SUNS

NAPAD: 108.1 (11.)

OBRANA: 107.1 (19.)

KOŠ-RAZLIKA: +1.0

RASPORED: 6.

SCORE: 44-38

THAT WAS THEN

U njihovom slučaju se definitivno može upotrijebiti ona legendarna rečenica “nitko nije očekivao španjolsku inkviziciju”. Nakon što su promijenili kompletnu košarkašku upravu i stručni štab, činilo se kao da će Sunsi samo još dublje prigrliti rebuilding započet oproštajem od ere Stevea Nasha, a takva očekivanja potvrđena su i slanjem tri najvažnija veterana iz kluba – Dudley je trejdan u Clipperse za Bledsoea, Scola u Pacerse za pick prve runde, Greena i Plumleea, a Gortat u Wizardse za još jedan pick prve runde i ugovor Emeke Okafora koji je zbog ozljede vrata bio otpisan za sezonu. Dakle, logika je bila sljedeća – ako su s tri solidna veterana godinu ranije imali tek 25 pobjeda, u novoj sezoni bi s pomlađenim rosterom trebali biti najgora momčad na Zapadu. Naravno, ono što se kasnije dogodilo samo je još jednom potvrdilo da logika drži vodu samo dok se oslanja na pravu paradigmu, a paradigma se u slučaju Sunsa potpuno promijenila.

Zasluge za to svakako idu na račun novog GM-a McDonougha koji je u spomenutim tradeovima pronašao nevjerojatnu vrijednost (tri buduća rotacijska igrača od kojih je jedan, Bledsoe, dokazao startnu kvalitetu i dva picka prve runde) s tim da tu nije stao – najbolji posao koji je napravio bio je angažman Jeffa Hornaceka za trenera. Nekadašnja legenda Jazza odmah je osvojila igrače svojim pristupom u kojem riječi povjerenje i znanje igraju ključnu ulogu, prilagodivši igru talentu kojega ima na rosteru. Sve što je tražio zauzvrat bio je profesionalizam iz večeri u večer i to je i dobio – apsolutno svi igrači koje je ozbiljnije koristio odradili su sezone karijere (osim ostarjelog Barbose, ali i on je igrao bolje nego što je bio slučaj nekoliko prethodnih godina), što je rijetko viđen splet okolnosti.

Naravno, nije u pitanju bila samo psihologija iako je za motivaciju i kemiju definitivno zaslužna i činjenica što je Hornacek igrače uvjerio da ne moraju biti lutrijska krama već da mogu postati ozbiljna košarkaška družina. Ključni potezi ipak su bili oni na parketu, a tu je lani malo tko mogao parirati stalnom Hornacekovom prilagođavanju kontekstu. Najvažnija njegova odluka bila je igra s dva playa, točnije dva combo igrača koja se mogu izmjenjivati u rolama organizatora i strijelca. Time je već na prvu otežao obranama posao ostavivši mogućnost screen igre na obje strane parketa, a stvar je dodatno začinio uvođenjem puno šarolikijeg sistema od tek još jednog u kojem se niže pick & roll za pick & rollom.

U postavljenim napadima tako je uglavnom oslobađao bekove kroz pokretne napade i gomilu flex igre s visokima, dodatno otežavši branjenje igre s perimetra. Čekaj, imaš dva vrhunska slash & kick igrača i kao da to nije dovoljno još ih oslobađaš u spot-up situacijama kroz gomile blokova i cutova? Bilo je to previše za prosječne NBA obrane, posebice ove u regularnom dijelu sezone. Mislim, sama činjenica da je Hornacek s ovim što je imao na raspolaganju sezonu završio bliže elitnim napadima poput Clippersa, Heata ili Spursa nego NBA prosjeku, trebala je biti dovoljna da čovjek dobije nagradu za trenera godine, ali, hej, valjda Sunsi nisu bili dovoljno na nacionalnoj televiziji.

Jasno, ne treba smetnuti s uma da je imao idealne igrače za sistem koji je uveo – uz Tuckera kao specijalista za tricu iz kuta i Greena kao specijalista za tricu sa svih pozicija, a onda i uz visoke koji se mogu izvući i potegnuti tricu, na parketu je uvijek bilo dovoljno opasnosti na perimetru da reket ostane otvoren za ulaze bekova. Nitko tu nije odradio važniju rolu od Channinga Fryea – njegova kombinacija visine i dužine u obrani s odličnim šutem za tri u potpuno specijaliziranoj roli u napadu, davali su balans onome što je Hornacek tražio od bekova. Uvijek na perimetru, Frye je bio prijetnja u klasičnim pick & pop akcijama, ali i u catch & shoot situacijama nakon flex cutova. Plus, često je bio taj koji bi započinjao postavljeni pokretni napad dodavanjem s vrha perimetra jednom od bekova koji se sprema na cut u sredinu – klasična je to NBA akcija, samo što u većini slučajeva centar koji se izvlači vani ne povlači za sobom i cijelu obranu kao što je to radio Frye. Tako su Sunsi čak i u banalnim situacijama na samom početku napada već imali dovoljno prostora za pronaći dobar šut, što je na kraju krajeva i cijela poanta NBA košarke – stvarati izgledne prilike.

To nas dovodi do još jednog bitnog aspekta njihove igre, a to je tranzicija. Nisu ovo bili “seven seconds or less” Sunsi koji su trčali pod svaku cijenu, ali nisu ni bježali od takve uloge ako bi se ukazala prilika. Konkretnije, Hornacek je svoju kvalitetu dokazao onoga trenutka kada je ostao bez Bledsoea – da bi i dalje otvarao prostor Dragiću i tako koristio njegove kvalitete kao slashera maksimalno je ubrzao igru forsirajući tranziciju svaki puta kada je to bilo moguće kako bi Dragić što češće napadao nepostavljene obrane 1 na 5. Ako im to ne bi uspjelo, stali bi na loptu i vratili se onome što su radili najbolje, seciranju obrana kroz širenje reketa i stalne ulaze. Treba se vratiti i na taj podatak da su bili bez Bledsoea pola sezone i da svejedno nisu dozvolili značajniji pad učinka jer je Hornacek forsirao igru s dva driblera na vanjskim pozicijama pa makar za tako nešto morao izvući kvalitetne minute od Isha Smitha prvi put u karijeri ili oživjeti na kratko Barbosu. Obojica mogu samo njemu zahvaliti što danas nisu u nekoj poluamaterskoj ligi već imaju kakve-takve NBA ugovore.

Na žalost Sunsa, na kraju se ipak pokazalo kako je povijesno jaki Zapad prevelika prepreka čak i za ovakvu momčad koja je maksimalno iskoristila sve svoje potencijale. U bilo kojoj drugoj sezoni i oni i Wolvesi igrali bi playoff, ali u konkurenciji deset odličnih ekipa u gustoj završnici ipak je presudilo iskustvo Mavsa i Grizzliesa. Ako im može biti ikakva utjeha, barem su preoteli Wolvesima titulu najbolje momčadi koja nikada nije vidjela playoff – dok su se Wolvesi u svom stilu raspali ne uspjevši pratiti dobre igre konkurentnim scoreom, Sunsi su svoje kvalitete potpuno potvrdili sa sjajnih 48-34.

THIS IS NOW

Da bi nastavili s prošlogodišnjom bajkom, Sunsi su ovoga ljeta trebali nadograditi roster barem još jednim talentiranim igračem koji bi se uklopio u ovo što stvaraju, ali koji bi ujedno i poslužio za pokriti eventualni regres do kojega uvijek dođe u situacijama kada momčad debelo nadmaši na prijašnjim rezultatima temeljena očekivanja. Drugim riječima, kada vam svi na rosteru imaju sezone karijere, nekolicinu zasigurno čeka određeni korak unazad. Međutim, umjesto dovođenja pojačanja za koje su čuvali popriličan prostor na capu, Sunsi su se oslabili, zadovoljivši se tek produženjem ugovora s Bledsoem kao krunom tržnice, a i to nakon popriličnog natezanja oko cijene (praktički, na kraju nisu ni imali izbora nego pristati na njegove zahtjeve jer nije imalo smisla dovesti se u situaciju da imaš toliko prostora na capu, a ostaneš bez igrača).

Također su, možda i nepromišljeno, potpisali Thomasa iz Sunsa čime su dodali i trećeg playmakera startnog NBA kalibra i to za poprilično skroman iznos (evo ideje za jedan budući post, usporediti od koliko je startnih playeva u ligi bolji treći playmaker na depth chartu Sunsa). Poanta dovođenja Thomasa dobrim dijelom uključivala je osiguranje za slučaj da trejdaju Bledsoea s kojim su već tada bile prisutne trzavice, a kako do toga nije došlo, u dojučerašnjem sjajnom strijelcu Kingsa dobili su fantastičan dodatak za svoj stil igre. Obzirom na cijenu koju plaćaju ovaj ugovor je svojevrsna krađa, ali istovremeno dodatak igrača ovakvog profila otvara pitanje podjele minuta i uloga. Sreća njihova da će na to pitanje odgovarati Hornacek pa su tako i šanse da stvar prođu bez trzavica poprilično visoke.

U teoriji Thomas će dobiti gomilu minuta iza oba startera na bekovskim pozicijama i, iako to neće biti onaj omjer na koji je navikao u Kingsima, manja minutaža i manja odgovornost mogli bi pozitivno utjecati na njegovu ionako izuzetnu učinkovitost. Uglavnom, dvije tisuće minuta za trećeg combo beka sigurno će biti dostupne (možda i više obzirom na Bledsoevu ne baš sjajnu situaciju s koljenima) i ako izbjegnu probleme s egom, na vanjskim pozicijama bi trebali imati možda i bolju produkciju nego lani kada su Smith, Barbosa, Goodwin i Christmas na parketu proveli previše vremena, doduše dobrim dijelom i zato što nije bilo Bledosea.

I to je potencijalno zanimljiv detalj. Naime, odigra li Bledsoe više nego lani, a to bi po logici stvari trebao jer je odigrao jedva 43 utakmice, može se javiti problem manjka minuta za neke igrače. Konkretno, Green je dobar dio minuta proveo u roli klasičnog catch & shoot beka – ako će moći računati na mrvice iza dva combo beka i ako je u rotaciji na trojki ipak iza puno korisnijeg Tuckera, čiji mišići i skakačka kvaliteta su neophodni na parketu zbog manjka dubine pod košem, Sunsi od njega neće moći dobiti onu enormnu količinu trica kao lani. I to je možda maleni problem. A onda opet, obzirom da je na dosadašnju putanju karijere upravo Green najveći kandidat za regres, možda i nije loše što su se na ovaj indirektan način i osigurali od takvoj razvoja situacije. Po logici stvari Zoran Dragić bi također mogao pomoći dok u kutu čeka bratove povratne, ali, obzirom na gužvu, čak se i ova skromna projekcija od petnaestak minuta čini optimističnom.

Šetajući dalje po rosteru očito je kako će i Marcus Morris morati dobar dio minuta odrađenih na trojki preseliti u rolu stretch četvorke, odnosno kako će brat Markieff morati pokriti veliki dio minuta na petici, što su u neku ruku i nužnosti zbog gubitka Freyea. Manjak elitne stretch opcije će pokušati nadoknaditi dovođenjem Tollivera, koji je solidan spot up šuter, ali poput Marcusa u tu stretch rolu donosi isključivo šut, a ne i one ostale kvalitete poput visine i dužine koje su Fryea činile puno većim dijelom igre u napadu, ali i u obrani. Ono što je očito u svim ovim rošadama je tendencija prema još nižim postavama nego lani, što će neminovno dovesti do pada obrambene učinkovitosti. Praktički, gledajući užu jezgru Sunsi su zamijenili Fryea ne Tolliverom već Thomasom i to sa sobom donosi neke pluseve, ali i posljedice. Fokusirajući se na gomilanje šutera i slashera očito su za cilj postavili dobre strane igre učiniti još boljima, pa makar dijelom žrtvovali i obranu. Lani su na tom dijelu parketa uspijevali biti prosječni uglavnom zahvaljujući visokim kombinacijama gdje je Frye opet bio x-faktor.

U kombinaciji s Plumleeom ili Markieffom davao je obrani dužinu koju će u ovoj sezoni imati samo u jednoj kombinciji, onoj u kojoj će zajedno na parketu biti upravo spomenuti dvojac. I tu dolazimo do možda i najvećeg upitnika – kako ni Markieff ni Plumlee nisu stretch opcije, napad s njima na parketu gubi ono što ga čini posebnim. Sad, kako će Hornacek balansirati te stretch postave s ovima koje mogu nešto obraniti, pojma nemam, ali znam da ću uživati gledajući još bržu igru, s još više fokusa na ulaze bekove i šuterski učinak ostalih.

TOP 10 IOR

Goran Dragić 93, Thomas 76, Bledsoe 69, Green 48, Tucker 44, Markieff Morris 41, Zoran Dragić 36, Marcus Morris 27, Plumlee 24, Tolliver 21.

PLUS

Iako sistem predviđa napadački regres, sumnjam da će biti toliki da će ih izbaciti iz top 10. Kombinacija ovoliko driblera i šutera koji su uz to dio čvrstog sistema, a ne tek run and gun banda koja zna igrati samo jedan stil igre, pronaći će načina zabijati. Hoće li to biti dovoljno za još jedan lov na playoff u konkurenciji na Zapadu, e to je već neko drugo pitanje.

MINUS

Iako nema sumnje kako će Hornacek i za defanzivu zaduženi pomoćnik Longabardi složiti solidan sistem oko ovoga što imaju, manjak visine na rosteru teško je maskirati. Možda će staviti dodatni naglasak na zonski presing i još agresivnije rotiranje kod branjenja pick igre kako bi zadržali stvarno vrhunsku kvalitetu u oduzimanju prilika na perimetru i to posebice u korneru, ali sredina će biti još otvorenija za ulaze. Također, manjak visine po defaultu znači više prekršaja i više skokova u napadu za protivnika, što nikako nije dobro. Praktički, ovo je uteg koji će ih vući prema dolje cijelu sezonu jer obrana će sigurno biti slabija i teško može plesati oko prosjeka kao lani, a to znači da bez značajnog iskoraka napada nema ni lanjskih rezultata. Bajku će teško ponoviti, ali u ovom slučaju korak nazad ne znači da već dogodine ne mogu napraviti dva nova naprijed.

3 thoughts on “SUNS

  1. Draft je vikend prije početka sezone i momčad ostaje tajna osim za kolege u ligi naravno – držim se one da nema ništa dosadnije nego kad ti netko priča o svojoj ekipi, pa njie fer ni da drugima nabijaš na nos tvoju

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *