HORNETS

NAPAD: 105.3 (23.)

OBRANA: 104.9 (8.)

KOŠ-RAZLIKA: +0.4

RASPORED: 22.

SCORE: 43-39

THAT WAS THEN

Nakon dvije brutalne sezone rebuildinga koji kao da je zapeo u mjestu, Michael Jordan i Rich Cho odlučili su se za promjene. I to ne samo kadrovske već i na one na puno višoj razini vezane uz smjer franšize. Umjesto da još jednom grade oko mladih i love novi visoki pick na draftu, odlučili su se pokušati postati osrednja NBA momčad svjesni da gorak okus prethodne dvije godine može oprati samo pobjeđivanje, pa makar ono bilo usko vezano uz prosječnost.

U ovom planu dva su bila ključna detalja. Prvi je bio izbor Stevea Clifforda za trenera – nakon niza imena kojima su dali šansu jer su im trebali ljudi koji navodno znaju razviti klince, ovdje su se odlučili za iskusnog i ambicioznog stručnjaka proizišlog iz klana braće Van Gundy. Drugi potez je bio potpis Ala Jeffersona – dokazani veterani koji svaku večer donose produkciju obično ne odlučuju unovčiti talente u opskurnim situacijama, ali Big Al nakon cijelog života provedenog na rubovima lige valjda više i ne vodi računa o tome. Čovjeku je bitno da dobije svoju kvotu lopti i da se igra kroz njega, a to je mogao dobiti samo u Bobcatsima.

S dva ovakva temelja mogla je započeti nova era kluba. Nije tu bilo previše mogućnosti za napraviti nešto u napadu – Catsi su jednostavno bili očajna momčad s perimetra, bez poštenog šutera (Kemba i Henderson su ispodprosječni tricaši, a MKG nije ni to), a samim time i bez previše prostora u sredini, ali Clifford je maksimalno pojednostavnio stvar svojim igračima. Igrat će utakmice na malo posjeda i većinu će ih vrtiti kroz post kako bi, ako već ne mogu šutirati, sveli na minimum izgubljene lopte.

Jasno, ovaj konzervativni plan igre nije donio bog zna kakav rezultat, ali smješteni taman na pola puta između prosječnih i katastrofalnih napada Bobcatsi su se nekako kotrljali. Big Al je trošio gomilu lopti za solidan učinak, što samo po sebi ne zvuči kao neki uspjeh, ali u kontekstu u kojem svaki protivnik zna da je on jedina ozbiljna opcija i da ga mora zatvoriti, definitivno se radi o lavovskom poslu. Možda je pucao malo previše dugih dvica u odnosu na čiste post-up situacije, ali kada te svi pokušavaju istjerati s bloka teško da se može ostvariti bolji omjer. Uostalom, nije da obzirom na potrošnju svejedno nije ubacio svoju kvotu na obruču – da je imao malo bolju podršku, riješio bi se ovih lošijih pokušaja i sigurno imao bolje ukupne postotke.

Uz Kembinu kvalitetu u provođenju plana igre i kontrole ritma te Jeffersonovu kvalitetu vrhunskog žderača posjeda, sljedeći najvažniji potez koji je Clifford povukao u napadu bilo je maksimalno korištenje McRobertsovih kvaliteta. Iako ni iz bliza vrhunski stretch šuter, McRoberts je isplivao u ovoj konkurenciji kao glavna uzdanica s perimetra. Njegovo prisustvo na parketu tako je dalo momčadi onaj minimum širine potreban da se potpuno ne potone, ali tu ne prestaje njegova važnost – osim kao šutera, Clifford ga je koristio i kao razigravača u hi-low akcijama s Jeffersonom i give & go kombinacijama s Walkerom, ali i kao klasičnog razigravača s vrha reketa koji pronalazi cutere na osnovnoj liniji zahvaljujući osjećaju i pregledu igre kojega omogućuje visina.

Ovaj više nego kompetentan plan igre nažalost nije imao tko popuniti – u potrazi za igračima zadatka koje mogu uklopiti posezali su Bobcatsi i za tradeovima, ali nebitni Neal i mrtvi Ridnour očekivano im nisu dali prevelik poticaj, tako da je sve ostalo na catch & shoot rolama Tollivera i Douglas-Robertsa koji su dali maksimum svojih skromnih mogućnosti. I tu dolazimo do onoga najvažnijeg, igre u obrani, koja je čak i ovako neučinkovit napad uspjela pogurati do playoffa. Doduše, u povijesno lošoj konferenciji, ali tko te pita takve stvari u svijetu u kojem se svi ravnaju samo po rezultatu – Jordan i Cho su pogodili odlučivši napraviti korak naprijed i to se u tom trenutku činilo kao jedino bitno.

Svjestan da nema atlete pod košem s kojima može pokriti cijeli parket, Clifford je i ovdje postavio jednostavan, ali i puno učinkovitiji plan od onoga u napadu. Walker je bio zadužen za usporavanje protivničkih napada ranim presingom na playa dok su ostali suigrači zauzimali mjesta u obrani. Ovo je bilo bitno da bi se teretni dvojac pod košem stigao parkirati na oba bloka i tako braniti obruč dužinom i masom. S praktički dva centra u sredini, koji nikada nisu ispadali u rotacijama jer se nisu ni rotirali, Bobcatsi su radili minimalan broj faula, a pri tome su bili i momčad koja je dozvolila najmanje zakucavanja u ligi. Jednostavno su čekali protivnika na bloku dozvolivši mu gomilu šuteva s poludistance, ali i s laktova u čemu je u biti i bila osnovna razlika između njihove odlične i onih ipak elitnih obrana poput Bullsa – Bullsi su također obranom usmjeravali protivnika na šut s poludistance, ali su ipak birali kome će dozvoliti otvoreni šut i s koje pozicije jer nije isto kada netko puca sa slobodnih ili tri koraka dalje. Naravno, za tako nešto moraš imati pokretne visoke koji mogu stići na šut i vratiti se nazad, tako da su primili previše dvica s lakta koje nisu ni približno toliko loši pokušaji kao oni jedan korak udaljeni od perimetra.

U ovoj praktički zonskoj obrani specijalna zaduženja imali su i bočni igrači koji su također držali svaki svoju stranu obrane s dva osnovna cilja, pomagati visokima u spriječavanju ulaza te biti u poziciji rotirati se prema korneru kako bi zatvorili najkraću i najopasniju tricu. Iako su imali jednog stopera na putu da postane elitan u Kidd-Gilchristu te Hendersona koji može pokriti većinu dvojki solidnom kombinacijom fizikalija i atleticizma, Bobcatsi su na kraju ipak dosta curili na perimetru s klasične duljine trice jer si nisu mogli priuštiti ono što mogu Pacersi i Bullsi, da im bočni igrači izlaze dublje na perimetar, jer iza leđa jednostavno nema onog klasičnog čistača koji može ispraviti eventualne propuste.

Za obranu je također bilo bitno i što nije ovisila isključivo o nekoliko igrača. Dapače, rezervne postave bile su još nabrijanije i angažiranije, počevši od Zellera i Biyomba koji su kao totalna suprotnost startnim balvanima trčali na sve strane (ono što im je bilo zajedničko sa starterima pak bio je višak centimetara što je samo potvrdilo da je lako imati solidnu obranu ako imaš toliko visine na raspolaganju). Obzirom na karte koje su mu dodijeljenje, Clifford je napravio maksimum. Što se uostalom potvrdilo i pozitivnim scoreom i plasmanom u playoff – kada su Jordan i Cho potpisivali Jeffersona i birali trenera, vjerojatno su ovakav rasplet situacije smatrali najboljim mogućim ishodom, ako im je uopće pao na pamet. I, eto, čudo se dogodilo.

THIS IS NOW

Osim što su “vratili” ime Hornets kako bi dodatno raskrstili s mizernom prošlošću najmlađe NBA franšize, bivši Bobcatsi bitno su izmijenili i roster. Ostali su bez opjevanog McBoba i dva ključna šutera s klupe, Tollivera i Douglas-Robertsa, kao i promašaja zvanog Ridnour kao back-up play, ali su ih zamijenili Marvinom Williamsom, Brianom Robertsom i Lanceom Stephensonom (istaknimo i kako je prva želja bio donedavni Jeffersonov suigrač Hayward, ali Utah je matchirala njihovu ponudu). Ova prva promjena bi mogla predstavljati popriličan problem – Williams se u zadnje dvije sezone u Jazzu pretvorio u solidnog stretch igrača, ali nije elitni šuter, a uz to ne donosi ni dva ključna sastojka McBobove igre. Nije asistent i nema visinu i masu za uspješno zatvaranje sredine. Zamijeniti centra u obrani tweenerom nikada nije pametno, tako da će biti zanimljivo vidjeti kako će Clifford miksati kombinacije pod košem ne bi li zadržao obranu iznad ligaškog prosjeka (nažalost, rookie Vonleh im neće biti od previše koristi nakon ozljede zbog koje je propustio cijeli kamp, ali nije isključeno da im tokom sezone može pomoći energetski i u skoku u maloj roli s klupe). Sigurno ćemo gledati dosta Zellera uz Big Ala, ali Williamsa će biti teško sakriti čak i protiv sporednih postava.

Zamjena Hendersona sa Stepehnsonom u petorci je definitivno plus, Lance bi u kombinaciji s Kidd-Gilchristom trebao tvoriti još bolji obrambeni dvojac, a njegova kreativnost s loptom trebala bi nadomjestiti manjak McRobertsovih asista (iako su u pitanju riskantnija dodavanja zbog kojih će sigurno gubiti više lopti nego lani). S tim da bi najviše koristi od njegova dolaska trebao imati Walker – ako neće morati stalno igrati s loptom, ostat će mu više energije za obranu, zatim za one fantastične šuteve nakon driblinga s vrha posta u stilu Iversona, a možda i za poneki otvoreniji šut na perimetru tako da bi ga konačno trebali gledati iznad 40% šuta iz igre i s tricom barem približno ligaškom prosjeku (s druge strane, dva ne baš efikasna šutera iz driblinga sklona šutevima iz driblinga koji su ipak najbolji kada kreiraju za sebe mogu i opasno naštetiti jedan drugome). Micanje Hendersona na klupu bit će plus tek ako dokaže da može zamijeniti ono što su donosili Tolliver i Douglas-Roberts u specijaliziranim rolama. Gerald nije po ničemu izniman igrač, ali mogao bi biti solidna 3&D kombinacija dok god čuva manje swingmane i dobija dovoljno otvorenih šuteva iz kornera. U svakom slučaju, njegova manja minutaža ne može škoditi momčadi.

Roberts je, iako to zvuči nemoguće, veća rupa u obrani i od Sessionsa i Ridnoura, ali u ovom trenutku je definitivno bolji strijelac s perimetra od obojice i to je jedino što Hornetsima treba s pozicije back-up playa. Doduše, Neal je tu kao sličan combo igrač, ali on nije u stanju uopće zavrtiti pick akciju, dok je Roberts u tome pristojan iako ni približno dobar kao što je bio Sessions. Uostalom, Clifford će sigurno dobar dio minuta koristiti Stevensona kao playa druge postave, na kraju krajeva Lance je u Indiani dokazao da može odraditi tu rolu više nego dobro. Dubina na boku malo je pod upitnikom zbog neizvjesne sudbine Jeffa Taylora, ali obzirom da se ionako radi o graničnom NBA talentu koji je uz to lani gotovo propustio sezonu zbog katastrofalne ozljede ahilove tetive, teško da rookie Hairston ne može odraditi veći dio njegove “produkcije”. A ako dođe do toga, tu je i Williams kojega u Jazzu gotovo uopće nisu koristili kao trojku, ali koji zbog ionako specijalizrane šuterske role također može uskočiti na perimetar pored dva pokretnija visoka poput Zellera i Biyomba, a možda i pored Jeffersona i Zellera – ovo ne djeluje kao idealna defanzivna postava, ali Clifford će sigurno znati iskoristiti njenu dužinu.

Uglavnom, s više talenta na perimetru napad bi trebao izgledati nešto bolje (projekcija ne izgleda sjajno s ovim visokim rednim brojem, ali bitan je ionako učinak, a on je puno bliže prosjeku nego je to bio slučaj lani), tako da će ključno biti zaustaviti eventualni obrambeni regres. Clifford je već dokazao da to može i bez idealnih uvjeta tako da im svakako treba dati priliku, ali isto tako je realno očekivati kako će protivnici nakon godinu dana skautiranja danas znati puno bolje napasti njihove slabosti. Rast u jednom smjeru i pad u drugom tako mirišu prije svega na status quo. Što možda ne zvuči kao neko sjajno dostignuće za momčad koja je osjetila playoff, ali vratimo li se samo 365 dana unazad i prisjetimo li se tadašnjih očekivanja, mislim da bi svi u franšizi potpisali da je borba za osmo mjesto u drugoj sezoni pod Cliffordom apsolutni uspjeh.

TOP 10 IOR

Jefferson 90, Stephenson 74, Walker 59, Kidd-Gilchrist 47, Henderson 46, Williams 35, Zeller 32, Biyombo 26, Neal 18, Roberts 16.

PLUS

Kada imaš relativno nizak plafon i kada si prekineš dotok potencijalnog vrhunskog talenta putem drafta, ostaje ti samo tržnica kao mjesto na kojem tražiš instant napredak. To što su drugu godinu za redom Bobcatsi došli do graničnog all-star igrača, pa makar on bio neprovjeren i pomalo lud, odlična je stvar. McBob je bio dokazano učinkovit, ali McBob je rubni starter u ligi kojem treba idealan kontekst da bude koristan. Lance pak samo treba loptu i minute na parketu i stvorit će nešto iz ničega. Na takvu razmjenu talenta pristat će svaki normalni GM – možda ovo neće biti bolja momčad odmah, ali za nekoliko mjeseci, ako se baš sve poklopi i ako konkurencija u diviziji bude lošije sreće (Wade se opet ozbiljnije ozljedi, Hawksi se odluče za trade Horforda, Wizardsi ostanu na dva tjedna bez Walla), mogu možda doći i do statusa nositelja kao osvajači divizije.

MINUS

Lani su se uvijek mogli pouzdati u konstantu obrane i napadački sistem, dakle u rutinu, a sa Williamsom i Stephensonom će biti puno više kaosa i amplituda u oba smjera. Ne zaboravimo da je Lance već lani igrao itekako značajnu rolu u napadu Pacersa kao kreator i da su ti isti Pacersi bili odmah uz Bobcatse po ofenzivnom učinku, dakle on sam po sebi nije garancija ničega. Williams je cijelu sezonu igrao značajne minute kao stretch opcija za Jazz i taj isti Jazz je također bio odmah uz Bobcatse po napadačkoj jalovosti. Clifford će sigurno dosta koristiti Zellera uz Jeffersona kako bi zadržao kvalitetu koju obrani donosi visina (već lani je to bila najčešće korištena kombinacija visokih nakon startne Big Al – McBob), ali time će ostati manje minuta za Zellera uz Biyomba. Uostalom, može li se uopće pouzdati u mladog Zellera kao praktički ključnog čovjeka s klupe tijekom duge NBA sezone? Klupa ni lani nije bila sjajna – Tolliver, Douglas-Roberts i Sessions najbolje su funkcionirali kada bi nadopunjavali jezgru Jefferson-Walker-McRoberts. Međutim, jednom kada su bili uz njih bili su sjajni. Mogu li Henderson, Roberts i Williams taj učinak dići na razinu više, tako da se to osjeti na rezultatu? I mogu li ga uopće ponoviti? U pitanju su osrednji igrači koji nisu konstantni od sezone do sezone, a svaki pad pozadinskih opcija učinit će život još težim Big Alu, Kembi i novom članu njihove Velike Trojke, Lanceu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *