DAY SIXTEEN – OLD TESTAMENT

NETS @ RAPTORS

Standardno dobro otvaranje Netsa, Johnson nezaustavljiv u postu, a Anderson kao starter još jednom poboljšava šutersku komponentu koja šteka veći dio playoffa (samo 30% za tricu u seriji). Raptorsi pak bez problema drže priključak preko svog Johnsona koji, skokovima u napadu i zabijanjem svega što baci preko ramena, pokušava igranjem na snagu Piercea izbaciti iz utakmice i možda natjerati Kidda na tradicionalniju postavu. Oba trenera čim prije posežu za tajnim oružjima, Blatche i Patterson su na parketu već nakon nekoliko minuta i napadi odjednom postaju puno važniji od obrana, što je ritam u kojem se ovaj put Raptorsi bolje snalaze. Vasquez odrađuje svoju energetsku rolu, a Kidd mijenja ritam izmjena, Livingstona uvodi tek početkom druge i to s Garnettom koji očito ima zadatak učvrstiti malo obranu koja u ovim izmjenama obično gubi na efikasnosti.

I to pomaže, Netsi rade seriju koja ih vraća u prednost, dok se Kidd i dalje igra (odlično vodio utakmicu u ovom pogledu, poseže dosta za klupom, ali bazira se na 9 igrača), uopće ne vraća startere zadovoljan kako Livingston i Thornton trpaju protiv Toronta i grade razliku. Netsi tako imaju +10 na poluvremenu, sačuvane Johnsona i Piercea za završnicu (barem energetski, agresivna igra Johnsona nakrcala je Piercea osobnima) te obranu Raptorsa na koljenima s ubačenih 61 poen – stvari izgledaju odlično. I oni su primili previše za svoje standarde, 51, ali to su ustupci ovim stretch postavama, imaš dodatnog šutera na parketu, ali zato nemaš nikoga sposobnog čuvati obruč ni na jednoj strani (i jedna i druga momčad su to pokušale tu i tamo maskirati hibridom zone po uzoru na Spurse kojega danas očito u svom repertoaru imaju svi, ali bez većih uspjeha, previše je tu solidnih šutera da se isplati ostaviti ih samima).

Brooklyn mirno plovi kroz treću usprkos određenim problemima, poput toga da Pierce brzo izlazi zbog četvrte osobne i da ulazi Teletović, ali čak ni to što su Netsi veći dio četvrtine igrali s Mirzom i Blatcheom pod košem nije pomoglo Raptorsima da smanje prednost od desetak poena. Napad im jednostavno izgleda ispuhano, premalo je tu Lowrya, a DeRozan ne zabija svoju kvotu pokušaja, što znači da ih u igri drže iznadprosječne partije Amira Johnsona i Pattersona. Na početku četvrte Pierce opet ekspresno zarađuje petu osobnu i Kidd opet ima Teletovića na parketu, ali Joe Johnson doslovno sam održava razliku na oko desetak poena prednosti, zabija 12 koševa u nizu i Netski tako izdržavaju nalete sve agresivnijih Lowrya i DeRozana koji, ako već ne sluša ruka, barem mogu doći do reketa i iznuditi faul kad god požele protiv obrane koja, s Teletovićem i Blatcheom, na preuzimanjima često ostavlja mismatch, sporog visokog na brzom beku.

Na tri minute do kraja ulazi Lowrya i DeRozana su malo poljuljali plovidbu Netsa, ali Kidd ima i dalje +7 i startnu petorku na parketu, dok Casey u završnicu bitke ulazi bez svoje najbolje postave u seriji, Johnson je ispao zbog šest osobnih u pokušajima da izgura ovog drugog Johnsona iz sredine. Dobrom odlukom se pokazuje igranje na pokretljivost i presing koje donosi Ross umjesto na snagu u reketu Valanciunasa, s ovom ultra niskom postavom Raptorsi u zadnjih nekoliko napada tjeraju Brooklyn na loše šuteve i nakon dva promašaj Piercea evo Toronta na samo -2.

Nevjerojatna je količina panike koju su Netsi iskazali u ovih zadnjih minutu-dvije, od Williamsa koji promašuje dva bitna slobodna, preko Livingstona koji poklanja loptu Raptorsima, do obrane koja nije u stanju zaustaviti ništa osim faulom i tako pokloniti Torontu gomilu nepotrebnih poena. Da su samo odradili ono što su morali, što je valjda realno očekivati od ovakvih veterana, Netsi su mogli izbjeći dramu koja je otišla toliko daleko da su, od utakmice koju su kontrolirali 34 minute, došli u situaciju da Lowrya ima zadnju loptu na susretu za pobjedu. Za razliku od gomile prethodnih ulaza koje su pustili zaboravivši na aktivnost koja ih je dovela tu gdje jesu, Netsi su ovaj put zatvorili sredinu, Lowry se zabio u zid (Pierce se našao na pravom mjestu i blokirao ga, iskupivši se tako dijelom za lošu partiju) i prokockao neočekivanu šansu da odvede Toronto dalje.

Brooklyn se tako teže od planiranog provukao dalje, mladi Raptorsi su imali odličnu školu i pokazali su se kao ozbiljna družina na svim razinama (najugodnije iznenađenje je bila Caseyeva otvorenost prilagodbama, kao i izrastanje DeRozana u pravog strijelca s bočnih pozicija što je uvijek luksuz), a u ovom trenutku je najbitnije možda upravo to što su ukazali na itekakve rupe u oklopu Netsa. Kidd radi dobar posao ne bi li nekako balansirao obranu i napad, često žrtvuje prvo zbog drugoga i obrnuto, ali po svemu viđenom u ovoj seriji teško će zagorčati život Heatu. Nisu imali nikoga tko može držati DeRozana na perimetru (Johnson je neupotrebljiv u toj ulozi pod ove stare dane), tako da je teško očekivati kako će zaustaviti Wadea, a, ako ih je Lowry uništavao ulazima u sredinu usprkos svom pritisku na vanjsku liniju, možete misliti što će im raditi LeBron s loptom u ruci.

Mogu zabijati, posebice s Blatcheom u postavi, ali najveći problem je ta slabost zadnje linije. Garnett je gotov, možeš mu limitirati minute koliko hoćeš, ali on više nije ozbiljan faktor ni u jednom smjeru, a Plumlee nije dorastao izazovu – bez tog čovjeka koji može garantirati barem 30 minuta čvrste obrane obruča, a što su imali dobar dio sezone, njihova obrana je previše jednodimenzionalna da se Heat ne bi s njom obračunao po svojim standardima. Jedini problem može biti klupa, odnosno širina Netsa – Raptorsi su dobar dio serije imali prednost u toj bitci, ali, u zadnje dvije utakmice Kidd je okrenuvši to u svoju korist prelomio seriju, dakle nije isključeno da će u ovom trenutku još uvijek nejasna rotacija Heata imati problema držati korak u određenim periodima utakmice s ovoliko opcija koliko ih na raspolaganju imaju Netsi.

MAVS @ SPURS

Spursi na brzinu dolaze do +9, Dallas ne može do reketa ni pod razno, dok oni, uz to što opet lakoćom dolaze do šansi u sredini, dobivaju i odličnu šutersku podršku. Dallas ovakav ritam teško prati, posebice bez Ellisa koji zbog dvije osobne sjedi na klupi ranije nego to žele. Carter je opet raspoložen, Dirk djeluje spreman nositi momčad od početka (u napadu, jasno, obranu ala Carlos Boozer radije nemojmo spominjati – gledati njega i Ellisa kako brane pick & roll nezaboravno je iskustvo, čak i kada je taktika tako jednostavna kao preuzimanje, oni su je u stanju uprskati), ali protiv ovakvih all-round učinkovitih Spursa treba vam puno više od nekoliko raspoloženih šutera. Ginobili ulazi i odmah radi rusvaj u svom stilu, šutevi iz vana i dalje upadaju i Spursi s valjda 99% realizacije i +12 završavaju prvih 12 minuta.

Ništa bolje ovo ne izgleda po Dallas ni u drugoj četvrtini, sve kombinacija koje Carlisle baca na parket nemoćne su pratiti ovakav šuterski ritam i svu tu gomilu zicera koje Timmy i Tony trpaju na obruču, a posebice nemaju odgovora za Manuovo 1 na 5 ludiranje. Nakon jedva 16 minuta igre Spursi imaju već +24 i sve pomisli o zanimljivoj utakmici bačene su kroz prozor. Pokušava Carlisle zaigrati na sve ili ništa na startu treće, uz Dirka kao jedinog visokog stavlja na parket svoja 4 najbolja vanjska igrača i posebice najopasnija šutera (Carter i Harris u igri su umjesto Dalemberta i Mariona), ali na silu je teško pronaći ritam. Dallas igra bolje, reket je svakako otvoreniji za ulaze Ellisa i Harrisa, a i Dirka na laktu, međutim sa samo 3 ubačene trice nemoguće je ozbiljnije načeti prednost Spursa, pogotovo ako oni i dalje ubacuju svoju kvotu skok-šuteva (uz dvije trice imali smo prilike vidjeti i gomilu dugih dvica Leonarda s čijim napadačkim buđenjem u ovoj seriji su se probudili i Spursi).

Zadnja četvrtina tako ima tek revijalnu draž, ali, to što su podbacili u zadnjoj utakmici, ne znači da Mavsima ne treba čestitati na svemu što su napravili do nje. Jednu seriju, za koju smo očekivali da će uglavnom izgledati kao što je izgledao sedmi susret, pretvorili su ne samo u napetu košarkašku dramu, već i vrhunsku nadigravanje dvije sjajne franšize i prije svega dva fantastična taktičara. Spursi su preživjeli svoj prvi playoff izazov pokazavši određene slabosti na oba kraja parketa, posebice u napadu (klasika, kada šut ne sluša na vidjelo dolazi nedostatak jasne prve opcije i posebice kreacije na bokovima) i bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati na još jednu potentnu šutersku momčad poput Blazersa koja napadački gotovo da kopira ovo što rade Mavsi (nije blesavo pomisliti kako će Lillard i Aldridge biti još veći izazov nego Ellis i Nowitzki), a uz to imaju i puno bolju obranu. Ono što pak nemaju je klupa (ova Dallasa je odigrala najbolje minute u cijelom playoffu od svih 16 uključenih, omogućivši tako Carlisleu da se igra iznad očekivanja), što znači da će Stotts muku mučiti pronalaziti iznenađenja na način na koji je to radio njegov mentor.

Cuban pak može biti prezadovoljan, jedan skrpani roster kojega nitko nije želio uspio je ne samo napraviti sjajan rezultat već i pokazati da se kvaliteta igre i kemija u momčadi mogu ostvariti u kratkom roku, jasno ako iza sebe imaš vrhunski stručni štab i vrhunski organiziranu franšizu. Zato ovo što Dallas radi (i ovo što npr. Hawksi kao druga osma momčad ovog playoffa pokušavaju ostvariti) ima puno veću težinu od toga imaju li trenutno dovoljno talenta ili jesu li potpisali skupa pojačanja – Mavsi imaju tu kulturu koja je u stanju maksimalno iskoristiti potencijale bilo kakvog rostera, a to nije ništa manje važno od talenta (koji bez takvog sistema ionako uglavnom propada dok ne završi negdje gdje se može uklopiti u nešto veće od sebe). Ponove li Dirk i Ellis ovakve sezone i uspiju li se pojačati na petici i barem još jednim igračem koji može braniti perimetar, nema razloga da Dallas i dogodine ne bude ozbiljna prijetnja u playoffu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *