WC RECAP

Vrijeme je za neizbježni osvrt na ono što smo imali prilike gledati proteklih par tjedana. Doduše, ono malo slobodnog vremena radije sam posvetio borbi protiv Lazarevića (čovječe, internet je predivna stvar kada ti odgovor na upit poput “how to kill lazarevic” može uljepšati dan) pa se nema smisla pretvarati kako mi je FIBA košarka naročito zabavna, ali da sam pogledao pristojan broj minuta – jesam. Možda i previše ako uzmemo u obzir da se radi o drugorazrednom natjecanju u kojem smo ostali uskraćeni i za onaj jedini potencijalni uber-dvoboj između Amera i Španaca u finalu. Dobro, turnirski sistem natjecanja dijelom nadoknađuje taj manjak estetske kvalitete dodatnom dozom drame, koliko dramatično može biti nešto što u dvije od tri udarne završne utakmice (jednom polufinalu i finalu) donosi dva revijalna susreta u kojima se unaprijed zna tko pobjeđuje.

Uglavnom, uz sve tekme koje je prenosio HRT, a to su uglavnom bile tekme Hrvatske uz par časnih iznimki (uz jadan tretman košarke na nacionalnoj televiziji pozitivan detalj koji treba istaknuti je što smo se konačno riješili Cvitkovića i Skansija umjesto kojih je očekivano solidno posao odradio Šapit) i one na bivšem DSF-u koji je, naravno, uz sve utakmice druge faze uredno prenosio i svaku sekundu “svoje” USA repke uopće, drugo mi nije ni trebalo iako je FIBA ponudila i svoju verziju tournament passa što je jedna od rijetkih stvari koje su napravili dobro (uopće nemam namjeru komentirati službenu statistiku koju nude na stranici i koja je na razini seoskog natjecanja iako im svaka čast na odluci da se riješe one dodatne skupine i tako mučenje skrate za dvije utakmice, npr. na Eurobasketu za do naslova trebaš odigrati 11 susreta, ovdje 9).

Stoga, nekoliko rečenica o svakom sudioniku turnira uz neizbježne rankingse. Koji su i ovom prilikom napravljeni uz pomoć napadačke i defanzivne efikasnosti (to je nešto što će i FIBA valjda imati na svojim stranicama do 2019.), provučene kroz snagu rasporeda naravno, kako bi što jasnije, a svakako jasnije nego to goli rezultati u ovakvom kaotičnom sistemu natjecanja dozvoljavaju (određivanje pobjednika tijekom jedne utakmice totalna je besmislica – možda i ima neku draž u ovim reprezentativnim okupljanjima, ali Euroliga bi stvarno trebala zamijeniti Final Four barem sa bolji u 5 serijom), sagledali stvarnu kvalitetu pojedine momčadi. S tim da sam ipak odvajao ekipe po fazama natjecanja jer nema smisla da statistička briljantnost npr. jedne Španjolske ili očajni Turski učinak zasjene relanost koja im je okončala, odnosno produžila nastup (drugim riječima, Španjolci su možda brojkama druga momčad turnira, ali ne mogu biti ispred Srbije koja je ipak bila bolja kada je bilo potrebno).

24. EGIPAT

ORTG: 82.3
DRTG: 125.8
NET +/-: -43.5
SOS +/-: -40

Poetska pravda bi bila rangirati ih zajedno s Korejom kao što smo napravili u najavi turnira kada su nam upravo te dvije momčadi dijelile zadnje mjesto, ali, treba biti pošten prema Koreji i reći da je Egipat još za mrvicu lošiji. Neki kažu da je batina iz raja izašla, ali stvarno ne vidim kakve koristi može imati egipatska košarka od gubljenja vremena i sebi i ostalim repkama na ovakvim natjecanjima. Može FIBA pokušavati pravdati ovakve poteze širenjem popularnost košarke, moj je pak dojam da je ovako samo smanjuje u onim zemljama u kojima je nekome bitna.

23. KOREJA

ORTG: 89.5
DRTG: 120.2
NET +/-: -30.7
SOS +/-: -30.1

Jedino zanimljivo vezano uz njihov nastup je spomen Amerikanca koji ih je predvodio, 38 godina starog beka Stevensona koji se nakon desetljeća i pol smucanja po Europi skrasio u Koreji i izabrao ime Moon Tae-jong odavši time počast nekome tko se zove Montae Young. Ili možda La Monte Youngu. Ili možda Monti Ellisu i Nicku Youngu. Uglavnom, zanimljiv način naturalizacije vašeg simboličnog Amera kojega dopušta FIBA – zašto ovako nešto nisu napravili i naši? Što fali imenu Oliver Lafajetović?

22. IRAN

ORTG: 93.5
DRTG: 108.7
NET +/-: -15.2
SOS +/-: -14.5

Tu su došli da dobiju Egipat i to su i napravili. Haddadi je dobro odradio turnir uz sjajne partije protiv Srbije i Francuske koje su jedino vrijedno spomena.

21. FINSKA

ORTG: 90.5
DRTG: 104
NET +/-: -13.5
SOS +/-: -12.3

Kako brzo se srušio san o solidnoj ekipi. Finci ne da nisu opravdali wild card koji im je uručila FIBA već su napravili i popriličan korak unazad u odnosu na Eurobasket izadnje. Atleticizam na bokovima im ovaj put nije pomogao u skupini sa samim snagatorima, ali time je poraz od slabašnih Dominikanaca još bolniji. Uz obrambenu nemoć (forte im je braniti perimetar, a uglavnom su igrali protiv ekipa koje žive u reketu), napad je bio totalno izvan ritma, osim standardnog Koponena nije bilo ni šuta, kamoli kreacije. Murphy totalni promašaj, ali barem može računati na gažu u Finskog kada ga Cavsi uskoro otpuste.

20. PORTORIKO

ORTG: 100.7
DRTG: 111.6
NET +/-: -10.9
SOS +/-: -11.9

Nikad gora reprezentacija ovog neslužbenog člana Sjedinjenih Američanskih Država, odmah ostali bez Arroya (gležanj stradao u drugoj tekmi protiv Senegala), samim time i bez pola pogona. Barea je odlično koristio slabašnu konkurenciju da nabije brojke (najviši prosjek poena na turniru uz više nego solidne postotke među kojima posebno blješte 53% za ovu kvazi-tricu) i to je manje-više sve što smo imali prilike vidjeti.

19. ANGOLA

ORTG: 101.6
DRTG: 110.8
NET +/-: -9.2
SOS +/-: -10.7

Dvije pobjede u grupi djeluju sjajno, mislim toliko ih je imala i Srbija prije početka drugog kruga. Međutim, kad uzmeš u obzir da je uz onu neizbježnu protiv Koreje pala i Australija koja je svim silama pokušavala izbjeći Amere, jasno je kako score u njihovom slučaju ne govori ništa. Po učinku su možda još uvijek najbolja ekipa na kontinentu, ali Senegal polako preuzima primat ovim plasmanom među 16 i Diengovim prisustvom. Međutim, Angola je u Yanicku Moreiri dobila svoju zvijezdu kojom može parirati NBA talentu Senegala – momak je odradio odličan posao pod koševima, 18 poena i 8 skokova odlično zvuče (partija protiv Australije bila je fantastična), a u njegovom slučaju su i rezultat efikasne igre, ne samo volumena. Izgleda da je jedna godina pod Larryem Brownom na SMU bila dovoljna da momak stasa u košarkaša s ozbiljnom budućnošću, ako ne u NBA (ipak se radi o talentu za rub rostera), onda svakako za jednu solidnu euro momčad. Inače, odradit će još samo seniorsku sezonu za SMU, već su mu 23 godine (prve dvije je proveo u JUCO sistemu tako da je u NCAA došao kao junior, odnosno igrač treće godine, ali u rukama USA trenera je već godinama) i prava je šteta da Mudiay nije dobio priliku igrati na sveučilištu – s njima dvojicom, žilavim Kennedyem pod košem i combo majstorom Mooreom na perimetru, a posebice s Brownom kao dirigentom, bila bi to minimalno momčad za Sweet 16.

18. FILIPINI

ORTG: 95
DRTG: 102.4
NET +/-: -7.4
SOS +/-: -8.8

Ugodno iznenađenje, mogli su komotno završiti među 16 umjesto Senegala da su imali malo više sreće protiv Hrvatske ili Portorika. Izuzetno zanimljiv nastup zbog ubitačnog stila igre, presing često preko cijelog terena u obrani kombiniran s run and gunom u napadu. I previše, previše loših Blatcheovih šuteva. Opet, bez Blatcheova prisustva u sredini u oba smjera teško bi uopće imali šanse tako da mu itekako mogu progledati kroz prste, situacija je ovo u kojoj su obje strane izvukle korist.

17. UKRAJINA

ORTG: 93.3
DRTG: 100.6
NET +/-: -7.3
SOS +/-: -6.7

Dobro su i igrali obzirom da su ostali bez Gladyra već na startu turnira. Žilava 2-3 zona iznenadila je Tursku i solidno se držala desetak minuta protiv Amera, ali manjak košarkaša sposobnih ubaciti loptu kroz mrežicu ipak se pokazao prevelikim teretom. Uz sve to ostali su i bez domaćinstva Eurobasketa dogodine (kao što znamo, jedna grupa je završila i u Hrvatskoj, a domaćini su još i Latvija, Njemačka i Francuska koja će odraditi najveći dio posla) tako da je budućnost ovog projekta na čelu s Fratellom upitna. Obzirom na ono što im se događa u dvorištu, mislim da ih zaboli neka stvar.

16. SENEGAL

ORTG: 88.9
DRTG: 108.5
NET +/-: -19.6
SOS +/-: -17.1

Zalutali u drugi krug, ponajviše zahvaljujući prijateljski raspoloženim Hrvatima (Senegal brate, di ćeš na Hrvate, što bi reko Luka Bulić). Ok, tri utakmice u tri dana, a onda još ta treća rano popodne – to su stvarno uvjeti koji bacaju upitnik na smisao ovakvih natjecanja osim kao sredstava za laku zaradu, međutim ni to nije opravdanje za način na koji je naša obrana puštala jedinog beka Senegala da ulazi u sredinu i razigrava. Spomenuti gospodin Dalmeida solidan je igrač u francuskom prvenstvu i uz nadahnutog Dienga, koji je opravdao očekivanja i nametnuo se kao nositelj ove reprezentacije idućih 15 godina, uspio je od potencijalnog predmeta sprdnje Senegal prikazati kao pristojnu repku. Koš-razlika, čak i provučena kroz snagu rasporeda, jasno pokazuje da oni to baš i nisu (bili bi iza Irana na rankingsima ako im ne bi uračunali plasman među 16 i tu dodatnu utakmicu na kontu kao uspjeh), ali, hej, barem nisu u rangu Koreje i Egipta.

15. DOMINIKANA

ORTG: 90.3
DRTG: 99.5
NET +/-: -9.2
SOS +/-: -7.8

Zaslužili su barem da im ime pišem kako im piše na prsima kako ih se ne bi miješalo s onim drugim otočanima – plasman u drugu rundu apsolutni je uspjeh. Doduše, Finci i Ukrajinci su se raspali pa im je bilo lakše nego se očekivalo, ali svoje su napravili dobivši Zeland i Finsku (imali su nesreću igrati protiv Ukrajinaca na otvaranju dok su ovi još imali Gladyra u akciji). Očekivano, Garcia najbolji strijelac i dominantna figura (uvijek me fascinira kad jedan tako opskurni NBA igrač strši kao govno u punču pored konkurencije na svim razinama, od fizičke spreme do talenta), ostalo nije vrijedno spomena. Osim dosadne upornosti koja ih je krasila od početka do kraja i koja je protiv Zelanda bila ključna.

14. ZELAND

ORTG: 96.4
DRTG: 102.1
NET +/-: -5.7
SOS +/-: -4.6

Provukli su se dalje bez Penneya u top formi (godine su izgleda učinile svoje), ali su imali nešto za što bi na primjer i Hrvati i Grci ubili – gomilu energije pod košem. Šljakali su Zelanđani kako već to oni znaju, a od svih njihovih mladih NCAA talenata (a spominjali smo Loea i Webstera prije turnira) najviše pažnje je pljenio njihov Kenneth Faried, Isaac Fotu koji igra na Hawajima (da, i tamo imaju NCAA program i to solidan, dakle ako imate dovoljno godina i centimetara, a uz to se i polu-profesionalno bavite košarkom u ovim bespućima, ne budite blesavi i pošaljite im snimku).

13. MEKSIKO

ORTG: 104.7
DRTG: 109.5
NET +/-: -4.8
SOS +/-: -3.1

Ayon je odradio još jedan odličan turnir s repkom koji mu je donio svježi ugovor s Realom, ekipa je dobila one dvije tekme koje je morala i plasirala se među 16 uz solidan nastup, posebice u napadu. Dakle, Meksiko je odradio svoje na najbolji mogući način, svi su sretni, mariachi sviraju, Fausto Galvan ne mora odradit meksičku verziju slučaja Escobar. Muy bien.

12. HRVATSKA

ORTG: 102.7
DRTG: 102.1
NET +/-: 0.6
SOS +/-: -1

Majko mila. Kad bih sad krenuo pisat sve što mi padne na pamet i što mi se mota po raznim fileovima već danima, ovaj post bi poprimio razmjere scenarija nove sapunice. Stoga ću veći dio toga ostaviti za sutra i podcast koji planiram odraditi s Krehom – pitanja u komentarima ili na adresu gee@ispodobruca.com dobrodošla kako bi nas malo usmjerila. Sada samo kratko, koliko je to moguće.

Pisao sam nakon lanjskog uspjeha, a pisao sam i prije ovogodišnjeg neuspjeha – rezultati nisu realan prikaz ove momčadi. Talent koji imamo na rosteru definitivno ne garantira vrhunske rezultate, uz to trener ima viziju igre koja se nikako ne poklapa s igračima koje ima na raspolaganju. Hrvatska je jedna prosječna repka koja je prošle godine uz puno sreće i puno muda nakon godina neuspjeha napravila posao, ove godine pak nije bilo ni previše sreće, a ni muda baš nisu bila na mjestu. Tu prosječnost možemo opisati sljedećom rečenicom – napadački bljeskovi su vrh koji nekako krpa obrambene rupetine koje su pak dno. Kad sve oduzmeš i zbrojiš, uvijek nekako dođeš u ravninu, u osrednjost rezerviranu za one koji nisu u stanju ono dobro u vlastitoj igri pretvoriti iz povremenog u konstantu.

Naravno, kada se iznevjere očekivanja, običaj je tražiti krivca koji će opravdati to što se nešto imaginarno, ma zamisli, nije ostvarilo iako je realnost u vidu brojki jasno poručivala što možemo očekivati. Da ne ponavaljam stvari koje sam pisao još nakon Slovenije kao dežurni cinik, držimo se striktno matematike. Lani je nakon čak 11 odigranih utakmica Hrvatska ostvarila napadački učinak na 100 posjeda ili ORTG težak 101.9 poena, dok je obrambeno on glasio 101.9. Dakle, momčad koja je došla u polufinale napravila je to s nulom kao razlikom, što je učinak koji u 9 od 10 slučajeva momčadi ne garantira ni prolazak u četvrtfinale tako krcatog natjecanja, kamoli ulazak među 4. Nakon dva produžetka s Grčkom (u kojima smo komotno mogli izgubiti tri puta čime smo samo okrunili gomilu gustih završnica u kojima smo se provukli na turniru) i nakon poklona zvanog Ukrajina u četvrtfinalu, uslijedila su dva brutalna poraza koja su imala jednaku dokaznu vrijednost kao i pobjede, samo što ih nitko nije htio uzeti u obzir zbog ekstaze izazvane četvrtim mjestom. A oni su, kao i spomenuta napredna statistika, jasno ukazivali da Hrvatska nije ušla u nikakvo zlatno doba, već da je tek napravila prvi korak prema oporavku.

Na ovom natjecanju nakon šest utakmica ostvarili smo sličan učinak, plus od 0.6 poena na 100 posjeda previše je sličan lanjskom rezultatu da bi to bila slučajnost. Kontekst je bitno drugačiji jer igrati 5 utakmica manje i uz to imati nešto lakši raspored definitivno nije istovjetno onome što se događalo u Sloveniji (uostalom, nakon prilagodbe rasporedu Hrvatska ima negativan učinak, to donekle stvar stavlja u perspektivu), ali princip je sličan. Posebice kada bacimo pogled na konkretnije i opipljivije stvari poput igre kako bi malo obojali kontekst.

Ona u suštini nije bila ništa drugačija nego u Sloveniji. U napadu smo i dalje ovisili o Bogdanovićevoj inspiraciji i Tomićevu prisustvu na parketu, dakle nekakav ozbiljniji plan igre nije postojao, a osim Simonovih bljeskova opet nije bilo konkretne bekovske igre u kreaciji. Dakle, puno improvizacije kao i obično. U obrani smo opet plivali držeći se zonskog presinga i izlazaka visokih igrača na pick igri, s tim da je bilo primjetno kako se radilo i na nekim dodatnim rješenjima. Uz zonu, koju smo opet igrali na kapaljku i to uglavnom kada bi Tomić bio na klupi (što je van pameti jer je on naš najmanje pokretljiv visoki igrač), bilo je tu i solidne 1 na 1 obrane s preuzimanjem koja se kroz turnir iskristarilizirala čak i kao određena snaga na tom dijelu parketa (iako ni to nije izgledalo sjajno čim bi neki od naših sporih visokih ostao na beku). A nekakav impuls nam je bio itekako potreban obzirom da smo bez Drapera bili neuvjerljivi i u presing igri – izuzevši borbenog Simona, nismo dobili ništa od polomljenog Ukića (pitanje je može li on igrati čak i u Cedeviti obzirom na apsolutni nedostatak lateralne pokretljivosti) i nesretnog Lafayettea koji valjda još nije vidio blok u koji se ne vrijedi zabiti (od srca se nadam da čovjek neće u dogledno vrijeme završiti na nekom gradilištu jer bi se vjerojatno zaletio glavom u prvi nedovršeni nosivi zid koji bi ugledao).

Nažalost, Repešina filozofija branjenja perimetra i ranog pritiska na loptu nikako se ne uklapa s profilom igrača koje ima na raspolaganju i sav trud uložen u pripremu na ovom dijelu parketa, kao i obično, uglavnom se pokazao prosutim, dok je o napadu iluzorno govoriti jer je jasno da naš izbornik tu neke pretjerane filozofije i nema osim onih osnovnih postulata poput dijeljenja lopte i potrage za najboljim otvorenim šutom (recimo, ne bi bilo zgorega da smo imali neke uvježbane akcije koje bi otvarale prostor da se tako nešto odigra u povoljnijim uvjetima, a ne da sve ostane na frazama).

Samo, govoriti o Repeši kao isključivom krivcu nema nikakvog smisla ako ne mislite pri tome i umanjiti uspjeh u Sloveniji – taj isti izbornik s istim idejama i stilom vođenja igrao je polufinale, dakle ako je bio dobar tada, ne može preko noći postati potpuno pogrešan. Za tango je potrebno dvoje, što u ovom slučaju znači da je dobar dio krivnje i na igračima. Repešino korištenje igrača i raspodjela minuta apsolutno su vrijedni kritike (npr. nenormalno je da u drugoj četvrtini protiv Francuza na klupi istovremeno držiš tri najbolja kreatora – Tomića, Bogdanovića i Šarića – jer to je nešto što si ne može priuštiti ni Popovich s rotacijom od 9 ozbiljnih košarkaša, a kamoli netko s ovako tankim rosterom), ali i tu treba na umu imati neke očite limite. Tipa, svima nam je jasno da Tomić mora igrati više od 20 minuta kako bi ostvarili što bolju igru, ali kako to izvesti kada taj Tomić to očito fizički ne može? Mislim, čovjek igra u klubu svaki treći dan po 20 minuta i tako već godinama (u Realu nikada nije prešao tu granicu u svim natjecanjima, u Barci je u prvoj godini skočio na 24, ali već lani se vratio na 20), očekivati da odjednom u reprezentaciji odigra 30 minuta četiri puta u pet dana jednostavno je nerealno. Kako je usprkos činjenici da ima takvu limitiranu rolu došao do titule “najboljeg euro centra” ne pitajte mene, ja tu košarku ne pratim detaljno, ali kada je gledam ne vidim u Tomiću ništa što bi opravdalo epitet “najbolji”. Mislim, zamislite ga s deset centimetara manje u roli krilnog centra, onako skromnog dometa na šutu i mizernog atleticizma? Usprkos osjećaju za igru i košarkaškom IQ-u ne bi imao karijeru ni u regionalnoj ligi, dakle o čemu tu pričamo?

Puno veći problem od toga što Tomić igra premalo je razlika između toga što ga u klubu mijenjaju dva solidna centra, dok u repki to radi Žorić, igrač čije sposobnosti najbolje odgovaraju ulozi desetog čovjeka. On pak u Hrvatskoj igra rolu šestog čovjeka što znači da je na parketu previše minuta (što ujedno jasno govori da je mit dubina ove reprezentacije – čak i bez otkaza, ona nema više od 4-5 igrača na koje može računati kao jezgru). Previše minuta jednako je previše lopti koje mu dođu u ruke, a to pak znači previše loših šuteva i previše izgubljenih lopti (nevjerojatno da netko tko se profesionalno bavi košarkom i čak pristojno zarađuje nije u stanju uhvatiti malo kompliciranije dodavanje ili udariti loptom o pod bez da mu se odbije od noge). Na par minuta njegova energija može sakriti minuse, u prevelikoj roli nema te energije koja može pokrpati rupe njegovog basketanja (to je posebice vidljivo u obrani gdje ga kvalitetniji protivnici redovito ostavljaju na petama dok polažu zicer za zicerom u otvorenom reketu – da igra samo protiv sebi talentom ravnih, onda bi možda nešto i obranio).

Sličnu štetu kao Žorić već godinama radi i Ukić koji više nije igrač ni za rotaciju, ali to svejedno Repešu ne spriječava da ga jaše pola utakmice (i to često i u suludoj bekovskoj kombinaciji s Lafayetteom koja je trebala biti svedena na minimum – s dva takva beka nemoguće je išta obraniti). Naravno da s takvom igrom (bez) bekova nije lako kreirati igru, ali nije da nema talenta uokolo – umjesto da bekovi koji to ne mogu otvaraju prostor Tomiću, Bogdanoviću i Šariću, njih trojica su trebala to raditi za ostale. Naravno, to je bitno drugačije od onoga što se od njih traži inače – Bogdanović je ipak prvo, drugo i treće strijelac za kojega se radi, Tomić također treba bekove da ga razigraju jer je igrač finese, a ne snage koji će nositi napad (protiv Francuza bez centra odigrao je najbolju partiju na turniru, ali, usporedimo li ga s jednim graničnim NBA igračem poput Baynesa, jasno je da on nema ni noge ni mišiće za odraditi posao u reketu kao prva opcija), a Šarić je još previše zelen.

S tim da je usprkos neiskustvu Šarić opravdao dobar dio očekivanja i njegovu potvrdu kao nositelja ipak bilježimo kao razlog zbog kojega ovaj turnir nije ispao totalna katastrofa za reprezentaciju. Tu Repeši treba čestitati na načinu na koji ga je uveo u repku i kako je iz jedne sporedne role postao nezamjenjiv. Problem je doduše što je Šarić još uvijek više šljaker nego kreator, ali obzirom na godine to je i razumljivo (naravno, to nije opravdanje za činjenicu da drugog šljakera pod koševima nemamo pa tu, kao i mnoge druge role, krpa isljučivo taj klinac). Njegova lucidnost, borbenost i na kraju krajeva bezobraznost, davali su šarm našem napadu, dok je u obrani možda bio i najgori igrač među ovim nositeljima. Dijelom je tome zaslužan pogrešan sistem koji ga je često ostavljao u situaciji da krpa rupe iako ni on nije takav igrač, kao uostalom ni jedan naš visoki. Iako često najmlađi na parketu, Šarić ne plijeni atleticizmom i njegove često drvene igre u obrani jasno pokazuju da na tom dijelu parketa ne samo da treba još puno učiti, već da će ga trebati itekako dobro sakrivati kroz karijeru. Ako ništa drugo, sada je barem jasno da od igre na perimetru nema ništa zbog ćega će izgubiti dobar dio prednosti koju je do sada imao zbog visine i snage pred trojkama s kojima se povremeno jačao, ali s pravilnim popunjavanjem i razvojem igre pod košem može postati solidan krilni centar kroz kojega možete vrtiti napade na laktu (jedna usporedba – Giannis nije pokazao previše, međutim kada uzmeš u obzir da leti kao gazela po parketu i da može onu visinu i dužinu koristiti na perimetru i na više pozicija u oba smjera, uopće nema dvojbi koga bi radije imali na rosteru idućih 10 godina).

Koga tu još treba spomenuti? Rudeža koji odradio katastrofalan turnir čak i u ovoj smanjenoj roli koju je imao (Šarić mu je pojeo dobar dio minuta iz Slovenije)? Markotu koji je ionako višak pored Rudeža (koliko jednodimenzionalnih stretch četvorki jedan roster može podnijeti?)? Stanje dakle nije sjajno, a još je manje sjajno jer Repeša nije našao zajednički jezik s Hezonjom. Nije ga razigrao s jednim okom usmjerenim na budućnost na način na koji je to lani napravio sa Šarićem. Međutim, to su problemi unutar kuće, očekivati da bi klinac koji još nije odigrao ozbiljne minute u seniroskoj košarci značajnije popravio igru iluzorno je. Uglavnom, poanta je da ovaj roster nije sjajan i da izbornik nije isključivi krivac. Iako osobno smatram da je njegovo vrijeme na klupi repke prošlo, ne zbog krivo postavljene igre i minimalnog razvoja, već zbog one nepotrebne izjave da je do poraza protiv Senegala došlo zbog određenih mentalnih grešaka.

Naime, posao trenera nije samo crtati po ploči, treba imati i viziju i biti spreman pripremiti momčad na svaki izazov, pa tako i na onaj kada treba izazvati vlastiti mentalitet. Ako to nije u stanju, onda kvragu, jednostavno nije za taj posao. Repeša kao da treba idealnu situaciju s idealnim igračima da napravi rezultat, a ako mu nešto nije po volji, onda to nije njegov problem. Mislim, kakva je to vražja logika? U jednu ruku njegov pristup igračima kao odraslim i zrelim individuama dao je poticaj reprezentaciji nakon godina spoticanja, ta doza ozbiljnosti i odgovornosti koju je tražio od njih pomogla je u stvaranju atmosfere i kemije za uspjeh u Sloveniji, ali za biti lider nije dovoljno raspodijeliti role i čuvati svoju guzicu, trebaš nešto i staviti na kocku. Repeša to očito nije u stanju, a to što pazi na svoju zonu ugode radije nego da izazove nekakav potres, jasan je znak da repka s njim na čelu ne može napraviti korak naprijed, odnosno da će taj korak biti skromniji nego što bi po logici stvari trebao biti jednom kada klinci stasaju i kada se pronađe 5-6 igrača zadatka na koje se može osloniti.

Mislim, ako imaš sastojke za pitu od jabuka i ti uporno čekaš da se oni pretvore u sir kako bi radio pitu od sira, onda jebiga. Taj kvazi-idealizam i mirnoća koje Repeša odaje dobro dođu na početku projekta kada se nešto, inače okruženo s puno strasti i malo razuma, tek treba zarolati, ali, za preći iz faze infantilnosti u onu zrelosti ipak treba i nešto osobnosti i karizme, a ne samo hrpa toplog zraka. Opet ponavljam, nisu ni igrači ništa manje krivi jer ovo je i njihova realnost – o njihovoj inspiraciji dosta toga ovisi u ovom “sistemu”, a nje jednostavno nije bilo dovoljno. Nositelji su odradili solidan posao, dapače, ali bez prave dubine preživjeti u ovakvom tipu turnira jednostavno nije moguće (Simon je sjajno krenuo i bio naš najbolji igrač prvih nekoliko utakmica, ali je kasnije pao ispod razine Slovenije što je bio još jedan udarac, a kad još dodaš da smo igrali i bez Rudeža u lanjskom izdanju, onda je jasno da se s tri i pol igrača nije moglo bolje pa sve da je Repeša svaki potez povukao kako treba).

Uglavnom, toliko o momčadi s natpisom HEP na prsima. Možda sam pretjerao u nekim stvarima, možda sam na neke i potpuno zaboravio, ali, hej, bitno mi je ionako bilo popuniti kvotu riječi. Ako sam lani mogao pisati gomilu teksta kada su imali neutralnu koš razliku, onda moram i ove godine barem jednako kada su ostvarili sličan učinak. He he.

11. AUSTRALIJA

ORTG: 107
DRTG: 101
NET +/-: 6
SOS +/-: 2.7

Karma je kuja, a sada su to na svojoj koži osjetili i Australci. Ispali su od Turske u utakmici u kojoj su napravili toliko mentalnih grešaka da su njen veći dio izgledali kao veći Turci od Turaka (gomila promašenih slobodnih, gomila nepotrebno poklonjenih lopti, gomila pogrešnih rotacija u obrani). S tim da treba biti iskren i reći da nisu oduševili ni prije toga – nisu bili baš najsretnije vođeni, umjesto atraktivne igre uglavnom su davili bacanjem lopti Baynesu u sredinu (ako ništa drugo, barem su mu zaradili dobar novi ugovor) i umjesto da budu jedna od oku ugodnijih ekipa bili su jednako dosadni kao većina. Pišem im minus.

10. ARGENTINA

ORTG: 108.5
DRTG: 103.1
NET +/-: 5.4
SOS +/-: 4.2

Opet su odigrali iznad mogućnosti, izgledali su kao vampiri koji ne žele umrijeti, ali kraj je, makar bio junački, ipak stigao. Scola je nosio odličan napad kroz slabašnu skupinu dok nisu naletili na Brazil i njegove mišiće pod košem, onda je Luis izbačen iz ravnoteže, zatim i iz reketa i to bi bilo to. Ako ništa drugo, barem su dobili Campazzoa kao budućeg nositelja, novi Realov zvrk pobrinut će se da nakon desetljeća kvalitete Argentina više nalikuje na Portoriko i slične revolveraške ekipe nego na zlatnu generaciju.

9. GRČKA

ORTG: 108.6
DRTG: 97.7
NET +/-: 10.9
SOS +/-: 7.9

Odličan turnir, a onda blackout protiv Srbije u najgorem mogućem trenutku. Precijenio sam Calathesa, on nije taj lider, barem ne još, a bez takvog jednog igrača ipak nisu imali šanse. Previše finese i šuta u napadu, premalo muda. Opet je previše toga palo na Bourusisa, Papanikolau se opet sakrio (nakon ovoga samo sam još uvjereniji da će njegova NBA epizoda biti poprilično mlaka). Fali im hakler poput Bogdanovića u napadu, u obrani par žestokih tijela jer previše je tu stretch igrača, a premalo šljakera (zvuči poznato?). Plus je što je Katsikaris već na prvom natjecanju pokazao da drži stvari pod kontrolom, napad je bio vrlo dobar (bez izrazitih kreatora nalazili su načina da ne dave loptu i da je dovedu do otvorenog čovjeka), a obrana solidna. Kad im provučemo učinak kroz raspored više ne djeluje toliko izuzetno, ali i dalje je očito da su uz malo više sreće i oni mogli do polufinala.

8. TURSKA

ORTG: 95.5
DRTG: 98.3
NET +/-: -2.8
SOS +/-: -1.6

Bljesnuli su u pravi tren protiv klokana (bolje reći bljesnuo je Preldžić koji je očekivano cijeli turnir bio prvi među jednakima), ali brojke jasno pokazuju o kako limitiranom sastavu se radi (najslabiji četvrtfinalist bez konkurencije). Mislim, negativni učinak nije baš nešto čime se možeš pohvaliti, ali, hej, barem su napravili korak naprijed u odnosu na lani. Slično Katsikarisu, Ataman je na brzinu posložio momčad i dao joj glavu i rep, oslonivši se na čvrstu obranu reketa. Međutim, puno više od njegovog kombiniranja zonskih obrana (a ponekad je previše miksao i akciju i igrače), impresionirala je činjenica da je izvukao nešto od bekovskog trojca Akyol-Arslan-Guler i to u konstantnom ritmu. S ovako malo napadačkog talenta naći ikakvu igru ravno je čudu.

7. SLOVENIJA

ORTG: 110.8
DRTG: 104.1
NET +/-: 6.7
SOS +/-: 6.3

Goran Dragić bi, da je Englez, nakon ovakvog nastupa dobio titulu Sir. Sir Goran je igrao 40 minuta (ako je trebalo) iz večeri u večer, u stalnom napadačkom ritmu čime je svojoj repki dao odličan pick & roll napad koji je, praćen s još nekoliko snajpera uokolo, bio dovoljan da Slovenci odrade svoj maksimum. Za ekipu bez poštenog visokog, koja ne može odigrati ozbiljnu obranu ni pod razno, više nego dovoljno.

6. BRAZIL

ORTG: 110.1
DRTG: 95.7
NET +/-: 14.4
SOS +/-: 14.3

Nastavili su s dobrom igrom s Olimpijade, ali su po običaju opet pokleknuli stepenicu ispred raja. Najveći problem bila je loša forma Huertasa koji ili je bio ozljeđen ili puno teže podnosi godine od Barbose, odigrao je slabašan turnir za ono što je Brazil od njega navikao dobiti i tako anulirao stabilnost koju je u rotaciju donio Neto. Visoki su bili snaga, ali bez konstante u napadu (dobar primjer je ovaj podatak – jedini koji su gađali slobodna gore od njih su faraoni iz Egipta) nije lako preživjeti ovakav sistem natjecanja u kojem jedan krivi korak znači pozdrav. Šteta, teško da će ikada biti bliže medalji, ali Srbi su im došli glave kao i mnogim drugima.

5. ŠPANJOLSKA

ORTG: 110.1
DRTG: 83.4
NET +/-: 26.7
SOS +/-: 21.8

Igrali su na momente toliko uvjerljivo (tri lagane pobjede u grupi sve redom protiv kasnijih sudionika četvrtine finala) da se sudar protiv Amera činio ne realnim, već su se počele javljati teze, obzirom na ne baš uvjerljivo izdanje USA repke, kako u zadnju utakmicu ulaze možda čak i kao favorit. I onda se zalomi jedan loš dan u kojem na naplatu dođu svi upitnici koji ih prate zadnji niz godina (mlaki stručni stožer koji nije posložio nikakvu hijerarhiju u jednako mlakom napadu, nedostatak pravog lidera na vanjskim pozicijama koji je ključan u ovoj igri zatvorenih reketa gdje su centri isključivo finišeri posebice ako su, izuzevši Paua, ovoliko nespremni koliko su bili Marc i Serge). Kao što je vidljivo iz napadačkog učinka nisu se odvojili od pratnje, obrana je bila dominantna, ali jedna loša realizatorska večer bila im je suđena, povrataka Navarra i Paua u repku ipak nije mogao maskirati probleme viđene lani na Eurobasketu.

4. LITVA

ORTG: 106.2
DRTG: 99.4
NET +/-: 6.8
SOS +/-: 7.1

Obrana tradicionalno solidna, napad bez udarnog playa taman toliko dobar da se opet nađu u zoni medalje. Širina im je također tradicionalna snaga koja im dozvoljava igrati košarku s puno kontakta i velikom potrošnjom energije, ali čak je i u takvom kontekstu bilo jasno da je Valanciunas prvo ime i čovjek oko čijeg učinka se sve vrtilo i u obrani i u napadu. Iako su šuteri bili solidni cijeli turnir, osuđeni na borbu za treće mjesto zbog samovolje ždrijeba ipak nisu uspjeli doći do priželjkivane bronce preko obrane Francuza. Međutim, sama činjenica da su je umalo mogli imati oko vrata razlog je za palac gore – nisu igrali lijepo, ali su grizli i mljeli sve pred sobom pa gdje završe.

3. FRANCUSKA

ORTG: 107.2
DRTG: 100.7
NET +/-: 6.5
SOS +/-: 8.6

Nisu briljirali u ofenzivi, protiv nas je bilo očito kako se muče organizirati ozbiljan napad bez poštenih bekova, ali dubina opcija bila je presudna. Jednom bi proigrao Diot, jednom Huertel, jednom Fournier, a, ako bi baš svi stali, loptu bi uzeo pa iz pick igre napadao Batum – dobili su taman dovoljno od bekova da se kotrljaju. Obrana je bilo odlična, branili su trice van pameti s ovom dubinom rotacije na bokovima (poslije Amera imaju najveći broj NBA atleta, Španjolci imaju gomilu NBA igrača, ali ovi na vanjskim pozicijama su redom slabašni kada treba braniti) koja im je omogućavala često preuzimanje u obrani, ispod 25% su držali protivnike i nitko im nije ubacio ni prosječne turnirske postotke s perimetra (najbliži tome je bio Egipat, a to vam sve govori kako su pristupili toj tekmi, čak ni u Španjolci u onoj prvoj pobjedi od 20 razlike u skupini nisu ih izrešetali). U ovakvom stilu igre oduzeti većini ekipa prvo oružje nije mala stvar (protiv Španjolaca su dobili i Goberta koji je oduzeo sredinu i tada su stvarno izgledali impresivno), a za ostalo se pobrinulo srce prvaka – i kad nije išlo, nisu prestajali vjerovati, a to je u ovakvim dramama često presudno. A odigrali su ih masu, raspored je bio brutalan i time je bronca još sjajnija.

2. SRBIJA

ORTG: 111.9
DRTG: 109.5
NET +/-: 2.4
SOS +/-: 8.2

Kliknuli su u pravom trenutku, nakon početnih boljki u skupini djelovali su kao momčad kojoj je krajnji domet četvrtfinale (iako su izgubili čak tri utakmice u grupi, razina igre koju su prikazali apsolutno im je davala šansu protiv Grčke). Dapače, tenzije koje ih prate još od početka priprema naizgled su dobile nastavak i na prvenstvu, ali, nakon što su se stvari posložile, više nije bilo uzmaka. U tri utakmice, redom protiv Grčke, Brazila i Francuske, odigrali su tri najbolje napadačke utakmice na prvenstvu ne uzmemo li u obzir Amerikance i Španjolce (što je bilo više nego dovoljno da sakriju ne baš sjajnu igru u obrani). Đorđevićeva zarazna energija koju je s parketa prenio i na klupu od potencijalne smetnje postala je dodatni motiv, mlado i staro spojilo se u jedno, a onda je povrh svega Teodosić odigrao košarku života (u prvih 5 tekmi 52 poena, u tri nakon 60). U njemu su dobili svog Dragića, čovjek je napadao i napadao obrane dok ne bi pronašao rupu i dok su se protivnici snašli prednost je već bila izgrađena, a za ostalo bi se pobrinuli pouzdani Bjelica, šuter Marković (proradio kada je bilo najpotrebnije, kao i momčad uostalom) i posebice Bogdanović koji bi nastavio tamo gdje je stao Teodosić. S takvom dvojicom kreatora sve što je trebalo bilo je dijeliti loptu do igrača u najboljoj poziciji, a to su i radili. Visokima je preostalo samo trpati zicere, a to su Raduljica i Krstić (koji se također oporavio taman za drugi krug i odmah uskočio u ozbiljnu rolu) odradili sjajno, dobivši pri tome neočekivano žilavu podršku od graničnog hrvatskog nogometnog reprezentativca Kalinića koji je tako donio stabilnost i na pozicijama na kojima je bila upitna. Kad pogledaš kako je ova momčad rasla kroz turnir jasno ti je na kako tankim nogama je izgrađena ova medalja (pronaći minute za sve bez da se itko isključi iz projekta i onda još dočekati da svatko uđe u pravi ritam u pravom trenutku teško je izvesti i kada imate cijelu sezonu na raspolaganju, kamoli na jednom turniru, zbog čega sve pohvale idu na račun repke i njenog pristupa na svim razinama, od igrača do trenera). Ali, da je zaslužena, nema zbora – koš razlika nije briljantna, ali tek nakon što je provučemo kroz težinu rasporeda jasno je kako su dobri bili iako ih kontekst definitivno nije mazio (uvjerljivo najteži niz utakmica na prvenstvu).

1. USA

ORTG: 121.3
DRTG: 84.4
NET +/-: 36.9
SOS +/-: 34.2

Prosječna tekma na ovom turniru imala je oko 70-ak posjeda za svaku stranu, kad Ameri igraju to raste na preko 80. Drugim riječima, ubiju vas ritmom, stalnim traženjem tranzicije i presingom kojim dolaze do ukradenih lopti – kada jednom upadnete u taj žrvanj, nema te ekipe koja može pratiti tempo jer nitko osim njih nema takvu dubinu s toliko atleta na svim pozicijama koja im omogućuje da stalno tijekom 40 minuta dominiraju fizikalijama. Thibodeaov pristup je tako ipak donio ploda pa manjak ideje u napadu (čudne postave s manjkom šutera, previše pasivna Curryeva rola) nije naštetio. Ono što je šteta je da ih nismo gledali protiv Španjolaca, ali što je tu je – prošao je još jedan turnir na kojem čak i ovako sakata repka jasno daje do znanja ostatku svijeta da je košarka ipak njihov sport broj jedan kad je shvate ozbiljno, ma koliko mi šutjeli o tome. Kad pogledaš, rugamo se Egiptu i Koreji, a istovremeno smo svi mi upravo Egipat i Koreja naspram njima – nije ni čudo da prosječni ponosni mužjak radije gleda lokalni nogomet nego svjetsko prvenstvo. I sve to gaženje usprkos pravilima koja pogoduju FIBA momčadima (kraća trica i kraća utakmica, puno manje prostora u reketu zbog naguranih centara i istovremeno manje tolerancije kontakta kod sudaca – zamislite kakvi bi rezultati tek bili da se igra po njihovim pravilima).

21 thoughts on “WC RECAP

  1. Za pocetak pohvale za kratku ali slatku analizu 🙂 i jedna mala ispravka Markovic je svasta samo suter nije.
    Par pitanja:
    1.Da li je u nas ORTG i DRTG uracunato i finale?

    2.Buducnost Francuske i Spanije? Spanija bez P.Gasola i Navara koji bi trebalo da se povuku,mozda i bez Ibake? Mislim da ostaju pri vrhu ali da se na njega nece popeti u skorije vreme i da je sledeca euro velesila Francuska cak i bez Parkera i doktora Dijaoa ako im se bude odazivala vecina NBA igraca da su oni glavni kandidati za zlato sl. god. i finale OI 2016.

    3.Rang igraca ove USA ekipe u NBA po IOR,ne koliki im je IOR vec na koju ih on poziciju stavlja u rasporedu najboljih(npr. Dzejms je 1. KD 2. Radulja 357 🙂 ) Nadam se da se razumemo oko ovog 3. pitanja

  2. Gee je opet sa nama, xD … bio sam se uplasio da te nisu oteli vanzemaljci a da je neki prosječan domoljub preuzeo blog…. napokon ponovno imamo surovo realne analize…

    cestitam reprezentaciji srbije ali kao ljubitelju kosarke zao mi je sto ovakav sistem natjecanja dopusta ovakve situacije… sad ce komsije po uzoru na hrvatsku poslije slovenije do narednog takmicenja misliti da su drugi najbolji na svijetu, dok ih neko ne vrati u realnost… ali bar nek uzivaju dok mogu xD

  3. dva pitanja, prvo: je li bilo bolje da se Hardenu da nagrada za MVP, ipak je bio vođa ove ekipe…
    i drugo, koga od ne-nba igrača bi najviše voljeli vidjeti u nba, bez da to bude minorna rola kao četvrti centar i sl…

  4. Marković trica 5/20. Legenda govori da se jedno dijete u Srbiji prestane baviti košarkom kada Marković šutne tricu.

    Od Hezonje nisam očekivao da poboljša značajnije igru, ali da ga se lagano uvede u reprezentaciju. Ovako je dečko sjedio na klupi za ništa. I Babić također. Smiješno da ljudi nisu dobili pokoju minutu osim trash timea.

    Toni Kukoč mogući izbornik? Komentar neki.

    Inače, dobar sažetak svega. (Y)

  5. Svi govore da je ovo c vrsta SAD-a. Mozete li onda sastaviti A i B vrstu? Mislin da su Harden, Curry i Davis medju 12 najboljih Amerikanaca. I mislite li da postoji iti jedan igrac van SAD-a koji bi mogao uc u Team USA u najjacem sastavu. Prije par godina to su mogli bit Pau ili Dirk. Trenutno ne vidim niti jednog. Marc Gasol?

  6. Gee,da ti objasnim na “jeziku” koji znam da ti savrseno razumijes,i sam kazes da dovoljno ne pratis euro basket-suter Markovic zvuci isto kao i suter Rubio,sad ti je sve jasno ;)…inace se nema sta puno dodati na analize-surovo hladno i realno bez viska emocija,kao i uvijek…i jos nesto,malo sam gledao na RTS-u,malo na FTV-u zbog Edina a malo i na HTV-u sa kojeg je konacno nestao Kevin Duran(Cvitkovic) ali odakle se za Boga sad “ukazase” Diou i Noćoni?! 🙂

  7. Pre ovoga teksta “ispodobruca” mi je bilo prvi sajt koji sam otvarao uz jutarnju kafu, posle njega, vise nece biti… Kosarka se gledala kao sport i nisam do sada video ni traga nacionalizma (rodoljublja da, ali nacionalizma ne) u analizama meceva ovde… Ova gornja kolumna je pokusaj da se degradira ono malo dobrog koje je reprezentacija Srbije napravila na Svetskom prvenstvu, nazivajuci isto drugorazrednim (a to je pocelo tek ispadanjem Hrvatske selekcije sa prvenstva)… Ignorisanje, a potom i degradiranje…

    Format takmicenja si trebao da komentarises ranije, da ospes paljbu po poludirigovanom zrebu, a ne da se pozivas na njega jer su Boze moj, tebi jedno polufinale i finale bili rezultatski izvesni. Da se ne lazemo, ko god da je sa Amerima igra, bilo bi izvesno, a licno mislim da ovom prvenstvu nije nedostajalo neizvesnih meceva i zavrsnica, sa dobrim sudjenjem, za razliku od proslo Svetsko prvenstva u Turskoj…

    Kolumna je “odradjena” preko one stvari, da se ne kaze da je nije bilo, da su te “oteli vanzemaljci”…

    Dolazim iz Srbije, nisam Srbin, Madjar sam, ali zivim tu gde zivim i navijam za zemlju u kojoj zivim. Prvi sam bio skeptican u vezi uspeha bilo koje ekipe sa ovih prostora, a najvise Srbije, jer je tim bio blago receno komican, bez glave i repa. Smatrao sam da mnogo vise sanse za uspeh ima konkretno vasa selekcija, ali se vama kockice definitivno nisu poslozile. Srebrna medaljea ce se , nazalost, ovde velicati vise nego sto zasluzuje, posto nije osvojena suvim kvalitetom, ali jeste borbenoscu, krpljenjem rupa u odbrani i utrcavanjem iza ledja odbrane u napadu. Od ekipe se ocekivala maksimalna borbenost, “srce na teren” i sve i da su zauzelo poslednje, 24 mesto, niko im onda ne bi nista zamerio. Ovo je jedno od retkih takmicenja gde je trud, znoj bio nagradjen, ispostavilo se najvecom mogucom medaljom u ovom trenutku.

    toliko od mene, sto se tice ovog bloga, nastavicu da ga citam, ali malo vise objektivnosti, ne samo forme, vec i sustine bi bilo nesto sto bih voleo da ubuduce vidim

    Pozdrav

  8. @ tantor – kažeš da redovito čitaš “Ispod obruča”? ako je stvarno tako onda znaš da Gee uvijek pokušava staviti stvari u realne okvire, a to je nešto što inače nije svojstveno ljudima na “ovim prostorima” jer prelako padamo u euforiju i depresiju. da si stvarno redovito čitao onda bi znao da Gee zadnjih godinu dana objašnjava kako naš uspjeh u Sloveniji nije rezultat neke naše fenomenalne igre nego splet okolnosti…nitko vam ne želi “oteti” srebro ili tvrditi kako ga niste pošteno osvojili, ali poanta je da brojke pokazuju kako ste jako daleko od “2. ekipe na svijetu” i ne smijete se razočarati ako na EP-u iduće godine ostvarite znatno slabije rezultate 😉

  9. Ritko kad se procita debilniji komentar od ovoga od tantora….

    Da nacionalizam…majko draga…jesi ti uopce ovo procita dobro?
    Je li ti slucajno promaklo ono di pise da su Srbi imali najtezi niz utakmica od svih?

    Pa covice nemoj se blamirat bez potribe i temelja.

  10. Treba ignorirati ovakve likove.
    Ja sam osobno razočaran prvenstvom, šteta što Hezonja nije dobio barem nešto više minuta umjesto nekog od polumrtvih, gore navedenih igrača. Talenta imamo, bilo bi šteta da ponovno propadne talentirana generacija, ali ionako se ne bi čudio s obzirom na glave unutar i oko Saveza. I baš zapanjuje ta razlika NBA igrača od ostalih, svakakvi likovi koji imaju minimalnu rolu u NBA ovdje izgledaju moćniji od konkurencije. P.S Likovi poput Žorića ruše vjeru u bolje sutra.

  11. @xavier-toliko redovito da sam mozda za dve nedelje kada sam pronasao blog procitao SVE tekstove sa sajta, cak i one nekoliko godina unazad stare. Jedno je stavljati stvari u realne okvire, a drugo je kad osecas da sa tekstom i poentom nesto nije u redu, kao sto je to sada. Bolje prvenstvo od ovoga nema, barem nema sa 24 ekipe u njemu, a ja ne da se necu razocarati ako ne osvojimo nista, ja sam sasvim siguran da se ovako nesto nece skoro ponoviti, tj da je i ovo sto se u Spaniji desilo takodje splet cudnih okolnosti(mi recimo NIKAD ne bi izbacili tu istu Spaniju, da to nisu uradili Francuzi, Grcka je ekipa koja jako lako visoko poleti i koja nama lezi + odlicne partije celog tima bas kada je to najpotrebnije)

    @bobulo – debilniji? da, uvek je lepo porazgovarati sa nekim ko ima ovakav “argument” kao ti
    @no_name – “ignorisanje” i “likovi”, cini se kao nesto sto si navikao da radis, pa me sledeci put molim te ignorisi i nemoj ni ovaj jedan red da napises…

    Nema smisla ulaziti u polemike, ne gledamo stvari istim ocima…

    Pozdrav

  12. Argument? Nije uopce potriban u ovome slucaju jer si u totalnoj zabludi, a u tekstu ima dovoljno argumenata za to. I da, debilniji. Jer tvoj je komentar upravo takav.

  13. @ tantor – nije li tocno to sto si ti sad napisao i bila poanta teksta? tako sam ga bar ja shvatio…vjerujem da se tebi nije svidjelo jer si ocekivao barem malo pohvala za osvojeno srebro, ali ako citas ovaj blog onda znas da se Gee drzi brojki i pise o onom sto one pokazuju…ja u svemu tome nisam vidio nikakav nedostatak postovanja prema reprezentaciji Srbije, dapace…

  14. a gle, ako tvdis da si apsolutno sve s ovog bloga pročitao onda si mogao i primijetiti da je gee zadnja osoba koju bi mogao optužiti za neki lokalpatriotizam.

    a u gdje vidiš problem u ovoj analizi ne znam. kaj bi htio, da piše sladunjave hvalospjeve vašoj repki i predviđa ih kao nasljednike Španjolske? na temelju čega? jednog dobrog turnira?

  15. @ tantor – sve ok, nego kako možeš reć da sam “turnir počeo nazivati drugorazrednim tek nakon što je ispala Hrvatska” kada sam ga u najavi, dakle danime prije nego je počeo, nazvao World Cup of Piss (aludirajući time i na manjak izvjesnosti na vrhu)? Inače, barem je moj dojam da sam degradirao puno više uspjeh Hrvatske na prošlom natjecanju nego ovaj Srbije (što je i logično jer se imalo puno više toga za degradirat he he dok se Srbima nema što prigovorit). Mislim, da sam kojim slučajem transformer ime bi mi bilo Degradator tako da smatram kako sam dobrim dijelom i iznevjerio braću cinike diljem svijeta premalo kritizirajući ovaj jedva gledljiv turnir kojega su upravo Srbi u najvećoj mjeri spasili učinivši ga barem dramatičnim i narativno bogatim (uz dobru dozu Francuske). Ali, ajde, Mađar si pa moraš ispast veći Srbin od Srbina, to je razumljivo 🙂

  16. tantuse, khm… pardon – Tantore, daj nemoj da nas blamiraš, leba ti!
    nema se na čemu zameriti momcima što vode blog, 1/1 uvek objektivni, razumni, realni itd.
    drugo, njihov rad se zasniva na entuzijazmu, niko tu ne dobija platu za svoj rad, zbog čega ne možeš očekivati konstantnu ažurnost i pokrivanje 100% tema (igrača, klubova, repki…)
    evo i ja sam iz Srbije i do sada nisam primetio niti jednom neku pogrešnu notu u govoru, omalovažavanje itd. !!!
    možda ponekad blago ignorisanje, ali samo probaj da zamisliš neki naš sličan blog (a ne postoji.. ni približno) i način na koji bi, hipotetički, komentarisali Hrvatsku repku… ako bi je uopšte komentarisali!?
    realno, malo je ko i ovde verovao u reprezentaciju pre SP, ocena iste kao prosečne* u tom trenutku je sasvim, sasvim adekvatna… ruku na srce, i dalje je!
    ono što razlikuje Srbe i ajde Litvance u odnosu na sve ostale je kulturološki drugačije poimanje košarke, (ponekad i bolesni) fanatizam, zavidan broj stručnjaka i to je malte ne glavni razlog za povremene uspehe!
    sve najbolje, poz

    * “prosečno” u kontekstu eurobasketa ne nosi toliko loš predznak, moglo bi se reći da je jedino Španija, možda i kompletna Francuska, iznad proseka, dok su Litvanija, Grčka, Srbija, Slovenija, Hrvatska, Rusija (gornji dom), Turska, Italija, Nemačka, Crna Gora, Letonija, Makedonija (donji dom) svi u tom, evropskom “proseku”, gde manje-više svako svakog može da drkne

  17. @nije poenta da li si vise degradirao Hrvatsku ekipu ili Srbiju, svi smo mi najvise kriticki raspolozeni prema svojima…Hvalospeve naravno da ne treba pisati, ali eto recimo da si stavio predzadnju recenicu iz komentara u kolumnu, spasio bi stvar, bar u mojim ocima 🙂

    Razocarao si me sa “moja sucut” u podkastu jer mislim da ti to stvarno nije trebalo, zao mi je sto mislis da treba da mi se izrazi saucecse jer sam rodjen tu gde jesam, zadnji put kad sam proveravao, nisam mogao to da biram.. Da jesam ne bih bio ni kod nas, ni kod vas, nego na nekom Karipskom ostrvu i boleo bi me tuki za sve, sem za kosarku…

    Takodje, nije ti trebala ni poslednja recenica u komentaru… Nisam imao nikakvu potrebu da budem veci Papa od Pape, jer za to u sredini u kojoj sam ja rastao nije bilo potrebe, naglasio sam to da ne budem u startu deekarisan kao neki provokator, sto ne zelim da budem…

  18. @Giants
    Da, sistem natjecanja je iskljucivi razlog za plasman Srbije u finale. Verovatno zato sto je, kako Gee kaze, ovoj reprezentaciji dodelio “uvjerljivo najteži niz utakmica na prvenstvu”. Nigga, please… ne lupetaj.

  19. @ tantor – znao sam – ti si Repeša!

    Odala te ova rečenica “Da jesam ne bih bio ni kod nas, ni kod vas, nego na nekom Karipskom ostrvu i boleo bi me tuki za sve, sem za kosarku…”. Nešto slično je i on rekao nakon Senegala…

    Ako nisi Đazmin onda si sigurno moja skvo – ona jednako dramatično doživljava svaku glupost koju izgovorim, a i svaki drugi dan mi kaže kako sam je razočarao…

    Ja npr. ni da mogu milijun puta da biram ne bi volio biti rođen nigdje drugdje nego na brdovitom Balkanu. Di drugo možeš doživit sljedeću scenu:

    Igraju Srbija i Brazil, a taman to poodne radim. Jedina televizija u firmi na drugom odjelu, dođem tamo i zamolim kolegi da mi prebaci na satelit da je pogledam (nećemo sada o tome kako mogu na poslu gledat TV, uostalom to je i razlog zašto ne bi volio da sam se rodio negdje drugdje he he). Pita on a šta se gleda, ja kažem “Srbija-Brazil” a on mrtav-ladan kaže “Nećeš to tu gledat”. I nisam gledao, jebi ga, čovjek još ima geler u glavi. Uglavnom, na Karibima nema šanse da doživiš takvu scenu u kojoj se iza svake komedije krije tragedija, tamo imaš samo kokose. I to na drvetu, a, kao što susjedi (u tvom slučaju sugrađani i sunarodnjaci) pokazaše prošli tjedan, puno važniji su oni kokosi u gaćama.

  20. Mene si Gee jedino razočarao zbog toga što si, valjda radi dobrosusjedskih odnosa, jako blag prema gospođi Mađarici koja se očito jedina uvrijedila od svih I.O. čitatelja iz Srbije, pa ti sugerira način na koji ćeš poredati rečenice i slično.

    Nije mi to draga ta tvoja blagost, ali eto, prema starijim gospođama (koje često rade takve stvari, mora se priznat, u mojoj je zgradi živjela jedna koja je za svaku golu sisu zvala HRT) treba bit fin i tako to, pa svaćam.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *