DAY NINETEEN – THE AVENGERS

WIZARDS @ PACERS

Promjene Pacersa na parketu nisu bile velike u pogledu taktike (Hibbert je krenuo na Gortatu nakon što je prošli put dobio Nenea, ali pitanje je koliko je ovdje stvar u poštedi od guranja, obzirom da je Marcin nešto lakša kategorija u reketu od Brazilca, a koliko je stvar u tome da je West tek tražio priliku da laktari prvu opciju Wizardsa u postu – nije ni bitno jer ionako ih često preuzimaju ovisno gdje se nalaze kao što Washington stalno radi na drugoj strani; Stephenson je dobio Arizu, a George zadatak pratiti Beala, ni jedan ni drugi nisu briljirali prošli put pa je valjda u pitanju tek alkemija, nema racionalnih razloga vjerovati da su im ovi matchupovi povoljniji zbog košarkaških razloga), ali jesu u pogledu pristupa. Ovako koncentriranih i nadahnutih 12 minuta nisu odigrali odavno – Hibbert i George razigrani u oba smjera uz herojske šuteve, West i Hill su davali veteransku sigurnost odrađivanjem posla, a Stephenson je stajao po strani i igrao u ritmu umjesto da ga nameće.

Nema ništa bolje za pokazati svima uokolo kako se ipak može igrati košarka i da problemi ove momčadi leže isključivo na parketu, u lošoj formi i općenito lošoj igri u napadu. Dakle, odlično otvaranje Indiane je definitivno dobra vijest, a i Neneov posjet svlačionici umjesto sjedanja na klupu radi u njihovu korist (iskrenuo je zglob, ali se hvatao za ranije tijekom sezone ozljeđeno koljeno, tko zna koji dio načetog tijela je sada pod upitnikom). Loša vijest za Pacerse je pak da, usprkos tome što su po prvi put u ovom playoffu osjetili kako je to kada te netko nadigra u prvoj četvrtini, Wizardsi s tek solidnom igrom (a nisu ni u prošloj utakmici briljirali koliko su Pacersi jednostavno bili očajni) lakoćom stižu minus i dolaze u egal na isteku prve četvrtine (Ariza i Wall nisu odskakali energijom kao u prošloj, ali svih 5 stertera odradilo je nešto, na čelu s Bealom, kod njih produkcija nije upitna čak i kada ne briljiraju kao da su oni provjerena playoff momčad u ovoj seriji, dok na suprotnoj strani izgleda kao svjetsko čudo kada vidiš 5 igrača da igraju funkcionalnu košarku).

Taj egal se održava i tijekom druge četvrtine, Wizardsi su sada ti koji češće dolaze u vodstvo, ali Pacersi nalaze načine ne dozvoliti upadanje u rupe – Vogel koristi standardna imena i standardne postave, razlika je u tome što imamo puno više Hibberta na parketu (bez Scola-West kombinacija koje su Wizardsi uništili skakački u prošloj utakmici). U nastavku ista stvar, nitko da uputi izazov, obje momčadi zadovoljne su ritmom, Pacersi jašu Hibberta, a Wizardsi se oslanjaju na skok-šut i, ovisno o tome kako im upada, šaltaju se od +6 do -5. Mali problem predstavlja što Indiana preko Hilla i Stephensona dobiva podršku iz vana, tako da je ovdje ključna rola Gortata koji ne dozvoljava odvajanje Indiane radom u postu i preuzimanjem Neneovog dijela posla – Brazilac, valjda pod utjecajem one ozljede, prestaje biti značajniji faktor u utakmici.

I tako se obje momčadi drže u par posjeda zaostatka sve do kraja, kada Pacersi ipak osiguravaju pobjedu zahvaljujući, prije svega, gomili grešaka Wizardsa u završnici. Dok Wittman gleda kako mu utakmica, koju je samo uz malo više mudrosti mogao uzeti, izmiče iz ruku, njegova momčad napad za napadom uzima nerezonske šuteve i gubi nekoliko lopti u pokušajima ulaza kroz igrače Pacersa (Wall glavni krivac, potpuno je izgubio kompas, ), a i u obrani ispadaju na jednostavnim rotacijama prema sredini (Nene kao da se boji kontakta ili jednostavno kasni u rekacijama zbog problematične noge, svejedno, reket je previše otvoren). Beal i Gortat su premalo za ostati u igri (a i premale imaju role u odnosu na ono što pružaju za razliku od Nenea i Walla koji ne opravdaju titule prvih opcija), pogotovo jer je Ariza totalno izvan šuterskog ritma, tako da Indiana potpuno zasluženo dolazi do 1-1.

Bila je ovo solidna utakmica, bez puno ljepote, ali sa stvarno intenzivnih 48 minuta akcije nad kojima je stalno visio osjećaj da bi u slučaju nečijeg odvajanja stvar bila gotova (+8 Indiane nakon prve četiri minute bili su najveća razlika uopće na utakmici, u preostalih 44 minute nitko nije pobjegao na razliku koju dvije trice ne bi izbrisale). Hibbert fantastičan, svi ostali solidni – Georgeovih 11 poena ne izgledaju impresivno, ali čovjek barem nije forsirao, igrao je u ritmu kao i Stephenson, a taj ritam je izvirao iz odluke da igraju isključivo kroz post i svog centra kroz kojega su započinjali većinu napada.

Sad, jedini problem je što usprkos tome što su odigrali stvarno dobru partiju, Pacersi ni trenutka nisu imali kontrolu nad utakmicom na način na koji je npr. Washington kontrolirao prošlu. Niti su nešto posebno dobro šutirali, niti su dominirali u sredini, jednostavno su bili malo bolji od momčadi koja je, takav je barem moj osjećaj, igrajući izvan ritma veći dio utakmice, mogla ovo dobiti samo da je u završnici pokazala malo više inteligencije i strpljenja (tu se po prvi put u playoffu pokazalo neiskustvo, ali pravo pitanje nije zašto se ovo dogodilo nego kako je moguće da je trebalo 7 utakmica da ovako nešto vidimo), odnosno samo da su zabili poneki skok-šut, bez obzira koliko nerezonski bili.

Međutim, tu ne treba umanjiti zasluge defanzivnog plana Pacersa, upravo je njihova sjajna tranzicijska obrana Wizardse ostavila bez laganih poena i, možda i važnije, nije dozvolila Wallu da se razigra, a zatvoren reket ostavio je mlade bekove bez prilike za ulaz. Gortat je koristio činjenicu da je Hibbert bio previše zaokupljen širom slikom da ga striktno čuva, Beal je zabio nekoliko odličnih šuteva 1 na 1, ali, sve u svemu držanjem pod kontrolom šuta za tri i obruča, onoga što je Pacerse uostalom i činilo najboljom obranom lige, Indiana je pretvorila Washington u ne pretjerano inspiriranu napadačku momčad kakvu smo mislili češće gledati u playoffu, posebice obzirom da im je raspored namjestio dvije ponajbolje obrane lige jednu za drugom.

Indiana pak očito ima bolje opcije za defanzivu protiv ove momčadi od Chicaga, ali njihove vlastite slabosti u napadu su ono što čine seriju neizvjesnom do kraja. Mogu li izgurati do kraja igrajući kroz Hibberta ili je ovo bio samo jedan bljesak prije nego se vrate na standardno silovanje na perimetru? Mogu li Wizardsi dovoljno razigrati napad da izmuče ovu sjajnu obranu? Put do odgovora neće biti lijep, ali će biti zanimljiv, a to je, obzirom na stanje Istoka, najviše što možemo tražiti.

CLIPPERS @ THUNDER

Brooks očekivano ne vuče nikakve poteze na startu utakmice (vječno pitanje je koliko je njegova konzervativnost donijela dobroga, a koliko lošega ovoj momčadi, ali tip je očito od onih koji vjeruju da je stabilnost na duge staze važnija od preispitivanja, dapače on je predsjednik tog kluba), ali zato Durant i Westbrook startaju potpuno fokusirani. KD napada sredinu, traži loptu na laktu i uopće ima ga po cijelom parketu, a Russ trči za Paulom doslovno kroz blokove igrajući istom energijom u oba smjera. Problem je samo što Thunder ne koristi ovakvu igru dva najbolja igrača jer, kao i inače s ovom klasičnom startnom postavom, previše energije troše na razigravanje Perkinsa i Sefoloshe za koje čak vrte i akcije (zamislite uz Duranta i Westbrooka u ovakvom top ritmu dva prosječna NBA napadača kojima ne treba servirati zicere na pladnju da nešto zabiju, koliko bi to otvorilo reket), dok Clippersi na drugoj strani nastavljaju s nevjerojatnom šuterskom preciznošću (Barnes i Redick zabijaju sve što upute prema obruču).

Međutim, Paul već nakon 6 minuta zarađuje drugu osobnu, odlazi na klupu, a bez svog dirigenta napad Clippesa gubi ritam, posebice šuterski. Teoretski, ovo olakšava Brooksu odluku da s parketa povuče Westbrooka ranije nego inače, tipa u osmoj minuti, i tako konačno uspostavi ritam koji će mu omogućiti da na parketu uvijek ima barem jednog majstora. Naravno, Brooks ne bi bio Brooks kada i ovako jednostavnu formulu ne bi zeznuo, Russ izlazi tek u desetoj minuti, KD igra četvrtinu do kraja, tako da drugu četvrtinu počinje bez obojice.

Uglavnom, Durant nastavlja trpati (7-10 u prvih 12 minuta, dvije trice, dva šuta s poludistance i tri na obruču, ali uz raznolikost u realizaciji važna je i raznolikost situacija iz kojih kreće u napad, nije sve pick & roll ili izolacija, već i post-up, kao i činjenica da većina akcija kreće od njega dok je Westbrook taj koji kretanjem bez lopte izluđuje Clipperse, dakle slična taktika onome što su u prvoj utakmici igrali protivnici), obrana reketa je fenomenalna i nastavlja držati visoke Clippersa pod kontrolom (kao i prošlu utakmicu, uostalom), a to uz manjak opcija kod gostiju dovodi skoro do potpunog uzvrata za pljusku u prvoj utakmici – Thunder je ubacio 37, dakle samo 2 poena manje nego Clippersi u prvoj četvrtini utakmice broj 1, ali kažem “skoro” ne toliko zbog manje razlike (+9 umjesto +14) već zbog dojma da bi Clippersi itekako bili u igri da je Paul odigrao standardan broj minuta.

Što se potvrđuje i u drugoj četvrtini, s Paulovih 8 poena u 6 minuta i dobrom obranom protiv loše igre klupe Thundera (opet smo gledali previše Collisona i Adamsa, također opet nismo vidjeli ništa od niske postave s tri beka, Jacksonom, Fisherom i Westbrookom), Clippersi se vraćaju u egal. Thunder se stabilizira tek povratkom dvojca Ibaka-Perkins pod koševe, time osuđuju Clipperse isključivo na šut iz vana što je u principu dobra taktika – ako će Paul i društvo odjednom postati 20% bolja tricaška momčad svaku večer nego što su bili u sezoni, onda neka uzmu seriju, braniti sve opcije vrhunskim NBA momčadima je jednostavno nemoguće. Brooks u ovom periodu ignorira Sefoloshu, kao petog igrača rotira Butlera i Jacksona, što je dovoljno za tek +5 na poluvremenu.

U nastavku se potvrđuje da formula razigranog Duranta i Westbrooka u napadu te Ibake i Perkinsa u obrani funkcionira (+17 sinoć s ovom četvorkom na parketu, što znači da su nakon dvije utakmice pozitivni, +6, jer su u masakru od prije dvije večeri imali samo -11, dakle bili su najbolja kombinacija koju je Brooks imao na raspolaganju), a kada im se sa 10 poena u 8 minuta pridružio i Sefolosha, Clippersi su bili gotovi za večer (izgleda da je forsiranje akcija za Perka i Thabu još na početku urodilo plodom, igrali su sa rijetko viđenim samopouzdanjem). Usprkos svoj pažnji koja im je posvećena, Durant i Westbrook su nalazili način biti učinkoviti kao kreatori i strijelci, a s ovako razigranim sporednim opcijama Thunder je jednostavno bio previše za obranu Clippersa koja je odlična u oduzimanju prve, eventualno druge opcije, ali još nema onu vrhunsku kvalitetu u pozadinskim rotacijama da zatvori treću ili četvrtu.

A kada još ne mogu usporiti ni ove prve (Durant za razliku od prve utakmice sada zabija trice preko Jordana kao da je patuljak), jasno je kako to izgleda – Thunder odlazi preko 10, a Rivers vuče nejasan potez, u isto vrijeme povlači oba razigrana šutera čiji učinak je bio ključan od starta za držanje priključka (5 trica i 29 poena ukupno Barnesa i Redicka koji su pravovremenim otvaranjem na perimetru bili jedino ozbiljno oružje sinoć), uvodi Dudleya i Crawforda i time potpuno uništava vlastiti napad – razigranoj obrani Oklahome previše je jednostavno držati ovakvu postavu pod kontrolom.

OKC se pak drži svoje dobitne formule, odlaze na +17, a Brooksove jedine zamjene su Adams za Perka (rookie koristi svoje trikove da dodatno izludi Griffina u svakoj prilici) i Butler za Sefoloshu – odlično odrađena četvrtina i pristojna zaliha pred zadnjih 12 minuta. Majke mi, u ovom trenutku sam uvjeren da će Brooks početi četvrtu s Durantom i Westbrookom na klupi kako bi ih odmorio i kako će Clippersi u dvije minute srezati minus barem za pola, ali čak ni Scottieu sinoć nije bilo do zajebancije – KD ne mrda nigdje, a Russ dobiva samo par minuta odmora. Problem je što Ibaka treba odmor nakon 14 minuta u komadu, a Brooks ovdje umjesto neupotrebljivog Collisona ubacuje nisku postavu koja s ovako razigranim Durantom i Westbrookom može ubaciti taman dovoljno da održi stvorenu razliku.

Kada je Paul nakon 5 minuta u četvrtoj zaradio i 5 osobnu, postalo je jasno da Clippersi ovo neće stići (isto tako, možete zaboraviti na to da će se Paulu u iduće dvije utakmice ovako suditi, u Los Angelesu mu je lupanje po rukama svakome tko pokuša proći pored njega uglavnom dopušteno). OKC ubrzo odlazi na +20 i utakmica je gotova, a Durant konačno može na odmor.

Uz fenomenalna all-round izdanja Duranta i Westbrooka (Durantu je falio samo asist da oba suigrača završe s triple-doubleom), što je apsolutno najveća promjena u odnosu na prvu utakmicu jer njih dvoje imaju neosporan potencijal biti prvi i drugi najbolji igrač u seriji, što su još bile važne promjene u odnosu na prošlu utakmicu?

U napadu su to definitivno bile utakmice sporednih opcija – Perkins je nadigrao Jordana i najboljeg obrambenog igrača Clippersa pretvorio u promatrača, s Perkom agresivnim na obruču, Jordan jednostavno nije mogao punu pažnju posvetiti udvajanjima na perimetru. Jasno, ovoliko se oslanjati na Perka nikada nije pametno, to će se teško prenijeti na ostatak serije (iako smo vidjeli i luđih stvari u NBA), ali zato bi se trebala zadržati taktika igre kroz Duranta kao playa u napadu s Russom u gomili spot-up situacija.

U obrani pak ključno je bilo striktno držanje Griffina od strane Ibake. Inače sjajan pomagač, Serge je sinoć glumio policajca, gurajući Griffina izvan reketa i ne dozvoljavajući mu uopće da primi loptu, a, najvažnije, nije padao na foru kada je ovaj počeo izlaziti sve bliže perimetru, držao se lakta kako bi mogao smetati u sredini, a, ako Blake baš želi pucati trice, samo naprijed – Brooks neće predati reket bez borbe.

Naravno, ovo je značilo da će Paul imati još više prostora za napasti Westbrooka 1 na 1, ali sinoćnji Russ nije bio onaj od prije dva dana, grizao je kroz blokove i stalno bio Paulu na boku. Praktički, nije tu bilo nikakve značajnije prilagodbe od strane momčadi, Russ je jednostavno potpuno okrenuo pristup u obrani i koliko god je večer ranije bio katastrofalan dozvolivši Paulu gomilu otvorenih šuteva, sinoć je doslovno sam samcat Clippersima oduzeo pick & roll.

I samo tako u sljedećoj krećemo od početka – sada je red na Blakeu i Paulu da pronađu načina izazvati obranu Thundera.

8 thoughts on “DAY NINETEEN – THE AVENGERS

  1. adams bi mi mogao postati jedan od najomraženijih igrača jer konstantno provocira i daje niske udarce, a ono nikakav je igrač, recimo ni sjena laimbeera pa mi je glupo da neki bench warmer to radi ali da je to pozitivno za thunder mislim da je. te male sitnice mogu bit od značaja u nekim situacijama.

  2. Rasl mašina; Si-Pi III komotno moze da se pozabavi planovima za letno ferije, od finala konferencije opet nista. Aj m sori Kris, ju ar drti litl bastard:)

  3. vidjet ćemo što će CP3 reći na sve u LA-u, a taj Adams je dobar za ogrjev u 1.mjesecu, ništa više

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *