MAGIC

NAPAD: 103.2 (28.)

OBRANA: 106.0 (11.)

KOŠ-RAZLIKA: -2.8

RASPORED: 19.

SCORE: 33-49

THAT WAS THEN

Druga godina poslije Dwighta donijela je prve pozitivne pomake u rebuildingu kojega je dvojac Hennigan-Vaughn započeo oko mladog rostera bez izrazite zvijezde potpomognutog podrškom nekoliko pouzdanih veterana. Nije tu više bilo Redicka kojega su još tijekom prošle sezone trejdali, kao što su ostalom nešto slično tijekom ove napravili s Big Baby Davisom, tako da su Afflalo i Nelson još jednom trebali poslužiti kao most između prošlosti i budućnosti. Napad je još jednom bio kriminalan usprkos tome što je u startu sezone Afflalo pokušavao kopirati Redicka na najbolji mogući način (čak i do te mjere da je spominjan kao mogući sudionik all-star utakmice) i što je Vučević postao sve bolji i agresivniji u svakom pogledu, a posebice kao šuter s vrha reketa, ali barem je obrana besmisao zamijenila prosječnošću. Još u prvoj sezoni Vaughn je dao do znanja da ima namjeru postaviti respektabilnu defanzivu kojoj je cilj reket držati pod kontrolom tako što će kupiti skokove i spriječavati polaganja, a lani je na ovo nadograđena i pristojna obrana perimetra, pa čak i presing na loptu u određenim trenutcima zahvaljujući gomili minuta koje je na jedinici dobio Oladipo, kao i sve boljem shvaćanju igre od strane Harklessa.

Nažalost, sve je to ostalo skriveno ispod razočaravajućeg napada koji jednostavno nije bio na NBA razini. Jednom kada je Afflalo pao na zemlju, sve što je Magicu ostalo bila je gomila bezidejnih posjeda koje najbolje opisuje podatak da su bili momčad koja je u cijeloj ligi uvjerljivo najviše svojih pokušaja ispalila s poludistance (i to uglavnom preko visokih poput Davisa, Quinna, Nicholsona i Harrisa koji su redom uzeli više šuta s poludistance i perimetra nego ispod samog obruča). Dodaj tome da su bili i među 5 najgorih po omjeru asistiranih trica i jasno je u kako skučenom prostoru je ova momčad pokušavala igrati.

THIS IS NOW

Najgore od svega, ni treću godinu za redom stvari neće biti bolje, dapače. Umjesto Afflala i Nelsona sada su tu Ben Gordon i Ridnour što je praktički isto kao da nikoga nisu ni doveli. I dok njihov angažman služi čisto za podmazivanje agenata i isplatu honorara za neke buduće poslove, postavlja se pitanje tko će sada preuzeti teret kojega su nosili bivši veterani? Konkretno, Afflalo i Nelson bili su dvojac koji je lani na parketu proveo uvjerljivo najviše minuta zajedno, čak 220 više od sljedeće kombinacije Afflalo-Vučević, a pri tome su trošili oko 43% posjeda momčadi. Kome će sada pripasti toliki volumen posla?

Naravno, postoji i drugi kut gledanja na stvari, a taj je onaj da nakon sezone-dvije privikavanja na ligu, sada treba pustiti mladosti da se dokaže. Dakle, taj napredak koji će ukupno gledajući izostati jer će svaki korak naprijed koji napravi obrana biti popraćen s dva koraka unazad koje će im priuštiti napad, možda je ujedno i najbolje što im se može dogoditi – mladi će dobiti gomilu minuta i odgovornosti, a usput će još jednom birati visoko na draftu. Uostalom, jedan od najgorih napada lige zadnje dvije godine tako će samo ostati na mjestu, jednako ispodprosječan kao i prije. Nijanse tu stvarno nisu bitne.

A možda i nije sve tako crno – šuterski će ovo i dalje biti loša momčad, ali napredak Oladipa i Harklessa može ih pogurati, a dodatkom Fryea sada će uz Vučevića, koji je odlično kombinirao šut iz vana s radom u postu prošle sezone (stvarno, mislim da ni sam nije sanjao nakon one tri neugledne sezone u NCAA da će biti ovoliko eksponiran u jednoj NBA momčadi), imati i pravog stretch visokog koji može ubacivati trice u serijama. S dva ovakva pick & pop igrača već se može ubaciti elemente flex igre i gomilu high post akcije kojom mogu koristiti ne samo dobre strane visokih, već i sakriti manjak pravih kreatora među bekovima.

Uglavnom, rašireni reket na bilo koji način je nužan kako bi sva ova gomila atleta ima nešto otvorenog prostora za ulaze – uspiju li barem dolaziti do obruča redovno, moguće je da ne budu baš najgori od najgorih. Slično, iako na razini ispod Vučevića i Fryea, mogu funkcionirati i Nicholson, O’Quinn i Harris – poprilično su jednodimenzionalni i ne pretjerano uspješni obzirom na volumen šuteva koje uzimaju s poludistance, ali nek jedan od njih doda tricu i može postati puno korisniji igrač (Harris je žilav, ali ipak tweener i po tome se ne uklapa u ovaj trend okupljanja kvalitetnih obrambenih igrača, Nicholson je usprkos boljim fizikalijama puno više igrač finese, a O’Quinn je najznačajniji obrambeno od ove trojke, ali ujedno i najlimitiraniji prema naprijed).

I dok će ideje koje će iskušavati u napadu definitivno služiti kao svojevrsna potvrda koliko je Vaughn uopće dobar trener, raspodjela minuta između ovoliko osrednjih opcija i obrana su ono na čemu će se temeljiti završna ocjena. Tko će startati, tko će imati kakvu rolu s klupe i kakve postave će preferirati to tek moramo vidjeti, ali defanzivni napredak je neminovan, odnosno trebao bi biti sudeći već po tome što je bilo lani, prije dodatka sve ove nove gomile centimetara i eksplozivnih mišića. Gordon i Payton možda ne mogu pogoditi koš s dalje od par metara, ali su obojica vrhunske atlete koji donose dva nova oružja za tranziciju i tranzicijsku obranu. Fournier i Frye nisu na njihovoj razini po pitanju eksplozivnosti, ali imaju višak dužine za pozicije što nikada nije mala stvar.

Dodavši ovu četvorku već postojećoj ergeli rasnih atleta na perimetru i žilavih boraca pod košem, Vaughn je dobio skupinu s kojom može ciljati na visoke stvari defanzivno. Sistem ih projicira na tik do elite – kad bi stvarno ostvarili učinak bliži vrhu nego prosjeku, to bi za ovaku mladu momčad bio ogroman uspjeh. Nažalost, u okrutnom ekosistemu NBA lige nakon svega toga još bi im samo preostalo naći vlastite Duranta i Westbrooka. Pričekajmo stoga još idući draft prije nego se okomimo na Henniganovu poprilično čudnu odluku da se kod izbora talenta fokusira prvenstveno na karakter i radne navike, a tek onda na vještine koje donose uspjeh u napadu.

TOP 10 IOR

Vučević 59, Harris 42, O’Quinn 40, Oladipo 36, Frye 34, Harkless 26, Gordon 23, Fournier 16, Nicholson 1, Payton 0.

PLUS

Ima na dnu gomilu mladih, talentiranih momčadi s vanserijskim atletama, ali ni jedna nema ovakvu kolekciju trkača i skakača kao Magic. Od Paytona na jedinici preko Oladipa i Harklessa na boku do Gordona kao novog Matrixa, Vaughn na raspolaganju ima gomilu opcija za posložiti oko solidnih fizikalija koje u sredini donose Vučević, O’Quinn i Frye. Ova momčad će možda upadati u serije u kojima neće moći ništa zabiti, ali bi trebala ostati u dosta utakmica u kojima inače nema što tražiti samo na račun energije i borbenosti.

MINUS

Green, Ridnour i Gordon, tri veteranske pridošlice, više nisu sposobni igrati na NBA razini i kao takvi teško da mogu biti od pomoći na parketu. Činjenica da su plaćeni debelo iznad svog ranga i da imaju iskustva može dobro poslužiti kao produžena ruka stručnog štaba u svlačionici, ali ova taktika preplaćivanja dadilja teško da ima većeg značaja na širu budućnost, a pogotovo na učinak na parketu iduće sezone. Uglavnom, manjak pouzdanih veterana samo dodatno naglašava ovisnost o mladosti, a njoj sigurno neće lako biti stvarati izgledne prilike tijekom utakmice s ovakvim nedostatkom šuta s perimetra diljem rostera. Jedan Frye ne čini proljeće, a čak i da tranziciju naprave osnovnim oružjem te uspiju redovito dolaziti do obruča, ne gine im mjesto među ispodprosječnima po zabijanju koševa, što nikako nije dobra stvar.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *