Spurse u egal vraća klupa (koliko je ova serija izvan okvira govori i podatak da su u sve tri utakmice bolje odigrale gostujuće klupe što je stvarno rijetkost), ali i nekoliko odličnih obrambenih poteza Ginobilia koji igra puno agresivniju obranu na pick igri i na Calderonu i Ellisu. Naravno, na to Carlisle odgovara tako što Ellisa stavlja u hand off akcije kako bi dobio dodatno ubrzanje bez lopte i tako ostavio Manua u prašini prije ulaza. Pop pak ostavlja Parkera i Duncana duže nego inače na klupi zadovoljan igrom rezervi i načinom na koji kruži lopta, ali Dallas također igra odlično i koristi svaku priliku (Ellis opet kažnjava pokušaj Spursa da zaigraju s 5 igrača oko reketa i Leonardovu posvećenost timskom konceptu s četiri šuta iz vana, ukupno je imao 4-4 u zadnjoj četvrtini, 5-5 ukupno čim bi se Leonard zbog zonskih zaduženja malo maknuo od njega – s Leonardom na ruci bio je na 1-8).

U završnici Spursi konačno podsjećaju na sebe, odustaju od forsiranja pick i post igre i vraćaju se flexu s gomilom križanja i kretanja bez lopte kako bi zbunili obranu Mavsa, Leonard zabija par trica, Duncan dijeli par asista, Ginobili i Diaw se sjajno otvaraju kroz blokove, ali Ellis igra utakmicu karijere, barem u playoffu, i zabija iz ulaza preko Duncana za novu šansu. Spursi imaju zadnji napad, ovaj put biraju jednostavni pick & roll koji Ginobili pretvara u polaganje na obruču i iako ga pokušavaju tempirati ostaje još 1.7 sekundi koje Carter koristi da zabije tricu za pobjedu iz kornera preko Manua.

San Antonio tako gubi još jednu utakmicu, ali barem su pronašli sebe – odigrali su sjajnu zadnju četvrtinu, shvatili da pokretnim napadom mogu i dalje trpati bez opasnosti koje donosi pick igra i prevelika ovisnost o Parkeru. Da nije bilo Ellisove fantastične realizatorske četvrtine i Carterove trice sada više nitko ne bi govorio da su u problemima iako se po prvi put nakon zadnjih minuta utakmice broj 1 čini kako su opet u seriji.

HEAT @ BOBCATS

Ovaj napad Heata s Haslemom na parketu je negledljiv, treću utakmicu za redom Bobcatsi sa šepavim Jeffersonom ih drže u šaci u uvodnim minutama i treći put za redom Miami se vraća u utakmicu čim Haslem sjeda na klupu. S tim da ovaj put Spoelstra ne uvodi Andersena po logici centar za centra, već Lewisa što je donekle dobar znak jer pokazuje da je trener Heat svjestan da im treba netko tko može raširiti reket (iako nije jasno zašto čuva nisku postavu samo za kraj druge i četvrte četvrtine i to uglavnom za samo 3-4 minute akcije).

Čim su krenule rotacije, Miami lakoćom stiže minus boljom igrom u napadu i s definitivno više energije u obrani, ali sjajnih nekoliko poteza jednonogog Jeffersona u zadnje dvije minute prve četvrtine opet vraćaju Bobcatse u vodstvo (zabio je 15 od 27 poena Bobcatsa). Uspijevaju ga održati neko vrijeme čak i s drugom postavom, ali Heatu je dovoljno tek nekoliko kvalitetnih obrambenih reakcija (prije svega udvajanja na perimetru) i raspoloženi Wade i Bosh u napadu da dođu u egal. U prvu ozbiljniju prednost na utakmici odlaze po običaju ukazivanjem niske postave s Jonesom, a za ostalo je brine LeBron (s 9 poena za redom na kraju druge prednost odvodi na +12). Zanimljivo, Haslem se po običaju vraća za zadnje tri minute četvrtine, ali Spoelstra ga vadi nakon minutu, kao radi trećeg faula, a u biti samo zato da može ubaciti Andersena (mislim da nitko ne vodi toliko računa o egu igrača kao Miami o svojoj klupskoj legendi).

Heat ovaj put ne dozvoljava Bobcatsima povratak u utakmicu kao u prethodnom susretu, odrađuju odličnih 5 minuta tijekom kojih dižu prednost s 12 na 19 koševa, a nakon što se Haslem sam izbacio iz utakmice s dva brza faula, s Jonesom u postavi (njihovoj najboljoj u ovoj seriji, Chalmers, Wade, Jones, LeBron i Bosh, uz dozu Andersena s klupe) za čas odlaze na +26 i zaključuju utakmicu. Jefferson odrađuje ovu četvrtinu do kraja, ali više ne ulazi zbog revije rezervi u zadnjih 12 minuta koja valjda više nije gledao ni Jordan (valjda je ostao do kraja, ali nisam siguran jer sam već prebacio na sljedeću utakmicu).

Bobcatsima još ostaje oprostiti se od publike jednom dobrom partijom, svakako boljom od ove, po mogućnosti uz još jednu četvrtinu Jeffersona prije nego čovjeka pošalju na zasluženi odmor.

THUNDER @ GRIZZLIES

Oklahoma od početka forsira igru kroz Ibaku, valjda kako bi pronašli treću opciju u napadu i usput natjerali Gasola da napravi poneki faul ili barem izađe iz reketa. Međutim, Ibaka nije dorastao toj 1 na 1 roli, tako da Memphis lagano održava ritam koji im paše, dok Thunder po običaju izgleda dobro samo u tranziciji (Durantov klimavi šut i banalni način na koji gubi lopte očito ukazuje da mu je koncentracija i dalje upitna iako je trud u obrani i razigravanju suigrača neupitan).

Srećom po njih, barem se mogu osloniti na obranu koja ne izgleda ništa manje čvrsta od one Grizlija koji osim ponekog poena Gasola i Randolpha nisu dobili ništa od ostatka momčadi. Oklahoma prva upućuje izazov, Jackson konačno pokazuje znakove života i s par šuteva budi napad Thundera (šutevi upadaju i Butleru i Westbrooku, s tim da je Russov kao i obično totalno nerezonski) i eto prve ozbiljnije prednosti na utakmici.

Memphis djeluje totalno impotentno, Sefolosha je odlično odsjekao Conleya, a s visokima pod kontrolom jednostavno je premalo akcije na bokovima da nešto naprave (samo 35 poena u prvom poluvremenu sve govore, to je učinak koji čak i ovakav Thunder može nadmašiti). Slična priča je i u drugom dijelu, Ibaka i Gasol nastavljaju svoj dvoboj s tim da Ibaka sada ubacuje šuteve puno boljim postotkom i prednost Thundera raste do 11 koševa što je uvijek opasno područje, posebice za ovako šuterski neraspoložene Grizlije protiv kojih OKC opet igra zonsku obranu s čovjekom koji bi trebao čuvati Allena, a to je ovom prilikom KD.

S Durantom u ulozi libera i s Jacksonom koji nastavlja gdje je stao u drugoj četvrtini, aktivno i učinkovito, OKC ubrzo odlazi na +14 i ulazi u zadnjih 12 minuta s popriličnom prednošću. Memphis pokušava s niskom postavom doći do daha, Joerger ubacuje Millera umjesto kipa čovjeka nekada znanog kao Z-Bo, a ključni potez je zamjena nevidljivog čovjeka Leea najvećim x-faktorom Memphisa u seriji Udrihom (koliko je NBA luda liga, najbolje govori činjenica da taj isti Udrih ne bi vidio ni minute da Calathes nije suspendiran).

Grizliji tako odjednom postaju šuterska sila s dvije Udrihove trice i jednom Millerovom, Udrih opet muči Jacksona u oba smjera, a ujedno pruža i opciju još jednog slashera koja je itekako dobrodošla sada kada je reket Oklahome nakon 36 minuta konačno otvoren (što uz Udriha i Conleya za ulaze koristi i Allen). Thunder tako samo nemoćno gleda kako se sve što su gradili tri četvrtine topi s onim klasičnim telećim pogledom na facama – nakon što je Gasol zabio još jednu suzu s vrha reketa i odveo Memphis na +5 izgledalo je kao da je utakmica gotova.

Srećom po Oklahomu, u ovoj seriji Memphis je usavršio izgubiti dobiveno – ovo im je treća utakmica za redom u kojoj ostaju bez značajne prednosti u završnicama i dopuštaju protivniku da izbori produžetak (također treći za redom). Dvije dobre obrambene reakcije i dva dobra poteza Jacksona kasnije OKC ima šansu u dodatnih 5 minuta i koristi je – Joerger očito smatra da je čarolija niske petorke napravila svoje, vraća Randolpha, reket Oklahome se opet sužava i Memphis gubi utakmicu uz dva loša poteza Conleya (Sefolosha je ustpio mjesto raspoloženom Jacksonu što je play Memphisa pokušao iskoristiti, ali sinoć nije bila njegova večer, nije pronašao ritam ni u jednom trenutku). Jackson ključan i u produžetku, nosio je napad umjesto Duranta, napadao sredinu i realizirao jedan ulaz te 8 od 8 slobodnih.

Oklahoma se tako provukla i sada opet ima ulogu favorita u seriji od 3. Pohvalno je što su odustali od forsiranja neraspoloženog Duranta i pretvorili ga više u radnika, to im je definitivno pomoglo razigrati Ibaku i posebice Jacksona. Budu li imali četiri ozbiljne opcije u ostatku serije, bit će lakše igrati i Kevinu, pokaže li se ovo tek slučajnom eksplozijom ostaju im isti problemi kao i do sada. Uz onaj najočitiji – Memphis ne igra ništa lošije bez Z-Boa na parketu i ne budu li niske postave Oklahome u stanju nadigrati protivničke (Jackson je igrao 37 minuta i zabio 32 poena, od čega samo 9 u 13 minuta protiv niske postave Memphisa, plus tijekom tih 37 minuta izgubio je 4 lopte, od toga dvije tijekom tog perioda), ne trebamo se čuditi ako i u idućim utakmicama budemo gledali Memphis kako ulazi u zadnju minutu s par posjeda prednosti.

3 thoughts on “DAY EIGHT – KINGS OF THE COMBO

  1. Popovich je najprecijenjeniji trener u ligi. Od vrhunskih trenera naravno. Ima sistem, dobar je u managamentu ekipe, ali sami on-court coaching mu nikad nije bio jača strana. I kad čujem da ga se počinje postavljati ispred Jacksona ili Browna…

    No, zanimljivo kako suse teze zamijenile. Krajem 90-ih sprdalo se s njim kao jednim od najlosijih trenera u ligi, Rodman ga je ismijavao u knjizi, mnogi su govorili o karakteru (što je danas cool te još jedan dokaz kako ne postoje loše ili dobre osobine već samo uspješan i neuspješan kontekst kroz koji će se te osobine reflektirati). I što ti napravi Duncan za karijeru. Naravno da se i on podigao, stvorio je dinastiju te uz nju i dva fantastična sistema (obrana uz koju su se osvajali naslovi, a u zadnjih. 4, 5 godina leprsav napad kojim se osvajaju simpatije), ali… opet čudno kako je kao dekretom postao onaj protiv kojeg se ne smije, koji je svetinja. Velim, odličan sistemski trener, ali ima mudrijih od njega. Itekako.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *