DAY SEVENTEEN – THE KILLING

WIZARDS @ PACERS

Pacersi opet utakmicu otvaraju negledljivim izdanjem u napadu, bez ikakvog ritma uzimaju loše šuteve i gube gomilu lopti u neforsiranim situacijama – Wizardsi su solidna obrambena momčad i odlično su čuvali obruč ne dozvoljavajući ni jedan lagan poen, ali, kada ubacite 15 poena u 12 minuta, jasno je kako su vaši problemi puno, puno veći od obrane protivnika.

Tako Washington ima priliku otvoriti utakmicu kao u seriji protiv Bullsa, građenjem pristojne prednosti od 13 poena odmah na startu. Nisu igrali ništa posebno, ali dobili su ubačaje od Arize kad god je ovaj potegao i to preko Georgea (tri trice bez respekta čim bi se otvorio mali prostor i jedna duga nerezonska dvica koja je zbog stupnja težine imala snagu barem trice i dodatnog, prava pljuska u situaciji kada vi na drugoj strani ne možete zabiti ni polaganje) i sjajno izdanje Walla koji je ulazima i uopće energijom (blokirao dva čista polaganja Indiane u tranziciji za redom) radio što je htio, uglavnom protiv Stephensona koji je dobio zadatak pratiti ga (Vogel se odlučio za takav pristup na startu, Hill je dobio Beala).

Nakon ovakvih batina netko drugi bi se pokupio u svlačionicu, ostavio košarke i pokušao pronaći novo zanimanje, ali ne i Pacersi. U dvije minute s par dobrih obrambenih reakcija (koje im omogućuju očajni nastupi Millera i Bookera s klupe – ne vidim logiku u Wittmanovom potezu da u isto vrijeme na klupu sjedne i Walla i Nenea, dvije udarne napadačke opcije), ali i sjajnim šuterskim izdanjem, rade serije 15-2 i u manje od tri minute dolaze u egal. Nevjerojatna utakmica do sada, ne toliko razinom prezentirane košarke, već činjenicom da i jedna i druga momčad mogu raditi takve serije s ovakvom neinspiriranom igrom (Pacersima je za povratak u utakmicu trebalo tek par ukradenih lopti i nekoliko šuteva Westa i Watsona).

S tim da je košarka Wizardsa ipak na malo boljim temeljima jer se uz Arizu i Walla bude i Nene i Beal (ovaj potonji nakon lošijeg ulaska u utakmicu igra sjajno u drugom djelu i tako Washington opet ima ogromnu prednost u dvoboju vanjskih linija s dva klinca protiv veteranskih obrana), dok Indiana osim na Westa još uvijek nema pojma na koga računati (Stephenson totalno izvan utakmice, Hibbert opet bez ikakvog napadačkog učinka, a George blago rečeno nadigran od Arize). Washington tako i dalje lakše dolazi do poena, posebice jer Ariza nastavlja sa šuterskim učinkom iz prve četvrtine, gosti se opet odvajaju na desetak koševa prednosti jednom kada se na parketu nađu najbolje postave.

Ritam je to koji se prenosi i u treću četvrtinu, Wall i Ariza nastavljaju gdje su stali (nakon ovakvih playoff partija Arize, više se ne protivim ideji da mu netko da 10 milja po godini, čovjek je očito svim silama usmjeren na još jedan veliki ugovor i već je jasno rekao da će ovo ljeto ići za lovom), prednost opet raste preko 10, a sve što Pacersi imaju za ponuditi je stavljanje Hilla na Walla i puno ranije posezanje za dvojcem Scola-West (čime puno više slabe reket obrambeno nego što dobivaju u napadu). West ima još jednu dobru šutersku epizodu u sebi i vraća Indianu još jednom u igru spuštajući prednost ispod 10, ali Wittman ovaj put ne odmara svoja dva udarna igrača istovremeno, stalno je jedan na parketu i Washington ne upada u rupu kao u prvom djelu (čak je i Gooden dobio šansu umjesto klimavog Bookera i to se pokazalo dobrim potezom, veteran povjerenje vraća skokovima u napadu).

Wizardsi u ovom trenutku imaju i razigraniju petorku i bolju klupu i postavlja se pitanje gdje Indiana može naći iskru kojom bi pokrenula novu seriju i tako se možda vratila u život? Uporno se drže negdje u blizini, ali Washington uvijek ima odgovor – sredinom četvrte u prednosti ih drže par skok-šuteva Beala koji tako postaje nova clutch zvijezda lige i dominacija u sredini do koje dovodi previše Scole i energija unutarnjeg dvojca Wizardsa kojemu itekako pomaže Gooden. Praktički, Pacersi i dalje dišu samo zbog gomile izgubljenih lopti Wizardsa koji im daju takve poklone tijekom cijele utakmice (nevjerojatno, ali eto zalomila se i večer u kojoj su Pacersi bacili manje lopti u bunar od protivnika), a dijelom i zbog previše promašenih slobodnih Wizardsa – da su ovdje stvari bile realnije, odnosno da su Pacersi izgubili bitku u kontroli lopte kako to inače imaju običaj činiti zbog nedostatka kreacije (i viška silovanja) i da je Washington zabio ono što je morao s linije, utakmica bi bila zaključena puno ranije.

Ovako, Wall i društvo su morali raditi do kraja, iako nekih ozbiljnijih prijetnji nije bilo (6 koševa razlike prijetnju prikazuju kao puno opasniju nego što je bila). Pacersi su se tako još jednom ugušili u vlastitom blatu, a što je najgore teško da mogu izaći pametniji iz ove utakmice – šuterski bolje postave sa Scolom ili Copelandom ovdje ne funkcioniraju zbog fizikalija Wizardsa, dakle prostora za filozofiju u eventualnim prilagodbama nema, jednostavno moraju dobiti bolje partije od svojih nekadašnjih nositelja. Od Hibberta kako bi uopće bili u igri jer unutarnja linija Washingtona ih je pojela – Pacersi nikada nisu imali problema s kontrolom svog skoka, ali nakon onoga što im je Gooden sinoć napravio i to je pod upitnikom (od svih ludih stvari koje smo vidjeli u ovom playoffu, činjenica da Drew Gooden ima rolu u polufinalu konferencije u godini gospodnjoj 2014. luđa je čak i od onog baraža trica Mikea Scotta).

Georgea da ne spominjem – bude li Ariza učinkovitiji igrač tijekom serije, nemaju šanse, a tu je i činjenica da nisu uštopali ni Walla ni Beala usprkos iskustvu i fizikalijama koje imaju na perimetru. Dakle, stvar je jednostavna – Indiana mora igrati puno, puno bolju košarku misli li doći do šanse jer Wizardsi su dovoljno solidni da ne ispuste priliku kad im se pruža pucajući sebi u nogu. Gledajući ovo sinoć nije stvar uopće u tome da su u pravom trenutku bili vrući i tako ukrali jednu u gostima, već da su tijekom cijele utakmice djelovali kao bolja košarkaška momčad koja sve ima pod kontrolom. To je ogromna razlika od onoga što su prikazivali Hawksi i Pacersima ovdje neće biti dovoljno tek boriti se za goli život, morat će nešto i odigrati. I to u nizu utakmica ako misle imati šansu – ovdje im nije garantirano da će dobiti utakmicu na kojoj se sjete kako se igra košarka, Washington je previše balansirana momčad da im ne ukrade čak i takvu solidnu partiju.

CLIPPERS @ THUNDER

Obje ekipe otvaraju seriju razigrano, šutiraju i zabijaju presretni što je na drugoj strani protivnik koji je spreman nadigravati se, a ne kreirati kaos kako bi si dao šansu. U ovim satovima salse nakon kopanja u rudniku prethodnih serija, tijekom prvih nekoliko minuta OKC izgleda poletnije, Durant lakoćom dolazi do prostora, a Brooks drži Perkinsa na Griffinu kako bi spriječio Clipperse da pokrenu napad bacanjem lopte u post.

I onda nakon prvog time-outa Riversa na 16-10 za domaćina sve kreće nizbrdo za Oklahomu. Docov potez bio je naizgled sitan, ali dinamitan. Thunder je otvorio utakmicu gomilom 3-4 pick & roll akcije u kojoj je Griffin, ni približno dobar u ovoj agresivnoj shemi kojom Clippersi brane pick igru, ostavljao previše prostora Durantu na udvajanju, pri tome često zaboravljajući na Ibaku. Docovim prebacivanjem Jordana na Ibaku tako je zatvorena 2 na 2 igra za Duranta – DeAndre je jednostavno fenomenalan na perimetru, takva pokretna planina čuda radi za obrambenu učinkovitost, a opcija s Perkinsom ionako nema smisla jer tada je toliko jednostavno udvojiti Duranta da čak ni Blake nema s tim problema.

Napad Thundera odjednom staje, a istovremeno Chris Paul uzima loptu u ruke i s 4 trice i 16 poena ukupno u 6 minuta razbija obranu Oklahome na čelu s katastrofalnim Westbrookom. Clippersi napad vrte kroz post, stavljaju Paula, ali i Redicka i Barnesa, u gomilu spot-up situacija koje ovi preciznim i pravovremenim kruženjem lopte maksimalno kažnjavaju. Najučinkovitiji napad lige tako odigrava svoju najbolju četvrtinu ove sezone, zabijaju suludih 39 poena, dok se obrana Thundera pita što ih je pogodilo. A pogodila ih je ta zamjena uloga, umjesto agresivne 1-4 pick igre u kojoj Paul završava kao šuter s poludistance, a Blake ili na putu prema obruču ili u spot up situaciji na perimetru, Clippersi su strpljivo započinjali akcije iz posta kako bi Paulu dali što više prostora da igra 1 na 5 i bude realizator. S Griffinom kao prijetnjom na laktu Clippersi su praktički još više stiskali ionako opreznu obranu Thundera, a onda bi Paul, iz izolacije ili uz pomoć samog Griffinovog prisustva u zoni mogućeg picka (nisu odigrali ni jedan pošteni pick & roll u kojem bi Blake usporio Westbrooka direktnim blokom baš zato da ne stvaraju gužvu i ostave Paulu što više manevarskog prostora), nalazio kvalitetne situacije da projektilima rešeta koš domaćina.

I nisu Clippersi dobili samo četvrtinu već i utakmicu jer na ove osnovne postavke obrane (vrhunsko branjenje perimetra s Jordanom) i napada (igra iz posta prema vani) Oklahoma tijekom cijele večeri nije ponudila alternativu. Razmišljajući o ovoj seriji isticao sam kako će obrana Clippersa patiti zbog toga jer se uglavnom bazira na branjenju perimetra s kojeg je Oklahoma itekako opasna, ali sve što smo u prvoj utakmici gledali je bilo obrnuto od toga – napad Oklahome je patio zbog te obrane (uništili su ih na njihovim jednostavnim pick & roll pokušajima i uopće zatvorivši perimetar). Također, očekivao sam i slabiji učinak napada zbog zatvorenog reketa kojega ispodprosječni učinak Clippersa s perimetra neće moći otvoriti, ali i tu se dogodio suprotni efekt, Clippersi su briljirali šuterski (15 trica uz 17% bolji šut od svog prosjeka) i tako anulirali obranu Thundera koja je i sinoć usprkos svemu dobro kontrolirala sredinu (što je možda bio jedini aspekt njihove igre koji je zaslužio prolaznu ocjenu).

U prvoj utakmici serije Clippersi su tako obje teze okrenuli sebi u korist. Prvo su dobili bitku u obrani jednim sjajnim potezom Riversa i uopće rastom na tom dijelu parketa kroz godinu, ali i nesposobnošću Oklahome da stavi Duranta u poziciju kreatora s lakta. Njihovo konstantno napadanje s perimetra usprkos tome što time idu Clippersima u prilog fascinantan je primjer tvrdoglavosti, nevjerojatno da ni u ovoj seriji u ovih 36 minuta (zadnja četvrtina je bila revijalnog tona) nisu pronašli način kako osloboditi Duranta bliže postu kako bi uspostavili nekakvu unutar-van igru kada ova van-unutra priča ne funkcionira i raspada se već na prvom koraku (da ne govorim da bi takvim stilom igre zasigurno izgubili puno manje lopti nego inzistiranjem da na silu dođu do obruča ili kako bi barem bližim pozicioniranjem reketu kroz cutove i post up igru izborili i poneko bacanje viška).

Drugo, uništili su obranu Thundera koristeći nesposobnosti Westbrooka da prati igrača bez lopte ili brani Paula na otvorenom prostoru. Russ je pristojan u pritisku na loptu, iako je i tu sklon izgubiti se u bloku, ali, kada mora proći kroz više blokova i često mijenjati smjer kretanja ili pak braniti čovjeka u izolaciji, obično do izražaja dolazi njegov manjak IQ-a na ovom dijelu parketa. Ideja da, osim Redicka, na kojem je upravo zbog toga bio Sefolosha, i Paula otvaraju više u spot up ili 1 na 1 nego u klasičnim pick akcijama, potpuno je izbezumila Westbrooka koji je tako užasnom defanzivnom partijom dobrim dijelom kriv za ovakvu šutersku partiju Clippersa. Da se razumijemo, ubacivao je CP3 preko njega u svim mogućim situacijama, bila je to takva večer, ali očajne reakcije bekova Thundera svakako su pridonijela razvoju situacije. Jednostavno, ovo bogatstvo izbora Clippersa bilo je previše za polovnu kombinaciju u kojoj jedan bek ne igra obranu, a drugi ne može ništa zabiti u napadu (i tako ti omogućuje da Redicka držiš na parketu koliko želiš).

Rešetanje s perimetra otvorilo je reket, u drugoj četvrtini već i Griffin može na posao u postu jer je obrana raširena i tu je večer zaključena. Rivers i stručni štab su odradili fenomenalan posao, ovako pripremiti momčad niti dva dana nakon igranja dramatične sedme utakmice stvarno je vrhunsko ostvarenje. Ne samo da je početni plan bio sjajan i da je ekspresno napravio onu prilagodbu s rošadom visokih, već je svaki time-out i svaka izmjena bila pravo malo remek-djelo. Ni jednim potezom nije dopuštao ne samo da se protivnik vrati u igru, već i da njegova momčad izgubi intenzitet – gaženje iz prve četvrtine tako je trajalo svih 36 minuta dok se igrala playoff košarka (Thunder na odmor odlazi s za ono što su prikazali fantastičnih -17, iako su stvari na trenutke bile puno gore, a puno gore su i postale).

Dok je Brooks od nekuda iskopao postavu s Adamsom i Collisonom u periodu na kraju prve kada su Clippersi počeli gaziti (da, Adamsom i Collisonom u isto vrijeme na istom parketu u istoj dvorani), jer valjda su oni trebali pomoći Durantu da nosi napad dok su Ibaka i Westbrook na klupi, Doc je s dna klupe iskopao Dudleya koji u prošloj seriji nije imao što raditi na parketu, ali u ovoj može odraditi bitne minute na Durantu. Da ne govorim da je puno veću rolu povjerio Collisonu zbog obrane nego Crawfordu koji ne može održati ovakav ritam u presingu. Pokušaje s niskom postavom Oklahome bilo je ovaj put previše jednostavno kazniti s Griffinom u postu – možda u budućnosti OKC zabije poneku tricu preko Blakea, ali sinoć im ni to nije polazilo preko ruke.

Naravno, svi trenerski potezi i općenito igra ostavljaju puno bolji dojam kada Chris Paul ima ovakvu šutersku večer (svaki plan igre je dobar koliko je dobra realizacija, a ovdje je bila bezgrešna), međutim, njegovo svemirsko izdanje za kojim vapimo već godinama, definitivno ne umanjuje činjenicu da su Clippersi na svim razinama školovali protivnika. CP3 je i do sada imao periode briljantne igre, sinoć ih je razvukao na cijelu utakmicu, a sada da vidimo može li u sličnom ritmu nastaviti cijelu seriju. Naravno da neće gađati tricu na ovaj način, ne samo što je to nemoguće nego će, na kraju krajeva, valjda i Oklahoma poraditi na tome da ga ubuduće bolje brani, ali mora zadržati ovu razinu agresivnosti – nastavi li pobjeđivati Westbrooka ovoliko uvjerljivo u međusobnom dvoboju, šanse Clippersa za prolazak dalje su ogromne.

Dakle, što OKC može napraviti da izbjegne još jedno gaženje? Prvo, moraju se odlučiti kako braniti Clipperse, a tu im doslovno treba Westbrookov angažman – ova skrivanja u obrani ne prolaze, ili će igrati terijera na Paulu ili će trčati za Redickom, glumljenje Hardena jednostavno ostavlja previše rupa. Za početak bi trebalo već od sljedeće staviti Sefoloshu na Paula, a ne čekati nekoliko utakmica kao što je bio slučaj protiv Conleya. Ako Russ i zakaže po pitanju pokrivanja Redicka, šteta će biti manja od ovoga što je napravio CP3. Valjda.

(mala digresija, ali ne mogu je izbjeći – definitivno ne spadam u one koji napadaju Westbrooka po defaultu, igrač takvih kvaliteta sigurno zaslužuje uvažavanje barem do te mjere da se za zastoje u razvoju Thundera podjednako krivi i ostale, posebice Duranta, a ne samo njega, međutim činjenica je da, usprkos svom prolivenom znoju, ovo što je on do sada pokazao u playoffu debelo je ispod potrebne razine učinkovitosti koju je u stanju pružati, posebice u obrani, i to više nema veze s matchupom ili taktikom već jednostavno s time da on i Durant ne igraju dobro i ne olakšavaju si život)

Zatim treba posložiti rotacije, Perkins sinoć po običaju nije napravio ništa, ali ne može se reći da je bio najveći problem (iako je problem uvijek kad na parketu imaš nekoga tko ne služi ničemu). Em su imali onaj uvodni period od 6 minuta kada su izgledali sjajno čak i s njim, em nije puno ni igrao. Puno veći problem je kasnije slaganje postava, kako na parketu imati dovoljno napadačke moći tijekom cijele utakmice, kao i koliko dugo i kada igrati s niskom postavom.

Možda i najvažnije – Durant se mora probuditi iz ove kome u kojoj se nalazi. Ako ga već Brooks i Westbrook ne znaju staviti u idealne situacije, onda to mora napraviti sam jer još jedna serija mučenja u napadu jednostavno ne prolazi pod tezu o umoru i očajnom kontekstu. Protiv Grizlija su opravdanja mogla proći iz respekta prema majstoru kakav je Tony Allen, ali protiv Clippersa nazovimo to pravim imenom – Kevin Durant igra košarku ispod svoje razine (još jedan narativ koji se nazire u ovom ludom playoffu je taj da će čovjek koji je zasluženo osvojio titulu MVP-a regularne sezone u razmaku od nekoliko tjedana doživjeti i prve ozbiljnije napade mainstreama na svoj karakter, što će biti popriličan šok u odnosu na ono kako su se do sada odnosili prema njemu, ali sve je to škola koju mora proći svaki velikan).

Mislim, nema sumnje kako su i Clippersi sinoć dobrim dijelom bili za to zaslužni, ali, ako Thunder misli biti Thunder na koji smo navikli, dakle ništa više ni manje od toga, Durant mora početi zabijati kako samo on zna. Ova njegova alibi igra i te priče o nošenju sakate momčadi nisu ništa manje blijede od Westbrookovog gomilanja brojki bez pravog učinka. Možda je KD umoran od sezone i ovakvog života, možda je Russ konačno počeo plaćati danak svim onim operacijama. A možda jednostavno igraju loše jer se godinama nisu makli s mjesta i jer su Clippersi znali što mogu od njih očekivati u prvoj utakmici skautirajući ih cijelu sezonu.

Jedino pozitivno u cijeloj priči je da smo u playoffu, dakle jedan poraz, ma kako brutalan bio, ne znači ništa (koliko god dobro izgledali Washington i Clippersi naspram svojih protivnika, najgore što možete napraviti je zaključiti kako su serije već gotove). Jedna pobjeda na strani u stanju je sve zamaskirati, a pozitivni pomaci u igri mogu opet preokrenuti cijeli narativ. Na kraju krajeva, čak i da Durant i društvo izgube tri za redom na isti način, što je najgore što im se može dogoditi? Da ostanu bez trenera?

5 thoughts on “DAY SEVENTEEN – THE KILLING

  1. Utakmica Oklahoma – Clippers objašnjena do perverzije…Svaka čast, najbolje štivo o nekom sportu koje se može pronaći na hrvatskom jeziku 😀

  2. ma na bilo kojem jeziku. Dolje Simmons, Gira za urednika Grantlanda!

  3. velike čestitke za analizu utakmice okc-lac i općenito nalizu stanja u okc. durant je meni do ovog playoffa bio heroj i sveta krava, ali ostao sam debelo razočaran u ovih 8 utakmica. ne znam kad sam se toliko razočarao u jednog igrača. vjerojatno zato što sam na početku playoffa imao puno povjerenje da je ovo njegov playoff u kojem će pokazati koliko je dobar na svim razinama. kad ono, čisti ćorak. igrač koji je proglašen MVP-om se ne može nametnuti kao vođa svoje ekipe, ne može predstavljati uzor drugima. djeluje poput igrača koji prvi put igra playoff pa se eto malo prestrašio i traži identitet. možda sam ga prije previše glorificirao i nisam vidio mane. u svakom slučaju durant ničime dosad u playoffu nije pokazao da može pokrenuti svoju momčad. ni zalaganjem u obrani, ni učinkovitošću u napadu. kad nešto i zabije sve mi to djeluje nekako individualistički, bez osvrtanja na ekipu, nema onog špurijusa i čiste košarkaške radosti nego sve djeluje kao neki alibi. alibi kad zabije i alibi kad ne zabije. imaš osjećaj da nit može sebe spasit, nit može momčad spasit, nit momčad može spasit njega. ovo je možda malo previše psihoanaliza, ali tako mi djeluje kad gledam okc. nisu ni oni daleko od indiane samo što thunder ima u durantu i russu toliko količinu talenta da se mogu izvući.

    osvrnuo bi se i na ulogu koju je dobio butler. ništa protiv butlera, imao je dobrih rola i u prvoj rundi protiv memphisa. međutim generalno gledajući tužno je gledati kad ti je on nekakva treća opcija u napadu. jašeš lamba pola sezone, dečko je mlad pa logično da ima padove, ali potpuno odustati od njega je bila totalna glupost. ako si već prodao hardena, riješio se martina. ako ti je mali pokazao da može zabiti 15,20 koševa uz sjajne postotke pa istrpi ga malo. evo, washington je kroz sezonu pomalo i čekao bradleya beala i evo kakav je izašao u playoffu. ovako butler koji je proglašen viškom u clippersima, koji im se sad suprostavljaju, bi trebao pomoći i biti 3 napadačka opcija. užas. presti me razočarao kao malo koji GM zadnje 3 godine. od glupavog tradea za perkinsa i njegovog preplaćivanja. hardena je pokazalo se dao za ništa. neaktivnost kad je trebalo, aktivnost kad nije. do toga da ne može u tri godine pronaći dva ozbljna veterana koji zaista mogu pomoći. fisher i butler to nisu. barem ne u onoj roli koja im je namijenjena. brooks je trener čiste anarhije i tamo je sve zbrda zdola. neka je durant najbolji scorer u povijesti lige i neka je westbrook najveći atleta na svojoj pozciji otkad se igra ova igra pa se na taj račun krpaju. vjerojatno sam debelo prestrog i nerealan u ocjeni, ali žao mi je gledati ekipu dva nevjerojatna talenta i sa toliko anarhije u igri. od totalne simpatije idem ka totalnoj antipatiji.

  4. Bradley Beal je sinoc posta prvi kosarkas u povijesti koji je u bar 3 utakmice doigravanja ubaci 25 poena prije svoga 21. rodendana. Eeejjj!! 😉

  5. Pošto je Indianin problem konačno razjašnjen, mislim da se Vogelu rješenje otvorilo samo od sebe, treba samo namjestiti da Wall opali Neneovu ženu, a Beal Wallovu djevojku, postavi zonu sa Scolom na centru, a Hibberta pošalje na operaciju mozga ili u sanatorij za depresivne i melankolične pušioničare.
    Hibbert je u nekoliko navrata pokazao kako je osjećajan čovjek i moralan subjekt, ali ovom prilikom preporučio bih mu vježbe s macolom i izbijanje prljavih misli iz Georgove glave.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *