PISTONS

NAPAD: 107.7 (15.)

OBRANA: 106.5 (16.)

KOŠ-RAZLIKA: +1.2

RASPORED: 24.

SCORE: 44-38

THAT WAS THEN

Nakon nekoliko katastrofalnih sezona tijekom kojih su mijenjali trenere kao čarape, a usput i vlasnika, činilo se kako je rebuilding konačno završen – s Monroem i Drummondom imali su temelje, sada je došlo vrijeme da ih se nadogradi. Nažalost, prvi problem u ovoj jednadžbi bio je što su i taj posao namijenili dosadašnjem arhitektu, ujedno i čovjeku itekako zaslužnom za sve nevolje koje su ih pratile od raspada šampionske generacije.

Joe Dumars je tako opet pokazao svoj nepogrešivi instinkt kada je za trenera koji bi iz Monroea i Drummonda trebao istesati lidere nove generacije doveo simaptičnog mlakonju Mauricea Cheeksa. Time se samo nadovezao na slične majstorije poput davanja momčadi u ruke Saundersu nakon što je Brown digao sidro. Ili proglavašanja Micheala Currya novim Chuckom Dalyem da bi ga se riješio nakon godinu dana, pa da bi onda nešto slično ponovio i s Johnom Kuesterom i s Lawrenceom Frankom.

Sve ove trenerske glave koje su se kotrljale dobrim dijelom su pale i zbog katastrofalnih rostera koje im je nedodirljivi Dumars davao u naslijeđe, a nešto slično čekalo je i Cheeksa. Taman što su došli do malo zraka na salary capu ranijim tradeovima Gordona i Princea, Dumars ga je potrošio u jedan dan na Josha Smitha iako je već na rosteru imao dvojac visokih oko kojih je navodno trebao graditi budućnost. Njegovo objašnjenje za potez bilo je klasika, u stilu kako je bilo bitno pokupiti najbolji talent na raspolaganju, a onda će se kasnije brinuti o njegovom uklapanju.

Što bi sve bilo divno i krasno da, a) Smith posjeduje takav talent koji transcendentira kontekst i čini sve oko sebe boljima umjesto što je limitirani igrač koji zahtijeva specifični stil igre, b) da ga nisu masno platili kao da je ovo prvo. Ovdje su se odmah uhvatili u zamku koja im je vrlo brzo sezonu pretvorila u još jednu katastrofu ala Pistonsi. Umjesto da jednog od klinaca stave na klupu i rotiraju svoja tri visoka te tako dobiju jednu od boljih unutarnjih linija na Istoku, uporno su pokušavali s postavama u kojima je Smith glumio trojku, čime su torpedirali i napad i obranu.

S tri igrača bez vanjskog šuta u postavi jednostavno nisu mogli napraviti nikakav prostor makar i za osnovnu 1 na 1 ili 2 na 2 igru, zbog čega su se pretvorili u najgoru šutersku momčad Istoka (na Zapadu je ta čast pripala Kingsima). Igrati u današnjoj NBA bez šuta isto je kao i trčati maraton na rukama, a stvar postaje još mučnija kada uzmemo u obzir da su sami krivi za većinu svojih nevolja. Istina, na njihovom rosteru nije bilo vrhunskih swingmana i šutera, ali i slijepcu je bilo jasno da klasične postave s dva visoka, dva bočna i playom funkcioniraju solidno – od samo 8 petorki koje su ostvarile pozitivan score, 7 ih je (i to 7 najboljih) uključivalo Singlera ili Caldwell-Popea na trojci, a ova jedina pozitivna sa Smithom na boku odigrala je tek 52 minute i bila je toliko opskurna da su na bokovima bili Billups i Bynum, dakle relevantna je otprilike kao i post-Zeppelin projekti Pagea i Planta.

Nažalost, Cheeks nije bio slijepac već kukavica koja je radije pokušavala ugurati kockasti predmet u okruglu rupu, kao i Dumars koji mu je dao otkaz usred sezone iako ga je upravo on uvalio u ovo sranje (najluđe od svega ni novi trener nije razbijao ustaljene i neuspješne postave, taj izvjesni Loyer stvarno i nije služio za ništa nego da glumi odvjetnika na klupi u pokušajima da opravda očajne igre svoje momčadi) pa je tako trojac Smith-Monroe-Drummond proveo uvjerljivo najviše zajedničkih minuta na parketu od svih frontcourt kombinacija, ostvarivši nevjerojatnih -7.1 na 100 posjeda što je malo bolje od sezonskih rezultata Bucksa i Sixersa.

Da stvar bude gora, drugi veliki Dumarsov potez ljeta bio je zamjena trećeg mladog talenta pokupljenog na draftu zadnjih godina, Knighta, za zujalicu Brandona Jenningsa (pokazat će se kasnije da su se pri tome odrekli i odličnog šutera Middletona koji bi im sjajno legao tijekom sezone kao zamjena za Singlera na trojci, jasno kad bi iz nekog razloga koristili takve učinkovite postave). Iako je Jennings definitivno playmaker koji zna kontrolirati loptu, ali i ritam solidnim talentom za tranziciju, pick igru i povratne nakon ulaza, u ovom kontekstu na vidjelo su izašle sve najgore strane njegove igre. Kao očajan šuter ni malo nije pomogao da se Pistonsi po tom pitanju izvuku iz blata, a morao je šutirati više nego treba jer s tri drveta pored sebe jednostavno nije bilo izbora što je samo naglasilo njegovu očajnu selekciju šuta. Također, ako bi i ušao u sredinu i bacao povratnu, a samo je to mogao raditi zbog nesposobnosti da realizira ulaz, velike su šanse bile da lopta završi u rukama Josha Smitha što je ravno bačenom posjedu (majstor je ispucao 265 trica usprkos postotku od 26% šuta).

S dva ovakva ne-efikasna potrošača (ha, a trećeg u Stuckeyu koji je odigrao gomilu minuta nisam ni spomenuo do sada – combo-bek i prvo ime s klupe trice je gađao sa Smithovskih 27%), Pistonsi nisu imali šanse imati ozbiljan napad usprkos dva mlada bisera u sredini koji su uglavnom nosili sve pred sobom u reketu. Ali, hej, pa s ovakvim fizikalijama na rosteru trebali su imati barem dobru obranu? Mo’š mislit – iako je Smith godinama vrijedio za jednog od boljih defanzivnih atleta u ligi, posebice kada je riječ o rotiranju i pomaganju u reketu, Pistonsi su gurnuvši ga na perimetar uspijeli uništiti čak i taj aspekt njegove igre. Iako je i ranije Josh znao u kraćim epizodama čuvati najbolje protivničke swingmane, nikada to nije radio cijelu sezonu, a sada je postalo jasno i zašto.

Kad dodaš na to da sitni Jennings nije ni stvoren da igra obranu u NBA, da na rosteru nije bilo poštenog bočnog stopera i da su Monroe i Drummond ostavljani na milost i nemilost slasherima sa svih strana, jasno je da i ovo nije moglo nego završiti katastrofalno. Uz pomoć boljih postava i prije svega smislenijeg sistema, nešto se možda i dalo izvući, ali Monroe jednostavno nema noge, a Drummond iskustvo pa da sami maskiraju sve rupe. I dok se čak i nakon svega rečenog može donekle tolerirati loše partije napada kojeg je s dna diglo jedino fantastično skakanje u napadu Drummonda (čak je i Monroe u ovom segmentu bio vrlo dobar), za obranu jednostavno nema opravdanja – imati ovako mobilnog, moćnog i eksplozivnog centra te jednog dokazanog defanzivca poput Smitha i držati ih kao par pod košem samo 513 minuta u cijeloj vražoj sezoni stvarno je podatak za psihijatriju.

THIS IS NOW

Nakon katastrofe o kojoj smo upravo pričali konačno se aktivirao i vlasnik Gores. Iako je čovjek kupio Pistonse prvenstveno kao još jedno ulaganja u doba kada su cijene bile smiješno niske naspram današnjih, nakon nekoliko sezone promatranja Dumarsovog rada i njemu je postalo jasno da je došlo vrijeme za promjene. Joe je tako konačno dobio gospodski otkaz (kao, bit će neki savjetnik, iako nitko ne zna koga će savjetovati), a Gores je franšizu u ruke gurnuo Stanu Van Gundyu, jednoj od najinteligentnijih persona lige i čovjeku koji je dobrim dijelom zaslužan za košarku kakvu danas znamo (pojam stretch četvorke je učinio standardom, a mentorstva nad gomilom fenomenalnih košarkaških umova da ne spominjemo).

Iako su ove situacije u kojima jedan čovjek ima vlast nad cijelim procesom često upitne, odnosno bit će takvima dok se SVG ne dokaže kao glavni operativac (za GM-a je doveo prijatelja Bowera koji se baš nije proslavio radom u Hornetsima), u njegovo trenersko umijeće ne treba sumnjati. Praktički, Pistonsi su do sada bili lego kockice u rukama djeteta od 10 mjeseci koje s njima ne zna ništa nego ih bacati uokolo i eventualno progutati, a zamijenivši Cheeksa i Dumarsa sa Stanom završili su u rukama master buildera starog barem sedam i pol godina koji ih je u stanju sastaviti za pola sata uz minimalnu pomoć uputa.

Ključno će naravno biti podijeliti uloge i minute jer ova momčad nije bez talenta. Čak i da Josh Smith više nikada ne bude ono što je bio u Atlanti, čovjek ima dovoljno kvaliteta da bude produktivan košarkaš, a ne ubojica vlastite momčadi. Samo ga treba staviti u pravu rolu, a SVG će to sigurno napraviti, što je već vidljivo i po utakmicama predsezone.

Uostalom, vidljivo je to i po tankoj rotaciji pod košem – kad bi Smith nekim čudom opet najveći dio minuta igrao na perimetru, prva i jedina zamjena za Monroea i Drummonda bio bi Jerebko, a kako se s takvim planom ne ide u sezonu dugu 82 utakmice, očekujte Josha uglavnom na četvorci gdje mu je i mjesto. Van Gundy još uvijek koketira s idejom da starta sa svom trojicom i onda im podijeli minute, što je opet izvedivo ako će biti u normalnijim rolama (tipa, Smith će igrati na laktu umjesto da čeka na perimetru i to uglavnom s loptom kako bi dva beka služila kao spot up opcije koje odvlače pozornost obrane), ali kako ovakvoj postavi jednostavno nije suđeno da bude pretjerano napadački učinkovita, ne treba očekivati da se približe lanjskim minutama.

S rotacijom tri ovako kvalitetna visoka igrača, a posebice ako će tijekom 48 minuta stalno na parketu biti jedan od dvojca Smith-Drummond, Pistonsi bi trebali kontrolirati reket, a za ostalo bi se trebao pobrinuti Van Gundyev sistem. Čovjek koji u životu nije imao gubitničku sezonu također je samo jednom imao obranu izvan top 10, a i ta je bila iznad prosjeka (u zadnjoj sezoni u Orladnu završili su kao 12.). Ključ svega je oduzeti protivnicima lagane poene na obruču u čemu je baš svaka njegova momčad bila najbolja u ligi. Jasno, kada imate Shaqa i Dwighta, onda je to lako? Pa, da, ali pokušajte to s Brianom Grantom kao startnim centrom – Stanu je i tako uspjelo.

Poanta je dakle u planu igre, a da SVG nije blesav jasno pokazuje i to da nigdje nije žurio s pronalaskom novog kluba dok se nije pojavila prilika zaigrati sa sljedećim velikim centrom koji mu omogućava da primjeni svoju filozofiju na parketu. Naravno, uz zaključan reket Van Gundyeve momčadi su bile fokusirane i na oduzimanje trice, dakle možemo reći kako je i tu bio ispred vremena – osim što je uveo tricu u javni prostor kao legitimno napadačko oružje, Stan je uvijek protivnike tjerao na što više dugih dvica, a ovi analitički principi koje je on prvi počeo provoditi kao ozbiljnu filozofiju i osnovnu postavku igre, a ne tek zgodni trik koji je dio većeg plana, danas su praktički temelj lige, odnosno barem onog njenog naprednog dijela.

Ova projekcija po kojoj će Pistonsi biti savršeno prosječna momčad i koja je bazirana isključivo na obrambenim učincima igrača, dakle ne vodi računa o utjecaju trenera, možda se čak i pokaže skromnom. Iako nemaju fizikalce na vanjskim pozicijama i iako jedino KCP izgleda kao netko koga u dogledno vrijeme možemo smatrati stoperom, svi su dovoljno iskusni i disciplinirani da mogu odraditi zaduženja tipa striktno pokrivati svog čovjeka na perimetru i usmjeravati ga prema osnovnoj liniji. Ukratko, još jednom imati onako lošu obranu kao lani bi bilo ogromno iznenađenje.

U napadu pak neće biti tako lako posložiti stvari. S tri visoka sposobna napasti obruč punom snagom (od čega dvojica to mogu s loptom što nije mala stvar, a treći ionako može preskočiti sve ispred sebe pa mu dribling i ne treba) ključno će biti razvući obrane i kažnjavati udvajanja, a tome je upravo bio podređen i sav trošak na tržnici. Van Gundyev plan tu je također jasan i ne daje mjesta sumnji kako su postave sa Smithom na trojci uglavnom stvar prošlosti – potpisi Meeksa, Butlera i Martina isključivo služe kako bi se podebljao broj igrača sposobnih ubaciti tricu. Uz Jenningsa i svježe potpisanog Augustina koji bi bili zaduženi za pick & roll i povremeni šut, Meeks i Caldwell-Pope bi dijelili minutažu na dvojci u pokušajima da kopiraju kretanje bez lopte i otvaranje iz blokova jednog Redicka, dok bi Butler i Singler u sličnoj podjeli minuta (uz pomoć Martina, a možda čak i Datomea) radili ono što rade najbolje, a to je stajali u kutu i čekali u spot-up roli na povratnu loptu (obojica su elita iz kornera).

Ovaj plan je već u startu malo klimav zbog ozljede Meeksa koja ga izbacuje iz momčadi minimalno do sijećnja – iako se radi o limitiranom specijalcu kojega bi po defaultu trebalo biti moguće relativno lagano zamijeniti, u kontekstu ovih Pistonsa njegova rola trebala je biti ključna. Mislim, Van Gundy mu nije slučajno dao 18 milja garantirano – njegovih 38% za tricu u karijeri (lani 40%) automatski postaju najbolji šuterski postotci na rosteru koji je, a to smo već spomenuli, lani bio kriminalan u tom segmentu igre. Pa iako je Meeks doslovno sposoban samo za jednu stvar, ključno je što je baš to ono što nedostaje Detroitu. To je ljepota košarke – Smith je možda tri puta bolji košarkaš od Meeksa, ali on je za ovu momčad na pogrešnoj poziciji septička jama, a Meeks u pravoj roli dašak svježine s obližnje livade.

Njegov izostanak morat će se pokriti slabijim opcijama, pa tako i povećanom mogućnošću da gledamo Smitha malo više na perimetru. Naravno, najveći dio Meeksovog posla pokušat će pokriti KCP, što dovodi do novog problema – ovako mlad igrač, a uz to i lani ne baš uspješan šuter, nikada nije idealno rješenje za dobiti konstantnu produkciju, a pogotovo jer je i sam propustio dobar dio trening kampa zbog ozljede. Tu je i situacija s Monroeom – usprkos svim dolarima koje je podijelio, Stan nije našao zajednički jezik s igračem kojem je upravo isticao rookie ugovor i koji se radije odlučio pokušati iduće ljeto u puno jednostavnijoj situaciji zaraditi max lovu. Što je naravno potaklo glasine o želji za odlaskom i neslaganju sa Smithom (koje će biti prisutne dok god se ne riješi ova gužva – imati tri igrača koji zaslužuju veliku lovu i velike minute za dvije uloge nikada nije bilo pametno rješenje, pogotovo ako ne ostalim pozicijama nemaš ništa posebno).

Svaki ovakav detalj otežat će život Van Gundyu, ali ključ opet leži u posloženim kockicama – prošle sezone su u klasičnim postavama zabijali sasvim dovoljno, dakle nema razloga da tako ne bude i sada. A bude li napad blizu prosječnoga, obrambeni pomaci bit će dovoljni da ih poguraju prema borbi za playoff.

TOP 10 IOR

Drummond 90, Monroe 67, Smith 54, Jennings 43, Augustin 41, Meeks 41, Singler 23, Butler 20, Caldwell-Pope 20, Jerebko 13.

PLUS

Visina, mišići, skakačka kvaliteta, ali i atleticizam – sastojci su ovo od kojih će Van Gundy sigurno znati ispraviti većinu lanjskih felera. Momčad koja je skupila najviše skokova u napadu u ligi bila je ispodprosječna kada je u pitanju kupljenje odbijanaca pod svojim košem? Zaboravite na to ove sezone – Detroit će sakupiti sve što jedna organizirana momčad mora, pa i više. Detroit kao momčad koja je dopustila drugi najveći broj polaganja na obruču i ujedno gomilu zakucavanja? Zaboravite i na to, pa makar Drummond morao svaku drugu utakmicu biti limitiran na 25 minuta zbog problema s osobnima. Snaga ove momčadi leži u njenim visokima, sada je konačno vrijeme da to i dokažu, što će sigurno biti lakše ako ti nekada granični all-star krilni centar bude na raspolaganju pod košem umjesto da ga uzalud trošiš izvan pozicije.

MINUS

Najveći upitnik ovdje je kemija, točnije mogu li se individualni ciljevi glavnih igrača spojiti s momčadskima. Nije stvar samo u tome da Van Gundy pogodi s rotacijama i rolama, iako je to definitivno ključno, već će trebati nekako izvući maksimum iz svih prisutnih, a posebice najzvučnijih imena. Što ako Smith ne bude pretjerano spreman na suradnju i ako mu se jednostavno sviđa ne raditi ništa i napucavati se dok lova sjeda na račun? Kako će Monroe reagirati na eventualnu ulogu s klupe i uopće hoće li njegov upitni status u klubu biti prevelika prepreka da se između njega i trenera, koji je ujedno i čovjek koji je odlučivao o njegovom ugovoru, razvije povjerenje? Može li Jennings više asistirati i manje šutirati ili će nastaviti po svome? Može li Drummond popraviti slobodna, smanjiti osobne i trpiti porođajne muke kojih će svakako biti dok se navikava na novu ulogu u novom sistemu? Previše je tu narativa koji mogu poći krivo, a onaj možda najopasniji je dubina pod košem – Monroe i Drummond djeluju puni snage, kao dvojac koji bez problema može izgurati kompletnu sezonu (Monroe je posebno žilav, u četiri godine propustio je samo tri utakmice), ali neka netko od visoke trojke izostane na par tjedana i tko će uskočiti u sredinu pomoći? Jerebko je tricaš kojem će Van Gundy sigurno naći minute jer je upravo profil igrača potreban za idealnu Van Gundy momčad, ali nije defanzivac, a Gray bi mogao biti otpušten pokažu li se problemi sa srcem kompliciranima. U biti, dovoljno je reći sljedeće – oni su doveli Joela Anthonya iz Bostona s namjerom da igrača koji im je višak (Bynum) pretvore u tijelo koje će im možda trebati. A računati na Anthonya pa makar u minimalnoj roli nikada nije dobar znak.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *