JAZZ

NAPAD: 106.4 (20.)

OBRANA: 108.2 (25.)

KOŠ-RAZLIKA: -1.8

RASPORED: 3.

SCORE: 34-48

THAT WAS THEN

Nakon dvije godine intenzivne psihoterapije, Jazz je prije početka prošle sezone konačno odustao od potrage za identitetom odlučivši prigrliti rebuilding. Došao je kraj eri Millsapa i Jeffersona, došlo je vrijeme da se iz osrednjosti napravi par koraka nazad kako bi se jednog dana eventualno moglo skočiti naprijed. Samo šteta što nitko memorandum o novom smjeru franšize nije poslao Tyroneu Corbinu. Ovaj flaster od trenera, a njegova era stvarno nije bila ništa nego flaster između Sloana i Snydera, opet nije bio u stanju razviti Favorsa i Kantera, pronaći smislene role Gobertu i Burksu ili posložiti okvir napada i prije svega funkcionalnu obranu. Ono što je bio u stanju pak bilo je dati gomilu minuta Richardu Jeffersonu i podrediti sistem Marvinu Williamsu.

U ovoj sezoni nepotrebnog dodatnog mučenja, klinci Jazza tako su uglavnom nailazili samo na zid. Hayward je podbacio u roli prve opcije dijelom jer to nije, ali isto tako dobrim dijelom jer mu trener načinom na koji ga je koristio uopće nije pomogao (premalo spot-up situacija, previše igre s loptom, što je obranama samo pomoglo da ga zatvaraju), Favors nije ničim pokazao da je sljedeći veliki defanzivni as (nije mu pomoglo što okolo njega nema poštenog stopera, ali svejedno je provodio previše vremena u izlascima iz reketa umjesto da radi ono u čemu je najbolji, štiti obruč i ispravlja propuste suigrača vrhunskom kombinacijom atleticizma i fizikalija), što je opet bolje od Kantera koji je prvu polovicu sezone izgledao kao netko tko nema što raditi u NBA rotaciji, potpuno nesiguran u svoju rolu. Gledati ovakve talente bez cilja i smisla stvarno je na trenutke bilo frustrirajuće, ali Jazz je barem nakon dvije godine pauze opet došao do visokog picka. I saznanja da je vrijeme za promjene na klupi.

U rupu su upali već na startu sezone, igrajući bez makar back-up NBA playmakera dok su čekali da Burke bude spreman (nezaboravno otvaranje s 1-13 koje im je praktički odredilo smjer sezone već na startu). S Burkeom u postavi dobili su neki balans, igrali su skoro kao 50-50 momčad do all-stara kada se stvar konačno raspala. Corbinove rotacije jednostavno nisu mogle izdržati opterećenje koje je donio početak nove sezone unutar sezone (6 pobjeda u zadnjih dvadesetak utakmicu redom su bile protiv lutrijskih kolega), a sitne ozljede i nedostatak kemije unutar momčadi nisu pomogli. Ali, hej, čovjek je barem iz petorke izbacio Jeffersona i Williamsa i dao šansu mladima. U utakmici broj 79.

THIS IS NOW

Teško je uspoređivati trenersku promjenu dok još nismo vidjeli njene razmjere, ali nema sumnje da su, iako godinu prekasnim, otpuštanjem Corbina u Salt Lake Cityu napravili ključan posao sezone. Na scenu stupa Quin Snyder, još jedno otkriće Larrya Browna, koji je nakon više od desetljeća uspješne NCAA karijere sletio u ruke najpoznatijem Brownovom učeniku kojega svi znamo po imenu Gregg i prezimenu koje se rimuje sa Uskoković. U obitelj Spursa je ušao kao glavni trener njihove NBDL podružnice u Austinu, a onda se nakon uloge asistenta pod još dva Popova šegrta, Mikeom Brownom i Mikeom Budenholzerom, konačno dočepao posla glavnog trenera. Gdje god je bio, pratio ga je glas vrhunskog stručnjaka za razvoj mladih, posebice vanjskih igrača, što je definitivno dobra vijest za Jazz koju u Burkeu, Burksu, Haywardu i sada Exumu ima izuzetno potentnu rotaciju na perimetru.

A perimetar je osnova Snyderove filozofije i, ako okolnosti dozvole, pucanje ogromne količine trica i spriječavanje protivnika da dolaze do otvorenih šuteva za iste trebale bi biti osnove igre u napadu i obrani. Također, Snyder je sklon zoni i sigurno će uvesti konzervativniju obranu reketa kako bi maksimizirao Favorsove dobre strane i pri tome sakrio Kanterova teška stopala. Ma, čak i da se ne pokaže kao trenerski genije, već to što će pokazati da ima razum i prosječan IQ koji će mu dozvoliti prilagodbu igračima, trebalo bi čuda raditi za ove klince koji ga čekaju na rosteru i među kojima ni jedan ključni član jezgre nema više od 24 godine (a i taj je samo jedan i to je u pitanju Hayward).

Jasno, s takvim mladim talentom koji tek treba ući u fazu zrelosti gotovo je nemoguće pobjeđivati u NBA, ali to u ovom trenutku nitko od njih i ne traži. Sve što trebaju je pokazati da grade nekakav identitet i da rastu kao momčad, u čemu će smislene postave i bolja podjela minuta zasigurno odigrati veliku ulogu. I dok je vanjska linija tanka, ali barem jasno definirana sada kada je očito da će Burks i Hayward dobiti većinu minuta na bokovima, pod košem Snydera čeka novi problem. Naime, razvoj Kantera i Favorsa sigurno je jedan od njegovih primarnih ciljeva, ali neće mu biti lako složiti sistem, a pogotovo ne onakav kakav bi želio, s dva postu okrenuta igrača. Čak i da Kanter povrati preciznost s poludistance (a hoće jer ono lani je bilo totalno zastranjenje uzrokovano kontekstom, a ne činjenicom da je zaboravio šutirati), Jazz će u napadu imati problema s prostorom zbog dva tako masivna tijela oko reketa. Posebice jer i Burke i Burkse bolje funkcioniraju s loptom nego bez nje i više su slash & kick igrači nego spot-up opcije.

Ako ništa drugo, s dva beka pored sebe koja znaju driblati barem će Haywardovi šuterski postotci rasti, a budu li braća Burek na nekim prosječnim učincima s perimetra, otvorit će to dovoljno prostora da se razvijaju dva aspekta igre s visokim koji bi s vremenom trebali postati osnova njihova napada – pick & roll s Favorsom i pick & pop s Kanterom. A taj pick & pop bi odmah trebao biti od koristi jer su iz Washingtona doveli Bookera koji se lani u Washingtonu nametnuo kao pouzdan šuter s vrha reketa. On će sigurno vidjeti dosta minuta i to uglavnom uz Favorsa koji bi se tada spuštao još niže u reket i preuzimao rolu petice. Također, tu je i Gobert koji se i sam nametnuo kao elitni prospekt kroz rookie sezonu i koji bi u roli četvrtog visokog trebao služiti prije svega kao zamjena za Favorsa – postave s njima dvojicom možda bi bile dominantne defanzivno, ali sumnjam da bi si Snyder dozvolio previše minuta igranja u napadu s dva igrača tako limitiranog šuterskog raspona. Uostalom, već u predsezoni dosta koristi kombinaciju Goberta i Kantera (uz naravno klasičnu back-up liniju koju čine Booker i Gobert), čime je jasno dao do znanja da će se truditi što više gurati svoju viziju igre.

I to je upravo ono što Jazzu treba. Iako pod košem imaju nešto dublju rotaciju (tu je i pouzdani smetlar Evans kao peti čovjek) nego na vanjskim pozicijama gdje starteri praktički nemaju zamjene osim Exuma koji je još daleko od rotacijskog NBA igrača (sljedeće ime na perimetru je još jedan rookie, Hood, iako će se za njega teško naći previše minuta pored specijalista Novaka koji će sigurno dobiti svoju priliku da čeka u korneru), svi u franšizi su svjesni da s ovoliko mladih i bez dubine neće biti konkurentni većinu večeri. Međutim, svaki korak u smjeru razvoja igrača i igre bit će potvrda da su na pravom tragu. Nakon godinu dana zastranjenja, opet možemo reći da je budućnost Jazza svijetla.

TOP 10 IOR

Hayward 72, Favors 55, Burks 45, Kanter 43, Booker 27, Evans 25, Burke 24, Gobert 24, Novak 19, Exum 15.

PLUS

U ovoj jezgri 7 mladih igrača teško je naći jednoga koji u dogledno vrijeme neće biti vrijedan poštenih NBA minuta. Čak i Exum, kakva god nepoznanica bio po pitanju razvoja potencijala, već sada ima dovoljno kvalitetan ulaz da mu kao minimum možemo projicirati karijeru u stilu najboljih combo bekova koji donose instant napad s klupe. Sličan podrum ima i Burks, a Burke i Gobert će u najgorem slučaju biti elitne back-up opcije za najspecijaliziranije pozicije u igri. Talenta ovdje ima, samo ga treba znati usmjeriti i koristiti.

MINUS

Usprkos svoj gomili talentiranih klinaca, ono što Jazzu nedostaje je lider. Favors to može biti u defanzivi, ali nikako ne u kompletu zbog napadačkih limita, tako da cijela ova priča na kraju može biti uzalud ako ne pronađu nekoga tko će im dati završnu glazuru. Oni se nadaju da je taj netko Exum, ali trebat će barem dvije sezone da uopće dobijemo naznake koliko su te nade utemeljene. Srećom, izbjegavši davanje dugoročnih ugovora veteranima koji se ne poklapaju s putanjom jezgre imaju dovoljno prostora na capu da u budućnosti zadrže sve svoje klince i da im nakon svega ostane još dovoljno za pojačanje putem tržnice. Naravno, u tom slučaju uvijek se postavlja pitanje koliko je realno da netko od slobodnih igrača sleti u Utah bez obzira koliko privlačnu momčad imali na parketu? Stoga je draft i dalje najbolje rješenje. Kako će biti za dvije, tri godine ne znamo, ali ovu godinu definitivno moraju iskoristiti kako bi na kraju balade pronašli još jedan mladi biser. Možda ih ni on ne kompletira na duži rok, ali u svakom slučaju im daje opciju da naprave ovo što su napravili Cavsi, zamijene mladost za iskustvo. I onda im se nakon svega ostaje nadati da će stvari kliknuti toliko da će biti dugoročno održive.

10 thoughts on “JAZZ

  1. imam jedno pitanje nevezano uz ovu temu, naime u Krku je ove godine došao jedan zanimljiv igrač Malcolm Armstead te ja za sada daleko najbolji igrač ABA lige, mene zanima da li se, Gee, čuo za njega na collegu i ako jesi šta misliš o njemu?

  2. Jazzu nedostaje lider, možda potez sa škartom 27 godišnjeg Jeffersona je bio totalni promašaj.
    I onako je kod ovih svih ekipa najčešća riječ ako, možda, kada bude, u budućnosti, kad draftiramo. Nek oni svi ostvare svoje tavane, a ne podrume opet su “samo” plejof ekipa. Ovo je isto nagađanje ko njihovo vođenje franšize. Nekad je možda bolje vrabac u ruci neg golub na grani (bezveze izjava, ali mislim da je primjerena za ovu situacij).

  3. @bigfan – pa evo kaže internet da je momak igrao i lani u Krki, doduše puno manju rolu. sjećam ga se kao playa s kojim je Wichita State čudesno došla do Final Foura, ali nemam ništa posebno o njemu u bazi podataka – klasični NCAA combo koji nije sjajan playmaker i puno je bolji strijelac jer je u stanju kombinirat veliku potrošnju i dobre postotke, fizikalije daleko od idealnih (malo ima Feltonovskog u njemu), ali solidan atleta. Igrač kakvih na stotine ima u NCAA svake godine, ali ovaj je barem dokazani fajter koji grize u obrani i ide u kost na ulazu.

    @ JSV – bogami je, u najboljem slučaju ako i odigra 60 utakmica, za očekivat je da ih ne igra punom snagom i s po 38 minuta na parketu, dakle to je nekih 900 minuta manje, a i to je koliko mi se čini još uvijek optimistična verzija

    @wade – ne mogu se složit nikako s tobom, Big Al ima svoje limite koji su dobro poznati i njegovo liderstvo još nikad nije odvelo dalje od prvog kruga, ovdje kad pričamo o tome mislimo na igrače puno većih kvaliteta koji su ti neophodni ako misliš biti išta više od osrednje ekipe. a tu je i kontekst – držat njega na rosteru uzima minute Kanteru i Favorsu, od lani bi i Gobertu, koji tek trebaju dosegnut svoj plafon i tu uvijek postoji šansa da će bit nešto posebno. Hornetocatsima je Big Al trebao kao štaka jer nisu imali buduću jezgru pod košem usprkos gomili pickova, ali Jazzu definitivno nije.

  4. Pozdrav.
    Teško da će bilo koji od igrača sa sadašnjeg rostera Jazza odigrati u karijeri sezonu kao što je Jefferson odigrao lani(lokomotiva svoje momčadi, igrač koji je daaaleko najzaslužniji za većinu pobjeda, itd.) u Bobcatsima i kao što je sposoban igrati ako ga se koristi na pravi način. To su uglavnom igrači koji će se isprofilirati u pomoćnu radnu snagu ili koji će postati bustovi…
    Jasno iz strateških razloga razlaz između Jeffersona i Jazza je bio najbolja opcija za sve strane…
    Jazz je uz Orlando odličan dokaz kako bezglavo tankiranje nije uvijek pravo rješenje. Ne želim ozljede niti išta loše igračima ali isto se nadam da će se i Sixersi raspasti kao govno na kiši. Želim im još 100 uspješnih godina tankiranja.

  5. vlatko33
    Nemoj ni pokusavati ubjediti Geea da su Millsap i Big Al jaci par pod kosem od Kantera i Favorsa,haman da imaju visok plafon,ali realno je da ce samo Favors biti bolji od ove dvojice u odbrani,dok su ova dvojica mnogo jaci sa napadackim arsenalom,poludistanca Millsap,post moves Big Al..
    Slazem se i sa zadnjim dijelom,potpuno rasturanje ekipe,do potpune negledljivosti najmanje 3 sezone je uvreda!Ja to volim uporediti sa recimo sirom i vinom,sto su stariji to su bolji,pa mi trebamo cekat tri godine da bi vino,sir ili igraci bili mozda dobri,a do tada jesti,piti i gledati nejestivo i negledljivo..neka hvala

  6. Gee, sta mislis o zdravstvenom stanju Big Ala? Koliko bi utakmica mogao da izvuce u nadolazecoj sezoni? Pitam zbog fantazija najvise. 😀

  7. Kanter je cirkusant, Favors bi mogao(trebao) biti vrlo dobar igrač ali ne stožerni igrač momčadi.
    @Nemanja, Jefferson je trenutno zdrav ko dren, lani su ga preforsirali kad su lovili što bolju poziciju za playoff pa se ozlijedio, zadnjih mjesec i pol je igrao mnogo utakmica i po 40 minuta što je suludo za igrača njegovih fizikalija ali jbg BIYOMBO nije odrađivao svoje minute kako su se nadali. 😀

  8. Naravno da su Big Al i Millsap bolji par pod košem od ove dvojice, ali ima tu toliko nijansi koje treba uzeti u obzir da pričati o tim stvarima na taj banalni način stvarno nema smisla. Prvo, uopće nije realno da će samo Favors bit bolji obrambeno, pa Millsap je krilni centar bez visine, a Big Al petica bez mobilnosti koja u karijeri ima 0-7 u playoffu kao prva opcija. Ovako kad se stvari uspoređuju ispada da bi Jazz s njima osvojio barem 2 naslova, a ne da su u dvije godine igrali 4 playoff tekme i sve 4 izgubili 🙂 To su kvalitetni, granični all-star igrači, ali i oni tek mogu nešto ostvariti kao sporedne opcije. Puno je manja razlika između njih i ovoga što Jazz ima sada (a posebice onoga što će imati za godinu-dvije) nego između njih kao prvih opcija i pravih superstarova u ligi.

    Potencijal je ključan ne samo zbog nade, već i zbog jednog puno opipljivijeg razloga, a to je lova. Da je Utah dala lovu Jeffersonu i Millsapu, manje im ostaje za ostale manevre, poput onoga kada su od Warriorsa dobili pickove jedan od kojih je postao Hood. Stvar je jednostavno u tome da ideš u izgradnju nove ekipe koja će deset godina igrati playoff i da jednostavno moraš razdvojiti one koji se ne poklapaju godinama. Jazz je to napravio, barem po meni, vrhunski.

    @ Nemanja – ja sam ga stavio na 75, stopalo ga muči već godinama i svejedno ne propušta tekme jer na kraju krajeva stil igre mu je takav da mu stopala jedva i trebaju 😉

  9. Mislim da je Jefferson najmanje kriv za tih 0-7 u playoffu. Čovjek je jednostavno igrao u (pre)lošim momčadima protiv (pre)teških protivnika u datom trenutku a odigrao je vrlo dobro svoje playoff utakmice. Šteta što se lani ozljedio sjećamo se kako je počeo prvu utakmicu protiv Heata, odmah 10ak poena na startu i onda ta nesretna ozljeda.
    Jazz je odradio tankiranje školski, ali po meni ipak nisu imali onu dozu sreće da ubodu vanserijski talent. Howard/Okafor, Davis/MKG, Oden/Durant itd. treba i tu malo pomaziti sreća kao recimo ni krive ni dužne Cavse.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *