IOR TOP 10 – SHOOTING GUARDS

Nastavljamo s pregledom po pozicijama koji bi, uz malo sreće, mogao završiti taman do pred početak trening kampa. Tada slijedi još jedan osvrt na tržnicu i poteze koje su klubovi vukli u protkla dva mjeseca smanjene aktivnosti, nakon čega se bacam na finiširanje projekcija i pripremu najave sezone. Također, vezano uz želje za IOR listom, ili ću je uskoro prilagoditi i uploadati u obliku filea kojega može skinuti tko želi ili ću je jednostavno staviti u post kao popis (samo se moram riješiti viška brojki i boje u excellu jer u original izdanju definitivno nije za javnost).

1. JAMES HARDEN, 120 IOR

2777 MINUTA (92% NA POZICIJI)

O njegovom napadačkom učinku ne treba trošiti riječi, uz to što je jedan od najboljih strijelaca na bokovima s potpunim arsenalom košarkaških rješenja u realizaciji, Brada je i jedan od boljih playmakera u ligi. Fascinantno je da mu sve ove godine učinkovitost nije pala usprkos činjenici da se napad Rocketsa uglavnom vrti oko toga da on uzme loptu i nešto s njom napravi (odbijemo li 25 poena koje zabije i 15 koje namjesti i koji su netto vrijednost po večeri, brutto je zaslužan za ishod skoro trećine posjeda Rocketsa što je teret koji rijetki mogu nositi – kada imate nekoga tko vam može stvoriti više od trećine poena trošeći manje od trećine napada, pa recimo da vam je puno lakše igrati košarku). Dapače, obzirom da mu se repertoar, uz briljantnu slash & kick igru, sastoji od viška nepotrebnih skok-šuteva preko ruke koji su uglavnom rezultat činjenice da mora kreirati u hodu, jasno je kako bi ta efikasnost možda bila još i bolja kada bi imao i nekakav sistem koji bi ga usmjerio. Nažalost, sistem Rocketsa je upravo “daj loptu Hardenu i makni se s puta”, što nas dovodi do Kevina McHalea, a time i do onoga o čemu vrijedi trošiti riječi – obrane.

Koliko god Rocketsi bili učinkoviti na napadačkom dijelu parketa (četvrti u ligi), jasno je da ovako banalnom igrom nisu ozbiljna prijetnja u playoffu i tu će morati napraviti određene promjene. Ali. McHalea ne možemo zanemariti ni kada pričamo o obrani koja se smjestila u prosječnost usprkos tome što su doveli Dwighta Howarda. Naravno, s igračima poput Hardena, Parsonsa i Jonesa na parketu nije lako ni posložiti bolju defanzivu, ali zanimljivo je kako Harden, valjda zbog eksponiranosti, skuplja većinu kritika iako je odgovornost na mnogima. Jasno je kako je njegova uloga u obrani ona čistog skretničara koji usmjerava promet prema Howardu koji ovaj kao elitni libero i dalje vrhunski čisti (posebice u branjenju pick igre gdje su Rocketsi bili solidni samo zbog Dwightove pokretljivosti), međutim taj sistem protiv ozbiljnih napada s više opcija nije bio održiv jer Jones i Parsons jednostavno nisu bili u stanju odraditi rotacije na vrijeme i zatvoriti leđa Howardu (vrijedi i obrnuto, kada bi na perimetru plivao netko od njih dvoje nije nigdje bilo Hardena da pomogne). To da se godinu dana griješi u istim stvarima umjesto da ih se nekako zakrpa, odnosno da se jednostavno nadaš da ćeš individualnom briljantnošću isplivati u kriznim situacijama (Harden će smisliti nešto naprijed, Dwight će pokriti sve u obrani), neozbiljno je za momčad koja se smatra liderom po pitanju analitike u sportu. Tko zna, možda Ariza kao čovjek koji zna igrati obranu promijeni ovaj odnos na parketu, ali to će teško promijeniti odnos javnosti prema Hardenu. I to je donekle pošteno obzirom da pravi lider, uz to i adekvatno plaćen, mora voditi primjerom u svakom segmentu igre.

Problem je samo što se brojke nikako ne mogu složiti s percepcijom da je Harden katastrofalan obrambeni igrač. Rocketsi su jednako prosječni i kada je Harden na parketu i kada je na klupi, a činjenica da Dwight briše dobar dio grešaka ne dovodi ni do situacija u kojima protivnici protiv Hardena nabijaju statistiku. Ležerna uloga u defanzivi omogućuje mu da se kocka i napada linije dodavanja zbog čega se svrstao među bolje kradljivce lige, a kada uzmemo u obzir da često zna izvući i osobnu u napadu, jasno je kako Harden po utakmici “zamrači” par posjeda protivnicima, što je uostalom i poanta svake defanzive, dakle po stop akcijama je skroz solidan. IOR, kao ni nijedna druga statistika bazirana na učinku, ne može vidjeti nijanse koje vidi golo oko, stoga gledajući Bradu kroz širi kontekst koji uključuje prizmu cijele lige dolazimo do zaključka kako nije ništa lošiji od prosjeka. Da, možete ga sramotiti kroz izolacije ili post-up igru (jasno, ako imate talent koji je to u stanju), ali sretno s tim – sve su to taktike koje izbacuju napad iz ritma i koje same po sebi nisu efikasne na duži rok. U onome bitnom, branjenju pick igre i pokrivanju spot-up opcija gdje tek treba imati pošten pristup prema zadatku kombiniran s prosječnim atelticizmom i fizikalijama, Harden je uglavnom pristojan i ne kasni ni upola onoliko koliko se tome posvećuje pažnje (definitivno je primjetna razlika u naporima koje ulaže od utakmice do utakmice, čak i četvrtine do četvrtine, što se može pripisati i tezi kako čovjek s toliko obveza u napadu jednostavno ne može naći energiju za igrati punom snagom u obrani, a možda jednostavno još uvijek nije dovoljno sazrio da shvati da bez vođenja primjerom u pripremi i pristupu ne može biti prvak).

Pristojno, naravno, nije dovoljno ako sanjate o naslovu i tu će i Harden i Rocketsi morati još puno raditi na koncepciji i planu igre kako bi se iz talentirane skupine zabavljača pretvorili u potencijalne prvake NBA. Ali, za taj korak naprijed trebat će odgovoriti na puno kompleksnija pitanja poput “kakav sistem uigrati” i “kakav roster složiti” od “kako popraviti Hardenov pristup u obrani”.

Što se tiče minuta, ovih 8% koje nije odigrao kao startna dvojka uglavnom je proveo u postavi s Linom i Beverleyem na trojci. Inače, postava je to koju smo gledali nepotrebno puno, a i to nešto govori o tome koliko su Rocketsi imali manjak ozbiljnih opcija na bokovima u svojoj rotaciji (treći bočni po minutama im je bio Garcia, a četvrti Casspi kojega su se jedva dočekali riješiti). Stoga, kada drugi put budete gledali neki od ovih klipova s Hardenovim lošim obrambenim reakcijama koji su sada u modi, a znamo kako to ide s trendovima, jaše ih se dok konj ne crkne, sjetite se malo i svega dobroga što čovjek radi – ako smo prateći NBA svih ovih godina (to je u mom slučaju ekvivalent za sazrijevanje kao čovjeka, što je neopisivo patetično) nešto naučili, onda je to da stvarno nema smisla kritizirati nekoga zato što nije savršen jer time zaboravimo na one njegove dobre stvari koje su ga uopće dovele u situaciju da ga stavljamo pod povećalo. To je jedna od onih kvaka 22 u životu, a uz to, kao što davno reče Eric Cantona koji je i sam bio toliko kritiziran zbog svog stila života i igre, “savršeno jednako dosadno”.

2. DWYANE WADE, 98 IOR

1775 MINUTA (90% NA POZICIJI)

Wadeov pad je očit i po ovom sklizanju ispod zamišljene granice prvih opcija. Na stranu sada ozljede zbog kojih zadnjih sezona propušta gomilu utakmica, njegov all-round učinak i dalje je impresivan, posebice u ovim brojećim, jednostavnim statsima (bez Kobea u blizini, Harden je ostao kao jedina dvojka uz njega s više od 15 poena, 4 skoka i 4 asista u prosjeku). Međutim, kroz malo naprednije je očito kako obrambeno to više nije ista ona sila koju smo cijelo desteljeće smatrali najboljim blokerom na vanjskim pozicijama u povijesti lige i koja je time bila itekako bitna za obranu svoje momčadi, odnosno kako više nema noge za nositi glavnu rolu u napadu. Manjak eksplozivnosti doveo je do toga da više nije u stanju živjeti od ulaza, smanjuje mu se i volumen i učinkovitost (tipa, gubi previše lopti obzirom na sporednu rolu, a to nikako nije dobra vijest za novu sezonu u kojoj će opet morati ponijeti veći teret u kreaciji), a u Finalu se dobro vidjelo kako sofisticiranija obrana reketa poput one Spursa može itekako oduzeti kuteve koje je navikao koristiti da dođe do poena. Dodaj na to manjak šuta iz vana i slabije učinke u obrani i jasno je da će njegovih zadnjih par godina biti zanimljiva pustolovina u kojoj će ključno biti pronaći mu dovoljno post-up situacija kako na dno ne bi povukao i sebe i Heat. Ako to itko može, onda je to Spoelstra, ali, očekivati od Wadea da stari graciozno kao Kobe nakon što je od dribble-drive igrača i rasnog kreatora koji ne treba akcije postao post-up opcija kojoj trebaju blokovi da si stvori prostor, čini mi se previše optimistično.

Inače, ovih preostalih 10% koje nije proveo kao dvojka, Wade je odrađivao u svim mogućim ulogama. Spoelstra je muzao stotine postava ne bi li dogurao momčad do cilja, a neke uključuju čak i Wadea kao playa uz Allena (npr. to je i postava koju je Spoelstra koristio u završnici playoffa kada je na sve načine pokušavao oživiti momčad i šteta je što nije dobila i više minuta tijekom sezone), odnosno Wadea kao trojku uz Chalmersa i Colea.

3. MANU GINOBILI, 85 IOR

1550 MINUTA (56% NA POZICIJI)

Dobri stari Manu odradio je još jednu sjajnu sezonu u svom stilu, dakle kao fenomenalan slash & kick hakler s klupe koji vrti većinu napada momčadi kada je na parketu. Tu se ništa specijalno nema za dodati jer u toj roli ga gledamo godinama, a jedina bitna razlika u odnosu na nekoliko prethodnih sezona je u tome što je lani imao sasvim solidan zdravstveni karton te je praktički bio jedan od stalnijih nositelja Spursa.

Međutim, kontekst je malo zanimljiviji nego inače. Ovih 56% na dvojci nekako djeluju malo, ali u biti se radi o čistim tehnikalijama. Bez obzira na postavu, Manu je uglavnom igrao s loptom, tako da manjak petorki u kojima je bio jedini bek ne znači previše za ono što su Spursi prikazivali na parketu (zbog ozljede Millsa u novoj sezoni bi ga u roli prvog beka mogli gledati nešto češće jer poštene zamjene za Parkera nema na vidiku). Još veća novost u odnosu na ranije sezone krila se u igri s tri beka – ako ćemo Millsa voditi nominalno kao playa, odlučiti se tko je što između Manua i Bellinelia nije lako (a ni bitno zbog sistema Spursa u kojem je poželjno da svaki igrač ima sposobnost slash & kick igre, bez obzira inicirao napad ili primio loptu u spot-up situaciji). Međutim, gledajući gomilu njihovih utakmica detalji koji se se iskristalizirali ticali su se uglavnom obrane – u paru s Greenom bi Manu tako isključivo čuvao dvojke, dok je uz Talijana isključivo bio zadužen za višeg i jačeg protivničkog igrača. Kako je s Bellineliem odigrao čak 660 minuta, to sam mu odlučio pripisati ih pod trojku čisto obrane rade, ali, naravno, svima nam je jasno da su ovo ionako nebitni detalji i da je puno važnije kako te postave funkcioniraju u stvarnosti. A kao što naslov Spursa pokazuje funkcioniraju sasvim dobro, za što je itekako zaslužna i Manuova forma. I, možda i više od svega, fenomenalno partnerstvo s Diawom – njih dvojica tvorili su najbolju kombinaciju šestog i sedmog čovjeka u ligi, a, za uvjeriti se u to koliko su moćni bili, dosta je pogledati njihovih 956 zajedničkih minuta u kojima je napadački učinak Spursa redovito probijao plafon (jedini regres bi doživjeli u skoku).

4. JIMMY BUTLER, 78 IOR

2591 MINUTA (88% NA POZICIJI)

Usprkos mizernoj šuterskoj sezoni (28% za tricu i 39% ukupno) potvrdio se kao budućnost Bullsa na boku. Uostalom, uzeti mu za zlo što je bio loš u ionako kriminalnom napadu (Bullsi su bili čisti dokaz da akcije ne znače ništa bez talenta, njihovi flex napadi su bili kompleksniji od onih Spursa, što je i logično jer im je trebalo puno više blokova i cutova da bi oslobodili igrača, ali uzalud kad ti je prvi šuter Dunelavy ili Augustin – samo još jedan dokaz da u NBA komplicirano ne znači nužno i bolje). Loš šut s perimetra kompenzirao je poboljšanom igrom u ulazima (poduplao prosjek slobodnih) i uopće povećanom potrošnjom. I dalje je njegova rola u napadu striktno prateća, ali ovaj puno širi raspon opcija u budućnosti obećava značajniji doprinos i na toj strani lopte. S tim da je njegov najveći plus i razlog zbog kojega je ovoliko visoko ponajprije igra u obrani. Butler je fenomenalan 1 na 1 stoper koji terijerskom igrom davi prvu opciju protivnika i može doslovno sve jer ima i noga i mišiće, dakle ako treba i stisnuti čovjeka na perimetru i izgurati ga u sredini. Bullsi bi imali odličnu obranu i bez njega jer Thibodeauov sistem pritiska na loptu u postavljenim napadima, s dva visoka kao što su Noah i Gibson koji su u stanju oduzeti sve kuteve za ulaz u sredinu i braniti pick & roll visokim izlascima, uvijek funkcionira, ali Butlerova sposobnost da 1 na 1 isključi svog čovjeka ono je što ih je činilo elitnima. Zato su funkcionirali i s jednim sidrunom poput Boozera u sredini i zato će puno lakše biti živjeti s Gasolom i Mirotićem u rotaciji.

Što se minutaže tiče, Jimmy je igrao isključivo dvojku (možete smatrati da je i u paru s Dunleavyem bio trojka obzirom da je posao šutera odrađivao Mike, ja to nisam uzimao u obzir) uz poneku minutu s dva beka i Dengom na četvorci dok Luola nisu poslali u Cleveland da prodaje odjela iza pulta. Nakon toga se puno češće našao u roli s dva beka, uglavnom Hinrichom i Augustinom, sve naravno kako bi se malo otvorio taj nesretni napad.

5. LANCE STEPHENSON, 74 IOR

2752 MINUTE (98% NA POZICIJI)

Potvrdio se kao granični all-star talent i definitivno rasni NBA igrač, ujedno i jedan od iritantnijih tipova u ligi. Nasljednik Wadea na poziciji ako ćemo gledati čisti all-round učinak, za njega skupljanje brojki nije problem. Bit će ga zanimljivo vidjeti u Hornetsima u puno zahtijevnijoj roli – nije samo pitanje hoće li veći volumen pratiti odgovarajuća učinkovitost (u Pacersima je ipak bio tek treća, a nerijetko i četvrta opcija, bez obzira što je često igrao s loptom kao organizator napada), već i hoće li ostati obrambeno solidan obzirom da će u Hornetsima puno više igrati protiv trojki i da će dobivati općenito teža zaduženja u obrani (u Indiani je to sve odrađivao George pa su Lanceove fizikalije izgledale dominantno protiv slabijih i često talentom limitiranijih swingmana). Igrao isključivo dvojku, uz tek 60-ak minuta uz dva beka (Hilla i Watsona uglavnom).

6. GORDON HAYWARD, 72 IOR

2800 MINUTA (56% NA POZICIJI)

Hayward je do sada u karijeri doslovno od sezone do sezone mijenjao poziciju, nekad igrajući dvojku, nekada trojku, ovisno o potrebi. I u svim situacijama učinak bi mu ostajao sličan, što znači da mu je praktički svejedno kako ga koristili – npr. gledajući obranu lani je bolje funkcionirao kada bi čuvao trojke, godinu ranije kada bi čuvao dvojke. Poanta je da svaki posao odrađuje jednako solidno i da je idealan za rotaciju na boku upravo zbog toga. Sad, naravno da ne vrijedi novac koji je dobio ovo ljeto, ali kad pogledaš kakva je suša na bokovima posebice kada su bekovi-šuteri u pitanju…

Kod njega je zanimljiv kontekst, doslovno je cijelu sezonu proveo na parketu ili s Burksom ili s Jeffersonom ili obojicom. Točnije, 1623 minute je odigrao s Jeffersonom kao dvojka (ova rečenica valjda govori sve što treba znati o protekloj sezoni Jazza jer Richarda Jeffersona ni vlastita majka ne bi držala na parketu onoliko koliko ga je držao Corbin), što iznosi 58%, a još 1226 minuta je odradio s Burkeom kao trojka (to je još 44%, a ovaj višak od 2% čini onih 56 minuta u kojima je Corbin mislio da bi bilo cool koristiti Jeffersona kao stretch četvorku uz njega i Burksa). Uglavnom, povećani volumen i odgovornost koje je dobio prošle sezone potvrdili su da mu ipak najbolje leži 3&D rola (iako mu nema smisla zamjerati na slaboj efikasnosti jer je kao prva opcija bio prisiljen uzimati gomilu loših šuteva te nije imao luksuz situacije u kojoj netko kreira za njega), a u obrani je ovisno o partneru dobivao i zaduženja – kada bi na parketu bio s Burksom čuvao bi većeg protivničkog swingmana, a s Jeffersonom je bio zadužen za manjeg.

7. KLAY THOMPSON, 69 IOR

2869 MINUTA (89% NA POZICIJI)

Agent Klaya Thompsona sigurno nije zadovoljan sedmom pozicijom na ovoj listi, ali, uz malo truda još uvijek može Klaya prikazati kao najbolju two-way dvojku u ligi. Naime, Hardenova “defanziva” je opjevana (iako ni u kojem scenariju Klay ne može biti ispred Brade – jedno je biti treća opcija zadužena uglavnom za šutiranje koja po utakmici ima između 3 i 4 ulaza i koja od 19 lopti u prosjeku 15 šutne iz za njega kreirane akcije, a nešto sasvim drugo biti glavom i Bradom taj isti napad koji sve mora sam sebi servirati), Wade i Manu su jednom nogom u mirovini, Jimmy je nešto slično Hardenu samo u drugom smjeru, a Lance i Hayward su čisti swingmani kojima je forte all-round učinak i koji će već dogodine možda biti u izboru za najbolju trojku ovisno o ulogama koje će im dodijeliti novi treneri. Dakle, Klay tu ostaje kao prava, klasična dvojka, uz to rasna 3&D opcija.

Thompsonov najveći plus je što zbog kombinacije dužine i brzine može pratiti protivničke playeve i tako sakriti slabosti Stepha Currya u kretanju na perimetru, ali, iako Paul i društvo protiv njega nisu na pikniku, nije da ih Klay može potpuno isključiti iz utakmice na način na koji to rade jedan Leonard, Sefolosha ili njegov suigrač Iguodala (drugim riječima, čovjek nije elitni stoper iako bi se to dalo pomisliti obzirom koliko se u zadnje vrijeme priča o njegovoj igri na tom dijelu parketa). Iggy je, spomenimo i to, odradio svoj dio posla u sakrivanju Currya (koji je tako uglavnom bio zadužen za tek treću vanjsku opciju i zbog čega mu obrambene brojke izgledaju skroz solidno), usput baš uvijek držeći prvog protivničkog swingmana omogućavajući tako Klayu da se fokusira isključivo na igrače protiv kojih ima visinsku i dužinsku prednost. Onda opet, Klay je sličnu rolu odrađivao i godinu ranije i bez Iggya i, iako nije bio toliko uspješan protiv vrhunskih krilnih igrača, playeve je već tada držao pod kontrolom.

Dakle, sjajan šuter i uporni obrambeni igrač idealne dužine i solidne brzine, s minimalnim sposobnostima driblinga i kreacije (njegove brojke u post-up akciji su solidne i to mu je od situacije do situacije snaga s tim da bi je Kerr trebao znatno bolje rasporediti – Jackson je pretjerivao s usporavanjem akcije kako bi loptu spustio do “povoljnog” matchupa, a zbog te potrebe trenera da vrti post-up akcije za sve sa pulsom – vjerojatno bi ih naredio i za Tyriona Lannistera – napad Warriorsa je i bio toliko slabašan usprkos ovakvim šuterima i asistentima diljem rostera) – koliko god to ne zvuči kao nešto vrijedno max ugovora, stanje u ligi na poziciji dvojke je tako opskurno (a to dokazuje i ovaj izbor sa samo jednim top talentom) da će potražnja odraditi svoje. Uostalom, obzirom da momak ima 24 godine nekog ozbiljnog rizika i nema, a, poklopi li se sve kako treba, moguće da u njemu imamo novog Reggiea Millera, beka koji samo zahvaljujući kombinaciji dužine i strahovito brzog izbačaja može catch & shoot igru učiniti osnovom ozbiljnog napada (jasno, da bi ovo doživjeli morali bi ga prije razdvojiti od Currya što je očito teže napraviti nego pomisliti).

Što se minuta tiče, Klay je čak neke odradio i na jedinici (iako isključivo uz Iggya tako da, iako se nominalno njega smatra playom jer je jedini bek u tim postavama, napada nije vrtio on već Andre), a neke i na trojci uz dva beka, posebice nakon što se rosteru priključio Blake (drugi bek je naravno bio Steph). Međutim, njegova najveća snaga je da usprkos visini i dužini NBA trojke igra isključivo kao bek – Warriorsi imaju iznadprosječnu dužinu na svim pozicijama u mnogim kombinacijama, posebice na bokovima (Green može igrati trojku, a Barnes i Iggy su također uskakali na dvojku), što definitivno pomaže obrambenom učinku momčadi, ali i pojedinaca.

8. KYLE KORVER, 68 IOR

2408 MINUTA (70% na poziciji)

Dobri stari Kyle dočekao je trenera i sistem koji su maksimalno iskoristili njegove dobre strane. Doduše, i ranije kod Jerrya Sloana u Jazzu i kasnije kod Thibodeau u Bullsima za njega se vrtilo masu klasičnih akcija s blokovima za što bolje catch & shoot situacije, a da ne govorimo koliko je tek opasan kao stretch opcije tijekom pick & rolla ili na nepostavljenu obranu nakon tranzicije ili skoka u napadu. Međutim, nitko od tih majstora košarke nije ga koristio na način na koji je to prošle godine radio Budenholzer, davši mu 34 minute (najviše u karijeri i to u 33-oj godini) po utakmici i potpuno odriješene ruke. Napad Hawksa, dobrim dijelom baziran na principima širenja reketa, najbolje je štimao s Korverom od kojega je dobivao ne samo tih 9 poena po susretu iz čistih catch & shoot akcija (samo Thompson i Dirk su zabili više poena na taj način prošle sezone), već i čovjeka koji je svojim kretanjem udarao ritam napadu i otvarao prilike drugima.

Budenholzer ga je 30% vremena koristio i u roli trojke s dva beka, uglavnom Teagueom i Mackom (lani je tako provodio puno više vremena jer je i bivši trener Drew volio igrati s Harrisom i Teagueom kao slasherima koji mu bacaju povratne na perimetar).

9. WESLEY MATTHEWS, 67 IOR

2780 (80% na poziciji)

Još jedan veteran koji je odigrao sezonu karijere, Matthews se iz uvijek pouzdanog 3&D sporednog igrača prometnuo u ozbiljnu catch & shoot opciju (samo su Klay, Kyle, JR Smith i Redick ubacili više poena na taj način prošle sezone), ali i povremenog sekundarnog playmakera i kreatora iz spot up ili čak post up akcija. Sazrio je u pravom trenutku, u naponu je snage i okruženost talentom definitivno mu je pomogla. Naravno, i dalje je u pitanju prije svega vrhunski specijalist (drugu sezonu za redom više od 50% šuteva su mu trice), ali ta povremena sposobnost da se uključi u akciju na višoj razini ono je što ga čini, recimo to tako, idealnim sastojkom na poziciji s kojim definitivno možete osvojiti naslov.

Jedina veća zamjera njegovoj igri može se uputiti činjenici da ne može braniti veće bočne igrače. U ovih 20% minuta koje je odigrao kao trojka, uglavnom u postavama s dva playa (najčešće Lillardom i Williamsom), Blazersi su curili na sve strane, izgubivši i onaj rijetki dio obrane koji im funkcionira, a to je branjenje bokova (kad je uz njega Batum, to je potpuno druga pjesma, ali obzirom koliko je Dorell Wright, doveden da odradi te minute, plivao u obrani, Wes je još bio i dobro rješenje kao rezervni veliki swingman).

10. JOE JOHNSON, 64 IOR

2575 (66% NA POZICIJI)

Dobri stari Joe upao je u zadnji tren među 10 zahvaljujući tome što Redick nije skupio dovoljan broj minuta (ako se netko ne sjeća pravila određenih u prvom postu o playmakerima, za ući u izbor potrebno je barem 1312 minuta). Upao je čovjek i na još jedan all-star, a usput je i utrpao gomilu poena, kombinirajući igru u postu (najpoštenije bi ga bilo voditi pod visokog igrača jer je većinu sezone proveo otvarajući napade iz reketa) s ponajboljim šutem za tri u karijeri. Kidd ga je sjajno dozirao prilagodivši mu konačno minutažu godinama i tako je izvukao iz njega jednu stvarno efikasnu sezonu, u biti šuterski najučinkovitiju u karijeri. Joe je tako pokazao da će i pod stare dane biti koristan igrač u manjoj roli što je donekle utješno saznanje za Netse koji su mu dužni 50 milja tijekom iduće dvije godine. Naravno, treba napomenuti kako je ovaj napadački korisni Joe došao u paketu s potpuno beskorisnim obrambenim igračem – Kidd je forsiranjem čestog preuzimanja i match-up zone pokušavao sakriti manjak kvalitete u defanzivi, odnosno činjenicu da nema igrače ni za presing ni za čuvanje reketa, ali nijedan trik nije bio u stanju sakriti nedostatak pokretljivosti u Johnsonovim nogama. U napadu, posebice postavljenom kroz post, se još i može nekako živjeti sa samo dvije brzine, ali igrati obranu bez sposobnosti trčanja nije lako – pored njega je mogao protrčati tko je htio u 1 na 1 igri, a pokušaji sakrivanja u zonskim obranama davali su jednake rezultate jer istrčavanja prema perimetru ili pokretljivosti za precizno rotiranje nije bilo ni u tragovima.

Ovih preostalih 34% Johnson je provodio s dva beka u postavi, od toga 24% s Williamsom i Livingstonom u kombinaciji koje je odlično funkcionirala i koja je startala čak 32 puta u drugom dijelu sezone kada je Kidd sve posložio. S tim da je udarni dvojac Netsa u sezoni bio upravo kombinacija Johnsona s Pierceom koja je sama po sebi toliko fluidna da je tu teško odrediti tko je igrao koju rolu, samo znamo da su dva bočna igrača glumila visoke – Johnson je bacao povratne iz posta Pierceu koji je igrao rolu stretch četvorke (postave s tri beka i jednim visokim u kojima je baš striktno igrao četvorku gotovo da nisu postojale, Kidd ga je tako koristio samo 12 minuta u cijeloj sezoni). Situacija s ovom momčadi postaje još više zbunjujuća ako bi radije računali Alana Andersona kao dvojku (što je potpuno racionalan izbor), a Johnsona kao trojku – u tom slučaju Johnson ne upada u kombinacije za izbor na ovoj poziciji jer je s Andersonom odradio 33% minuta, većinu bez dva beka, što znači da se one uglavnom ne poklapaju s onih 34% koje smo spomenuli maloprije. Uostalom, u toj fluidnosti i postavama s tri ili četiri swingmana koji se mogu lakoćom prebacivati iz role u rolu te tako što lakše swithcati u obrani i ležala je cijela mudrost njihove solidne sezone.

OSTALO

Već smo spomenuli kako je Redick zamalo upao u ovu kategoriju nespektakularnih trećih opcija za koje vrijedi vrtiti akcije, IOR od 66 bodova bi bio dovoljan, ali nema minuta, a i njegova obrana je ipak razinu ispod Matthewsa i Thompsona. Ellis se dokazao kao sjajan slasher i pick & roll igrač, dakle u nekom idealnom svemiru bi većinu minuta odrađivao na jedinici, ali, kako je ostao slabašan šuter i katastrofalan obrambeni igrač, bodova jednostavno nije bilo dovoljno. Međutim, to su igrači koji svakako imaju šanse upasti u ovu skupinu dogodine, dosta je da Korver ili Matthews imaju slabije sezone (što uopće ne bi bilo čudno obzirom da su odradili možda i najbolje u životu u zrelim godinama, dakle regres je itekako moguć). Joe Johnson je na putu prema dolje s kojega nema povratka, slično kao i Kevin Martin koji bi još do prije godinu dana kucao na vrata top 10. I slično kao i Kobe koji je praktički propustio sezonu, a prognoza za ubuduće mu nije sunčana (IOR projekcija mu se vrti taman negdje oko ove zone 60 bodova). Jedini mladi igrač koji bi mogao napraviti skok i uskočiti u ovu klasu već dogodine je Bradley Beal (šanse su poprilične, posebice ako uzmemo u obzir playoff partije koje je pružio, ali nikada ne znaš s rosterom poput ovoga Wizardsa). Možda i Oladipo u relativno dalekoj budućnosti.

Ostale dvojke su uglavnom igrači zadatka koji popunjavaju petorku, od solidnih 3&D opcija (Green, Lee, Morrow, Meeks, Miles, Ross) preko combo slashera (Gordon, Jackson, Bradley) do instant napadača (Young, Smith).

7 thoughts on “IOR TOP 10 – SHOOTING GUARDS

  1. Tuga na poziciji kada su Wade i Manu još u vrhu, a kasnije samo specijalci dolaze gdje jedino Lance i Hayward pokazuju nešto više. Nadam se da će Beal spasit situaciju ili iznenađenje iz Detroita, Pope (usput, jel bio među zadnjima na renkingu) 🙂

    Gdje je Krosover Crawford?

  2. Što se tiče Lancea u Hornetsima u defanzivnom pogledu nebi trebalo biti nikakvih problema niti će biti potrebno da on (puno) čuva protivničke trojke. MKG i Henderson nisu PG13 razina ali su vrlo dobri obrambeni igrači pogotovo MKG(koji ipak ima dosta malu minutažu zbog napadačke sterilnosti). Tu je i Marvin Willams koji će povremeno na 3 kao i Jeff Taylor. Koja momčad u ligi ima defanzivno jaču rotaciju na bokovima od Hornetsa? Napad je ipak druga priča. Vidit ćermo kako će se Lance uklopiti, realno trebao bi biti na granici između druge i treće opcije i igrati s loptom malo više nego McBob lani.

  3. Wade87 pusti Popea, sad vam je Meeks budućnost na dvojci 😀 da je njegov potpis krivi potez znalo se odmah, a sad nakon summer lige, sad izgleda još krivlje 😀 Inače, di je Afflalo? pretpostavljam da si ga među trojke stavio?

  4. gee, čitao sam malo 10 pg-ova, tamo spominješ dvije paulove sezone kao najbolje ikad na toj poziciji (uz jednu oscara robertsona). zanima koliki mu je onda bio IOR, ako si možda računao?

  5. Bradley Beal definitivo upada u ovu grupu,ocekuje se ove sezone 20+,jos da se odbrana podigne na visi nivo,moga bi biti A klasa…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *