IOR TOP 10 – CENTERS

Bitna napomena – Al Horford i Brook Lopez bi sigurno bili među deset da imaju dovoljno minuta. Nažalost, tako to ide oduvijek s ovom pozicijom – ako imaš 5 rasnih petica u ligi, dvije će sigurno biti ozljeđene. Iako nema puno vrhunskih imena, prosjek je dosta solidan i puno je onih s kojima se može do naslova kao zapovjednicima obrane i sekundarnim ili čak sporednim opcijama u napadu gdje služe tek za zabiti zicer. Zanimljivo je vidjeti da, poput playeva, pravi centri igraju isključivo jednu ulogu, nisu toliko isprepleteni kao igrači na pozicijama između 1 i 5, što samo naglašava njihovu važnost kao organizatora igre na oba kraja parketa.

1. DWIGHT HOWARD, 102 IOR

2396 MINUTA (100% NA POZICIJI)

Dodatak Dwighta nije značajnije popravio obrambeni učinak Rocketsa ni u regularnoj sezoni, a u playoffu se brzinski razotkrilo da napretka nije ni bilo. U principu, Dwight je imao istu ulogu kao i Asik godinu ranije, glumiti jedinog defanzivca i krpati rupe koje ih je bilo previše, što zbog nikakvog balansa na rosteru i uopće manjka tijela, što zbog činjenice da Kevin McHale i njegov stručni štab drže drogiranima Moreya kako bi i dalje zadržali posao jer ne vidim drugog načina objasniti činjenicu da momčad, koja u dvije sezone nije naučila osnovna pravila moderne NBA obrane, može i dalje imati istog trenera.

Ako ništa drugo, Dwight je nakon loše sezone u Lakersima barem pokazao da je živ. Teško da ćemo ikada više gledati onog dominantnog atletu kao nekada, ali njegove kvalitete uz Hardena i poštene defanzivne igrače u poštenom obrambenom sistemu sigurno mogu Rocketse odvesti daleko. Skakački i kao zaštitnik reketa Dwight je i dalje top klasa, a njegova pokretljivost u branjenju pick igre i rotacijama jedino je što je činilo Rocketse prosječnima. Napadački pak nikada neće dobiti maksimalan broj bodova za estetiku, ali njegova igra leđima i realizacija sve su bolji – neće količnom lopti ili raznovrsnošću rješenja moći parirati jednom Jeffersonu ili Cousinsu, međutim njegove udice i one cigle s ramena upadaju češće nego svi fini pokušaji spomenutog dvojca. Jasno, Dwighta ne udvajaju ni približno toliko često kao njih dvojicu što mu i olakšava posao, tako da ovo nije nikakva usporedba ionako potpuno drugačijih igrača, već više podsjetnik kako čovjek nije ni izbliza takvo nebitno drvo kakvim ga smatraju. Uostalom, znate li tko je jedini igrač uz njega koji je lani zabijao više od 18 poena uz više od 55% šuta? LeBron James. Doduše, još su to radila dvojica, ali u zanemarivom broju utakmica. I, zanimljivo, imena im se poklapaju s onima iz uvoda, dakle s onom dvojicom centara koji nam fale na ovom popisu – da, u pitanju su Brook Lopez i Al Horford (koliko nam godišnje zadovoljstva uskrate te slučajne nesreće?).

Inače, u kombinaciji s Asikom koji je viši i masivniji Dwighta se moglo smatrati i četvorkom, ali, kako je Omer glavnom čuvao četvorke i izlazio prema perimetru u tim twin towers situacijama, odnosno kako je Dwight isključivo igrao rolu zadnjeg čovjeka, nisam dvojio baš sve minute pripisati mu na petici.

2. DEMARCUS COUSINS, 95 IOR

2298 MINUTA (100% NA POZICIJI)

Mike Malone je u svojoj prvoj sezoni kao trener prije svega pokušavao usaditi neke vrijednosti prema igri u obrani svojoj momčadi tako da se isključivo fokusirao na trpanje reketa tijelima i kontrolu skoka (Kingsi su bili najbolja skakačka momčad lige jer su, osim što su konačno kupili odbijance u obrani, zadržali i ono što ih je krasilo i ranije, a to je izuzetna sposobnost kupljenja skokova u napadu) te spriječavanje zicera pod svaku cijenu – zakasniti u rotaciji možeš, ali ako do toga dođe moraš zaustaviti protivnika faulom. Reći za neučinkovitu obrambenu momčad da je napredovala zvuči kao cinizam, ali u slučaju Kingsa to je istina – obzirom na ono što su bili, lanjski minimalni pomaci izgledali su čudesno.

Malone je pri tome izvukao i tri sjajne individualne sezone od Thomasa, Gaya i prije svega DeMarcusa koji je tako konačno maksimizirao barem svoj napadački potencijal dok je defanzivno, a to je i tipično za zadnjeg čovjeka obrane, imao isti identitet kao i momčad – trudio se, ali nije znao kako. Prema naprijed je to pak bilo puno, puno bolje jer se sav trud isplatio. Istina, i dalje je uzimao previše dugih dvica, ali ih je i pogađao puno bolje (postotke između lakta i perimetra popravio je za 10% što zvuči puno dok taj podatak ne stavimo u kontekst – do sada je bio kriminalan, sada je tek prosječan, dakle daleko od toga da je postao David West). Međutim, najveći pomak bila je igra pod koševima gdje je uz hrpu odličnih poteza u pivotu pokazao i izuzetnu agresivnost koje je dovela do puno bolje realizacije na obruču i puno više izborenih slobodnih. Ukratko, pokazao je da u ligi u ovom trenutku nema takve sile u sredini kombinirajući najbolje od stilova igre Zacha Randolpha i Ala Jeffersona uz napomenu da je puno bolji razigravač s lakta od obojice i da kao takav lakoćom može podnijeti da se kroz njega vrti većina napada.

Ljeto s repkom je samo potvrdilo napredak, a rad s Thibodeauom bi se trebao osjetiti i na obrambenom učinku. U svoju petu sezonu na max ugovoru Cousins tako ulazi kao igrač bez upitnika, barem ne onih koji bi se ticali njegovog talenta. Hoće li pak Kingsi biti u skorije vrijeme spremni pratiti ga, to tek ostaje da vidimo.

3. JOAKIM NOAH, 93 IOR

2820 MINUTA (100% NA POZICIJI)

Odigrao je uvjerljivo najveću količinu minuta u životu, ne samo zato što je konačno izbjegao ozbiljne ozljede, već i zato što ga je Thibodeau nastavio koristiti kao praktički glavnog razigravača. Proces započet još lani u odsustvu Rosea kulminirao je u završnici sezone kada je Noah briljirao ne samo kao razigravač s lakta ili perimetra već i kao slash & kick igrač, što dovoljno govori o stanju na rosteru Bullsa (godinu ranije su barem imali Natea Robinsona u toj ulozi od prvog dana, lani su pak usred sezone pronašli Augustina koji je ipak bolji u spot-up roli nego kao kreator iz driblinga – njegove pick & roll akcije završavale su uglavnom šutom iz vana). Ta povećana minutaža i drugačija uloga u napadu su ujedno i najveće promjene u odnosu na ono što gledali od Noaha do sada – njegova obrambena pokretljivost i kvaliteta, posebice bitni u sistemu Bullsa kod branjenja pick igre i izolacija, su opjevane, kao i fanatična energija koja se manifestira nebrojenim skokovima, blokadama, preciznim rotacijama i presječenim dodavanjima. Naravno, dobro su znani i realizatorski limiti – svaki pokušaj ubačaja koji nije polaganje, u njegovim rukama je avantura.

4. AL JEFFERSON, 90 IOR

2553 MINUTE (100% NA POZICIJI)

Trebalo je Alu deset sezona da naleti na trenera koji će ga znati staviti u pravu obrambenu rolu i iskoristiti njegovu masu. Napadački pak to nije bilo bitno drugačije od onoga što smo navikli, majstor post igre i dalje je pucao previše dvica, ali zadržao je efikasnost usprkos povećanom volumenu lopti i kontekstu u kojem se dobar dio akcija vrtio kroz njega. S tim da je imao i jedan bonus kojega ćemo manje gledati iduće sezone, u karijeri nikada nije zabio više zicera zahvaljujući McBobu. Clifford je opet dobro prepoznao da s dva ovako solidna post i pop igrača može igrati hi-low košarku i tu su McRobertsovi asistentski instinkti dobro došli kada je pravovremno trebalo poslati loptu Jeffersonu s lakta u sredinu.

4. ANDRE DRUMMOND, 90 IOR

2619 MINUTA (100% NA POZICIJI)

Da, to ti je život, neki ljudi ga prođu od početka do kraja bez da ikada imaju prilike trenirati franšiznog centra, a jednom Van Gundyu, eto, posrećilo se tako nešto dva puta. Stan je došao u Detroit samo zato što s Dreom u dogledno vrijeme opet može igrati Finale, ne zato što mu nedostaje NBA ili zato što je gladan moći (iako nije na odmet da je apsolutni šerif u klubu). Jedina razlika – čak ni Dwight nije bio ovako fizički moćan i ovako dobar atleta s 20 godina. Drummond je još daleko od košarkaša, za biti tako nešto ipak moraš imati šut dalje od metra i sposobnost dodati loptu suigraču bez da ga pogodiš u nakurnjak, ali čovjek je sila prirode koju možeš pustiti na parket da trči i skače i dobit će ti utakmicu u “run Forrest run” stilu (da je Dumars potrošio novac na boljeg playa od Jenningsa, da nije doveo krivog trenera i da nisu unakazili Smitha, dakle da Dumarsa nije pregazilo vrijeme, možda bi to s pobjeđivanjem vidjeli već prošle godine).

6. TIM DUNCAN, 87 IOR

2158 MINUTA (98% NA POZICIJI)

Timmy! Ovdje je sve jasno, da igra 36 ili više minuta umjesto 29 do 30 po večeri, Timmy bi i dalje bio prvi centar lige. Iako su ove godine osvojili naslov, njegovo izdanje nije bilo onako bezgrešno kao lanjsko, suludi blokerski učinak (prošle godine daleko najbolji u karijeri) pao je na prosječnu razinu, isto kao i nevjerojatan učinak sa slobodnih (lani preko 80% prvi put u karijeri, sada opet oko onih 70% na koje smo navikli). Štoviše, šut s poludistance također se malo srozao što nije dobro jer pod stare dane sve više služi kao pop, odnosno stretch opcija, nego što radi u postu. Ali, s druge strane, 38 mu je godina i igra najbolju pozicionu obranu reketa u ligi tako da stvarno nema smisla biti picajzla. Ono što treba je biti zahvalan što još uvijek uopće imamo prilike gledati jednog od najvećih svih vremena, hodajućeg Billa Russella.

Što se ovih 2% koje nije odradio na poziciji zadnjeg čovjeka tiče, tu se radi tek o minutama provedenim s Baynesom koji je toliko bolno spor da je Pop radije na četvorkama držao Tutanduncana nego čovjeka u najboljim godinama (doduše, Baynes je dobro došao u jednoj tekmi protiv Rocketsa gdje nije bilo Splittera kako bi se gurao s Howardom dok je Timmy trčkarao za Terrenceom Jonesom). Sve ostale kombinacije Timmyu su omogućavale ekskluzivnu koncentraciju na reket, a činjenica da je Splitter u međuvremenu izrastao u jednog od pokretnijih i prije svega preciznijih visokih braniča u ligi (ovo što je igrao prošle godine i ono što je igrao prije dvije sezone u obrani razlikuju se kao nebo i zemlja, Spursi danas ne bi bili prvaci bez rada kojega su Pop i društvo uložili u njegov razvoj kao obrambenog igrača – praktički su u ruke dobili drvenog fizikalca solidnog atleticizma i od njega su napravili kopiju Noaha).

7. MARC GASOL, 86 IOR

1970 MINUTA (100% NA POZICIJI)

30-a je pred vratima, a to nikada nije dobra vijest za teretne petice kakva je Gasol. Iako ne treba očekivati drastičan pad, mislim da možemo reći kako su najbolje godine ipak iza njega jer je pokretljivost, koja je ionako bila netipična za takvog tenka i koja je dobrim dijelom rezultat toga da u 5 godina u ligi, dakle do lani, nije imao ozbiljniju ozljedu, prošle sezone dobrim dijelom isparila. Naravno, ozljeda koljena usred sezone glavni je razlog, ali raubanje ljeto prije i nakon sezone s repkom sigurno ne pomažu. Sporije noge nisu se toliko osjetile u obrani (barem ne na učinku iako je golim okom itekako bilo vidljivo da izlasci prema vani i ono boksersko plesanje na petama unazad nisu više graciozni i precizni, koliko graciozno i precizno može biti nešto najprije nalikuje plesanju medvjeda na melodiju harmonike), ali u napadu je bilo očito da Marc ne može do pozicije u sredini kad poželi. Njegova igra u napadu tako se sastojala od nikada više dugih dvica koje je uz to zabijao nikada slabijim postotcima, a i skakački je odradio sezonu ispod razine all-star centra. Uglavnom, dio igre u napadu bi se trebao vratiti s ulaskom u pravu formu i popravljanjem zdravstvenog stanja, ali obzirom da ni on ni Randolph ne postaju mlađi, doba grizlija kao izazivača iz sjene je, bojim se, zauvijek prošlo.

8. CHRIS BOSH, 81 IOR

2531 MINUTA (79% NA POZICIJI)

Chrissy je jedini petica na ovom popisu koja to definitivno nije, ali treba mu skinuti kapu što je usprkos igranju van pozicije odrađivao odličan posao. Obrambeno, jasno, to nije funkcioniralo vanserijski kao godinu ranije, odnosno funkcioniralo je onoliko koliko su Bosh i ekipa uspijevali presingom otežati put lopte do reketa (jednom kada bi lopta tamo došla prelako su primali koševe, bili su ispod ligaškog prosjeka po broju primljenih polaganja što si ozbiljan izazivač ne smije dopustiti), ali njegovo izrastanje u stretch peticu ove sezone bilo je pogonsko gorivo Heata otprilike kao i preseljenje Jamesa u rolu četvorke godinu ranije. Jednostavno, u takvom manjku opcija nešto je trebalo stvoriti, a to je nešto je bio Bosh kao solidan tricaš (elitni šut s poludistance ne treba ni spominjati, tu je odmah iza Nowitzkog, a debelo ispred jednog Aldridgea). Uz žrtvovanje sistemu u oba smjera, Bosh je i solidno skakao i i solidno čuvao reket usprkos manjku centimetara i posebice mase za tu ulogu. Nažalost, izgleda da ga čeka slična rola i u novom Heatu jer McBob sigurno neće moći igrati peticu veći dio večeri.

Inače, od minuta koje je odigrao u svojoj prirodnoj roli, 392 je odradio s Birdmanom, a 140 s Odenom uz podjednako dobre brojke. Skok-šut i pokretljivost u obrani uvijek dobro dođu, bez obzira na nominalnu ulogu.

8. NIKOLA PEKOVIĆ, 81 IOR

1663 MINUTE (100% NA POZICIJI)

Peković je karijeru izgradio i milijune zaradio na činjenici da je elitni finišer u sredini – pas koji on uhvati nakon bloka ili cuta gotovo sigurno je realiziran jer nema te sile koja može zaustaviti njegovu kombinaciju meke ruke i ogromne mase kada se sjuri prema obruču u dvokoraku. Nešto slabije mu ide realizacija u postu nakon driblinga, ali i tu je, ovisno koliko blizu obruču primi loptu, u stanju jednim potezom izgurati igrača, dobiti dodatnih nekoliko centimetara prostora i položiti iz okreta. Još jedan aspekt njegove igre koji je iznadprosječan je skok, posebice napadački, jer ni u NBA nema previše igrača sposobnih izgurati s pozicije čovjeka koji ne donosi samo 130 kilograma mase, već i 130 kilograma koji uvijek traže kontakt.

Ovakav tip igrača moguće je ugraditi u momčad ako imate elitne playmakere sposobne mu dati loptu u pravom trenutku i ako u obrani imate čovjeka koji može sakriti njegov nedostatak lateralne pokretljivosti i općenito atleticizma. Wolvesi su ovo prvo imali, ali drugo nažalost ne jer i Love je patio od sličnih problema – koliko god njihovo partnerstvo bilo sjajno u napadu, obrambeno nije štimalo ni pod razno zbog previše sličnih nedostataka. Uglavnom, dok ga ne vidimo u obrani u kojoj će ga se moći sakriti, Peković ostaje prije svega odlična opcija u napadu koja, usprkos popriličnoj jednodimenzionalnosti, tjera protivnika da mu prilagođava igru i tako otvara prostor suigračima samim prisustvom u reketu.

10. MARCIN GORTAT, 75 IOR

2655 MINUTA (100% NA POZICIJI)

Slično Pekoviću, Gortat je prije svega odličan realizator iz pick igre (kao i Pek, postavlja tako čvrste i precizne blokove da si uvijek dozvoli korak prednosti pred obranom) koji manjak elitne učinkovitosti u postu (nema takvu masu kao Tiranosaurus Pek) nadoknađuje pouzdanim šutom s lakta. Manje siledžija, ali puno pokretljiviji, konkretniji je i funkcionalniji obrambeni igrač, što je Wizardsima dobro došlo obzirom da u Neneu imaju još jednu mrcinu pod košem. U biti, teško je reći tko je između njih dvojice bio klasični centar jer su se lakoćom izmjenjivali u ulogama, i u napadu (gotovo jednako često su dobivali loptu u post ili u pick igri, uz jedinu bitniju razliku u tome što je Gortat kao finišer zabio više zicera, dok ih je Nene kao razigravač s lakta više namjestio) i u obrani gdje su preuzimali visoke ovisno o tome gdje se nalaze, a ne nužno tko su. U biti, ako je ijedna momčad u ligi imala doslovne twin towerse, to su Wizardsi, zbog čega i čudi mali pad u obrambenom učinku u odnosu na godinu ranije (ajde, pripišimo to činjenici da je Okafor bolji defanzivac od obojice iako im napadački nije ni do koljena), ali prije svega jedva prosječna napadačka učinkovitost (kada još dodaš da, uz dva visoka koja znaju igrati košarku, imaju jednog slash & kick majstora poput Walla, pa onda još lani možda najboljeg 3&D igrača u ligi u vidu Arize i takav talent poput Beala, pravo je čudo da ne igraju bolju košarku, ali imam i za to objašnjenje, a ono se krije u rečenici “The Randy Wittman Experience”- dati njemu ovakvu momčad na raspolaganje je paljenje resursa u rangu održavanja izbora za predsjednika iako već imaš premijera). Međutim, kako je Gortat nominalno petica, onda ćemo se i mi držati te podjele uloga. Nene je tako svoje minute kao centar odrađivao u ostalim kombinacijama, a kako ih je samo 578 od svojih 1560 odradio bez Marcina, jasno je kako mu pripada uloga krilnog centra. Ta-taaaa.

6 thoughts on “IOR TOP 10 – CENTERS

  1. Drummond ima ofanzivni rejting od 121 baš kao i najbolji igrač lige, vau 😀

    ok, kamuflaža istine o limitiranom centru, i većem drvenjaku kakav je Howard bio(i ostao), ali mogla bi se igra bazirati na njemu uskoro ako se neke stvari dovedu u red, prvenstveno FT% i sistem koji ne gura svih pet igrača u reket kao lani…

  2. Ior sigurno ne daje bodove za estetiku cim su Howard i Dre top kategorija. Ne postoji sretnije prase od moje malenkosti s igrama Drummonda, jos se cudim kakav je steal klipan Dumars izveo na draftu (cudo kako je pogadao na draftovima zadnjih godina Dre-Monroe-Pope ima dobre temelje, a jedino s Vitezon je napravio bust).

    Ovdje isto jedan “ibaka”, Pekovic, s jednom elitnom vjestinom i 210cm do +10 mil po godini, gade mi se obojica, mozda da ih Thunder upari jer su 100% kompatibilni (nazalost, Presti je jos uvijek u fazi razvoja dece)

  3. ozljeda Ronda nimalo ne utječe na bostonove šanse za playoff…šanse su iste kao i prije ozljede, znači nikakve 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *