DAY TEN – SPUR OF THE MOMENT

HEAT @ BOBCATS

Bobcatsi i Jefferson odlučili su da je dosta junačenja, čovjek je izgurao kroz tri utakmice i doživio playoff nastup pred svojim novim navijačima – za nešto više u situaciji kada Miami ima 3-0 stvarno nema potrebe. Njegov izostanak Clifford koristi kako bi ubrzao igru prema naprijed gdje Walker maltretira Chalmersa i Colea u izolacijama, ali uvodi i značajne promjene u obranu gdje Bobcatsi igraju s puno više izlazaka visokih prema perimetru i puno više rotiranja što im dozvoljava Biyombova pokretljivost. Uostalom, tako su igrali i kroz sezonu kad god bi na parketu bila druga postava i posebice Biyombo, puno agresivnije u zadnjoj liniji, ali do sada ovakav pristup nismo gledali jer je Clifford srezao rotacije koristeći uglavnom samo Zellera kao zamjenu za startni visoki dvojac.

Miami standardno uspavan s prvom postavom, ali ovaj put ne uspijeva im specijalno živnuti ni ulascima Andersena i Jonesa. Bobcatsi igraju s puno više energije i ne samo da se drže u egalu već i vode najveći dio prvog poluvremena igrajući najduži period kvalitetne košarke u seriji. Naravno, to ne odgađa neizbježno – samo je pitanje kada će ih nedostatak opcija u napadu koštati prve rupe koju će Heat iskoristiti da se odvoji i zaključi ovu seriju. Što se događa sredinom treće kada Spoelstra vadi Haslema i umjesto Andersena odmah uvodi Jonesa. Niska postava do kraja četvrtine lakoćom gradi +13 na leđima Jamesa koji rašireni reket koristi za potpunu dominaciju u sredini namještajući zicer za zicerom nakon ulaza.

Do kraja je sve stvar rutine, koliko god se trudili Bobcatsi ne mogu ozbiljnije napasti prednost Heata. Da je kojim slučajem barem netko šuterski bio u stanju pratiti Kembu, možda su i mogli završnicu učiniti napetom, ali s Nealom na 0-7 za tricu to je nemoguće učiniti. Miami ide na zasluženi odmor dok ne sazna ime sljedećeg protivnika, dok Michael Jordan može biti zadovoljan sezonom, kockanje s Jeffersonom se isplatilo, pronašao je trenera na kojega može računati i odličnog glue igrača poput McRobertsa koji je neophodan za kemiju u momčadi, a i mladi poput Kidd-Gilchrista, Zellera i Biyomba dokazali su da mogu biti od koristi. Sada treba napraviti sljedeći korak, a to bez vrhunskog beka-šutera neće biti lako (da ne kažem da je gotovo nemoguće takvoga naći na tržištu – cijela situacija miriše na max ponudu za Haywarda ovo ljeto ili Thompsona iduće, što je još i dobro dok god se drže dalje od Stephensona).

HAWKS @ PACERS

Gledamo već klasičnu izjednačenost (i traljavu košarku) na startu, Pacerse kako se muče zabiti osim ako idu preko Westa, Hawkse kako nalaze načina pratiti ritam čak i bez podrške trica (samo jedna u prvih 12 minuta) preko cijelu seriju raspoloženih Teaguea i Millsapa. Mislim, da Korver uspijeva barem dijelom podsjetiti na onaj stroj koji je bio tijekom regularne sezone, nije blesavo pomisliti kako bi Hawksi pomeli Pacerse.

Atlanta prva baca izazov i to preko čovjeka koji je na trenutak pomislio da je upravo Kyle Korver – Mikea Scotta. Momak se do sada nije proslavio u seriji gađajući trice, zabio je tek 2 od 9 u nebitnim minutama, a i kroz sezonu s 31% šuta nije baš bio idealna tricaška opcija, pronašavši se u roli šutera s poludistance (gađao sjajnih 48% između lakta i perimetra – jedan Aldridge, jasno u puno težoj roli, gađa 44% s tog područja). Međutim, sinoć zabija 4 za redom, sve preko Scole koji jednostavno ne može stići iz reketa na vrijeme pokriti ga.

Time gradi prednost od 12 poena koja je po defaultu problem za Pacerse, a da ne govorim da se radi o još jednoj pljusci njihovom poljuljanom samopouzdanju koja totalno utišava dvoranu. Ukratko, utakmica je tu riješena – pokaže li se da su Pacersi ovim porazom ostali bez druge runde, a po svemu do sada viđenom očito je kako nisu u stanju dobiti dvije utakmice za redom jer jednostavno nemaju stabilnu igru na koju se mogu osloniti, poetska pravda i idealan epitaf njihovoj sezoni je da se to dogodilo zbog Mikea Scotta.

Uglavnom, Hawksi do kraja četvrtine protiv uništenih Pacersa ubacuju još 5 trica (dvije Korver, po jednu opet Scott te Carroll i Mack, s tim da je ovaj potonji odigrao odličnu rolu kao playmaker s klupe ne samo šutom već prije svega ulazima) i odlaze na odmor s +21. Koje bi teško stigli i oni Pacersi iz prosinca, a kamoli ova družina od vješala. Koja u nastavak ulazi sa svojom startnom petorkom, dakle s Hibbertom i dalje na parketu kao da će im to pomoći stići ovakav minus. Koji postaje sve veći i veći, sada je probuđen i Korver (što nikako nije dobro za Indianu pred povratak serije u Atlantu) koji s dvije trice na startu jasno daje do znanja da ovdje iznenađenja neće biti (Hawksi u jednom trenutku imaju i +30).

Pacersi do kraja uspijevaju smanjiti na 10 vlastitim baražom trica preko Watsona, Georgea i Copelanda koji je konačno ugledao svjetlo dana (protiv ovakvog protivnika njegovo prisustvo samo zbog te šuterske komponente imalo bi više smisla od onoga Mahinmia ili Hibberta, stoga možemo očekivati da u sljedećoj dobije priliku puno ranije), ali pobjeda Atlante ni u jednom trenutku ne dolazi u pitanje, Hawksi su jednostavno šuterski i dalje previše vrući (suludih 15 od 27 ubačaja s trice ukupno), a tu su i Millsap i bekovski dvojac Teague-Mack da ulazima koriste nedostatak centra u sredini i, najgore od svega, ništa veću pokretljivost zadnje linije Indiane kada je u ovoj nižoj verziji s Westom i Copelandom ili Scolom (nisu fleksibilni s promjenama, istina, ali teško je biti fleksibilan kada na rosteru nemaš igrače sposobne donijeti nešto novo).

SPURS @ MAVS

Spursi su u startu totalno izvan ritma, i to ne igrom (po običaju lakoćom nalaze put do reketa) već realizacijom – da se ne radi o toliko iskusnoj momčadi čovjek bi pomislio da su se usrali koliko su zicera na obruču promašili Parker, Duncan i Leonard. Nije Dallas igrao ništa posebno u obrani koliko je San Antonio, u nastojanjima da drugačijim tipom akcija razigra napad, valjda tražio nešto za što se može uhvatiti. Bez stalnog pick & rolla nije bilo ni potrebe za stalnim preuzimanjima Dallasa tako da je Marion imao puno striktniju rolu na Parkeru nego inače (iako su i na branjenju pick igre u ono par situacija pokazali novi pristup, s visokim koji ostaje u pozadini što je bila nova prilagodba Carlislea kojoj je svrha bila zaustaviti eventualno rolanje Duncana do što bolje pozicije u postu, ali ujedno i zbuniti protivnika koji je upravo potrošio dva dana pripremajući se za drugačiji stil obrane s direktnim preuzimanjem).

Spursi tako uglavnom pokušavaju igrati na Timmya u post, ali i forsirati flex akciju, međutim zbog gomile promašaja sav trud pada u vodu. Dijelom je za to kriv bio sam plan igre – otvaranje Splittera izvan reketa licem košu kako bi se pokrenuo napad nije se činilo potrebnim, to je stil koji ne funkcionira bez pravog ljudstva (Diaw je puno opasniji kao šuter i razigravač i ovo je trebalo čuvati za njega, izvlačenje Splittera izvan reketa ni najmanje nije utjecalo na obranu Dallasa iako Splitter nesumnjivo zaslužuje minute zbog odlične obrane na Dirku i pick & rollu).

Dallas je tako ni kriv ni dužan zadržao Spurse na jadnih 2 poena tijekom prvih šest minuta utakmice, dok su u napadu jednostavno nastavili igrati svoju igru kroz 2 na 2 akciju bekova s Nowitzkim. Koja je zbog agresivnijih rotacija San Antonia (u nastojanju da zatvore reket s četiri igrača oko boxa ostavili su više prostora na perimetru) otvarala još više prostora za šut iz vana i, između ostaloga, Leonarda pretvorila u promatrača (uz totalni nedostatak samopouzdanja u napadu, momak doslovno pliva u obrani i kasni u pokrivanju Ellisa na šutu od kada ih je Pop povukao prema sredini).

Spursi puno bolje izgledaju čim su se na parketu našli Ginobili i Diaw, s ovakvim dodavačima puno lakše je vrtiti pokretne napade s gomilom cutova i screenova, iako Spursi i dalje previše forsiraju post-up akciju preko Duncana nadajući se da će unutar-van balansom raširiti reket. To u ovim trenutcima ne izgleda sjajno, ali Pop je svjestan da mora razigrati Timmya jer njegova dominacija u sredini otvara puno više prostora za ostale nego Parkerovi ulazi. Kako god, Spursi barem konačno izgledaju kao momčad s planom, a zahvaljujući dvojcu s klupe uskoro se napadački vraćaju u utakmicu.

Konačno se počinju isplaćivati i obrambene promjene, prije svega prelazak iz zone oko boxa na nešto više nalik 3-2 matchup zoni (Leonard ovdje izgleda posebno živo zadužen za prostor centralno ispred reketa). Čestim miksanjem obrana Popovich vraća Carlisleu za prethodne utakmice, Mavsi djeluju totalno izneređeno, a Spursi nastavljaju sjajno reagirati u oba smjera. Po potrebi miksaju pritisak na zonu s loptom s čistom 1 na 1 igrom, odlično čitaju akcije i potpuno drugačije brane pick igru s Dalembertom (agresivno udvajaju bekove) nego s Dirkom (1 na 1).

Nakon što su prešli u vodstvo Pop na parket baca Bonnera kako bi i dalje imao stretch postavu na raspolaganju i, iako Bonner ostvaruje Scalabrineovski “učinak”, samo njegovo prisustvo je dovoljno da se Spursi i dalje kotrljaju – ovdje postaje jasno da u ostatku serije Duncan i Splitter trebaju igrati zajedno što je manje moguće, minute na četvorci mogu pokriti Diaw, Bonner i Leonard i tako raširiti obranu Dallasa. Dakle, napad je pronašao ritam, 1 na 1 obranu kažnjavaju kroz post, zonu razbijaju kretanjem u pozadini, a i obrana funkcionira samo tako – Spursi izgledaju sjajno.

U principu, jednostavno su sjajno reagirali ovisno o tome koja je oružja protivnik primjenjivao i ne samo da su konačno pronašli ritam u oba smjera, nego su prikazali najboljih 12 minuta košarke uopće u seriji, napravivši prednost od 16 koševa pred početak treće četvrtine.

U kojoj nastavljaju na isti način, skeniraju situaciju i napadaju protivnika tamo gdje je najslabiji, s bitnom razlikom da su sada svi raspoloženi – Leonard tako kažnjava Ellisa u postu dok je Marion zabavljen Parkerom, a Splliter napada Cartera nakon što je Carlisle ekspresno na parket poslao nisku postavu čim je Dirk zaradio četvrtu osobnu nakon par minuta igre.

I pokazao se to kao dobar (i sretan) potez, Mavsi uspijevaju prepoloviti razliku pogađajući šuteve i šireći obranu Spursa, ali San Antonio i dalje ima sve pod kontrolom – čuvaju reket defenzivno, a u napadu ulaskom Ginobilia i Diawa opet dobivaju onu kvalitetu više. Carlisleov zadnji očajnički potez za vratiti se u utakmicu je ostaviti na klupi Ellisa i Calderona i pokušati napraviti preokret obranom. Harris, Carter, Blair i Crowder fizikalijama i energijom uz pomoć Dirka konačno usporavaju Spurse, ova rijetko korištena postava ostaje na parketu čak 9 minuta i donosi Mavsima egal (ušli su u igru na -13 na malo manje od 3 minute prije kraja treće).

Spursi na samom kraju vuku bolje poteze, Diaw opet ključan i to doslovno s najvažnijom tricom na utakmici, a Dallas ovaj put nema sreće, bacaju sve karte na Ellisa koji ne uspijeva odigrati savršenu završnicu kao u prošloj utakmici. Obzirom na prikazano potpuno zaslužena pobjeda Spursa – bez obzira na muke sa zabijanjem na početku prve i četvrte (točnije, kada su na parketu umjesto Ginobilia i Diawa šljakeri poput Greena i Splittera) izgleda da su konačno pronašli ritam kakav im odgovara, razigrali klupu koja je drugu utakmicu za redom odigrala bitnu ulogu i posložili idealne rotacije tako da ih u zadnje tri utakmice možemo očekivati u puno boljem izdanju. S tim da je Dallas do sada ispucao sva moguća iznenađenja, sumnjam da čak i Carlisle više može nešto izmisliti, dakle ostaje im jedino biti bolji u svojoj verziji košarke u dvije od tri preostale utakmice.

4 thoughts on “DAY TEN – SPUR OF THE MOMENT

  1. Andersen ne Anderson, inace svaka cast svako jutro dolazim procitati tvoja razmisljanja o utakmicama.

  2. Kako bijedno Pacersi izgledaju, a za sve je kriv Evan Turner 🙂
    Inače, Copeland je zaslužio minute, pa momak je uvijek pružio dobru partiju svojim ulascima. Baš me zanima tko će si pucati u nogu sa ugovorom Stephensonu, momak je divlji divlji… I to se točno sjećam kad ste ti i Kreha naglasili u POD-u da su kontrolirani uvjeti jedini razlog što se nije otrgnuo s lanca (tada).

    Blazersi ginu, udaraju gdje stignu i definitivno bolje izgledaju od Rocketsa. Lillard potvrdio da ima muda za petoricu, Matthews dere vrlo dobru obranu na Hardenu, a doktor LMA zabija kad treba i kad hoće. Definitivno imaju moju podršku

  3. Wes Matthews u Charlottu.
    Koje su još opcije? Ariza, iako nije bek, ali on i MKG bi mogli funkcionirati.
    Stephenson – Apsolutno ne.
    Draft? Osim ako im se ne posreci 9. pick Detroita, teško

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *