DAY FIFTEEN – THE POWERS THAT BE

HAWKS @ PACERS

U prvih 5 minuta Indiana ima jednaki broj poena (5) i izgubljenih lopti (5) dok Vogel nervozno gleda što napraviti protiv obrane Hawksa koja je uz klasični recept Spursa u obrani (na loptu igraš čovjeka, na sve ostale zonu) utakmicu otvorila i povremenim čistim zonama u situacijama brze tranzicije zgusnuvši tako sredinu još više i još više ukazujući na manjak kreativnosti i fluidnosti u igri Pacersa. I rješenje koje nalazi je ludo kao i cijeli ovaj playoff, a to je igrati na Hibberta. Koji povjerenje trenera konačno vraća zabijanjem iz post-up situacija usprkos gomili tijela uokolo, čime se otvara prostor za energičnog Stephensona i skok u napadu na koji su Pacersi veći dio ove sezone gotovo zaboravili.

Obrambeno rade slične probleme Hawksima čija 5 vani igra ne rezultira s previše otvorenih puteva prema košu bez obzira na sve pokušaje. Osim povremenog uspjelog pick & rolla i ubačene trice, njihova jedina prednost prema naprijed je Teagueova energija i agresivnost u napadanju tranzicijske obrane Indiane, dok najveći uteg predstavlja nestanak Millsapa i kao strijelca i kao pokretača napada. Budenholzer i Snyder (još jedan budući NBA trener iz ergele Larrya Browna koji je prošao kroz školu Spursa) stalno su na nogama i stalno pokušavaju na neki način pronaći prednost (tipa, forsiranjem Scotta protiv Copelanda čija nepokretljivost u obrani je nevjerojatna, tip je valjda najslabiji atleta u cijeloj NBA), ali sva alkemija ne pomaže protiv Indiane koja polako, ali sigurno uspostavlja kontrolu nad oba reketa i nad ritmom utakmice.

Što se konačno isplatilo u zadnje dvije minute prvog poluvremena kada su odličnom obranom natjerali Hawkse i prije svih Teaguea na niz loših šuteva i izgubljenih lopti iz kojih su ekspresno izgradili +11. I to ne samo kroz lagane poene iz tranzicije, već i uz pomoć Georgea koji pokazuje prve znakove života ove večeri i zabija par skok-šuteva.

Hawksi su u ovoj seriji srušili rekord po broju ispucanih trica i uz to su ih pogađali više nego pristojno, ali bez poena u reketu i ponekog laganog koša nije lako igrati. Pacersi su im sve to oduzeli i ostavili im tricu kao jedino oružje, što je formula koja ponekad može donijeti povrat, a ponekad i ne. Sinoć nije bila takva večer – Millsap je u nastavku imao par bljeskova, međutim igru kroz njega nisu uspjeli uspostaviti cijelu večer, svaki put kad bi pomislio ući u reket dobio bi batine od sinoć sjajnog Hibberta i pouzdanog Westa, a i Teague se nakon odličnog početka potpuno pogubio pod Georgeovim pritiskom. Što god pokušavali, Hawksi za njih dvoje nisu uspijevali pronaći ni mrvicu prostora, a bez toga njihov napad jednostavno nije mogao funkcionirati.

Indiana tako nastavlja biti bolja momčad veći dio treće četvrtine (opet odlični Hibbert i Stephenson), ubrzo imaju i 17 poena prednosti, a Hawksi dobivaju potreban šuterski impuls od klupe, točnije Macka i Scotta, i smanjiti na -8. Međutim, povratkom najboljih na parket stvari se opet brzo vraćaju u ritam koji odgovara Indiani, George zabija skok šut za skok šutom i prednost opet raste preko 10 što je razina koju Indiana do kraja održava bez problema. Obrana u zadnjih 5 minuta popušta stisak i Hawksi konačno dolaze do redovnih prilika na obruču, Korver spaja par trica, ali prekasno, +18 je više nego pristojna zaliha u završnici.

I tako su Pacersi usprkos svim mukama ipak odradili posao, odigravši svoju klasičnu elitnu obrambenu partiju kada je bilo najvažnije uz pristojan ritam u napadu. Na kraju ispada kako je Vogelovo povjerenje u momčad bilo presudno, bez vrhunskih 30 Hibbertovih minuta rezultat sinoćnje utakmice sigurno ne bi bio ovako jednostran. Sad, znači li to da mogu odigrati bolje protiv Wizardsa, udaljeni od svih nezgodnih izazova koje im je postavljao stručni stožer Atlante? Dok napadački podsjećaju na Bullse, to neće biti lako, ali jedna stvar im ide u prilog – za razliku od Chicaga, oni napadačkog talenta imaju, samo što ga nisu u stanju prezentirati iz večeri u večer. Uspiju li pak izbjeći veće oscilacije i dobiju li Hibberta iz ove utakmice veći dio serije, obrana Hilla, Stephensona i Georgea na bekovima Washingtona mogla bi se pokazati ključnom prevagom na novom putu do finala Istoka i očekivanog obračuna s Heatom.

GRIZZLIES @ THUNDER

Bez Randolpha koji je naknadno zaradio suspenziju zbog udaranja Stevena Adamsa tijekom zadnje četvrtine prethodne utakmice (detalj koji su sudci u tijeku susreta proglasili tek faulom, a ja ga osobno nisam ni vidio jer sam zadnju četvrtinu gledao na preskoke u stilu Jonathana Edwardsa), Memphis nije imao druge nego posegnuti za niskom postavom i pokušati izbaciti iz ritma Thunder koji će sigurno držati na parketu Perkinsa duže nego bi trebalo (bez Randolpha, on nema smisla na parketu, a isto je vrijedilo i obrnuto dobar dio serije).

Joerger, valjda kako bi se iskupio za loše vođenje prethodne utakmice, ovdje ide korak dalje i ne ubacuje na parket samo nisku postavu (Gasol, Miller, Lee, Allen i Conley, kombinacija inače često korištena u ovoj seriji koja, zanimljivo, nije zaigrala ni sekunde zajedno u regularnom dijelu sezone da bi postala standard protiv Oklahome – od svih kombinacija s jednim visokim bolje učinke je imala jedino verzija s Udrihom umjesto Leea, ali ta je rijetko dobivala priliku) već i odmah starta s Allenom umjesto Princea kojega je Durant u prošloj utakmici pretvorio u humus.

Brooks se pak drži dobite kombinacije iz prethodne utakmice – nova startna petorka Thundera u regularnoj sezoni je inače odigrala zajedno samo u dva navrata po dvije minute i u tih otprilike 240 sekundi nisu dali koš iz igre. Toliko o tome koliko je ova serija izašla izvan okvira nečega na što smo navikli od ove dvije momčadi. Osim, naravno, kad su u pitanju uzbuđenja, toga uvijek ima.

A bilo ih je i noćas. Thunder iznenađujuće dobro otvara utakmicu usprkos očekivanom forsiranju Ibake preko Millera (iako nema post-up igru, Ibaka nekako ubacuje dva krumpira), oni izgledaju kao momčad koja ima raširen reket dok Memphis uglavnom forsira lopte u post Gasolu. Koji uz pomoć Allena brzinski iznuđuje dvije osobne na Perkinsu, a Brooks, umjesto da bude sretan što ovako rano ima priliku zaigrati s vlastitom niskom petorkom, na parket šalje Adamsa. Koji odmah dobiva ovacije publike i to zaslužene – način na koji je izludio Randolpha u prošloj utakmici nevjerojatan je za nekoga tko igra svoj prvi playoff i to protiv najvećeg nasilnika lige, Adams ne samo da je bez problema snagom držao Z-Boa pod kontrolom (a i to nešto govori o Zachu kao ozbiljnoj napadačkoj opciji ovih dana), već ga je potpuno izbacio iz kože svježim nogama kojima ga je stigao pratiti i na lakat i tako ga ostaviti i bez šuta i ulaza, postavši tako svojevrsni x-faktor koji pod Perkovim mentorstvom već postaje jedan od najučinkovitijih enforcera lige (kad bi se vodila statistika o tome koliko je igrača izbacio iz utakmice svojim Bill Laimbeer stilom igre, ovaj bivši ragbijaš polinezijskog porijekla bi sigurno bio u top 5).

Međutim, u ovoj utakmici je svojim prisustvom tek obilježio početak serije Memphisa koji se nakon početnih muka sve bolje snalazi u ovom raširenom napadu i od -7 u samo tri minute dolaze do +6 serijom 18-5 u kojoj su fascinirali kretanjem lopte, cutovima, šutom i uopće igrom. Dodatan šuter na parketu olakšao je i Gasolu i Conleyu da proigraju i razigraju ostale, a takav luksuz je rijetko dostupan s Randolphom parkiranim u reket. Također, obrana je zaigrala puno agresivnije na loptu, iskoristili su pokušaje Oklahome da pokrene akciju kroz post kako bi brzim udvajanjima došli do kontri – u prvoj četvrtini imali su čak 6 klasičnih ukradenih lopti koje su dovele do 9 laganih poena u tranziciji.

Memphis tako vodi desetak ili više koševa sve do polovine druge kada Brooks na parketu ima startnu petorku uz jednu bitnu izmjenu, Jacksona umjesto Perkinsa. Ovo je već primjetno povoljniji matchup za Oklahomu, a još ugodnijim ga čini činjenica da Joerger iz nekog razloga u ovim trenutcima predugo na parketu drži Leuera umjesto Millera (gdje se opet nestao James Johnson?). Druga četvrtina tako se drugu večer za redom pokazuje kao kritična za Memphis koji ovdje potpuno gubi ritam. Dok god Ibaka bez problema drži Gasola 1 na 1, a to mu uspijeva veći dio serije, jednostavno nema potrebe za Oklahomom da na parketu ima ikoga drugog na četvorki osim Duranta.

Naravno, Brooks ne misli tako, u drugo poluvrijeme ulazi s Perkinsom na parketu, ali šteta je već napravljena, OKC ima vodstvo i nema ga namjeru ispustiti do kraja. Prvo odličnom šuterskom serijom Butlera i Duranta (tri trice u tri napada za redom) u minutu odlaze na +11, a odličnom 1 na 1 obranom drže i Gasola i šutere pod kontrolom (jedina žrtva striktnog pokrivanja je što ostavljaju Westbrooka samog na Conleyu, što ovaj koristi da trpa iz ulaza i održava kakav-takav priključak). Ključno je ipak što bez Randolpha u sredini obrana Grizlija ne može u isto vrijeme zatvoriti i reket i perimetar, Durantu i društvu je previše jednostavno doći do šanse za otvorenim skok-šutom, a to Memphisu nije lako pratiti, pogotovo kada Oklahoma više nema namjeru igrati s visokom postavom jednom kada krenu izmjene. Brooks ovaj put ostavlja Perka (svejedno, i on radi dobar posao na Gasolu), vadi Ibaku i stavlja Fishera, razlika raste, a kombiniranje ide toliko daleko da početkom četvrte na parketu imamo Adamsa kao jedinog visokog uz Butlera i tri beka (Fisher, Westbrook i Jackson). Prednost OKC-a ubrzo raste do +17, kasnije i do +22 i utakmica je gotova.

Memphis nam je priuštio odličnu seriju, po običaju nadmašili su sami sebe, ali limiti su kad-tad morali doći na naplatu, a uz to su u krivom trenutku odlučili sami sebe upucati u nogu. Nisu si smjeli dozvoliti izgubiti šestu utakmicu, posebno ne na onakav način, bez prave bitke tijekom prve dvije četvrtine. Opet, kriviti ih što su izgubili od talentiranije momčadi nema smisla, način na koji su natjerali čak i Brooksa da pruži sve od sebe stvarno je fascinantan i samo nas je još jednom podsjetio zašto toliko volimo mede. Ova serija možda nije bila festival košarkaške igre kao ona između Blazersa i Houstona, niti škola košarkaške učinkovitosti kao ona između Spursa i Dallasa, ali je definitivno bila još jedan klasik NBA playoffa zbog neizvjesnosti i borbenosti koju može stvoriti samo sudar dva ovako različita protivnika u istom sportu i pod istim pravilima. Takvu širinu momčadskih identiteta i individualnih karaktera, kojih ima više različitih nego Pokemona, donosi samo NBA košarka i zato je tako prokleto stimulativna.

WARRIORS @ CLIPPERS

Warriorsi otvaraju utakmicu tricama i s aktivnim Leem koji secira zadnju liniju Clippersa stalnim kretanjem, dok Clippersi pokušavaju uhvatiti nekakav ritam i pronaći idealnu formulu igre. Drugim riječima, jedni se igraju košarke, a ovi drugi previše filozofiraju što je vidljivo i iz pokušaja da preko Barnesa u postu kazne Currya. U prvih 6 minuta Golden State tako izgleda kao duplo bolja momčad, ali onda sami s tri neforsirane pogreške pružaju protivniku šansu za tranziciju i lagane poene, ali i ulazak u utakmicu barem mentalno. Rezultatski je to već išlo teže obzirom da su Warriorsi imali gomilu opcija u napadu s ovako dobrim šuterskim partijama Greena i Thompsona i ovako razigranim Leem – Clippersi su primili 32 koša u prvih 12 minuta i usput se našli u minusu od 10 poena.

Naravno, Jackson ne bi bio to što je kada ne bi bacio poneki klip svojoj momčadi pod noge, pa tako na otvaranju druge gledamo Jermainea O’Neala koji očito nije dovoljno jako udario koljeno da pomogne svojoj momčadi. Warriorsi odjednom iz momčadi koja drži ritam postaju ona koja pokušava igrati 4 na 5 s O’Nealom koji se po parketu vuče elanom tronogog diplodoka i Clippersi su za čas na podnošljivih -5. Na parketu su ubrzo starteri i Warriorsi opet hvataju dobar ritam tricama dok Rivers na drugoj strani ostavlja Crawforda s najboljima umjesto Barnesa. Ne događa se ništa bitno, Golden State i dalje igra bolju košarku, a Crawford sve što zabije ionako vrati Warriorsima u obrani (Iggy mu je dva puta pobjegao i zabio dvije trice). Curry konačno zabija par šuteva (i za malo kasni zabiti tricu sa sirenom) uz pomoć kojih Golden State na poluvremenu ima pristojnih +8, ali i obranu Clippersa na koljenima (zabili su im 64 poena) isključivo zbog tricaške preciznosti (9 od 13 trica), što bez značajnijeg Stephovog doprinosa u isto vrijeme zvuči sjajno, ali i opasno.

U nastavku ista priča, obje momčadi igraju u predivnom ritmu (tu svakako treba istaknuti odličan sudački kriterij koji je dopustio Leeu i Greenu igrati čvrstu obranu bez straha da će im svaki put svirati osobnu), a Clippersi nikako da spoje par minuta dobre obrane i tako uhvate momentum. Ali, malo po malo, boljim šuterskim izdanjem u trećoj dolaze do prve prednosti na utakmici. Redick zabija par šuteva, Paul totalno nadigrava Currya, a obrana Warriorsa odjednom ne može zaustaviti ništa sa Speightsom umjesto Leea (čovjek je ubacio dobar postotak svojih krumpira u napadu, ali njegov obrambeni IQ je ispod svake razine, s njim na parketu ne možeš igrati playoff košarku).

Jackson vraća Leea kako bi imao svoj dvojac iz snova ispod koša (način na koji su zasjenili Griffina i Jordana u ovih zadnjih par utakmica u oba smjera, a posebice u napadu, jedan je od fascinantnijih zapleta ovog playoffa – sama činjenice da su i u ovoj utakmici nekako držali priključak po broju koševa u reketu s ovakvom unutarnjom linijom vrijedna je respekta), trice nastavljaju upadati (fina rola njihovog Crawforda s klupe po pitanju ubacivanja krumpira) i Warriorsi se vraćaju u egal na startu zadnje četvrtine u kojoj će obje momčadi trebati više od svojih playmakera. Curry mora proraditi šuterski jer takav razvoj situacije bi potpuno moralno uništio Clipperse čija defenziva praktički cijelu večer počiva tek na činjenici da njega drže pod kontrolom na perimetru (iako Steph odrađuje odličan posao u ulazima i pronalaženju suigrača na zicerima). Paul pak jednostavno mora preuzeti svu odgovornost u napadu na sebe jer je najbolja opcija, Warriorsi pick brane preuzimanjem i Paul cijelu večer dolazi do povoljnih 1 na 1 matchupova iz kojih može zabiti preko čovjeka ili ući i sredinu i napraviti dodatni kaos. Ukratko, jedan i drugi moraju preuzeti odgovornost na način na koji je to večer ranije napravio Ellis koje je individualnom genijalnošću u završnici u prašinu bacio sve taktičke zamisli koje su kreirale kontekst do tog trenutka.

I Paul stvarno uzima loptu u ruke, zabija 5 poena za redom i odvodi Clipperse do +5, a tada Jackson vuče potez koji inače izbjegava i za koji stvarno treba imati muda, naređuje zonu i samo tako razbija Paulov ritam. Zadnje minute utakmice tako su revija jednog herojskog poteza za drugim, a kao najznačajniji pokazuju se ipak oni koje odrađuju Griffin i Jordan. Njihova fizička nadmoć došla je na naplatu u prvom trenutku, sjajnim reakcijama u obrani sačuvali su reket dok je Warriorse izdavao šut, istovremeno napadajući obruč pored unutarnje linije Warriorsa koja odjednom nije mogla ništa protiv Griffina u tranziciji i Jordana u napadačkom skoku. Ponavljam, bilo je tu još poteza koji su svi vrijedni spomena, uostalom ovo je bila utakmica za NBA classic u kojoj je trebalo uživati, ali ta nadmoć u zadnjih nekoliko minuta koju su Blake i DeAndre ostvarili u reketu bila je ključ, tako da je i simbolično istaknuti njihovu kontru u kojoj Griffin baca alley-oop Jordanu kao najvažniju akciju utakmice.

Clippersi su tako teškom mukom odradili posao, Warriorsi su dali svoj maksimum, ali ni vrhunska šuterska večer, ni odlične utakmice Leea i Greena (odigrali po 38, odnosno 40 minuta) nisu bile dovoljne – dok su oni na kraju promašivali i na obruču zbog straha od Jordanove blokade, ali i otvorene šuteve iz vana koje su uzimali nerezonski, dakle dok su živjeli i umirali s tricom, Clippersi su preko svoja dva visoka u zadnje tri minute zabili 12 poena na obruču uz 6-6 realizaciju, pretvorivši do tada skromnu prednost u poenima u reketu u ključnu razliku između pobjede i poraza. Na kraju je očito kako bi Bogut dobro došao, ali to ne umanjuje sve dobro što su Warriorsi napravili u zadnje četiri utakmice, potvrdivši da je dosadašnji playoff stvarno Najbolja Prva Runda Svih Vremena.

3 thoughts on “DAY FIFTEEN – THE POWERS THAT BE

  1. Puna usta kumpira, nije valjda sezona počela.

    DeAndrija je bio pozitivan faktor u seriji, a tome se nikako nisam nadao. Sve je porazbacao ispod obruča, valjda je 20 skokova vata u prosjeku. Obranu nije ni trebao igrat pod košem jer se Blake zabavljao s Leeom, ali kako se kreće u pick igri je čudo.

    Jacksonove budalaštine su Warriorse stajale minimalno jedne utakmice. Čovjek je do pred kraj serije vrtio rotaciju iz regularnog dijela di je redovno ekipa upadala u minus. Nadam se da ga do godine neću gledat i volio bi da jedan “Spurs” pomoćnik preuzme ovaj cirkus, samo da Karl ne dođe.

    Usput, kako ti se Jeger snašao u ulozi glavnog trenera u svojoj prvoj sezoni, palac gore ili dolje?

  2. Doista vrhunski i prenapet basket u prvoj rundi. Žao mi je što Steph & comp. nisu prošli – s Bogutom bi vjerojatno imali više šansi ali sada barem znaju da na njega više nema smisla računati jer čovjek šteka poput žešćeg moskviča. Iako je Steph u globalu odigrao vrhunski, nedostajala je njegova povremena mahnitost, trenuci ekstaze i vulkanske erupcije iz prošlog play-offa po čemu ćemo ga pamtiti još neko vrijeme. Utjeha je da izostanak potonjeg ne treba čuditi pošto ga je Jackson u sezoni jahao preko svake mjere: prvo mu je predao u ruke direktorske ovlasti a onda mu je nabijao satnicu kao da je pomoćni šljaker na baušteli.

    I svaka ti čast, Gira, na profesionalnosti i ustrajnosti. Čovjek poželi da play-off traje barem pola godine.

  3. Mogao bi večeras pasti jedan podcast najave 2 kruga???? 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *