IOR TOP 10 – SMALL FORWARDS

1. LEBRON JAMES, 168 IOR

2902 MINUTE (55% NA POZICIJI)

LeBron je za dlaku zadržao titulu IOR favorita, ali pad njegovog obrambenog učinka nije prošao nezapaženo. Sjajna igra u napadu pokrila je dobar dio rupa, ali nije mogla potpuno maskirati činjenicu da je LeBron od iznadprosječno učinkovitog obrambenog igrača postao prosječan (za 0.4 poena po pokušaju, odnosno za 4 poena na 100 posjeda mu je pao obrambeni učinak što se pokazalo prevelikim udarcem i za obranu Heata). Naravno, kada je tako kompleksan sustav kao NBA obrana u pitanju, teško je reći koliko je za taj pad zaslužan sam James, a koliko sve slabiji Wade i nikad gora rotacija Heata u sredini.

Gubitkom Millera i smrću Battiera, koji su sezonu ranije odradili lavovski dio posla u rotaciji omogućivši Spoelstri da Jamesa promovira u najbolju četvorku u ligi, LeBron se bio prisiljen vratiti na perimetar više nego je to itko želio (osim možda njega samoga). Postave s dva klasična visoka ili Lewisom i Beasleyem kao visokim krilima postale su tako konstanta zbog čega je LeBron, nakon što je sezonu ranije gotovo dvije trećine minuta proveo kao visoki, prošle godine na četvorci odradio tek 45% minuta. Točnije, 1592 minute je proveo na prirodnoj poziciji, a samo 1310 na onoj koja mu je, slučajno ili ne, donijela dva naslova (tu treba tražiti i dio razloga zašto Heat nije bio toliko uvjerljiv kao godinu ranije, jednostavno su izgubili onaj prostor koji su Jamesu otvarala dodatna krila i bez obzira na bljeskove Lewisa u playoffu ova momčad je jednostavno postala konvencionalnija, a samim time i puno lakša za braniti).

Potvrda je to samo one teze da je LeBron ultimativni ljudski začepljivač rupa i da je usprkos tome što je najveća zvijezda u svom sportu u suštini i najveći šljaker kojega imamo kada treba odraditi posao. Simpatičan je i podatak da je James za dvije minute ostao kratak da simbolično uđe u konkurenciju i kao četvorka (1312 je brojka koju smo postavili kao granicu da bi se igrač uopće kvalificirao za izbor jer se radi o trećini mogućih minuta koje su na raspolaganju u jednoj sezoni). Jasno, prednost ima pozicija na kojoj je odradio više minuta i tehnički ne može sjediti istovremeno na dva trona, ali, sama činjenica da ga ujedno možemo smatrati i najboljim power forwardom lige samo potvrđuje o kakvoj se igračini radi.

Inače, dok sam skupljao podatke o postavama Heata, šokirao sam se više puta kakvih sve grozota se čovjek sjeti tijekom godine u pokušajima da održi stroj u komadu. Mislim, ne možeš vjerovati da je Spoelstra u ikojem trenutku pomislio kako ima smisla dati priliku petorci Cole-James-Beasley-Lewis-Birdman pa makar to bilo 7 minuta u cijeloj sezoni (ujedno su to rijetke i spomena nebitne minute koje je James odradio van svoje dvije udarne pozicije).

2. KEVIN DURANT, 166 IOR

3122 MINUTE (71% NA POZICIJI)

Iako tako ne izgleda na prvi pogled, KD je definitivno jedan od kandidata za titulu ironmana NBA lige. U sedam sezona propustio je samo 16 utakmica, a lanjska mu je bila četvrta u kojoj je odradio preko 3000 minuta (sve ovo ukazuje da je odluka o propuštanju odlaska na WC bila mudra). U takvim okolnostima nije problem nabiti brojke, ali ih je problem nabiti onako učinkovito kako on to čini. Uglavnom, iako je zasluženo odnio prvu titulu MVP-a (poklopilo mu se sve bitno u narativnom pogledu, od slabijeg izdanja Jamesa i Heata do činjenice da je nosio momčad bez Westbrooka), LeBrona još nije skinuo s trona, ali sama činjenica da je došao ovoliko blizu usprkos specifičnom stilu igre koje je i dalje previše ovisan o skok-šutu (LeBron je skoro 40% akcije prenio u post, dok je 80% Durantove igre još uvijek šut kojega može ispaliti preko koga hoće) dovoljno govori o kakvom se ovdje talentu radi. Da li je iduća sezona ona u kojoj radi konačni iskorak i preuzima titulu prvog imena lige?

Tehnički, KD je odigrao pristojnih 26% minuta u nižim postavama kao četvorka, samo defenzivno te postave jednostavno ne odgovaraju zahtjevima u bitnim minutama (ali su se sasvim solidnima pokazale u drugim četvrtinama ili općenito protiv inferirornijih protivnika, dakle isključivo kao B opcija). Preostalih 3% korišten je kao bek-šuter u postavama uz Perrya Jonesa i dva klasična visoka što je isto zanimljiv dodatak itekako potreban ovoj u startu tankim rosterom limitiranoj momčadi (sjetimo se da je u rookie sezoni KD igrao isključivo kao dvojka kako bi ga zaštitili od pretjeranog raubanja u onoj fazi dok još definitivno nije bio fizički spreman za NBA košarku).

3. PAUL GEORGE, 105 IOR

2898 MINUTA (85% NA POZICIJI)

George se bez sumnje potvrdio kao klasa, ali ne treba smetnuti s uma da je njegov nedostatak napretka kao učinkovitog strijelca i prije svega kreatora (još uvijek je previše loših driblinga bez jasnog cilja u njegovoj igri, s tim da je teško odvojiti iste od manjka šuterske moći na rosteru) dobrim dijelom sakriven eksplozijom Lancea Stephensona koji je, odrađivanjem posla u organizaciji igre, znatno olakšao život najboljem košarkašku Pacersa. S tim da Georgeov doprinos ostvaren samim volumenom šuteva koje je uzimao i neprestanom aktivnošću u oba smjera nikako ne treba zanemariti, dapače. Njegova igra u obrani je vrhunska, a posebice treba istaknuti lakoću kojom zaustavlja niže bekove – dok na poziciji trojke još i postoji popriličan broj igrača koji mu mogu parirati fizikalijama, ove slabije jede za doručak jer je istovremeno u stanju i nadjačati ih i pratiti ih brzinom. Odradio 449 minuta na dvojci, sasvim pristojno obzirom na Lanceovo prisustvo. Teoretski, u toj roli uz još jednog krupnijeg swingmana (sada je vrijeme za obvezni trenutak prisjećanja kako je to moglo biti da je Kawhi danas član Pacersa) još bi više dominirao, iako mu trenutno zbog slabosti u slash & kick igri puno više odgovara ova rola koja zahtijeva manje finese, a više rada.

4. KAWHI LEONARD, 90 IOR

1923 MINUTE (88% NA POZICIJI)

Iako je opet dobar dio sezone proveo ozljeđen (u zadnje dvije godine propustio je u prosjeku po 20 utakmica tako da je odluka da ne nastupa ovo ljeto za reprezentaciju mudar potez), nametnuo se kao ključni igrač Spursa, što je na kraju potvrdio i u Finalu gdje je šuterski bljesnuo u pravom trenutku i tako okrunio energičnost koju uvijek ima u igri. Kawhi nije i vjerojatno nikada neće biti rasni kreator, ali kombinacija šuta, kretanja bez lopte i obrane, uz solidan ulaz, dovoljni su da ga promoviraju u elitnu opciju na poziciji. Talent ima, posebice gledajući fizikalije i atleticizam kojima može utjecati na utakmicu – njegova sposobnost da bude najbolji skakač na parketu usprkos manjku centimetara ili da zaključa protivničkog playa nisu ništa manje bitni od ubacivanja koševa iz pick & rolla ili pogađanja trica u serijama. Inače, Pop ga je dosta sramežljivo koristio u roli četvorke, samo 239 minuta, a tih 12% su i neki prosjek kako bi to moglo izgledati ubuduće obzirom da ipak nema konstituciju kao LeBron ili Melo, ili barem visinu kao KD, da se dobar dio večeri gura u sredini.

5. ANDRE IGUODALA, 81 IOR

2040 MINUTA (77% NA POZICIJI)

Sjajno je krenuo u sezonu, pokazao se kao pun pogodak, igrao možda i najbolju košarku u karijeri (posebice šuterski) do ozljede koja ga je potpuno izbacili iz ritma (od početka siječnja do all-stara bio je totalno van forme, a, iako se digao do playoffa i odradio dobru seriju kao uostalom i cijela momčad minus Jermaine O’Neal, bez Boguta nije bilo dovoljno pare za iznenaditi Clipperse). Nije ovo bio klasični Iggy jer u ovom kontekstu jednostavno nije imao previše prostora za igrati s loptom i kreirati (Curry efekt), a i obrambeno je nosio puno manji teret jer se uglavnom nije morao baviti playevima (Klay efekt). Opet, usprkos sporednoj roli našao je načina ostaviti traga – obrana je s njim na parketu bila bolja za 7 poena i njen učinak je padao ispod 100 primljenih poena na 100 posjeda što su već teritoriji Bullsa i Pacersa (čak ni Bogut nije imao takav utjecaj), a nakon Currya bio je drugi asistent i slasher momčadi, odrađujući rolu kreatora uglavnom tijekom minuta na dvojci. A odradio ih je 22% i to dobar dio s Thompsonom u paru, dakle bivajući praktički organizator igre u tim postavama. Ovih 1% koji nedostaju otpada na 20-ak minuta koje je proveo ili kao jedini bek na parketu ili kao lažna četvorka.

6. NICOLAS BATUM, 75 IOR

2956 MINUTA (86% NA POZICIJI)

Još jednom se potvrdio kao duša Blazersa, često u sjeni Lillarda i Aldridgea, ali bez sumnje je on taj koji drži stroj podmazanim. Kada tok napada stane i treba nešto smisliti u hodu, lopta ide Batumu koji se još jednom nametnuo kao izuzetan sekundardni kreator, pouzdan šuter i solidan obrambeni igrač (posebice u pomaganjima i branjenju pick igre gdje nerijetko dobiva zadatak čuvati protivničkog playa i tako sakriti Lillirdove nedostatke), ali i odličan strijelac iz 1 na 1 situacija (s jedne strane definitivno zaslužuje više lopti zbog izuzetno efikasnog načina na koji rješava izolacije na perimetru i u postu, a s druge je pitanje kako bi se snašao da fokusi obrana nisu okrenuti prema Lillardu i Aldridgeu – klasična je ovo košarkaška kvaka 22 na koju odgovor može dati samo vrijeme jer nema sumnje da će Batum kad-tad zaigrati u situaciji u kojoj će tražiti puno više od njega u pogledu zabijanja koševa).

Stotts ga je ove sezone počeo dosta koristiti i kao četvorku i to je funkcioniralo solidno iako Batum nije fizikalac u rangu najvećih imena na poziciji (10% vremena), a puno manje je igrao na dvojki nego je to bio slučaj ranije (samo 4% minuta), međutim i tu se javlja pitanje koliko je u pitanju trend kojega diktira roster, a koliko eventualni plan razvoja igre (ove sezone su jednostavno imali puno više opcija na vanjskim pozicijama iako tako nešto reći za bilo koju liniju u njihovom slučaju zvuči urnebesno). Zanimljivost – Nic ima i 5 minuta na petici ove sezone.

6. DEMAR DEROZAN, 75 IOR

3017 MINUTA (58% NA POZICIJI)

Slično Jamesu, i DeRozanu je malo nedostajalo da se nađe na obje liste, ali trade Gaya i otvaranja mjesta Rossu u petorci definitivno su ga gurnuli u rolu većeg swingmana. Njih dvoje su odigrali čak 1476 minuta zajedno kao par na boku i dok je u napadu teško razlučiti tko je što iako su se odlično nadopunjavali (Ross kao isključivo catch & shoot opcija koja igra bez lopte, DeRozan kao kreator iz driblinga), obrambeno je podjela puno jasnija – DeRozan je isključivo čuvao krupnije swingmane osim ako ne bi dobio zaduženje pratiti najboljeg protivničkog beka (a i tu ga je Casey stavljao isključivo na playmakere kao presing opciju i definitivno se nije pokazao kao igrač sposoban ikoga isključiti iz igre). Kad maknemo Rossa iz priča i dodamo Gaya, Salmonsa i Fieldsa (koji je iz nekog razloga dobivao previše minuta u onom prvom dijelu sezone dok je Gay bio u klubu – kakvog smisla ima gurati Rudya na četvorku kako bi otvorio mjesto za šutera ako ćeš onda te minute dati Fieldsu), DeRozan je svejedno skupio 1273 minute kao dvojka, a u nekoliko navrata igrao je čak i Gayevu rolu (dobio 7 minuta kao četvorka). Uglavnom, potvrdio se kao solidan igrač koji ima malo Gaya u sebi po pitanju te kombinacije ne baš sjajne učinkovitosti i stila igre (doduše, tu treba istaknuti i odgovornost trenera koji ga stavlja u nepotrebno previše pick & roll i iso situacija, iako treba priznati da je upravo u tom segmentu igre napravio najveći korak naprijed), ali koji se, usprkos ni približno tako moćnim fizikalijama koje imaju neki na ovom popisu, uspio nametnuti kao kvalitetan all-round swingman.

8. RUDY GAY, 71 IOR

2531 MINUTA (85% NA POZICIJI)

Rijetko kada granični all-star igrač mijenja klub usred sezone, ali Gayu je to pošlo za rukom već drugu godinu za redom. Razlog je naravno astronomski ugovor kojega Gay, koliko god solidan bio, teško može opravdati, posebice dok igra stilom prve opcije. Malo više šljakerskog u njegovoj igri ne bi škodilo obzirom na nedostatak vrhunskog napadačkog talenta – iako plaćom i volumenom napada koje troši Rudy priziva jednog Mela, on to definitivno nije. S druge strane, fizikalije i atleticizam koji posjeduje u rangu su najvećih klasa na poziciji i s te strane opravdanja za slabašan skakački i prije svega obrambeni učinak nema, to su dijelovi igre u kojima bi trebao dominirati pored konkurencije. Sad, očekivati da se nešto promijeni nakon što je kontu skupio preko 90 milijuna već postaje iluzorno.

Doduše, nakon prelaska u Kingse podsjetio je malo na onog Rudya iz Memphisa čisto jer je stao u red iza Cousinsa, dakle u primjereniju rolu, a izgledalo bi to još i bolje da su Kingsi imali dovoljno bekova da prate ovu dvojicu. Sad, obzirom da će ove godine stanje na vanjskim pozicijama biti jednako loše, ako ne i gore, očito je da će Gay opet imati primarnu rolu na perimetru. Ta promjena uloge usred sezone zanimljiv je aspekt lanjskog tradea – u Raptorsima, gdje je perimetar bio krcat, Gay je odigrao samo 3 minute kao drugi bek, a čak 21% vremena igrao je četvorku kako bi otvorio mjesto u petorci za dodatnog šutera. Po dolasku u Kingse koji su imali roster krcat visokim šljakerima pak prilike u toj roli nije ni dobivao (tek 19 minuta što iznosi jedva 1% od minuta što ih je odigrao u Sacramentu), ali je zato proveo čak 12% vremena u ulozi beka-šutera. Ironija situacije je da su ga u Torontu tjerali s perimetra kako bi dobili što efikasniji napad, dok su ga u Sacramentu trebali upravo tamo kako bi imali bilo što (to sve govori o stanju u kojem se ta dva kluba nalaze i itekako objašnjava smjer u kojem idu). Kvragu, u jednom trenutku Malone je čak pomislio kako bi bilo dobro imati Gaya, Outlawa i Williamsa na vanjskim pozicijama s dva klasična visoka u sredini – iako je taj eksperiment trajao samo 3 minute, činjenica da je u bilo kojem trenutku sezone Rudy Gay bio najniži igrač u postavi zvuči sjajno. Dok je, kao i sve kod Kingsa, ne vidite u akciji.

9. CHANDLER PARSONS, 70 IOR

2783 MINUTE (88% NA POZICIJI)

Parsons stiže u Dallas nakon sezone u kojoj je definitivno potvrdio kvalitetu i to u godinama kada bi razvoj i penjanje na ovoj listi trebali biti logičan nastavak putanje. Carlisle će svakako znati koristiti njegovu nesebičnost i uopće vrhunski napadački repertoar, isto kao što će ga znati sakriti u obrani. Obzirom na Dirkovo prisustvo vjerojatno neće biti potrebe da ga koristi kao četvorku onoliko koliko je to radio McHale (ovih 12% otpada na takvu rolu, s tim da je igrao i zanemarivih 26 minuta kao dvojka). Kako ono kažu Ameri, match made in heaven.

9. TREVOR ARIZA, 70 IOR

2723 MINUTE (91% NA POZICIJI)

Nakon što je osvojio naslov s Lakersima (i odradio itekako bitnu rolu u predzadnjem naslovu Phila Jacksona zabijajući trice kao sumanut), Ariza je potpisao onaj bahati ugovor s Rocketsima koji je istekao tek prošlo ljeto. 33 milje na 5 godina onda su se činile malo previše za nedokazanog swingmana koji je postao vruć s perimetra u pravom trenutku, a kada su zaredale ozljede i kada je Ariza izgubio sposobnost zabijanja trica iznadprosječnim postotkom, Houstonu nije trebalo dugo da prizna pogrešku. I tako je čovjek u najboljim košarkaškim godinama ubrzo završio u New Orleansu (nažalost, u krivom trenutku jer je zatim Chris Paul odlučio da mu je potrebna promjena sredine), a zatim i u Wizardsima, igrajući jednu razočaravajuću sezonu za drugom i pravdajući tek epitete kvalitetnog obrambenog igrača. Sve do prošle sezone kada su zdravlje i šuterska ruka opet kliknuli taman na vrijeme da mu zarade novi ugovor i to ni manje ni više nego opet s Rocketsima, opet s Moreyem i opet za istu cifru (doduše, ovaj put je riječ o godini manje). Hoće li se Rocketsi još jednom opeći ili je pred 30. rođendan Ariza konačno posložio stvari u glavi i nogama, spreman da odradi nekoliko sezona u ovom vrhunskom izdanju iz Washingtona? Ostaje da vidimo, za sada je jasno samo da je Houston solidno zakrpao problem odlaska Parsonsa 3&D igračem koji u teoriji odlično nadopunjuje Hardena na boku i kod kojega barem ovaj D nikada nije bio upitan (lanjskih 41% za tricu će teško ponoviti, ali bi trebao ostati iznad 35% što mu je prosjek karijere, posebice ako će ga Harden pronalaziti u kornerima za koje se specijalizirao i gdje mu je Wall dobrim dijelom i zaradio novi ugovor).

Inače, neke velike all-round koristi od njega nema, Wittman ga je minimalno koristio kao drugog beka (samo 163 minute), a još je više limitirao povremene izlete u nisku postavu s tri šutera, Wallom i jednim visokim u kojima je Ariza glumio četvorku (77 minuta ukupno).

OSTALI

Gallinari bi se motao ovdje oko ruba izbora da nije ozljeđen, a Pierce je i u poznim godinama bio spreman uskočiti među 10 za slučaj da se DeRozan ili LeBron nisu kvalificirali. I dok je teško reći hoće li se Gallo ikada vratiti na razinu prije ozljede, za Piercea je jasno kako neće okrenuti sat unatrag. Deng je igrač koji bi to još uvijek mogao, jasno pod uvjetom da godine raubanja nisu napravile nepopravljivu štetu (u Clevelandu je izgledao kao da su nema volje ni hodati, kamoli trčati). I to je manje-više to što se tiče provjerenih top opcija na poziciji, nakon njih slijede specijalci poput Carrolla ili Dunleavya, a mlade snage se tek trebaju dokazati. Odbijemo li Georgea, na četiri drafta prije ovogodišnjeg u lutriji su izabrana četiri igrača koja su trebala biti budućnost lige na poziciji, ali Turner, Barnes, MKG i Porter su još uvijek daleko od ikakve konstante i potencijal koji su pokazali daleko je od zvjezdanog. Tko zna, možda nova klasa promijeni situaciju, jasno pod uvjetom da Parker i Wiggins uopće odigraju većinu svojih minuta na ovoj poziciji (kod Parkera je izvjesno da će biti korišten u roli četvorke dobar dio vremena, a kod Wigginsa nije izvjesno ništa obzirom u kako lošu situaciju je sletio).

19 thoughts on “IOR TOP 10 – SMALL FORWARDS

  1. Iznenađuje me prvo mjesto, pretpostavljam da su procenti šuta presudili jer je KD čini mi se u ostalim stvarima bio jako blizu ako ne i bolji, ipak LeBron, najbolji krilni igrač svih vremena, radujem se da ga vidim 10 kila lakšeg u ramenima 😀

  2. Što se tiče lanjske sezone Durant je učinkom bio minimalno za 10% bolji igrač od LeBrona. Nije važno uspoređivali ih po ovim ili onim brojkama i statistikama, vlastitim očima ili bilo kojem objektivnom kriteriju.

  3. Jel vi čitate šta se tu piše i šta značio IOR i kako se dobiva? Ja stvarno ne kužim te vaše komentare…. uvjek isto…

  4. u ior ulaze zadnje tri sezone pa je jasno zašto je james prvi, ali nije mi jasno zašto se tekst ispod brojke odnosi samo na lanjsku sezonu. durant je lani bio bolji od lebrona po svakom stistički-objektivnom kriteriju.

  5. Stvarno ne razumijem cemu svake godine iste price…ovo su brojke koje proizlaze iz formula i onda se netko javi kako on vidi da je Durant “barem 10% bolji”…

    Inace, jedva cekam rangiranje PF…Melo, Love, Griffin, Aldridge, Nowitzki, Ibaka

  6. @ Bob – tekst ispod se odnosi samo na lanjsku sezonu jer je to ocjena samo lanjske sezone 🙂

    pa neću radit trogodišnji pregled – cijela poanta da se u statistiku uključe ranija ostvarenja, a ona u ovom slučaju iznose tek trećinu ocjene, je da se izbjegne prevelik skok u slučaju iznadprosječne ili ispodprosječne sezone, odnosno da se jednogodišnja iskakanja približe prosjeku i da se tako stekne pravi dojam o vrijednosti igrača. Kako naravno svaki igrač ovisno o godinama ima očekivan rast ili pad, to je u formulu dodano i očekivanje po dobi kako bi se izbjeglo da ovaj trogodišnji prosjek ne bi npr. LeBronu koji je prošao vrhunac održao bodove višima ili npr. jednom Durantu koji se sprema ući u vrhunac nižima

    A ovo što kažeš da je Durant bio bolji od Jamesa po svakom statističkom kriteriju je notorna glupost – pa već u ključnom segmentu svake ozbiljne statistike, postoku šuta, LeBron šiša Duranta za 7% 🙂

    Naravno, to sad povlači gomilu nijansi koje su fascinantne i o kojima možemo pričat danima (KD je zabio 20% više poena iako je igrao samo 7% više minuta, ali je zato i ispalio 20% više šuteva jer je morao povećati potrošnju bez Russa). Samo jebeš nijanse jel tako – bolje je zauzet tvrdi, banalni stav i izabrat stranu nego razmišljat o nečemu.

  7. @xavier, IOR je subjektivan izračun. Podložan je valjda kritici. To ti je valjda jasno. Nije Sveto pismo. Nadam se da si razumio. 😉

  8. krivo si shvatio. mislio sam na ukupno stanje statistike za prošlu sezonu. naravno da postoje pojedinačne rubrike u kojima je lebron bolji, kvragu pa to je lebron.

  9. @ 1

    Da li je IOR savrsen? Naravno da nije, kao uostalom niti jedan drugi izracun…ali sigurno nije “subjektivan” jer se radi o brojkama, a brojke nisu subjektivne. Subjektivna su misljenja tako da ako je nesto “subjektivno” onda je to tvoje misljenje kako se Durant “10% bolji” jer to nije utemeljeno na brojkama 😉

    p.s. naravno da imas pravo na svoje misljenje kao i svi mi ostali i mozda Durant stvarno i je bolji, ali ti govoris o osobnom dojmu…a izracun nazivas “subjektivnim”

  10. @xavier

    Koliko sam shvatio IOR je kompleksni sustav, nisam rekao da su brojke subjektivne, subjektivan je izbor brojki koje se uzimaju u obzir i koliko se kojim brojkama pridodaje važnosti. Ta subjektivnost je neizbježna naravno.
    Zbilja nisam znao(novi čitalac, jbg) da 1/3 IOR-a čine ranija ostvarenja igrača jer što se tiče samo lanjske sezone mislim da je kristalno jasno da je Durant imao za spomenutih 10-ak% bolji učinak…
    Nevažno.

  11. I ne spomene Josha Smitha, a jeben ti poredak 🙂
    Bar honrable mensn kao top 3 najgora

    Super mi je vidit igrace s kojima se rugalo da su odlucili igrat kao DeRozan.

    Gee, jel te poredak iznenadio? Recimo, Iggy top 5, Gay medu boljima

  12. Što se tiče Iggyja, meni je on top 5 forward već godinama, bolji i od Batuma, i od Denga, i od svih koji su se smatrali prvima nakon Lebrona i Duranta.
    Iggy je kompletan igrač, napadački nije vrhunski, ali je iznadprosječan, a obrambeno je najbolji (ili među 3-4 najbolja barem) vanjski u ligi. Drago mi je da se prošle sezone pokazalo da ni šut nije problem kako se pričalo. Normalno da postoci padaju kad si prva opcija iako ne bi trebao biti.
    Svi na listi imaju neki manji ili veći nedostatak u igri, osim već spomenuti Durant i Lebron – upravo zato su i toliko puno iznad svih, a nakon njih je sve otvoreno. U zadnje dvije godine je iskočio George, još je jedino Melo bolji ako ga računaš ovdje. Kawhi to još uvijek nije, iako bi vrlo lako mogao već nakon iduće sezone biti “prvi nakon”.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *