DAY FOURTEEN – DAMN!IAN

SPURS @ MAVS

U pokušajima da riješi problem obrane Spursa koja im je najvećim dijelom oduzela poene iz reketa, Carlisle se okreće sporednim igračima poput Dalemberta i Mariona koji cutovima iza leđa obrane u startu rade ogromne probleme Duncanu i društvu zaokupljenima oko branjenja pick igre i zona ispred Ellisa i Calderona. Ovim dodatkom napadu, koji odrađuje svoj šuterski dio na standardno visokoj razini (Dirk prije svih), uspijevaju još jednom iznenaditi Spurse koji tako u prvih 12 minuta primaju čak 34 koša. Nisu Mavsi bez izazova ni u obrani – iako San Antonio jednakom lakoćom trpa na drugoj strani (dobra vijest za njih je da Green zabija skok-šut za skok-šutom preko Ellisa), Carlisle za drugu četvrtinu čuva postavu koja ih je u prošloj utakmici vratila u život upravo agresivnom igrom u defanzivi, četvorku Blair-Crowder-Harris-Carter zaduženu za presing uz dodanog jednog napadačkog specijalca (prvo Calderona u niskoj postavi, zatim Dirka u klasičnoj verziji petorke).

Dallas tako odlazi i do +9, ali napadački limiti ove postave ubrzo postaju vidljivi protiv match-up zona Spursa koji brzo dolaze u egal uz pomoć nekoliko osvojenih lopti viška. Ubacivanjem napadački potentnijih i već više puta provjerenih postava, prije svega niske s Marionom na četvorci i startne, Mavsi opet dolaze do dodatne kvalitete u napadu, međutim za Spurse je najvažnije da su uspješno odgovorili na sve izazove i da su i dalje itekako u igri. U nastavku igraju svoju igru, kontroliraju reket u oba smjera i dovoljno je da se Nowitzki šuterski ohladi na nekoliko minuta kako bi -6 postali +5 tijekom treće četvrtine. Možda bi bilo i gore po Dallas da Ellis nije imao nekoliko sjajnih individualnih poteza, koristio je svaku priliku da dođe do obruča kad god bi se ukazala (na što je Pop svaki put zvao time-out) i uz to je nastavio dobrim postotcima zabijati šut s poludistance koji su mu Spursi ostavljali.

U zadnjih 12 minuta Dallas diže šutersku formu i anulira minus, opet sjajnu rolu odrađuje Carter, ali Spursi preko Parkera drže priključak (Pop u ovim trenutcima daje popriličnu minutažu dvojcu Mills-Parker kako bi napadački pojačao pritisak na vanjsku liniju Mavsa) sve dok Ellis nije ubacio u brzinu više i, nizom sjajnih ulaza uz solidnu količinu skok-šuteva, uništio obranu San Antonia. Koji i dalje ima šansu ukrasti ovu utakmicu sve do zadnjih sekundi, pre-jednostavno dolaze do koševa na samom obruču protiv Mavsa, ali protiv ovakve košarke Ellisa jednostavno nisu imali šanse, Monta ovaj put nije mogao primiti koliko je bio u stanju zabiti. Što god pokušavali obrambeno, a dobar dio toga im je polazio za rukom do sada u seriji, nisu mu mogli ništa – ako bi ga udvajali, razbio bi obranu vrhunskim asistom, ako bi ga pustili u sredinu, zabio bi preko Duncana gađajući tablu u nemogućim kutevima, ako bi mu dali šut, uglavnom bi ga pogodio.

Dallas je tako, s ovih briljantnih 5 minuta Ellisa i uopće kvalitetnom napadačkom partijom svih uključenih, zasluženo došao do sedme utakmice u kojoj će Spursi još jednom morati poraditi na koncepciji obrane tijekom svih 48 minuta. Dozvole li Dallasu još jednom ovoliko poena u reketu, kao što je to bio slučaj sinoć u prvoj i zadnjoj četvrtini, sve je moguće.

RAPTORS @ NETS

Kidd vuče dobar potez na početku, starta s Andersonom umjesto Livingstona kako bi s još jednim tricašem u kutu dodatno otvorio prostor za Johnsona u postu i za ulaze Piercea i Williamsa. Starteri Netsa, koji su ionako dobili skoro svaki dvoboj s protivničkim starterima u ovoj seriji, tako kreću još učinkovitije u napadu uz standardno čvrstu obranu (Anderson nije hitar kao Livingston, ali sporije noge nadoknađuje masom zbog čega je i dalje koristan u preuzimanjima, posebice ako se treba gurati u reketu, a uz to može pomoći i u skoku). Međutim, odluka da se Livingston koristi u roli šestog igrača čini se jednako bitna zbog činjenice da je na drugoj strani klupa Toronta uglavnom bila ta koji bi sanirala štetu napravljenu od strane Johnsona i društva na startu – sinoć to nije bio slučaj jer je Livignston uništio Vasqueza 1 na 1 u oba smjera (i to u samo 5 minuta prije nego je skupio 3 brze osobne), ostavivši tako Toronto bez iskre s klupe. Također, dok je Casey posegnuo za svojom super-petorkom s Pattersonom i Johnsonom, Kidd je već imao na parketu Blatchea koji se u prošloj utakmici pokazao kao idealan matchup, s tim da je ovaj put, umjesto Teletovića i njegove problematične obrane, na parket bacio Kirilenka.

Netsi su tako nakon 16 minuta imali ne samo +14 već i potpunu kontrolu nad utakmicom i protivnikom kod kojega je dobro izgledao jedino DeRozan u izolacijama. Raptorsi jednostavno ne mogu doći do zraka, njihova stretch petorka dobro otvara drugu četvrtinu, ali s druge strane ne mogu braniti kombinaciju Blatche-Pierce koja ostavlja previše prostora u sredini koju Toronto više ne može pokriti ni pod razno. Netsi tako odlaze na odmor s +19, a Toronto izgleda kao momčad koja je već mislima u sljedećoj utakmici – nitko ne može zabiti šut, Lowry djeluje totalno usporeno i uopće ne napada sredinu (možda su problemi s koljenom opet aktualni), a uz sve tu su dozvolili da ih Blatche i društvo nadskaču (Anderson 3 skoka u napadu, 9 ukupno, što jasno govori koliko su dvojke i trojke Raptorsa imale problema s ovom još krupnijom startnom postavom Brooklyna).

Netsi tako mirno plove kroz utakmicu do početka četvrte kada klupa Raptorsa dolazi do nekoliko prilika viška dok se Vasquez osvećuje Livingstonu za izgubljeni dvoboj u prvom dijelu – razbija ga ulazima i šutom, a onda i navodi na niz pogrešaka u napadu koje rezultiraju laganim koševima iz kontre. U trenutcima kada Kidd vadi očito promjenom uloge pogođenog Livingstona, šteta je već napravljena, Raptorsi rade seriju 12-5 i smanjuju prednost na 12 koševa. Što je još uvijek sasvim dovoljno daleko da povratkom startera Netsi utakmicu privedu kraju u svoju korist, ali i dovoljno blizu da Raptorsi naprave pritisak i završnicu učine zanimljivom. Uz znakove života Lowrya i Valanciunasa (njega treba držati na parketu samo protiv Garnetta u sedmoj utakmici, to je sada kristalno jasno ili eventualno Plumleea ako dođe do šanse), koji su bili praktički nevidljivi najveći dio utakmice, dolaze do -10, ali Johnsonova rutina i cijelu večer mirna Williamsova ruka (i aktivne noge, odlična posao odradio u ulazima s puno više pick akcije nego inače), zaključili su posao odrađen najvećim dijelom u prve dvije četvrtine.

Toronto tako ima još jednu priliku pred svojom publikom, s tim da će im trebati puno aktivniji Lowry ako misle imati ozbiljnu šansu. Dobra vijest je da DeRozan ne pokazuje znakove usporavanja bez obzira koga stavili na njega, kao i da dalje mogu računati na Vasqueza i Pattersona koji su nakon početnog lošeg perioda pokazali znakove života. Ali, ova dodatno rastegnuta startna postava Netsa s Andersonom i pojava Blatchea kao prvog visokog po učinku, otežava im život taman dovoljno da se nervozno misle što i kako poduzeti do sljedećeg sudara.

ROCKETS @ BLAZERS

Portland kreće u utakmicu na leđima Aldridgea, ali dobar dio njegovih šuteva preko Asika je kratak, a uz to Houston igra netipično precizno u obrani, stisnut oko boxa više nego smo navikli i, to je ono najčudnije, uz pravovremene rotacije prema lopti. Mislim, gdje je ovakva igra inače? U napadu dobivaju odličnu šutersku partiju Hardena i društva (Brada 3, ukupno 5) i čini se kako su osudili Blazerse na igru iz pozadine, minutu prije kraja imaju +8. A onda Portland konačno dobiva ono što mu je potrebno, još jednu iskru u napadu koja će rasteretiti pritisak na Aldridgeu i to, u kome drugome, nego u Lillardu. Momak u 60 sekundi s 3 bacanja i 2 trice iz nemogućih situacija zabija 9 poena i samo tako utakmica je opet na početku.

Stotts ovaj put u drugoj četvrtini mudrije rotira, dozvoljava si samo jednu minutu Williamsa, Wrighta i Robinsona zajedno na parketu tako da Rocketsima ne uspijeva ništa više nego ostvariti +3 što je definitivno bolje nego +11 iz prošle utakmice. Starteri su vrlo brzo na parketu i opet gledamo sjajnu košarku serije koja je kruna ovog fenomenalnog playoffa. Houston igra kroz Dwighta u postu (jadni Lopez, zaslužuje medalju samo zbog toga što je odradio ovoliki posao bez velike pomoći, ako ništa drugo zbog problema koje je imao na Dwightu izbacio je Rocketse iz ritma dobar dio serije), trice i ulazi i dalje sijevaju sa svih strana (uz Hardena sve bolje izgleda i Parsons), dok Blazersi jašu sjajnu seriju Aldridgea koji je sada naštimao ruku (i zaradio Omeru i Dwightu po tri osobne).

Rocketsi i u nastavku održavaju minimalnu prednost koju Blazersi uporno prate, svaki put kad spoje par dobrih reakcija u obrani i napadu od nekuda se pojave Aldridge ili Lillard ili Matthews (fanatično borbena partija) i tako drže rezultat pod kontrolom. Na početku treće kao da se momentum mijenja, Blazersi su sada ti koji nakon trice Batuma i još jedne dobre, energične, epizode Thomasa Robinsona (ako će barem u Portlandu pružati solidnih desetak minuta, lakše se diše i za ostatak playoffa, ali i za iduću sezonu) imaju minimalnu prednost sve do zadnje tri minute kada nakon 4 Howardova ubačena bacanja za redom Rocketsi dolaze u egal.

Houston je forsirao igru na Dwighta, što je dobro funkcioniralo veći dio večeri jer je ovaj uz zabijanje odlično bacao povratne i pokretao napad, ali uz sve ubačaje u završnici ipak je u dva navrata promašio oba slobodna (5-9 s linije u zadnjih 5 minuta) i tako dozvolio Blazersima da se izbore za šansu na kraju. Kraju koji je opet donio materijala za legendu – nakon što je Parsons u stilu Birda i Havliceka ukrao loptu Blazersima koji su valjda već razmišljali o produžetku i nisu pošteno osigurali loptu nakon skoka, na drugoj strani je Lillard u stilu Fishera, iako je doduše imao 0.5 sekundi više na satu i nigdje blizu čovjeka koji bi ga pokrio tijelom nakon istrčavanja (nevjerojatno, ali to je priča obrane Rocketsa u ovoj seriji, McHale je umjesto terijera Beverleya na Lillarda stavio Parsonsa radi dužine, međutim, čovjeka koji zabija takve šuteve, totalno van balansa iz skoka unazad nakon okreta od 90 stupnjeva, ne možeš braniti drugačije nego presingom), zabio još jednu tricu i tako spasio momčad od novog puta u Houston (šestu u večeri, prvu u zadnjoj četvrtini, taman da ima barem jednu po svakoj).

Portland je tako potpuno zasluženo prošao dalje izbacivši protivnika koji je u krivo vrijeme odlučio preispitivati vlastiti identitet, odnosno način na koji funkcionira (što samo znači da ono što su imali nije ionako bilo definirano). Sinoćnja partija Rocketsa opet je pokazala o kakvoj se potentnoj momčadi radi, igrali su na trenutke sjajnu obranu i imali i ritam i širinu u napadu (možda je i bilo previše lopti na Dwighta, ali obzirom da su kroz njih stavljali Hardena i Parsonsa u spot-up situacije, ne samo Howarda na liniju, ovaj put je to barem izgledalo kao košarka, a ne tek hrpa 1 na 5 akcija). Problem je pak što su ukupno gledajući seriju imali puno manje takvih trenutaka od Blazersa, koji su od prve do zadnje minute svih ovih utakmica igrali svoju igru točno znajući što rade, pri tome tjerajući protivnika na prilagodbu (Rocketsi ni jednim potezom nisu izbacili protivnika iz zone ugode na način na koji je to LMA napravio njima uvodeći Asika umjesto Jonesa u rotaciju – Stotts na primjer ni jednom nije pokušavao udvajati Dwighta kad bi primio loptu, šaljući pomoć tek kad bi ovaj krenuo na obruč).

Rocketse čeka još puno posla oko slaganja klupe na koju će se moći osloniti u budućnosti (iako im to nije nikakvo opravdanje u ovoj seriji obzirom da su Blazersi imali još goru), ali prije svega oko određivanja jasnih liderskih rola. Harden i Howard su sinoć sjajno igrali jedan s drugim kao i veći dio sezone, međutim činjenica je da su u velikom djelu ovih najvažnijih minuta izgledali totalno izvan frekvencije. I dok će se ovo ispraviti samo po sebi s vremenom i posebice s porazima nakon kojih će naučiti vjerovati jedan drugome, ali i suigračima, disfunkciju obrane veći dio serije nemoguće je ignorirati bez spomena trenera. McHale je simpatičan čovjek i neosporan znalac, ali njegov rad na obrani stoji u čistoj suprotnosti s onim Blazersa – dok je Stottsova momčad iz mjeseca u mjesec igrala sve bolje u defanzivi, Rocketsi su pre-često igrali toplo-hladno. Njihovu ovisnost o Howardu i Beverleyu da ne spominjem, nevjerojatno je da takve atlete kao Harden i Parsons nisu mogle biti bolje iskorištene (ili bolje skrivene) za važniju rolu u defanzivi. O Linu i Jonesu da ne govorim, već njihova sama pojava na parketu kod Blazersa je izazivala curenje sline.

Ukratko, Rocketsi imaju jezgru o kojoj sanja 90% lige, sada je moraju nadograditi sistemom koji će pomoći da se razviju kultura igranja i identitet koji su presudni u ovim 50-50 utakmicama kada je margina pogreške toliko mala da poznavanje samog sebe igra puno veću ulogu od poznavanja protivnika jer ti, najbanalnije moguće rečeno, olakšava igranje u trenutcima kada kontekst postane neizdrživo, odnosno šampionski, težak.

3 thoughts on “DAY FOURTEEN – DAMN!IAN

  1. meni je isto nevjerojanto da je u zadnjem napadu parsons ostao pokrivat lillarda a ne beverly. i to nakon što im je stavio tricu na kraju prve . navodno je batum trebo šutat.

    uglavnom super al šteta što nema sedme.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *