WC 12-1

12. SRBIJA

Emir: Ne vjerujem im previše. Bilo je tu ozljeda, svađa s trenerima, a Teodosić i Krstić ulaze u prvenstvo nezaliječeni. Bogdan Bogdanović je car i bit će ga gušt gledati, Bjelica mi je drag igrač, a moram vidjeti kako se to Raduljica nametnuo kao glavni igrač pod košem. Ne vjerujem ni Đorđeviću, ako mu je igrač napravio na utakmici ono što je Micov napravio, onda je tu sigurno i ranije bilo neke napetosti, a takvo što se ne dopušta.

Frančeski: Previše ozljeda, previše načetih igrača, previše nepoznanica. Respektabilna momčad kada su zdravi. Sada nisu. Šteta. Unatoč svemu očekujem borbu za najboljih osam.

Kreha: Izbornik Đorđević je u pravu kad kaže da bi polufinale bilo ogroman uspjeh. S ozljedom Nedovića sve je ostalo na tercetu Teodosić-Krstić-Bogdanović s tim da su prva dva propustili dio priprema zbog ozljeda. Raduljica možda ugodno iznenadi. Da citiram izvore iz BG bliske sajtu: “Nikad slabiji!”.

Gee: Srbe ne treba podcijenjivati jer uvijek imaju dovoljno talenta za nadigravati se, ali ova selekcija ima upitnike u onim drugim, manje opipljivim stvarima, prije svega po pitanju kemije. Dolazi do smjene generacija i prije svega traži se nova kičma, a to nikada nije lagan proces, posebice s neiskusnim izbornikom kojem je, svoj karizmi usprkos, ovo ipak prvi ozbiljniji posao ovakve vrste (doduše, obzirom da je i jedan Ivković lani u Sloveniji imao probleme s nametanjem autoriteta, teško da Đorđević može imati goru situaciju u svlačionici iako ovaj incident na zadnjoj pripremnoj utakmici, kada je otjerao s klupe i praktički iz reprezentacije do tada bitnog člana rotacije Micova, jasno govori da će njima temperament uvijek biti ogroman problem, a njega nikada nije lako držati pod kontrolom kad imaš ovoliko kvazi-zvjezdica uokolo). Tu je i pitanje ozljeda. Za Nedovića više-manje jer je ionako višak pored Bogdanovića i Markovića, kamoli još i Teodosića, a igrati bez Savanovića su nažalost već i navikli plus to više nije isti onaj igrač u naponu snage kakav je bio 2011. u Litvi (barem imaju već spremnog logičnog nasljednika Bjelicu). Međutim, šteta je što ne mogu računati ni na mlade snage poput Mičića i Dangubića kojima je ovo mogla biti prilika da se dokažu.

Uglavnom, vrijeme Teodosića i Krstića lagano prolazi, a ovdje bi trebali iskoristiti priliku i napraviti tranziciju prema Bogdanoviću kao novom lideru. Novi član Clippersa, Raduljica, također bi trebao u ovakvom klimavom kontekstu dobiti više prilike od Krstića da pokaže što zna, a onda se opet javlja pitanje kako će dva veterana tolerirati promjene koje ih guraju na marginu, hoće li ih kao pravi suigrači podržavati ili će minirati cijelu priču iznutra? To je glavni razlog zbog kojega im ne vjerujem i zbog kojega među ovim ozbiljnim ekipama imaju najviše izgleda ponoviti scenarij koji se na Eurobasketu dogodio Turskoj.

11. ARGENTINA

Emir: Ovo je smiješno. Kada bi se nekim slučajem na parketu našla petorka Prigioni – Nocioni – Herrmann – Gutierezz – Scola, imali bi vjerojatno rekord od 175 kombiniranih godina na parketu. Nevjerojatno je da Argentinci nakon sve popularnosti koju je košarka imala zbog silnih uspjeha (naravno, ni blizu nogometa, ali ipak) nisu uspjeli stvoriti niti jednog mladog igrača. Imam osjećaj da će Scola imati dobro prvenstvo, ali Argentina i neće baš.

Frančeski: Ostarili su brate. Baš su ostarili. Argentinci trenutno izgledaju ko nekoć ponosni, razigrani, rastrčani psi koji su polako zašli u desetu godinu života i više im se ništa ne da osim ležati po kauču, žderati i maziti se. Možda zabljesnu na svjetskom i pokažu nešto od stare forme, ali nekako ne vjerujem u to. Završit će u gornjem domu samo radi besprijekornog pedigrea.

Kreha: Problemi sa korumpiranim savezom, nema Manua, godine, sve ih je nekako stislo. Nevjerovatno da ne mogu izbaciti iole dostojne nasljednike, osim ako to nije deminutivni play Campazzo.

Gee: Fascinantno je da i danas repku nose Scola, Prigioni i Nocioni, točnije da se tijekom zadnjih petnaestak godina od kada je ova generacija u akciji nije moglo stvoriti igrača koji im može pomoći. Plan da se dostojanstveno oproste od reprezentativne karijere načet je onog trena kada su Spursi zabranili Ginobiliu da riskira ozljedu (Delfino se već ranije povukao iz planova zbog rehabilitacije od ozljede stopala), a potpuno se srušio u svađama Scole i društva sa savezom.

Doduše, otpisao sam ih još 2012. pa su u Londonu nekako došli do polufinala, ali sada su dvije godine stariji i s više rupa na rosteru nego što ih ima u scenariju prosječnog holivudskog hita. Ne pada mi na pamet podcijenjivati njihov ponos, posebice jer Scola u ovoj konkurenciji i dalje može zabiti kad se sjeti, ali ne vidim rasplet u kojem preskaču Grčku i Hrvatsku, a ni onaj po kojem mogu dobiti drugoplasiranu momčad iz skupine A. Dapače, puno realnijom mi se čini mogućnost da ih Portoriko izrešeta i postavi na poziciju B4 (šahovski komentar!) pa da se onda zauvijek s njima pozdravimo protiv Španjolaca.

10. BRAZIL

Emir: Drago mi je da su Brazil i Argentina na kraju zauzeli mjesto jedni do drugih. Brazil ima sjajnu centarsku liniju, Huertas i Barbosa, ako ovaj drugi bude zdrav, mogu razbiti svaku momčad, a ni Marquinos nije loš igrač. No, nakon toga je prazno. Nema rotacije, a u ovakvom zbijenom turniru rotacija je ključna. Pogotovo kada znamo da će se Varejao sigurno ozlijediti. Nije odavno.

Frančeski: Baš kao i kod Argentine većina Brazilaca nalazi se s krive strane tridesete. Još gore, kad ih pitam za zdravlje nešto ne izgledaju sretno. Imaju sjajnu visoku liniju, imaju solidne bekove, ali nekako im ne vjerujem.

Kreha: Visoka linija je odlična, ako je zdrava blizu je one Španjolske. Vanjska je solidna, vode je Huertas i ekstra motivirani Barbosa koji se u 32-oj godini bori za novi NBA ugovor. Šteta da nema Cabocla, nove akvizicije Raptorsa, koji sa svojih 2.10 zabija trice kao od šale.

Gee: Prije 2 godine u Londonu su imali sjajnu priliku doći do bronce i onda su poklekli u ključnom trenutku protiv Argentine iako su prije toga u skupini odigrali dvije vrhunske utakmice na nož protiv kasnijih srebrnih i brončanih (Španjolce su dobili, od Rusa izgubili u ljepotici prvenstva). Dvije godine su stariji, ali još nisu poput Argentinaca za otpad (jedna je stvar kada vam je prosjek starosti jezgre 35, a nešto sasvim drugo kada se radi o brojci 31) tako da godine nisu toliko dramatičan problem iako definitivno nisu u naponu snage kao što je bio slučaj u Londonu (koliko u naponu snage možete biti kada vam je dio jezgre uvijek ozljeđen). Problem je dubina klupe, posebice na vanjskim pozicijama, ali i tu ima nade – Raul Neto, zaboravljeni draft pick Jazza, je od olimpijskog turnira odradio dvije solidne sezone u španjolskoj ligi i on bi sada već trebao biti spreman malo ozbiljnije odmoriti Huertasa i Barbosu te donijeti dio onoga što pod košem s klupe daju Nene ili Varejao, ovisno o tome tko će startati uz neprikosnovenog Splittera.

Naravno, s njima je uvijek problem i forma jer su Barbosa, Nene i Varejao stalno usporeni nekakvim ozljedicama, ali, ako im se sve poklopi, nije isključeno da, u klanju koje će nastati u razigravanju između skupina A i B, prođu do polufinala. Obrana ne može biti nego solidna s ovoliko centara, a teško da će biti puno boljih košarkaških poslastica na prvenstvu od 2 na 2 akcija Barbose i Nenea. Bude li ih dovoljno, odnosno budu li konstantni na tom dijelu parketa, što nikada nije lako s ovoliko upitnika pored forme i rotacije, još nije kasno da okrune ovu generaciju medaljom.

9. SLOVENIJA

Emir: Svaka čast Dragiću, ali nije ovo Phoenix. Uh, da, pa ni Phoenix nije ušao u playoff iako su bili najljepša priča NBA sezone. Janezi neće biti najljepša priča SP-a, a neće ni postići neki uspjeh. A da Goranu nađemo neke hrvatske korijene? Dobro bi nam došao.

Frančeski: Goran Dragić je u životnoj formi. Pitanje je koliko je ostalo vatre u njemu nakon iscrpljujuće (emocionalno i fizički) NBA sezone. Bude li Dragić na svojoj NBA razini, Slovenci bi mogli biti jako dobri. Ima tu hrpetina solidnih igrača koje, vjerujem, svi dobro poznajete. Mene najviše zanima kako će odigrati Edo Murić koji je potiho odradio izvrsnu sezonu za Krku.

Kreha: Goran Dragić je za Sloveniju ono što je Parker za Francuze, 4×4 pogon za cijelu ekipu. Pošto je lik u životnoj formi zašto ne bi uz brata poveo ekipu do osam najboljih?

Gee: Nakon što je i u NBA potvrdio životnu formu, Slovenci ima još više da postanu Dragićev one man show, ma koliko se nemogućim činilo dići takvo stanje na još veću razinu nakon svega onoga što je radio lani na Eurobasketu. Međutim, jedan čovjek nije bio u stanju napraviti posao sam ni pred vlastitom publikom, a kamoli će to na turniru kojem su još pridodani SAD, Australija i Brazil kao ozbiljna konkurencija. Ima tu nešto šljakera i šutera, ali nitko nije u stanju povući i kreirati, tako da ne vidim načina na koji Slovenci mogu biti išta više osim prosječni. U lakšem su dijelu ždrijeba, ali čak i u njemu ih čeka utakmica protiv Turske ili Litve u četvrtfinalu u najboljem slučaju (u najgorem idu na SAD, jasno ako uopće prođu osminu finala). Da je kojim slučajem Lorbek tu, sigurno bi situacija bila povoljnija, ali nakon što je propustio SP u Turskoj i lanjski Eurobasket, Erazem je opet out. Nije više sila kao što je bio prije 3-4 godine, ali je i dalje drugi najbolji Slovenac koji se bavi košarkom i pravi je šteta što ga ni ovom prilikom nećemo gledati u akciji.

8. FRANCUSKA

Emir: Nema Parkera, nema uspjeha. Ozljedom De Cola još su oslabili na playu, a pod košem je Mahinmi iz nejasnih razloga u važnijoj ulozi od Goberta i Lauvergnea. Nikako se Francuze ne smije potpuno otpisati jer je i dalje to jaka momčad koja na svim pozicijama osim centarske ima dobre šutere, ali mislim da je četvrtfinale neki realan domet.

Frančeski: Francuzi dolaze na prvenstvo okljaštreni. Francuzi dolaze na prvenstvo bez Tonya Parkera, čovjeka koji je srce, duša i mozak ove ekipe. Ali, jebemu sveca, opet su to Francuzi. Čak i u ovom zombi izdanju trebali bi se boriti za medalju. Pod košem su jaki, skočni su, iskusni su i jako su brzi. Predvođeni Batumom i Diawom, uz dobru podršku igrača poput Heurtela, Goberta, Mahinmija, Lauvergnea i Diota, na kraju bi mogli uzeti broncu. Više od toga? Jok. Ali broncu? Oui.

Kreha: Za razliku od Eurobasketa pod košem su mesnatiji, ali nemaju Parkera koji je bio pogonsko gorivo ove ekipe i realno jedina ekstra klasa. Skauting report za Tonija je sigurno 30% deblji od onoga za Batuma, prvo imena ovog sastava. Svejedno Francuzi imaju iskustvo, fizikalije i talent. Kod visokih će bit zanimljivo gledati odličnog ex-Partizanovog skakača Lauvergnea te pratiti da li će Gobert nastaviti s dobrim igrama s ljetne lige u Vegasu kada je odlično zatvarao reket. Obojici je naravno uvjet da dobiju neku pristojnu minutažu. Diaw je uvijek atrakcija, projicirani starter Mahinmi nije. U vanjskoj liniji oči su uprte u to kako će zamijeniti ozljeđenog playa De Cola te da li Fournier može biti konstantno dobar kao što je povremeno znao dati naznake u Denveru. Usput ne bi trebali zaboraviti da nikad ne potcijenimo srce prvaka.

Gee: Parkerov izostanak postavlja im očite limite (čitaj: iz momčadi koja se bori za medalju postaju tek jedni od onih koji je sanjaju), ali udarac je i izostanak Ajince čija sjajna igra u obrani je bila ključna u lovu na zlato prošle godine u Sloveniji, a otpao je i svestrani De Colo koji je uvijek mogao pokrpati rupe na vanjskim pozicijama i u kreaciji. Mahinmi nije u stanju zabiti 4-5 zicera i gađati slobodna sa 70%, a bez tog ispušnog ventila u sredini kojega im je donosio Ajinca i napad Francuske bi mogao biti zgusnutiji nego što priželjkuju. Gobert definitivno još nije spreman za svjetla reflektora tako da će Diaw i Batum nositi puno veći teret nego su navikli u reprezentaciji, ali i uopće (to obično rezultira padom efikasnosti jer nisu u stanju jednako učinkovito pratiti povećani volumen). Izostanak De Cola mogao bi teoretski pokriti Fournier, Mahinmi neće dozvoliti da se obrana sredine raspadne, ali uvijek se vraćamo na početak i činjenicu da Diot, usprkos svim tricama koje ubaci, nije Parker (Batum će vjerojatno voditi više brige o lopti dok će se on posvetiti spot up igri). Bez 3 od 5 ključnih igrača u lanjskom lovu na vrh Eura barem će imati šanse promovirati mlade potencijalne nositelje budućnost, a uz Fourniera i Goberta u tu skupinu još računamo i Lauvergnea. Obzirom na to da se nalaze u težem dijelu ždrijeba, ne treba čuditi ni ako ispadnu već u osmini finala.

7. AUSTRALIJA

Emir: Dark horse turnira, momčad koju će biti gušt gledati. Mogu daleko, a budućnost je tek pred njima. Ovu generaciju ćemo pratiti godinama.

Frančeski: Australci bi mogli iznenaditi mnoge. Kvartet koji će od sljedeće sezone igrati u NBA-u je poprilično impresivan na ovoj razini, naročito dvojac Dellavedova – Exum koji bi trebao dirigirati ultrabrzim, tranzicijskim napadom. Šteta što nema Pattya Millsa koji se ozljedio, inače bi se Australci mogli naći još koje mjesto više. Za par bi se godina, kada im se pridruži Ben Simmons koji se sprema započeti svoju NCAA karijeru, ova repka mogla natjecati za medalju. Talent je tu, samo ga treba uigrati.

Kreha: Da li su oziji nova Argentina? Fali im zbog ozljede Patty Mills, a velika je šteta što ne vode ljevorukog ultratalentiranog point forwarda Ben Simmonsa (od 2015. će igrati za LSU). Ipak ekipa u kojoj su dva NBA rotacijska igrača, sjajni Dellavedova i solidni Baynes, izuzetno zanimljivi rookieji Exum i Bairstow, veterani poput Inglesa i Newleya te šuter Brock Motum, ulijeva respekt. Prema izvještajima i snimkama s pripremnih utakmica dosta polažu na tranziciju te brzo kruženje lopte u napadu. U ovom trenutku vjerovatno nisu spremni za veliki rezultat, ali ovaj bazen talenta vrijedi pratiti. Dodatni plus je pomoćni trener, legendarni Luc Longley.

Gee: Konačno su uspijeli skupiti sve što su mogli i zato je prava tragedija što nemaju i Millsa jer bi s njim u postavi bili odmah iza Amera i Španaca. Dellavedova i Ingles su stabilni vanjski igrači koji im garantiraju relativno miran put kroz turnir, ali ni jedan nije strijelac u rangu Millsa koji doslovno može sam riješiti utakmicu triple threat arsenalom kojim raspolaže. Ako ništa drugo, ovo im je prilika da testiraju Exuma i daju mu puno više minuta nego što bi ih bilo na raspolaganju da je tu Patty. Uglavnom, u ovom kontekstu, glavno oružje će im tako biti unutarnja linija koja je krcata. Veteran Andersen uvijek može pomoći igrom s viskog posta ako treba razbiti zonu, Baynes i Jawai su dobro poznati snagatori koji se mogu gurati u postu sa svima, ali od svih njih interesantniji (i možda već sada bolji) je mladi dvojac Bairstow-Motum. Rookie Bullsa možda je stilom igre smetlar koji uglavnom trpa zicere i kupi skokove u napadu, ali njegova kombinacija energije, atleticizma, meke ruke s vrha reketa i uopće osjećaja za igru čini ga iznadprosječnim talentom za takvu rolu.

Motum je rasturao na Washington Stateu, odradio solidnu sezonu u Bologni i onda je opet rasturao na ljetnoj ligi za Jazz (upravo je zaradio i poziv u trening kamp). Ako bi trebao istaknuti jednog igrača kao potencijalno uber-iznenađenje već na ovom turniru, to je on – njegova kombinacija šuta iz vana, visine i snage pod obručima, uz izuzetan osjećaj za skok u napadu, mogla bi mnogim protivnicima pokidati živce. Naravno, pitanje je koliko će uopće tko dobiti minuta u ovakvoj gužvi, ali za budućnost se klokani ne moraju brinuti – ova mlada jezgra još dugo će godina biti zajedno, a uskoro bi im trebali dodati i dva navodno vanserijska talenta – Simmonsa, kojega mnogi projiciraju kao prvi pick na draftu 2016. te Makera kojemu mnogi predviđaju sličnu sudbinu godinu kasnije. Nova velesila se rađa (ako ste se kladili da će to biti Kanada, moja sućut), Australija je potpuno luda za košarkom (popularnost NBA down under je nevjerojatna), a očito to ima i razloga biti. Trenutno njihova trka, snaga i šut možda nisu na nivou medalje, ali svakako ih treba gledati kad god uhvatite priliku.

6. TURSKA

Emir: Zašto Turska u polufinalu? Već ste me prozivali u komentarima, a i Komesario je preko mejla istaknuo da jedva čeka čuti zašto. Odgovor je sličan kao kod Grčke – sviđa mi se ova reprezentacija. Imaju solidan tandem na playu, odličnu unutrašnju liniju koja će zatvoriti reket i imenjaka mi Preldžića koji bi na neki način trebao biti glavni igrač. Znam, nemaju nikoga tko može zabijati izvana u serijama, ali zar sve reprezentacije osim SAD-a i Španjolaca nemaju bitne felere? Ako Turci budu drugi u skupini, izbjegavaju Amere do polufinala i trebaju dobiti jednu do dvije ozbiljne utakmice i mislim da bi to mogli učiniti. I da, drago mi je da je na SP-u i Osman, sjajan igrač koji je bio MVP U20 EP-a.

Frančeski: Turci su iznenadili mnoge kada uzeli srebro u Istanbulu. Od tada su još više napredovali, no ovaj put ne igraju pred svojim navijačima. Nemaju ekipu za medalju, ali imaju ekipu koja bi mogla zagorčati život favoritima. Svi osim Asika igraju u Turskoj, dobro se poznaju i bit će zajeban protivnik.

Kreha: Nakon što su mi se tri Turčina uspjela posvađati u svlačionici fantasy momčadi nimalo im ne vjerujem.

Gee: Riješili su se problematičnih veterana poput Hede, ali opasnost od eksplozije uvijek postoji kada gradiš momčad oko previše testosterona i premalo razuma. Asik je novi alfa mužjak u svlačionici, ali Asik nije čovjek koji može nositi napad, a uz to njegova igra u obrani u kontekstu FIBA košarke nije ništa posebno jer, ako nemaš centra koji može braniti pick igru kao što to može Omer, onda ga jednostavno parkiraš u reket i zatvoriš obruč i opet imaš solidnu obranu (jasno, ova logika vrijedi za sve osim za Repešu). Ukratko, on nije čovjek koji radi razliku, a nije da ih ima previše uokolo njega. Bekovi su ili prestari ili bolno prosječni za ozbiljniji rezultat, taj problem ih prati već neko vrijeme, a na krilima nema nikoga poput Ilyasove sposobnog povući (Ersan se nakon neugodnog iskustva u Sloveniji odlučio ovo ljeto odmoriti problematična stopala). Preldžić je solidan u roli sporednog kreatora, ali očito je kako su sve njihove nade usmjerene u dominantnu igru visokih pod košem (posebice u obrani) i duboku rotaciju na svim pozicijama (ako već nemaju klase, barem imaju topovskog mesa na bacanje). Imaju relativno lagan ždrijeb i to je jedini plus, međutim da su u A ili B skupini teško bi izbjegli epitet autsajdera. Ako ništa drugo, ovo je prilika da promoviraju nekog novog dobrog mladog igrača poput Aldemira, potencijalnog budućeg člana Sixersa koji se čini itekako spreman za ozbiljniju rolu u reprezentaciji, ili Osmana, osvajača Euro zlata dvije godine za redom u mladim kategorijama.

5. GRČKA

Emir: Sviđa mi se ova reprezentacija Grčke. Nema nekih veterana, ali ima Calathesa, Giannisa, Papanikolaua, Bourousisa i još dosta dragih mi igrača. Bit će to zanimljiva utakmica između nas i Grka za prvo mjesto u skupini.

Frančeski: Stare su to iskusnjare. I dalje imaju hrpu solidnih igrača kao što su Bourousis, Zisis, Slokas, Papanikolaou i Printezis, no pitanje je kako će sve to skupa izgledati pod Katsikarisovom izborničkom palicom. Posebno će biti zanimljivo gledati kako će se Giannis Antetokounmpo* uklopiti u ekipu. Neloša momčad skroz na skroz.

*Napisao sam mu ime bez kopipejsta i bez gledanja. Ponosan sam.

Kreha: Uvijek nezgodni, ne bi me iznenadilo da se ova iskusna ekipa nađe u gornjem domu. Radujem se Giannisovim dvokoracima.

Gee: Grci su u Sloveniji imali tri poprilična problema. Prvi je svakako bio epidemija ozljeda koja im je usred turnira usporila Spanoulisa i Papanikolaua. Drugi se nadovezuje na prvi, a taj je da su ipak pogriješili davši još jednom potpune ovlasti Spanoulisu koji, usprkos odličnom izdanju na Final Fouru prije Eurobasketa, nije jednostavno više bio klasa koja može sama dobiti utakmicu. Treći je pak bio potpuno pogubljeni trener Andrea Trincheri za kojega su iz nekog razloga Grci pomislili da bi ih mogao dovesti u red i da je dugoročno rješenje. S njim za kormilom nije se znalo tko pije, a tko plaća, a valjda goru obranu nisu igrali u zadnjih 20 godina (to kako su ih Finci izrešetali bilo je strašno, a nisu bolje prošli ni protiv Slovenije i Hrvatske). Dobar dio toga sada je iza njih – roster se čini spreman i zdrav, šerifa na parketu koji više šteti nego koristi i nije se u stanju pomiriti s prolaznošću vremena više nema, a taktika je u rukama provjerenog Katsikarisa čiji CV se nakon Trincherivog čini kao da ste Pepsija Božića zamijenili Larryem Brownom. Sredi li on obranu i prije svega odnose u repki, nema razloga da Grci ne iskoriste talent koji je i dalje top 8 u svako doba dana i noći.

Još jedan ključan moment će biti igra Calathesa koji se nameće kao novi lider, nakon početnog traženja u Memphisu pokazao se kao solidan igrač i njegovo samopouzdanje stečeno nakon NBA sezone i poprilično bitne role koju je odradio moglo bi vratiti Grčku na pravi put. Vodstvo na klupi i parketu su ključni elementi njihove priče, srede li to, ovo dalje bi trebalo funkcionirati samo od sebe. Šutera imaju više nego dovoljno, a i Papanikolau bi trebao napraviti dodatni individualni bljesak i iz sporednog pasivca postati nešto nalik Diamantidisu ove generacije, čovjek koji zaokružuje igru i daje joj završnu glazuru. Pod košem nemaju klase, ali imaju dovoljno iskustva da odrade turnir (Bourousis je uvijek ok ako ne tražiš previše od njega, a Koufos nažalost očito ne drži previše do svog grčkog podrijetla i radije se drži svoje rodne grude u Ohiou). Dodaj još i potencijalnu Giannisovu rolu s klupe i očito je da su solidni, sada je samo pitanje kako će to izgledati kad i ako sve klikne.

4. HRVATSKA

Emir: Imamo najboljeg europskog centra, ponajboljeg beka, najboljeg mladog igrača, 3-4 startera u bitnim europskim klubovima s važnim rolama, jednog šutera koji će probati i u NBA zaraditi kruh svojim tricama, još jednog mladog igrača koji bi mogao postati čudo neviđeno. Imamo rotaciju, imamo atmosferu nakon Slovenije, imamo sve što nam treba za pravi uspjeh. Možemo do polufinala, od svih reprezentacija u nekakvoj tranziciji izgledamo najbolje i nikakav domoljubni zanos nije postavljanje ih u krug osvajača medalja.

Ono čega je mene strah je Repeša. Njegove rotacije nikada nisam razumio, a na postavljenu obranu protivnika rijetko pozivamo dobre akcije, ako ih pozivamo uopće jer najčešće sve ovisi o individualnim kvalitetama igrača. Nejasno mi je i kako Hrvatska nikako ne može Tomića iskoristiti kao što ga koriste klubovi pa čovjeka redovno kritiziramo za njegove igre u reprezentaciji, a krivnja svakako nije samo na njemu.

Frančeski: Kako vjerovati nekom tko ti je sto puta pljunuo u oko? Tko ti je sto puta obećavao i ovo i ono samo da bi te na kraju razočarao? Koliko god se želio pridružiti ultraoptimističnim hr navijačima, nabiti rejbanke na oči, dignuti dva srednja prsta u zrak i zaurlati: “Puši mi ga svijete, idemo po medalju”, nekako ne mogu. Čak je i ovo četvrto mjesto teški ultraoptimizam. Ne bi me začudilo da završimo na desetom.

Iskreno, imamo jako nepouzdanu i deficitarnu reprezentaciju. Imamo par sjajnih talenata, par jako solidnih igrača, ali opet smo nekako tanašni. Ante Tomić je vrhunski euro-centar, ali opet nema igrača koji će raditi za njega i opet će ga Repeša morati taktički žrtvovati. Tomić je bio jedan od naših najboljih igrača na prošlom Euru iako mu je statistički učinak bio mizeran, čisto zato jer je svojom igrom otvarao prostor za druge. Šteta što većina ljudi to ne vidi pa je Ante kritiziran i kritiziran i kritiziran, a tako će biti i ove godine. Šteta.

Srećom pa on više nije jedina međunarodna zvijezda koju imamo u ekipi. Bogdanović je u zadnjih par godina izrastao u odličnog igrača i trebao bi biti vođa ove ekipe. Damjan Rudež je odradio veličanstvenu polusezonu u Španjolskoj, stvarno je bilo šokantno gledati ga kako izrasta u pouzdanog snajperista u Zaragozi. No pravi razlog zašto se uopće veselim ovom prvenstvu, a ne grizem nokte i kolutam očima kao inače, je dvojac Šarić – Hezonja. Dario je konačno ušutkao većinu kritičara tijekom prošle sezone i pokazao da je, za momka od 20 godina, već sada velik igrač. Ali Hezonja… Hezonju još uvijek čekamo. Nadam se da će Repeša momku dati bar 20 minuta po utakmici, ipak je Mario naš najtalentiraniji igrač. Onih par utakmica na kraju sezone s Barcom bile su briljantne, njegova igra u tranziciji nema premca u Europi, a momak je gladan, gladan, gladan. Ničemu se ne veselim na sljedećem prvenstvu, čak ni povratku Derricka Rosea, koliko igri Marija Hezonje.

Ostatak repke nije na toj razini. Uobičajeni sumnjivci Žorić, Andrić i Markota dat će nam ono što nam uvijek daju na centarskoj liniji – nepouzdanost. Baš kao i plejevi na koje se čovjek jednostavno ne može osloniti (ako ne računate da se možete osloniti na to da će Ukić roknuti tri debilna šuta po utakmici). Ne vjerujem ni Repeši koji me razočarao više puta u životu i koji konstantno radi iste greške, bilo strateške (tvrda, fizička igra koja se zasniva na obrani kad imamo igrače kojima odgovara potpuno različit stil igre) bilo taktičke (hedžanje pikenrola s centrom koje otvara rupetine u reketu koje ne možemo pokriti jer smo prespori da se izrotiramo – na euru smo primali 10 komada na ovakve stvari po utakmici). Svejedno, nakon dugo godina veselim se nastupu Hrvatske na nekom velikom natjecanju. Nadam se da me neće totalno razočarati.

Kreha: Prošle godine smo odlično ukrižali glavu i talent, nema razloga da to ne ponovimo jer praktički šaljemo isti sastav slabiji za Draperovu obranu, ali jači za Air Hezonju te iskustvo velikog turnira za cijelu generaciju. Nemamo kvalitetu na playu niti imamo teškog centra. Gledajući mlađe kategorije, primjetno je da ćemo ovu rečenicu često ponavljati u budućnosti. Tomić opet nema razbijača da mu čuva leđa već on mora glumiti tu ulogu što mu u reprezentativnom dresu ne polazi za rukom jer je prvenstveno igrač finesse. To bi se moglo nadoknaditi stavljanjem Tomića u poziciju da razigrava i lakše finišira. Dok se to ne dogodi nećemo gledati njegova toliko prizivana Barca izdanja. Ono što nam svakako ide u prilog jest da ove navedene minuse možemo dobro zamaskirati. Solidno smo šuterski pokriveni, a izuzetno smo dugi na svim pozicijama (i ovu rečenicu ćemo često ponavljati i ubuduće) i te mismatche možemo koristiti nemilice, npr. Šarić licem, Bogdanović leđima košu. Po potrebi možemo na parket izvesti i cijelu petorku višu od 2 metra. Repeša vodi zanimljivu kombinaciju prokušanih igrača i onih koji tek dolaze. Glavnina momčadi je već dugo skupa, naučila je nositi se s pritiskom bitnih utakmica i to sve skupa daje razloga za priličan optimizam. Dočekali smo renesansu košarke!

Gee: Najveća greška koju čovjek može napraviti je povjerovati u to da vrag ne postoji. Hrvatska košarka se na sjajan način vratila na scenu uspjehom na Eurobasketu, ali, poistovjetiti to s garantiranim uspjehom i na ovom natjecanju, nije pametno. Hrvatska je u Sloveniji bila prosječna košarkaška repka (statistički 7. od 12. koje su prošle u drugu skupinu) koja je uz puno sreće (koja prati hrabre, a to su naši košarkaši i bili i zato im kapa do poda, međutim, nemojmo zaboraviti da su prve tri pobjede na turniru dobili s ukupno 7 razlike – kao da im se vratilo za sve ranije nesretne poraze – a uz to su turnir završili s mizernom koš razlikom od +4 koja jasno upozorava da baš i nisu neka klasa), kroz lakši ždrijeb i koristeći probleme protivnika s formom, ozljedama i uopće igrom, maksimizirala svoj tadašnji potencijal. Koji danas nije puno veći nego tada, štoviše dalo bi se pričati kako je moguć i određeni regres.

Najveći problem ove reprezentacije i dalje ostaje igra u obrani, točnije taj nesklad između forsiranja identiteta žestoke ekipe na tom dijelu parketa i stvarnosti koja je ipak bliža epitetima haklera. Repešino uporno forsiranje zonskog presinga dovodi do potrošnje energije i nepotrebno široke rotacije te manje minutaže bitnim igračima poput Tomića (u prosjeku je igrao 12 minuta manje od Bogdanovića, ali je svejedno ostvario daleko najbolji +/- učinak, s njim na parketu Hrvatska je bila bolja za 2.5 poena od protivnika, s Bogdanovićem tek za 0.7 poena). To agresivno rotiranje također otvara ogromne rupe u sredini koje obično donose poraz u gustim završnicama kada je zaustaviti protivnika možda i važnije nego zabiti. Stvar uvijek puca na istom momentu, posebice kod branjenja pick igre – izlaskom prvog visokoga izvan reketa na beka, njegovog igrača preuzima drugi visoki, a tu onda već na sljedećem rotiranju naš vanjski igrač kasni zatvoriti rupu u sredini. Ukratko, nitko ne pomaže pomagaču, a kako nemamo atlete koje mogu u dva koraka ispraviti propuste, ova obrana često izgleda potpuno promašena.

Nije problem samo u manjku lateralnog kretanja kod visokih, već i eksplozivnosti kod bočnih – Rudež izgleda kao trojka iz snova za Euro pojmove, Bogdanović kao dvojka, ali toliko su spori u reakcijama na perimetru da ih je nemoguće koristiti zajedno u tim rolama iako fizički tvore potencijalno dominantan swingmanski par u nekakvoj koncepciji zonske obrane (Rudež je tako idealan za rolu stretch četvorke, a tu već imamo takvu gužvu da za njega nema ni sekunde vremena, što znači da će opet morati glumiti da igra obranu na boku). Ono što je Repeša uspio postaviti na noge je presing na loptu – Ukić i Simon su trčali kao nikada u životu ganjajući bekove, ali i tu će ovom prilikom nedostajati ključni terijer, Draper, koji je energijom u obrani često bio pokretač odvajanja u situacijama kada bi se na parketu našao slabiji bekovski par protivnika. Lafayette je sličan igrač zadatka, ali dok ga ne vidim u ozbiljnoj akciji teško je reći kako može odraditi Draperovu rolu u defanzivi.

Uglavnom, Hrvatska obrana će i dalje ostati u najboljem slučaju prosječna, što i nije toliko loše kad ne bi imali izbornika koji se kune kako su agresivnost i važnost igre na tom dijelu parketa osnove njegove filozofije i čemu posvećuje najveći dio priprema i treninga. Što se napada tiče, u Sloveniji se poklopilo da je Bogdanović proigrao kao lider čime je otvorio gomilu prostora na perimetru za Simona i Rudeža, odnosno na vrhu posta za Tomića i Šarića, što su ovi maksimalno koristili. Međutim, ako Simon ne ponovi suludo učinkovitu igru i ako Tomić i dalje na parketu bude provodio tek malo više od pola utakmice, moglo bi biti problema održati čak i tu prosječnost. Naime, i u tom idealnom kontekstu bili smo tek osrednji, a dignuti se na razinu više s napadački limitiranim playevima (Lafayette je navodno nesebičan igrač koji je pod stare dane naučio igrati playmakera i zabiti tricu što ga čini definitivnim napretkom u odnosu na bacača cigli Drapera, ali Ukić je valjda najgori šuter na vanjskim pozicijama s tolikim ovlastima na turniru, puno opasniji za svoju momčad od Rubia koji ipak ima sugirače koji ga mogu sakriti) i pretjeranim miksanjem postava nije lako.

Simon će imati svojih minijatura, Rudež će zabiti svoje iz kuta, ali da se kotrljamo kao lani morat će (opet) igrati košarku života. Također, ne priključi se li Šarić približno volumenom Bogdanoviću i ne bude li Tomić dovoljno u utakmici, stvari bi se i na ovom dijelu parketa mogle zakočiti. Sada već svi znaju da je Bogdanović prva opcija i sigurno će ga drugačije braniti, posebice kada se bude spuštao u post, a tu Šarić mora biti spreman koristiti prostor. U principu, malo tko ima ovakvu mogućnost igrati s pet kreatora na pet pozicija i Repešina odgovornost leži upravo u tome da nađe dovoljno postava koje će maksimalno koristiti taj potencijal umjesto da ga guše (u Sloveniji mu je to donekle uspijevalo, ali, ponavljam, u Sloveniji nam je puno toga išlo od ruke i među onim stvarima na koje nemamo direktan utjecaj).

I tu se uvijek vraćamo na Tomića koji je valjda najkritiziraniji hrvatski košarkaš iako je iz aviona jasno da bez njega ova reprezentacija ne bi bila ni upola dobra kao što je s njim. Nije on genije ni u jednom segmentu igre, daleko od toga, ali čak i usprkos pogrešnoj ulozi koju ima u obrani uspijeva odraditi najbolji posao u zaštiti reketa (ako ga kritizirate pokušajte tek zamisliti kako bi to izgledalo bez njega u reketu i posebice skoku jer mi doslovno, usprkos dužini, prave petice nemamo, što je vjerojatno i glavni razlog zašto igramo tako malo zone i jedina stvar koja opravdava smjer koji forsira Repeša), dok u napadu sve puno bolje funkcionira kada je on na parketu i kada imaš tu dodatnu opciju koja može nešto zabiti, ali prije svega razigrati i s viskog posta pronaći bolju opciju u kutu ili na utrčavanju.

Uf, i tako sam se opet nepotrebno raspisao u situaciji u kojoj se ukratko može reći da Hrvatska ima dovoljno potencijala da se stabilizira među 8 i možda čak opet dođe do polufinala. U što ipak sumnjam jer je ždrijeb ovaj put puno teži nego lani i ima puno, previše, potencijalnih nagaznih mina (ona u osmini finala bi već mogla biti kobna), ali još uvijek smo u fazi kada je bitnije vidjeti neke pomake u igri nego sanjati rezultat (iako smatram da se i kiks može racionalno opravdati, obzirom na stanje ostalih reprezentacija eventualni ne-ulazak među 8 može se nazvati katastrofom, ponajviše zbog eventualnih posljedica nakon turnira po pitanju atmosfere unutar i izvan repke – znamo već kako impulzivno reagira javnost koja ima više gena za rakiju nego za knjigu). Promocija Šarića i Hezonje u nositelja u slučaju prvog, odnosno igrača rotacije u slučaju drugog, bila bi sjajna stvar ravna medalji, a i pomak iz prosječnosti u barem jednoj fazi igre dobro bi došao (za obranu sumnjam, ali napadu nedostaju samo konstanta i disciplina). Do tada smo, svoj širini i dobroj atmosferi usprkos, tek jedni od “ostalih” i glavni adut nam nije toliko igra koliko činjenica da ti “ostali” imaju više problema i puno slabiju kemiju.

3. LITVA

Emir: Svi sve znamo. Do utorka i utakmice s Hrvatskom, Litva je svima bila u samom vrhu. Sada, kada je Kaineitis otpao, pale su i ambicije. Imaju i dalje Litvanci oružja, ali nedovoljno.

Frančeski: Nerviraju me europski treneri. Nerviraju me prije svega zbog načina na koji hendlaju svoje rotacije. Bože sačuvaj da neki igrač dobije više od 25 do 30 minuta na terenu, naročito u reprezentaciji. Treneri se nekad stvarno ponašaju kao da vode pionire u nekoj županijskoj ligi, kao da svakome treba dati šansu. U takvom ozračju događa vam se da apsolutne klase od igrača ne mogu razviti svoju igru do kraja jerbo jednostavno nemaju adekvatnu minutažu. Nadam se da je trener Litve Jonas Kazlauskas naučio lekciju s prošlog Eura i da će na ovom prvenstvu jašiti Valančiunasa i Kalnietisa dok ne izdahnu. Ovaj dvojac zaslužuje igrati 30+ minuta po utakmici jer su sile koje same mogu pogurati Litvu do medalje. Kalnietis je majstor organizacije igre, Valančiunas je tenk koji je kadar pregaziti sve centre na prvenstvu osim američkih i španskih. Nije da Litva ima samo njih dvojicu, tu su Lavrinoviči, Mačulius, Motiejunas, Pocius, Kuzminskas… Krcati su dobrim igračima, iskusnim igračima koji znaju igrati u sistemu. Litva je znala oscilirati u zadnjih 10 godina, ali od ove ekipe očekujem puno. Odnosno, očekivao sam dok se nije dogodilo ovo s Kalnietisom. Sada očekujem puno manje. Naravno, očito je da kako je ovih zadnjih par rečenica dodao Gira jer crticu o Litvi napisao sam puno ranije. Čak i ovu opasku na dodano piše Gira, iako to radi u prvom licu kako bi izgledalo da to radim ja. Evo, opet je to napravio.

Kreha: Fizički jaki i talentirani Litvanci su još jednom materijal za medalju. Odnosno, bili su to prije nego je idilu narušila zadnja pripremna tekma. Kleizin izostanak donio je svima na raspolaganje više lopti i boljih šuteva, ali problem je tko će se brinuti za njihovu raspodjelu sada kada nema Kalnietisa, vođe ove ekipe čije razigravanje je inače milina gledati. Valanciunas se nekako stidljivo nameće na košarkašku scenu te je možda ovaj turnir prilika da pokaže puni potencijal, ali ozljedom motora momčadi rekao bih da Litva otpada iz kruga potencijalnih osvajača medalje (na mojim rankingsima odmah pada na 9. mjesto). Tako smo izgubili jos jednog odličnog igrača i njegovu momčad u ulozi izazivača. FIBA WC je jos jednom opravdao skraćenicu, ovaj put nažalost preko leđa vrijednih i talentiranih Litvanaca.

Gee: Do ove nesretne ozljede Kalnietisa izdvajali su se kvalitetom iz ove skupine osrednjih koja se nada brončanoj medalji, sada su pak puno bliže toj kategoriji “ostali” nego bronci. Inače nisam godinama vjerovao njihovim bekovima, ali, Litvanci k’o Litvanci, strpljivim radom i rijetko viđenom konstantom su iz spomenutog Kalnietisa, Pociusa i Seibutisa stvorili solidnu vanjsku liniju koja je, iako talentom inferiorna onim generacijama Marčulionisa, Macijauskasa i Šiškauskasa, odlično pratila ipak bolji dio njihove momčadi, a to je unutarnja linija. Problem je što uz spomenutu trojicu još nema spremnih nasljednika, a to znači da je svaki izostanak potencijalno bolan, a posebice u slučaju jedinog pravog playa kojega imaju na rosteru (Kleizino problematično koljeno nije ni upola takav udarac kao ova ozljeda ključne kosti jer je Kleizine poene moguće zamijeniti, dok drugih slashera nema). Obrana će s Valanciunasom ostati solidna, čak i elitna obzirom na uigranost sistema koju imaju i na kojoj rade u svim fazama razvoja igrača, ali da bi napad funkcionirao trebat će ogroman doprinos novih snaga. S tim da, čak ako Motiejunas i Valanciunas budu spremni nositi teret u sredini, pitanje je tko će ih razigravati, odnosno kako igru postaviti u ovako kratkom roku da su oni ti koji bacaju lopte prema vani umjesto obrnuto. Imaju lakši ždrijeb i puno više vremena da pronađu rješenja, ali, taj krhki balans koji su gradili godinama i koji ih je izdvajao lani u Sloveniji kao klasu za sebe, sada je nepovratno narušen. Što je, ako ništa drugo, dobra vijest za Hrvatsku i slične kvazi-izazivače.

2. ŠPANJOLSKA

Emir: Idealan scenarij za odlazak sa scene jednog dijela ove reprezentacije bilo bi svjetsko zlato na domaćem terenu. No, morat će se zadovoljiti i utješnom nagradom, a sve ispod srebra bi bila sramota za ovu momčad na ovakvom prvenstvu. Pokriveni na svim pozicijama, imaju vjerojatno i najjaču rotaciju pod košem, a publika će ih nositi cijelo vrijeme. Taman za srebro.

Frančeski: Da sam jedan od ljudi koji vjeruju u teorije zavjere* ozbiljno bi zabrijao da je FIBA ovaj put namjestila medalju Španjolcima. Em su domaćini, em ne mogu igrati s Amerima sve do finala, em su kompletni za razliku od svojih najvećih rivala. Ne osvoje li makar srebro bit će gadnog belaja na jugozapadu drage nam Europe.

*Zašto svi sajtovi teoretičara zavjere izgledaju k’o da su napravljeni na Geocitiesu prije 15 godina? Šta nitko od te ekipe nije mogao platiti 200 dolara i završiti tečaj za web dizajn? Hm. Možda postoji zavjera web dizajnera protiv teoretičara zavjere.

Španjolci imaju izuzetnu individualnu kvalitetu i na bekovskoj osovini i pod košem, i brutalno su duboki. Ispod obruča* samo ih Ameri i eventualno Litvanci mogu usporiti, ali ne i zaustaviti. Marc i Serge spadaju među 25 najboljih NBA igrača trenutno, a ni stariji brat Gasol još nije za staro gvožđe. Kad im još dodaš iskusnjaru Felipea Reyesa možeš komotno reći kako Španjolska ima najbolju rotaciju visokih na turniru. Bekovska osovina je također impresivna i jako ujednačena individualnom kvalitetom – Rudy, Rodriguez, Navarro, Calderon, Rubio i Llull redom mogu startati u početnoj petorci. Osim dubine i individualne kvalitete Španjolci imaju još jednu veliku prednost na koju ekipe poput SAD-a ne mogu računati – iskustvo i uigranost. Ovi likovi španaju već godinama zajedno, osvojili su hrpetinu medalja i poznaju se u dušu. Ne bi me začudilo da se na kraju kite okite zlatom, ali Ameri su ipak Ameri. Srebro moraju osvojiti.

*He he.

Kreha: Kod njih se sve zna, domaćin ima uigran sastav već godinama, nemaju bitnijih ozljeda ni otkaza, a sve osim finala s Amerima je neuspjeh. Sve počinje i završava s fantastičnim Marc Gasolom kojem Lillard i Korver mogu zahvaliti što neće vidjeti Španjolsku. U Ibaki imaju dodatnu visoku opciju i jedinog igrača koji može zaustaviti Unibrowa. Vani imaju hrpu playeva i Rudyja. Nadam se da se nećemo susresti s njima već u osmini finala jer bi to bio peh i teško dohvatljiva utakmica.

Gee: Domaćini na zadnja dva turnira pokazuju znakove ozbiljnog pada i taj proces je u ovoj fazi nezaustavljiv. Dok imaju Gasola u ovoj FIBA košarci koja dozvoljava sidruna u sredini imat će elitnu obranu na koju se uvijek mogu osloniti, a ta obrana će ovom prilikom dodatkom Ibake biti još bolja – ako Gasol i naleti na matchup koji će od njega zahtijevati više koncentracije na individualni dvoboj od čuvanja reketa, Ibaka će iz pozadini zatvarati sve rupe. Povratak starijega Gasola da i ne spominjem – postave s njim uz brata možda neće biti toliko dominantne defanzivno, ali će svakako zatvaranjem reketa i kontrolom skoka biti iznadprosječne, o napadačkim opcijama da ne pričamo. S ovakvom rotacijom pod košem bekovi su im slobodni igrati presing kako i kada žele, a tu su Rubio i Llull dokazane klase na ovoj razini.

Međutim, napad, napad jednostavno nema dovoljno rješenja da se suprostavi Amerima čak i kad su ovako kompletni. Motor prema naprijed sve više šteka kako Calderon i Pau stare, a sumnjivi stručni štab (Orenga!) se muči posložiti igru kroz Marca u suženom prostoru FIBA terena koji olakšava udvajanja i utrajanja. Uostalom, dokle je to došlo dalo se najbolje vidjeti lani u Sloveniji kada je stvar u svoje ruke uzimao Rodriguez, solidan i atraktivan igrač, ali daleko od klase potrebne da nosi vrhunsku navalu. Koliko god to blesavo zvučalo, povratak Navarra nakon godine pauze u ovom kontekstu nije samo romantičan kao prilika da se legendarni šuter oprosti od velike scene, već je postao nužnost – njegovi šutevi preko ruke bit će oružje na vanjskim pozicijama koje su krcate osrednjim haklerima poput Llulla ili Rudya, redom igračima koji svi igraju sličnim stilom s loptom u rukama, ali niti su pretjerano učinkoviti, niti biraju prava rješenja kada je najpotrebnije.

Problem je i što Rubio u ovoj momčadi danas gotovo da nema rolu osim obrambene – njegove kontre su sjajne, ali u postavljenim napadima njegove cigle vuku ionako usporen napad dodatno prema dolje (ironično ili ne, njemu definitivno više odgovaraju otvorena prostranstva NBA košarke). Ukratko, koliko god Španjolci na papiru skupili najbolju moguću postavu, ne ponese li veterane poput Paua, Calderona i Navarra domaći parket i ne budu li ubacivali šuteve s poludistance i trice suludim postotkom, teško ih je zamisliti kako zabijaju više od Amerikanaca, bez obzira koliko se trudili tu utakmicu odvući u blato.

1. SAD

Emir: Mogu se raditi analize jesu li Amerikanci ranjiviji jer im ne igra niti jedan superstar, ali jedno je neminovno – riječ je o najboljoj momčadi turnira koja mora osvojiti zlato. Nakon što su otpali Durant i George, Coach K je krenuo u pomalo kalkulantsko slaganje rostera pa ga je nakrcao visokim igračima kako bi bio siguran da ga Španjolci neće iznenaditi pod košem. U stvari, više bi se moglo raspravljati o samom rosteru, a ne o rezultatu koji će Amerikanci ostvariti. Vjerojatno svatko ima neku svoju ideju, a ja bih osobno Plumleeja i DeRozana ostavio doma, a u Španjolsku poveo Korvera i Lillarda. Visokih ima dovoljno, DeRozan vjerojatno neće imati nikakvu ulogu ovdje, a s druge strane Korvera bih vodio jer šutera nikada nije dosta, a Lillarda kao nekog osigurača u slučaju, ne daj Bože – ali stvarno ne daj – neke Roseove ozljede ili iscrpljenosti.

Frančeski: Baš su šašavi ti Ameri. Nikako da se dogovore znače li im išta međunarodna košarkaška natjecanja. Trenutni konsenzus među basketarskim pukom (konsenzus koji se mijenja svako malo) je kako su Olimpijske igre bitna stvar dok je Svjecko petparačko natjecanje na koje bi možda bilo bolje poslati sveučilištarce kako se velike NBA zvijezde ne bi ozljedile. Stoga ne čudi kako je veliki broj igrača koji nose svoje momčadi otkantao reprezentaciju i posvetio se lješkarenju na suncu, izlascima i svemu ostalom što vole mladi. Prava je šteta što Bruno Kovačević ne vodi ESPN-ove vijesti da im očita lekciju o domoljublju.

Enivejz, Ameri odlaze u Španjolsku bez svojih najboljih igrača, ali opet odlaze s više no respektabilnom reprezentacijom. Izbornik Mike Krzsyjofzwuiwhzezswski* povukao je nekoliko slabih poteza, od kojih je najgori isključivanje svog najboljeg tricaša i redovitog pobjednika Ashton Kutcher look-alike natječaja Kylea Korvera koji bi uživao u bušenju protivničkih mrežica s kraćih euro – distanci. Ameri se očito boje Španjolske (koja im, realno gledajući, jedina može oteti zlato) pa su poveli Masona Plumleeja i Andrea Drummonda kako bi imali širi izbor igrača koji se mogu nositi s Ibakom i braćom Gasol. Ali zašto? Čemu brate Krzyzewski? Igraj small ball, buši ih s distance, pa nek te pokriju ako mogu. Curry, Harden, Thompson a možda i Rose dovoljni su da organziraju kvalitetnu slash and kick igru, a Boogie Cousins i budući NBA MVP Anthony Davis, sasvim su dovoljni da drže sredinu i u napadu i u obrani. Ili, ako su već odlučili imati široku paletu visokih proizvoda, mogli su ubaciti Korvera umjesto Rudya Gaya ili DeMara DeRozana koji jesu bolji igrači od njega, ali čija se mid-range igra nikako ne uklapa u FIBA basketarenje.

*Ispričavam se zbog ove jako loše pošalice na račun teško izgovorljivog imena američke trenerske legende. Inače, za vas koji ne pratite NCAA njegovo prezime se izgovara Šiševski.

No na kraju pitanje je da li je to uopće bitno. Ameri imaju individualnu kvalitetu i trebao bi se dogoditi niz suludih katastrofa (Boogie uhapšen zbog šaketanja u diskoteci Lloret Del Mara, Drummond i Manimal uhapšeni zbog duvanja usred Barcelone, eksplozija Roseovih koljena, Harden lišen svih svojih moći nakon što mu estonska prostitutka, po nalogu španskog basketarskog saveza, obrije bradurinu, Thompson i Curry skoče u more s litice vičući “Splash brothers forever” i polome se jer su krivo procijenili dubinu) da ne doguraju do finala. Španjolska ih može zveknuti, ali nekako sumnjam da će se to dogoditi.

Kreha: Ameri su neigranjem Durantu izgubili ne samo glavnog strijelca koji može zabiti bilo kada s bilo kojeg dijela terena i igrača koji omogućava small-ball bez gubitka kvalitete u obrani već su izgubili natprirodno talentiranog superstara na vrhuncu karijere koji je činio ovu reprezentaciju posebnom i praktički nepobjedivom. Na zadnjih x turnira su uvijek imali “nad-igrača” u vidu KD-a, LeBrona ili Kobea. Ova repka ga sada nema te je ideja oslanjati se na rotaciju od osam igrača koja će nositi glavni teret. Ovakva nenadana situacija je učinila ovaj sastav običnijim i ranjivijim. Ipak, ne vjerujem da ih netko može zaustaviti na putu do naslova jer pucaju od talenta gdje god pogledaš. Dodatna vrijednost jest da je većina igrača u takvom stadiju karijere da imaju štošta za dokazati. Ukratko, ova ekipa je gladna.

Dosadašnji Team USA je dosta aduta polagao na izuzetno atletske niže postave s puno šuterske moći koja ovaj put primjetno nedostaje. Realno jedini istinski dalekometni bombarderi na koje bi se kladio u ovoj ekipi su Harden i Splash brothers. Činjenica da su se nauštrb Lillarda ili Korvera poveli duo Plumlee-Drummond govori o respektu koji gaje prema braći Gasol, ali i o vjeri u najbolji šuterski par bekova u ligi. S ovim približavanjem konvencionalnijim postavama moguće je da će od početka projicirani startni centar Unibrow dio vremena provoditi na četvorci kako bi se otvorio prostor za Cousinsa na petici što bi ih učinilo ubojitim tandemom na oba kraja terena. U svakom slučaju duo Davis-DMC djeluje daleko opasnije od Farieda (projicirani starter uz Davisa) i Gaya na četvorci jer posljednja dvojica zapravo mijenjaju Duranta bez da donose išta od njegove igre.

Curry i Harden su nositelji igre na vanjskim pozicijama, a Klay Thompson, kao najbolji vanjski igrač u oba pravca bi trebao imati značajnu ulogu s klupe.

Pitanja je dosta, počevši od toga kako će se netko poput DeRozana prilagoditi euro košarci, reakcije Roseovih koljena na intenzitet turnirske igre, obrane na perimetru koja podsjeća na ona propusna vrata nekog saluna na divljema Zapadu (iako su se na priprema trudili biti barem dosadni) te općenito pitanje potrebe poduplavanja visokih Plumlee/Drummond nauštrb nekog drugog talenta.

Ono što fanatici već duže vrijeme znaju, a ostatak svijeta će uskoro saznati jest kako je Anthony Davis sljedeći superstar kalibra KD I LBJ. Fizički jači nego prošle sezone (ugodno je mišićima popunio prekrasno dizajnirani dres repke) Davis bi trebao biti nezaustavljiv na oba kraja parketa (preko ljeta vježbao šut iz driblinga i tricu) i potencijalno postati prvo ime turnira.

Gee: Ameri su ostali bez tri ključna igrača što nikada nije dobra stvar. Bez Duranta i Lovea ova momčad nema one ekstra talente koji su u stanju srušiti svaku obranu (Curry je ipak bek, a Davis je još uvijek klinac), a bez Georgea nemaju ni onog specijalca kojega možeš zalijepiti na ključnog protivničkog beka i tako ga izbaciti iz igre. Bez ove trojice neće biti lako ni ubijati konkurenciju kontrama i općenito atleticizmom i fizikalijama koje su im oduvijek najveći plus (iako je tu Davis sposoban iskočiti kao pokretač), međutim i bez ekstra-turbo razlike u talentu ovo je i dalje reprezenatcija broj 1 na papiru. Curry će uživati u ovoj kratkoj trici i Ameri će i dalje imati dominantan napad, ali očito i sami smatraju kako on neće biti toliko dominantan da se prošetaju do zlata (na prethodnom prvenstvu u Turskoj imali su tek 8 poena bolji napad od Španjolaca, u Londonu su pak bili bolji za 34 poena u prosjeku, a ovdje će biti puno bliže ovoj prvoj brojci iako ne treba zanemariti činjenicu da se od Turske trica pomakla i da se reket raširio što je svakako igru učinilo bližom NBA iskustvu).

Zato je i bilo toliko zanimljivo njihovo rezanje rostera i izbor ekipe koju će voditi na prvenstvo – očito su odlučili da je utakmica protiv Španjolske u finalu ključna i sve su podredili tome, odlučivši se za gomilu visokih tijela kako bi imali dovoljno opcija u utakmici u kojoj će ih Španjolci pokušati udaviti. Taj, u nedostatku bolje riječi, strah od domaćina zasigurno ne bi bio ovako izražen da mogu računati na barem Duranta koji bi se poigrao čak i s obranom Španjolske. Uglavnom, bit će interesantno vidjeti kako će ovo posložiti i neće li požaliti što su se odrekli tolikog broja šutera da bi imali Gaya i DeRozana za obrambene zadaće (stvarno mislim da se ovdje moralo naći mjesta za Korvera i Lillarda, a možda i Parsonsa, ali potonji je ionako sam smanjio svoje šanse kada se zakačio s Hardenom preko twittera), a ono na što moram upozoriti je činjenica da ova ekipa pod Krzyzewskim još nije odigrala poštenu obranu na ovim reprezentativnim natjecanjima (a nije da se moraš truditi previše u obrani kada realiziraš sa 60% iz igre i zabiješ u tri četvrtine koliko protivnik u četiri).

I na tom detalju su Ameri pokazali koliko ozbiljno razmišljaju o ovim stvarima. Znači, iako su zabijali 30-ak poena više na prošlom natjecanju, njihov obrambeni pristup je bio takav (na loptu su još nekako i igrali, ali rotiranje je bilo prisutno samo kada bi trener radio izmjene) da su nakon Londona odmah angažirali Thibodeaua koji je valjda tijekom ove dvije godine i dva kampa uspio usaditi sjeme kvalitete i u taj dio igre. Zanimljivo, Boeheim je i dalje ostao uz prijatelja Krzyzewskog tako da je očito kako ovaj put Ameri imaju dva najbolja asistenta od kada su pokrenuli program, jednoga koji zna kako napasti zonu i drugoga koji zna kako se braniti protiv svega, vjerojatno i protiv invazije iz svemira. I tu ću sada, iako bi poželjno bilo stati, iskoristiti činjenicu da nemam urednika i nastaviti baljezgati o Šiševskom. Coach K. je igrom slučaja dobio u ruke program u trenutku kada je Colangelo nakon godina muke uspio uvjeriti najbolje igrače i NBA ligu da im je svima u interesu da se odazovu pozivu u repku pa je tako, slično kao i na Dukeu, postao zaštitno lice reprezentacije iako se samo našao u pravo vrijeme na pravom mjestu – praktički je izabran zato što nema neprijatelja ni osobnosti, nije nikome prijetnja i uz sve to bogat je kao većina igrača što je rijetko slučaj s NBA trenerima.

Da se razumijemo, izuzetno poštujem njegovu sposobnost da drži na okupu ovakav projekt, njegove vrline političara i motivatora nisu upitne, ali tko će ga se ikada sjetiti po nekoj taktičkoj inovaciji ili košarkaškoj filozofiji? Duke već godina nije imao poštenu obranu kako treneri postaju sve inovativniji i kako se čak i takav tupperware sistem poput NCAA otvara NBA utjecajima, kvragu imali su skoro više šokantnih poraza u turniru nego Final Four nastupa, a repka pod njim pošteni defanzivni sistem nije imala nikada. Dakle, pokaže li napad slabosti, odnosno ne bude li dominantan kao što su nas navikli od 2008. kada su krenuli u obnovu kulta, onda će trebati pokazati nešto i u obrani i zato su tu visoki i Thibo. Što je ok. Međutim, podsjetimo se kako je, zadnji put kada se nešto poput sistemskog igranja obrane tražilo od njih, Mike K. također bio na klupi kao lider novog projekta, dakle bilo je to prvenstvo u Japanu na kojem su ih Grci ubili pick & rollom kao malu djecu dok su, tada još i stvarno u infantilnoj fazi karijere, Howard, Bosh, Carmelo i LeBron gledali koji se to vrag događa oko njih.

Ova ekipa ima sličan takav “potencijal” teleta koje zuri u šarena vrata zbog neiskustva unutarnje linije, ali njihova je sreća što su ovom prilikom svjesni i pipremljeni na takav mogući razvoj situacije, a uz to i nema momčadi trenutka, u naponu snage, kao što je tada bila Grčka. Španjolci će trebati čudo (ili barem vremenski stroj) da na trenutka postanu takvi, ali, hej, čuda se znaju dogoditi s vremena na vrijeme (da Durant nije odlučio kako je novi ugovor za tenisice važniji od maltretiranja na WC-u, ne bi imali ni to). Opis u jednoj rečenici koju nisam u stanju napisati čak ni dok žena viče na mene, a djeca mi jašu po vratu – Španjolci će s Gasolom u sredini i FIBA pravilima podići zid koji je dovoljan barem za srebro, a Curry bi sa ovom tricom na 6.75 trebao taj bedem razbiti i doći do zlata bez da Cousins, Davis i Drummond moraju nositi preveliki teret u pozadini (ako ništa drugo, vrijeme s Thibodeauom bit će dobro za njihov napredak na tom dijelu parketa, s tim da bi Drummond naknadnim priključenjem Van Gundyu ovo iskustvo mogao pretvoriti u značajan napredak već iduće sezone – možda nam se pred očima rađa budući obrambeni igrač godine – dok Davis ipak neće biti te sreće jer ga doma i dalje čeka Monty, nažalost ne od Zotta). Bude li njihov doprinos u defanzivi nužan, dakle ako Pau i društvo nošeni publikom pronađu dobar dio starog napadačkog šarma i dožive unutar-van san-epifaniju, onda ćemo vidjeti koliko je stvarno dobro promišljena ova možda i zadnja USA ekspedicija na WC s NBA blagoslovom.

12 thoughts on “WC 12-1

  1. Napokon da negdje mogu pročitati objektivnu analizu naše repke 🙂 gledao sam ih sad protiv litve, nije to loše, ali moglo bi i puno bolje. prečesto nam napadi izgledaju statično i bezidejno (i to uglavnom kad nema šarića), ukić i lafeyette kriminalni. Odlični su bili Šarić i Bogi ko nositelji, Rudež potpuno kuži svoju ulogu (definitivno prolazi test Clinta Eastwooda). Nažalost ako je suditi po tekmi protiv Litve, Hezonja neće dobiti previše minuta 🙁 Inače, moja idealna momčad naše repke izgledala bi ovako: Simon-Bogdanović-Šarić-Rudež-Tomić, s Hezonjom kao šestim igračem, međutim sumnjam da ćemo to gledati

  2. Dvi stvari oko Australije – nije Anderson nego Andersen :), a na pripremnim tekmama je bilo sramotno gledat Exuma kako ne može prenit loptu ni protiv Diota i Heurtela, koji su ga s druge strane probijali bez promjene smjera ili ritma. Baš zabrinjavajuće. Šteta, s Millsom i Bogutom bi mogli napadat srebro iz pičke.

    Samo ne znam zašto se (ne da mi se sad provjeravat tko točno) obrušavate na Repešino inzistiranje na obrani – pa jebiga, trener je, čak i kad je svjestan da smo tu tanki (a jest stoposto), svejedno mora drvit da je to temelj, pa ne može reć nije bitno za obranu jer imamo dovoljno talenta i zabit ćemo dovoljno. S time da se to, s druge strane, doista vidi, da pušta šta razigraniju igru, šta slobodnije napade. Imamo mana dosta, ali reka bih da svakako ima ponajviše vrlina iz ove dvi top repke. Strah me samo Brazila u osmini finala eventualno. Po meni četvrtfinale je golem uspjeh, poviše toga ludnica.

    I samo jedna želja – Srbe razmontirat u osmini finala 20 razlike. To bi bila odskočna daska za treće misto.

  3. Mislim da ipak malo podcjenjujete spanjolce koji godinama pralticki igraju zajedno i koju su igrali egal tekme u finalima OI 08./12. protiv repke amerike u najjacem sastavu,sad nema prakticki top 6-7 igraca cp3,lbj,kobe,kd,carmelo,howard..plus domaci teren

  4. @ Gogo – ne radi se o tome što inzistira na obrani per se, već o tome što inzistira na određenom obrambenom sistemu

  5. frančeski ubio sa komentiranjem amera.pao sam skoro sa stolice zbog splash brothersa.hahah

  6. hvala za jos jedan kvalitetan tekst, bas je super na jednom mjestu imati vise vidjenja… samo previse su emocije pomutile razum u vezi Hrvatske repke. Gee ni ti vise nisi surovo realan xd…

  7. Haha,ako su negdje realni što se tiče naše reprezentacije,onda je to na ovoj stranici

  8. realno mi Srbi ako zavrsimo na tom 12. mestu da se sutiramo u dupe od srece, ovako subjektivno gledano. Teo i Krle su igrali tipa po jednu pripremu, Bjelica i Bogdan ce verovatno provoditi po 35 minuta na parketu, pik branimo izlazenjem visokih na beka, pa se posle ne rotiramo kako valja, itd… Tuga me uhvati kad pogledam nasta smo spali.

    @Gogo, koliko god vasa repka bila bolja, taj mec ce biti neizvestan, kao sto je bio i onaj 2010. 😉 imate dobru repku i pored rupetine na pleju, zelim vam bronzu u svakom slucaju.

  9. @hbob – ma znam da će bit neizvjesno, a neizvjesnih tekmi protiv vas me najviše strah, iz jasnih razloga. Zato mi to i jest jedina prava želja, da konačno nekoga ko nas uvijek dobije ugusto ovaj put pregazimo, da se mentalno još malo pomaknemo u pravom smjeru.

  10. Gee, kako komentiras ne spominjanje ovogisnjeg mvp finala kawhia cak ni u sirem kontekstu poziva za repku. A bilo je pustih usporedba cak i na ovom blogu po zavrsetku finala tko je bolji paul george ili hawai.

  11. @ bvitlas – bio je Kawhi na popisu za kamp i danas bi igrao sigurno, ali je radije odlučio odmarati po naputku Spursa

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *