DAY THIRTEEN – BRICK BY BRICK

PACERS @ HAWKS

U traljavoj košarci na obje strane u početku se puno bolje snalaze Hawksi, ne zabijaju trice, ali tranzicijom i zatvorenim reketom odmah dolaze do +10 dok se Pacersi u prvih 7 minuta utakmice muče nekako ubaciti “čak” 5 poena. Napad bez ideje (osim ako post-up situacije na laktu koje završavaju skok-šutom preko Korvera ne smatrate idejom pošto su to bile jedine dvije situacije iz kojih su zabili) oživljava krajem prve nakon što na parket izlazi Copeland. Ne samo što svojim prisustvom automatski širi reket za ulaze Watsona i Georgea, već ima i pristojan matchup u obrani protiv Scotta koji ne može razotkriti njegove noge stogodišnjaka (osim u slučaju da opet ne ponovi nešto slično prošloj utakmici, za što su šanse manje i od onih da Hibbert postane faktor do kraja ove serije).

Pacersi se tako vraćaju u egal, obje momčadi nastavljaju uzimati gomile loših šuteva (s tim da su Hawksi ovaj put i gori zbog nesposobnosti da ubace tricu i što usprkos tome sve više forsiraju šut s perimetra) i, sa starterima na parketu, gledamo kako Indiana malo po malo prelazi u vodstvo uglavnom oslonjena na obranu reketa od Teaguea i Millsapa bez čijih ulaza napad Hawksa ne može funkcionirati. Vogel u nastavku ostavlja Hibberta na klupi i starta s Mahinmiem čija pokretljivost je dobrim dijelom zaslužna za bolju obranu, čovjek donosi kvalitetnije pokrivanje perimetra iz sredine i sve izgleda dobro za Indianu dok Vogel iz nekog razloga ne pomisli da je dobra ideja napasti nisku postavu Hawksa s visokom i samo tako odustane od Copelanda u ulozi kakvu je imao u prvom dijelu utakmice.

Williams i Teague na brzinu vraćaju Hawkse u egal i do nove prednosti. Pacersi, čiji domet ove večeri je igranje u postu preko Stephensona (koji fino koristi prilike i skuplja pristojne brojke, ali bez ikakvog utjecaja na otvaranje prostora suigračima), opet izgledaju totalno van ritma, što nije ni čudo obzirom na Vogelovo rotiranje igrača koje nije dovelo do nikakvog plusa na parketu osim do dodatnog zbunjivanja vlastite ionako zbunjene momčadi (plus mu dajem zbog ignoriranja Turnera i Scole čije duge dvice je Copeland učinio nepotrebnima). Najgore od svega je što se ta panika prenosi i u obranu gdje Atlanta konačno dolazi do prilika u sredini preko sada već potpuno razigranog Millsapa i Teaguea koji odjednom ima prostora za ulaze u reket.

I tako nas čeka neizvjesna završnica u kojoj se obrana Pacersa ipak stabilizira povratkom Mahinmia (ostavio puno bolji dojam od Hibberta i postave s Copelandom i Westom) dok ključnu rolu ipak odrađuje napad. Točnije dva veterana, Hill i West, koji uzimaju stvar u svoje ruke i, kao u svim pobjedama u ovoj seriji, zabijaju kada je najpotrebnije uz podršku cijelu večer solidnog Georgea. I tako Pacersi dolaze do nove šanse s novim, poprilično definiranim planom igre, ali i daleko od ikakve sigurnosti, bez obzira što sedmu igraju doma – nije stvar samo u tome da su Hawksi opasni zbog potencijalnih šuterskih serija u koje mogu upasti, već su Pacersi isto takva opasnost sami po sebe jer, ni nakon šest utakmica, još ne znaju kakve partije će dobiti od kojeg igrača.

THUNDER @ GRIZZLIES

Zemljo, otvori se. Brooks radi prilagodbu na startu, ostavlja Sefoloshu na klupi i daje šansu Butleru kako bi raširenim reketom olakšao život napadu, što hoće reći Durantu i Westbrooku (iako treba pošteno priznati da je Scottie odradio solidan posao obrambenim potezima veći dio serije, pa tako i sinoć kada je OKC preuzimala na pickovima puno više nego inače), ali to je ništa prema šoku kojega priređuje KD koji se nakon 5 utakmica sjetio da ga na startu ne čuva Allen i da bi barem u ovim periodima protiv Princea mogao zabijati. OKC tako rano dolazi do prednosti, a Memphis se održava na površini trpanjem preko svoja dva najveća medvjeda u sredini.

U drugoj četvrtini oba trenera posežu netipično duboko na klupu u očitoj namjeri da što duže održe status quo. Joerger sramežljivo koketira s niskom postavom, Miller s par bljeskova pokušava promijeniti momentum, ali Thunder uglavnom održava prednost koju su zaradili na početku utakmice uz minimalno pražnjenje energije. I dok je za njih u ovoj situaciji potpuno razumljiv taj oprezan pristup i čuvanje glavnih igrača za završnicu (dobivaju kvalitetne minute od Adamsa koji ima više nego dovoljno mišića da se gura sa za pod pričvršćenim Randolphom koji je valjda srušio rekord u broju zarađenih banana u playoff seriji), nejasno je što radi Memphis koji totalno izvan ritma završava četvrtinu – nedostatak agresivnosti kod njihovih startera i uopće u planu igre (zašto niska postava nije dobila više minuta u drugoj?), OKC koristi da izgradi finih +15 pred početak treće.

U nastavku prednost pak samo raste – Durantova agresivnost protiv Princea, potreba da se izlazi na Butlera koja otvara reket i puno riskantija igra Oklahome u obrani s čestim udvajanjima i preuzimanjima, drže Memphis totalno izvan ritma na oba kraja parketa. Stvarno bolno to izgleda u napadu gdje s tri igrača bez šuta s perimetra u postavi jednostavno nisu u stanju kazniti dodatni prostor koji im ostavlja riskantnije rotiranje Oklahome. Griziliji i dalje uglavnom trpaju u reketu, a takvom igrom nije lako stići ovakav minus, posebno kada ti protivnik oduzima gomilu lopti agresivnim pokrivanjem sredine iz kojih zatim dolazi do laganih poena u kontri.

OKC tako u zadnjih 12 minuta ulazi s čak +21, a Memphis je toliko izvan utakmice da ih samo šutersko čudo može spasiti (tipa, da NBA odluči na brzinu uvesti šut iz vana koji donosi 11 poena). Joerger opet prekasno izvlači Z-Boa i pokušava s niskom postavom, šansu dobiva i Johnson koji je u roli stretch četvorke sigurno mogao biti od veće koristi nego Koufus i Davis koji su dobili puno više minuta u seriji, ali i umjesto Princea, čovjek bi barem dodatno izmorio Duranta – samo, sve to je premalo. Uglavnom, MVP sezone 13/14, barem onog regularnog dijela, održava razliku konačno igrajući košarku kakvu zna, Conley ozljeđuje zadnju ložu (nije u pitanju teže istegnuće, ali u riješenoj utakmici nije ga bilo potrebe forsirati, s tim da ovo definitivno nije ni dobra vijest pred sedmu – sa Sefoloshom prikovanim za klupu i protiv obrane koja mu ovim novim stilom često ostavlja mismatch situacije Mike će imati šansu, da ne kažem da će morati, povući više nego inače, a ozljeda mu u tome sigurno neće pomoći) i utakmica je gotova puno prije sirene.

Thunder je tako ne samo pokazao da može igrati bolju košarku nego je to bio slučaj do sada, već su očitali i pravu lekciju iz odrađivanja posla Memphisu koji je dobrim dijelom vlastitim krivim potezima propustio iskoristiti fantastičnu priliku da dobije seriju. Naravno, Grizliji su previše žilava momčad da ostane bez šanse u sedmoj i da se ne dočekaju na noge nakon ovakvog šoka, ali taj njihov nedostatak ambicije u drugoj četvrtini mi ne izlazi iz glave, jednostavno su cijelu utakmicu pokušali igrati bez rizika, režirati je, a to protiv više razine talenta i pogotovo protiv sinoćnjeg fantastičnog plana igre Oklahome, jednostavno nije bilo moguće. Za njih nije uloga momčadi koja diktira ritam, oni su autsajderi i sad imaju još jednu priliku odigrati tu rolu i pokazati se u boljem izdanju.

CLIPPERS @ WARRIORS

Fantastično šutersko otvaranje Clippersa, rešetaju Warriorse sa svih strana i uz to iznenađuju puno opreznijom igrom u obrani, smanjuju pritisak na perimetru kako bi konzervativnijim rotacijama držali Griffina i Jordana bliže reketu i tako spriječili ulaze kojima se Curryevi suigrači časte dok je obrana isključivo fokusirana na njega. Međutim, Paul i društvo nemaju previše vremena za uživanje u prednosti, čim je stao šut i čim su krenuli igrati kroz post Warriorsi ih napadaju udvajanjima i na brzinu kroz tranziciju utakmicu vraćaju na startne pozicije. Doduše, treba priznati da Clippersi ne forsiraju igranje na snagu, ispravno razmišljaju da na gostovanju prije svega treba širina u napadu jer je kriterij suđenja bitno drugačiji (Jordan je taj koji ovdje upada u probleme s osobnima kad previše agresivno krene na obruč, ne dobiva nužno faul svaki put) i stoga se fokusiraju na igru s perimetra u kojoj definitivno mogu parirati Warriorsima, posebice kada ove baš i ne sluša šut.

I tako gledamo zabavnu utakmicu u kojoj Warriorsi sve lakše dolaze do prilika na obruču (do kraja su ubacili skoro duplo više poena u reketu, što dovoljno govori kakvu partiju su odigrali Blake i DeAndre) iako ni jedna ni druga momčad baš ne briljiraju šuterski. Klupa na čelu s Jordanom Crawfordom tako gradi čak i prednost protiv rezervi Clippersa, ali Jackson ih ostavlja predugo na parketu protiv startera Clippersa i za čas smo opet u egalu. U završnici druge, zabavni element nestaje kako se momčadi šetaju od linije do linije slobodnih i igraju sve žešće, često potpuno nepotrebno (Clippersi rade uslugu Warriorsima bacanjem O’Neala na pod zbog čega ga više nećemo gledati u utakmici, dok Warriorsi mudrije usmjeravaju agresiju na već načetog Paula), ali izjednačenost ne nestaje.

Na početku treće Paul uz batine skuplja i osobne, ima već četiri, a mučenje s linije se nastavlja jer ni jedna momčad, osim što ne može zabiti šut, ne može obraniti ni reket bez faula. Ovo su dobre vijesti za domaćina koji treba samo jednu dobru šutersku seriju da ukrade utakmicu. Naravno, nešto slično mogu izvesti i Clippersi, iako djeluje kao da su oni svoju kvotu šuteva zabili još na početku.

Lee i Green upadaju u probleme s osobnima na startu zadnje četvrtine, ali prelazak na nisku postavu s Barnesom na četvorci definitivno nije loš sam po sebi ako ti je cilj zabiti nešto. Doduše, igrati zadnjih 9 minuta bez Leea nije lako, pogotovo jer Speights nije ni upola aktivan obrambeni igrač kao Lee ili Green. Međutim, Golden State dolazi do prednosti zbog povećane borbenosti pod košem (što je u skladu s onim već rečenim da su ubacili skoro duplo više poena u reketu od protivnika, fantastično) koja odmah dolazi do izražaja čim Clippersi pristanu na small ball postavu (s jednim visokim Clippersi ne mogu braniti nikoga osim fauliranjem, a usprkos iz minute u minutu sve većem pritisku na loptu, nikako ne uspijevaju Warriorse prisiliti na izgubljene lopte).

Uglavnom, utakmica koja se otvorila simpatičnim haklom pretvorila se u jedva gledljivo čudovište puno prekršaja i bez ikakvog ritma, a u tom kaosu bolje su plivali Warriorsi. Pravovremeni ubačaji Greena, Iggya i Thompsona držali su ih u prednosti usprkos izostanku značajnijeg Curryeva učinka u završnici. Kada je Iggy na malo više od dvije minute do kraja zabio tricu i pri tome izbacio Griffina iz igre, činilo se da su Clippersi gotovi. Međutim, nekoliko individualnih poteza njihovog Crawforda (od njega je možda raspoloženiji bio još samo Barnes, to sve govori) dovodi ih s -7 na samo -2, ali dalje se nije dalo i to usprkos tome što se Curry svim silama trudio da njegova momčad izgubi ovu utakmicu – da je zabio barem jednu od gomilu 1 na 5 situacija u koje se stavljao, Warriorsi bi izbjegli dramu na kraju. Uostalom, izbjegli bi je da su pogodili i poneko slobodno – od 37 ubacili su ih samo 23, promašivali su debelo ispod standarda i Iggy i Curry, a kada si dozvoliš da te Clippersi dobiju s linije iako su pucali 4 bacanja manje, onda je pravo čudo da uopće imaš šansu u završnici.

I tako nas čeka sedma utakmica serije koja je od potencijalne ljepotice playoffa uglavnom bivala ružno pače i to dobrim dijelom zbog suđenja, ali i stila igre u kojem je kontakt bio konstanta i koji je takvo suđenje provocirao. Domaći parket u takvim uvjetima obično znači razliku između pobjede i poraza, s tim da Clippersi moraju biti oprezni oko takvog pristupa jer ovisiti o Jordanu na liniji nikada nije najsretnije rješenje (do sada u playoffu uglavnom solidan, ali sinoć užasan s 3-9 zbog čega su Clippersi olako i pristali na nadigravanje niskih postava).

Warriorsima pak ostaje nada da ne mogu dvije utakmice za redom imati ovako očajne šuterske večeri. Također, plus im je što i s ovom sakatom verzijom obrane mogu pod kontrolom držati načetog Paula, možda čak i bolje nego da je Bogut na parketu zbog rizika koje si dopuštaju. Bez svog playa u punom pogonu Clippersi nisu toliko moćni – Blake je bolji igrač nego što je bio zbog stila igre kojega je uveo Rivers, ne toliko svog individualnog napretka, dakle on i dalje jednostavno nije pouzdan kreator licem košu kojemu ste spremni u ruke staviti vlastitu playoff sudbinu. On ne stvara prostor, njemu treba prostor, dakle uspiju li Warriorsi prije svega odličnom obranom Iggya i Thompsona prisiliti Clipperse da većinu napada vrte kroz njega umjesto Paula, imaju itekakve šanse.

6 thoughts on “DAY THIRTEEN – BRICK BY BRICK

  1. prokleti Joerger koji ubija mec tako sto vadi nisku postavu i za 2 minuta ode prva mec lopta. Takodje ne razumem mlaku kosarku Conleya i Leea, nista od napadanja obruca.
    Smesno mi malo kako je The Servant bio sinoc napaljen posle onog naslova, puno bolja kosarka posle 5! utakmica, iako i dalje ne moze zabiti tricu 😀

  2. Pa cijela poanta tih preuzimanja je bila spriječiti ulaze nakon picka, nije da Conley nije pokušavao (npr. do sada u seriji je imao 7 pokušaja na obruču po tekmi, sinoć 5, a nije igrao zadnju četvrtinu), ali ovaj put pored Ibake koji bi ga uzeo 1 na 1 nije mogao zabiti ništa kad bi krenuo u reket. Ista stvar i za Leea u ono par puta što je pokušao.

  3. Ovom ludjaku od Brooksa je trebalo 5 godina da izvadi Sefoloshu iz petorke.To je sada potpuno druga momčad.Napad je najbolja obrana.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *