DAY TWENTY-ONE – TAKING CONTROL

PACERS @ WIZARDS

Indiana drugu utakmicu za redom uspijeva nametnuti svoj ritam na početku, ne dozvoljavaju Wizardsima ni da pomisle na tranziciju, kamoli na otvorene trice ili put do obruča. Sve što im ostavljaju su duge dvice, a čak i one su uglavnom odlično pokrivene, što rezultira sa 17 poena za Washington – prvi je ovo put u playoffu da su Wizardsi ubacili ispod 20 u prvih 12 minuta, ujedno čak 6 poena manje nego u prethodnoj utakmici u kojoj su Pacersi također igrali sjajnu obranu od starta.

Naravno, to što ritam odgovara Indiani, ne znači da su u stanju odvojiti se – obrana Wizardsa podjednako je solidna, svaki pokušaj post-upa brzo je udvojen tako da Pacersi niti ne pokušavaju igrati na Hibberta koji im je dobio prošlu utakmicu i također se moraju zadovoljiti šutevima s poludistance. Praktički, jedina razlika u ovom trenutku je što znamo da Pacersi mogu izdržati ovako do kraja, dok Washington negdje mora doći do poena jer nema šanse da održe ovakav intenzitet u obrani 48 minuta.

Klupe donose dašak svježine za Wizardse, ne toliko zbog Millera, Webstera ili Goodena (iako je potonji skokovima u napadu i konstatnim flopanjem na oba kraja parketa izluđivao Westa i tako samo potvrdio da je itekakav faktor u seriji do sada), koliko zbog užasne igre u napadu Watsona, Turnera i Scole. Sad, koji su razlozi zašto Pacersi ni ove sezone nemaju klupu možemo raspravljati kad i koliko hoćemo, ali to je neosporna činjenica – tek povratkom startera opet ulaze u povoljan ritam, nameću se kao momčad koja se bolje osjeća u blatu i završavaju i drugu četvrtinu držeći Wizardse ispod 20 (ukupno 67 poena ubačenih u prvom dijelu izjednačili su dosadašnji rekord napadačke jalovosti u playoffu).

Međutim, najvažniji pomak je što konačno uspijevaju naći put do Hibberta, s njim razigranim (ključno je vrtiti napade kroz njega jer nemaju kreatora i ovo je jedini način da nekako stvore prostor, kad netko dribla na perimetru puno ih je lakše braniti baš zato što Hibbert kao sekundarna opcija ne širi reket, a kako nije eksplozivan nije čak ni prijetnja kao roler ili skakač u napadu) i Stephensonom pod kontrolom (a igra drugu stvarno sjajnu all-round utakmicu za redom), definitivno mogu oživiti napad dovoljno da potpuno preuzmu kontrolu nad utakmicom.

Što se i događa nakon još 5 minuta povuci-potegni košarke na obje strane. Wizardsi više ne mogu pokrivati sve opcije u obrani, ima tu trica Hilla, horoka Hibberta i prije svega sjajnog kretanja bez lopte Stephensona i Georgea, dok na drugoj strani i dalje ne mogu ništa zabiti – Lance je drugu večer za redom Arizu pretvorio u promatrača, George igra sve bolju obranu na Bealu, a momčadskim učinkom u kontroli ritma i zatvaranju ulaza Wall ostaje bez konkretnog učinka. Dakle, vanjska linija Wizardsa je potpuno odsječena, a ništa bolje nije ni u reketu gdje Hibbert stiže zatvoriti svaki kut, a West držati Nenea pod kontrolom i na bloku i na laktu (u principu, uz igranje na Hibberta u postu prema naprijed, ključnim promjenama u odnosu na prvu utakmicu istaknuo bih baš preuzimanje Arize i Nenea od strane Stephensona i Westa koji su u ove matchupove uložili fanatičnu količinu energije).

Uglavnom, Pacersi dolaze do +15 pred zadnju četvrtinu, a Wizardsi se totalno raspadaju s mizernih 12 poena u trećoj (17, 16 i 12 učinak im je u prva tri perioda utakmice). Prednost je ovu koju ne može načeti čak ni klupa Washingtona, Wittman pokušava i širenjem rotacije na Harringtona i Bookera doći do iskre u napadu, ali možda bi mu bolje bilo da nacrta neku akciju kojom bi oslobodio šutera ili cutera. Nažalost, Wizardsi imaju samo taj Wallov ulaz kao temelj napada, a sve ostalo su tek 1 na 1 matchupovi koji protiv ovakve obrane ne prolaze, nema te slabe karike koju možeš napasti.

Povratkom startne petorke Indiane na parket utakmica je tako zaključena, a, sudeći po onome što smo gledali večeras, vrlo vjerojatno i serija. Teško je vjerovati da Wizardsi u dva dana mogu toliko promjeniti napad da nekim flex akcijama uspiju otvoriti Beala i Arizu bez čijeg šuterskog učinka nemaju napad. Jahati Walla ili Nenea ovdje ne prolazi, čisto zato što nisu u stanju dobiti 1 na 1 dvoboj u takvoj mjeri da otvore prostor drugima. Pacersi ovo imaju obrambeno pod kontrolom i, praktički, u ovom trenutku najveća prijetnja su sami sebi – odustanu li od ovog nesebičnog stila u napadu i krenu li opet igrati s perimetra umjesto iz posta, izgubit će i ovo malo ritma kojega su pronašli. George i Stephenson nisu superstarovi, ali su super all-round igrači, to je glavna pouka koju su naučili putem, i dok god se drže formule 5 jednakih i igraju svoju defanzivno baziranu košarku najbolje što mogu, ne mogu ostati bez finala Istoka u ovakvoj konkurenciji.

THUNDER @ CLIPPERS

Clippersi imaju jasan plan na startu, stavljati Griffina što češće u izolacije kako bi iz ulaza napao Ibaku i izvukao osobne, čime bi se otvorio i prostor u sredini za više akcije u postu. Dio plana uspijeva odmah, već nakon 3 minute Ibaka je vani zbog dvije osobne, ali do prostora u reketu bit će teško doći pored veterana poput Collisona koji itekako dobro zna kako se gurati s Griffinom i koliko daleko smije izaći za njim prema perimetru. Problem za Clipperse je što, dok se fokusiraju na to kako razigrati Blakea, ne nalaze ritam u napadu i ostaju bez one početne šuterske kvalitete koju su prikazali u prve dvije utakmice (za što je zaslužna i obrana Sefoloshe i Duranta na Redicku koji pored njihove dužine cijelu večer nije imao pravu šansu).

OKC tako održava egal, prije svega zbog lakoće kojom Durant dolazi do kojih god pozicija za šut poželi (kakva razlika u odnosu na seriju s Memphisom), a onda i zbog gomile grešaka u obrani Clippersa koje je toliko fokusirana na loptu i uopće pritisak na zonu s loptom da primaju gomilu koševa iza leđa, pa čak i u tranziciji. Međutim, obje momčadi trpaju, Clippersima se presing i udvajanja isplaćuju u vidu ukradenih lopti, a viškom posjeda kompenziraju slabiju realizaciju s perimetra i u reketu.

Početkom druge Rivers vuče čudan potez, stavlja na parket pet rezervi u postavi koja vjerojatno ni u regularnoj sezoni nije dobila priliku (Big Baby jedini visoki uz Dudleya, Grangera, Collisona i Crawforda), dok Brooks nema namjeru vaditi Duranta iz igre, što dovodi i do prvog vodstva Oklahome na utakmici. Čuvanje energije starterima u ovom trenutku ne čini se pravim razlogom za ovakve drastične mjere, dojma sam kao da Doc ima audiciju za svoju klupu kako bi vidio na koga može računati do kraja utakmice i serije uopće jer, pri trenutnom odnosu snaga, OKC ima prednost.

Druga četvrtina tako izgleda kao svojevrsno zatišje pred buru tijekom kojeg se šetnja nastavlja, pogotovo kada su poeni na obruču Oklahome u pitanju (Westbrook opet leti na sve strane), ali i u kojem je Ibaka zaradio treću osobnu, dok se Clippersi drže pravovremenim tricama i Paulovim hladnokrvnim potezima (majstorska kontrola ritma i lopte) u pokušajima da shvate kako doći do ponekog laganog poena u sredini. Jedni igraju svoju igru, drugi traže nešto za što bi se uhvatili – usprkos egalu i tome što su veći dio prve 24 minute imali prednost, Clippersi ostavljaju dojam inferiorne momčadi.

U drugom poluvremenu očekivana oluja dolazi prije svega u obliku nervoze, frustrirani Griffin udara nosom u Ibakin lakat i dalje nemoćan da dobije ovaj dvoboj usprkos protivnikovim problemima s osobnima (s druge strane Ibaka koristi višak prostora koji ostaje nakon Durantovih i Westbrookovih ulaza da zabije 16 poena s poludistance, bez promašaja, za samo 20 minuta igre u prve tri trećine). Oklahoma kontrolira reket i ima razigrane udarne opcije, ali tvrdoglavi Paul drži Clipperse u igri, a i Crawford konačno opravdava postojanje nizom poena (iako je svaki njegov ubačaj optička varka obzirom na rupe koje ostavlja na drugoj strani u ionako patetičnoj obrani koju sada već rezbari i Jackson).

U zadnjih 12 minuta Clippersi uspijevaju doći do balansa u reketu jer Brooks predugo drži na parketu nisku postavu u kojoj Durant čuva Jordana i u kojoj Ibaka s 5 osobnih ni pod razno ne može kontrolirati obruč, ali, iako konačno dolaze do laganih poena u sredini, to Clippersima ne pomaže igrati bolju obranu. Dodatna širina u napadu održava ugodni ritam Oklahome, Butler s dvije trice i još dva puta fantastični Ibaka maksimalno koriste slabosti obrane protivnika koja, ako ne računamo one čiste stop akcije (uglavnom blokade Griffina na Adamsu i Paulova klasična presijecanja dodavanja iz udvajanja), cijelu večer nije obranila napad Oklahome momčadskim kretanjem. Karikiram, ali ne previše – njihovo ganjanje lopte i nedostatak rotacija u pozadini problem su o kojem pišemo cijelu godinu i logično je da im se sada osvećuje. Mislim, ne možeš igrati thibodeovsku obranu ako imaš samo jedan njen element, pokrivanje perimetra, riješen, jer rotiranje u pozadini nakon onog prvog udvajanja nije ništa manje važno. Bez obzira što su još jednom dokazali da nitko ne brani tricu bolje od njih (Thunder je zabio samo 6 trica za doći do 118 poena), OKC je pokazao veteransku zrelost u izbjegavanju forsiranja akcije koja odgovara protivniku, potpuno izbrisavši sjećanja na prvu utakmicu iz memorije i nametnuvši svoju igru u oba smjera.

Iako cijelu večer nisu uspjeli izvesti seriju kojom bi se odvojili i tako nas poštedili neizvjesnosti u završnici, svoju lakoću zabijanja potvrđuju kada je najvažnije, u zadnje tri minute tijekom kojih dodatno naglašavaju defanzivnu nemoć Clippersa iz prethodnih 45 minuta.

Durant i Westbrook su pravovremenim asistima (sinoć opet 19 ukupno, kao i utakmicu ranije) lakoćom kažnjavali ovakvu riskantnu igru u obrani dobivši još jednom više nego dovoljnu podršku suigrača (sinoć uz Ibaku, koji je šuterski sjajan cijeli playoff u pick & pop roli, dobre role odradili su i Butler šuterski i Jackson slasherski). Očekivati od Clippersa da zaigraju bolju ili drugačiju obranu u ovom trenutku je iluzorno, cijeli njihov identitet na tom dijelu parketa izgrađen je na ovom segmentu pritiska na perimetru, a, čak i da ostave visoke u reketu u više zonskoj roli, time samo otvaraju dodatni prostor Westbrooku i Durantu 1 na 1 na vanjskim pozicijama (plus, Rivers vjeruje u ovaj stil obrane, neki drugi trener bi s Jordanom i Griffinom možda radije defenzivu bazirao na čuvanju zadnje linije i puno više statike, ali Doc je s ovim sistemom osvojio naslov i neće tek tako odustati od njega, pogotovo ne nakon samo godinu rada na njegovom implementiranju). Dakle, mogu samo birati između dva otrova ili pokušati ponoviti nešto slično iz prve utakmice i zabiti više poena od Thundera.

To protiv ovako koncentrirane obrane u reketu neće biti lako, ali, uz dovoljno trica i nove probleme Ibake s osobnima, sve je moguće. Sad, koliko je realno ponoviti takav recept u čak 3 od 4 preostale utakmice? Teško pored ovakvih matchupova – na stranu stavimo Duranta protiv Barnesa i način na koji je Brooks brzinski pronašao način doći do prednosti u obrani i napadu, ali kada vam 44 poena, 19 skokova i 5 blokada unutarnje linije na domaćem parketu nisu dovoljni da ostvarite prednost u reketu i kada čak ni vrhunsko izdanje Paula nije u stanju zasjeniti Westbrookovu energiju, može se reći da si u zajebanoj situaciji.

5 thoughts on “DAY TWENTY-ONE – TAKING CONTROL

  1. Wall bi pokraj Hilla trebao pokazat zašto je dobio max ugovor, ali ne mere, nema se šuta, poor man Rondo

  2. ne razumijem zašto Blake ne počne tući okolo, lik uvjerljivo najveće batine dobiva

  3. Zadnje dve tekme je Russ stvarno odigrao kao car. Kad ovako puca od energije na oba kraja, stvarno ga je uzivanje gledati. Kad je sinoc jednom nadskocio Deandrea za skok, mislim da sam skocio sa stolice od uzbudjenja 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *