ROCKETS

NAPAD: 108.6 (10.)

OBRANA: 106.1 (12.)

KOŠ-RAZLIKA: +2.5

RASPORED: 9.

SCORE: 48-34

THAT WAS THEN

Nakon što su potpisavši Dwighta Howarda u ljeto 2013. drugu godinu za redom pokupili vrhnje s tržnice, od Rocketsa se očekivalo da na razinu više podignu svoj run and gun stil igre s puno trica koji je, u svojoj drugoj godini na klupi, a prvoj s Hardenom, uspostavio Kevin McHale pod budnim okom Daryla Moreya. S efikasnim strijelcem iz posta poput Dwighta napad je trebao otići prema gore, a o obrani da ne pričamo – od momčadi koje ja godinu ranije bila prosječna samo s Asikom u sredini, sada se očekivalo da bude barem top 10.

Međutim, prvi problemi javili su se već u startu kada se pokazalo da s dva drvena centra bez šuterskog raspona čak ni tricaški nabrijan napad ne može funkcionirati. Prva lakša ozljeda Asika bila je dovoljna da McHale u petorku gurne Jonesa i da se više ne osvrće – makar momak nije bio idealna stretch opcija, tu i tamo bi zabio tricu ili šut s lakta, a znao se i kretati bez lopte tako da je u spot-up roli mogao pokriti više pozicija u ofenzivnom planu igre od jednodimenzionalnog Omera čiji domet je zabiti zicer ili spremiti odbijanac. Napad je živnuo, a Asik je pao na margine gdje je cijelu sezonu bezuspješno čekao da ga Morey negdje trejda, uglavnom odmarajući duže nego što treba načeto koljeno (praktički, aktivirali su ga ozbiljnije tek u playoffu, a to vam sve govori o tome koliki je LMA bio problem u toj sjajnoj seriji).

I dok je napad na kraju završio skoro na samom vrhu zbog vjere Rocketsa u kombinaciju trice i ulaza kao jedinih rješenja (ni jedna momčad u ligi nije pucala manje dvica od njih izvan reketa uopće, a kamoli s poludistance, kao što nitko osim Clippersa nije bio u njihovom elitnom rangu po kombinaciji zakucavanja i ubačenih slobodnih bacanja – da su kojim slučajem imali nešto bolje šutere za tricu i dublju rotaciju na boku bili bi možda i najbolji napad lige, a ovako ih je prosječan učinak u realizaciji s perimetra ipak malo zakočio usprkos činjenici da su šutnuli najviše trica u ligi), obrana je i dalje štekala.

Analitički principi su i ovdje bili jasni – natjerati protivnika da uzima što više dugih dvica tako što ćeš mu spriječiti ulaze u reket i otjerati ga s trice, ali ljudstvo koje je McHale imao baš i nije bilo spremno za takav izazov. Zanimljivo, Rocketsi su dozvolili relativno malo trica i imali su najmanji postotak uspješnih ubačaja protivnika iz kornera, ali da bi Harden i Parsons mogli ovako efikasno glumiti skretničare na perimetru koji usmjeravaju protivnike prema Howardu žrtvovan je upravo Dwight. Houston je primio previše laganih poena u sredini u situacijama kada bi Dwight krenuo zatvoriti vanjskog igrača na putu do obruča i kada se nitko od suigrača ne bi rotirao pokriti njegovog čovjeka. Bila je ovo kvaka 22 koju McHale i štab nisu bili u stanju riješiti tijekom cijele sezone – da su tražili više zone kako bi olakšali posao Howardu, na perimetru bi nastao pakao. Uglavnom, kladili su se na opciju da Dwight može sam samcat pokriti sve rupe, što bi bilo teško izvedivo i da je u naponu snage u Orlandu, a kamoli u ovoj fazi karijere s lošim leđima, tako da su praktički obrambeno imali tek nešto bolju verziju Asika.

Problem za obranu je bio i Beverley, odnosno njegovi problemi s ozljedama. Bez svog ključnog presing igrača koji je oduzimao dobar dio prostora i vremena protivnicima da uspostave igru u napadu (odigrao samo 56 utakmica od čega veći dio daleko od idealne fizičke spreme potrebne za njegov stil obrane), Rocketsi su dozvoljavali previše laganih poena, posebice u tranziciji (jedina playoff momčad uopće koja je imala goru obranu u tim situacijama bio je Dallas). Lin je jednostavno bio rupa previše, posebice u kombinacijama s ionako ne baš sjajnim bočnim igračima među kojima je Harden svojim čestim ispadanjem i mlitavim rotacijama ušao u narodne predaje, a sve to rezultiralo je mizernim učinkom u osvojenim loptama (jedina playoff momčad uopće koja je imala slabiji učinak u tjeranju protivnika da bacaju lopte u bunar bili su Blazersi).

Uglavnom, u ovakvom kontekstu ostvarili su dobar rezultat, 54 pobjede bile su više nego pristojan napredak u odnosu na prošlu sezonu obzirom da je ekipa bila gotovo identična izuzev zamjene Pattersona i Asika u petorci sa sličnim profilom igrača u Jonesu i Howardu. Takav pomak u prvoj sezoni i usprkos slabašnoj klupi kvalitetan je rezultat koji je pao u sjenu porazom u prvoj rundi od Blazersa koji su bili potpuno nezgodan matchup za stil igre Rocketsa. Razotkrio je Portland tako sve slabosti njihove obrane, a usput i McHalea koji je tako i drugo doigravanje za redom pokazao fascinantan nedostatak kreativnosti za jednog nekada izuzetno kreativnog igrača – njegove prilagodbe, posebice defenzivne, redovito su stizale prekasno, ako bi uopće i stigle.

THIS IS NOW

Morey je i treće ljeto za redom pokušao dobiti jackpot i dovesti trećeg all-stara koji bi Rocketse lansirao za još jedan korak, ravno među rasne izazivače. Međutim, igrači na koje su ciljali, Carmelo i Bosh, na kraju su se ipak odlučili za lovu umjesto potencijalne borbe za naslov, što je Rocketse dovelo u poprilično nezgodnu situaciju zbog uloženih resura koje je Morey stavio na jedan broj kako bi oslobodio dovoljno prostora na capu da uopće može pomisliti na potpis takvih imena.

Prvo su podmitili Lakerse da im posude prostor kako bi se mogli riješiti Lina koji nije idealan igrač, ali im je praktički bio sve što su imali lani na klupi i puno više od instant strijelca, a onda su se dogovorili s Pelicansima da u njihov prostor ubace Asika (za razliku od Lakersa, za ovo zadovoljstvo Pelicansi su platili njima i to odricanjem od još jednog picka prve runde). Zatim su odbili opciju na još jednu godinu minimalca za Parsonsa pretvorivši ga u slobodnog igrača i dovevši se u situaciju da moraju matchirati eventualne nemoralne ponude, odigravši na kartu restrikcije – potpišu li Bosha, teoretski Chandleru mogu dati ugovor zadnjem i tako složiti ekipu pred kojom bi liga doslovno pala na dupe. Da su pak čekali sljedeće ljeto, bez obzira što bi i dalje imali prava dati veći i duži ugovor, Parsons bi bio slobodan potpisati gdje želi.

Dobro zamišljeno, međutim, problem s tržnicom je što se stvari jednostavno događaju prebrzo – dok su Morey i društvo čekali da se Bosh odluči, odnosno da Miami kontrira njihovoj max ponudi svojom, Dallas je već izveo manevar s ponudom Parsonsu koju je ovaj potpisao prvog službenog dana prijelaznog roka. U ovom konkretnom trenutku Houston je bio stjeran u kut od divizijskih rivala i da su se dogovori između Bosha i Heata razvukli, ovo prepucavanje između Cubana i Moreya danas bi imalo puno gorči okus. Međutim, ni Bosh ni Miami nisu odugovlačili, ubrzo su imali dogovoren posao tako da je Rocketsima ostalo više nego dovoljno da vrate Parsonsa, ali Morey je i tu još jednom pokazao da uvijek misli dva koraka unaprijed, pa makar to ponekad i bilo štetno za sadašnji trenutak.

Umjesto da vrati Parsonsa za 15 milja, kad već nije uhvatio Bosha, odlučio se za fleksibilniji cap i potpis Arize za skoro duplo manje po godini (inače, sjajan ugovor za Rocketse s padajućom ratom koja će u četvrtoj sezoni vjerojatno iznositi jednako kao i budući midlevel – ako Arizin agent nakon ovakvog ofrlje odrađenog posla nije završio u McDonaldsu kao voditelj smjene, onda kvragu i ta branša) vrativši tako dobar dio produkcije za puno manje glavobolje. Da bi došao do Arize u trade s Pelicansima je uključio i Wizardse, što je bilo bitno jer da su Arizu potpisali direktno u prostor ostali bi bez midlevela koji se na kraju ionako pokazao nebitnim jer su imali toliko prostora da su Papanikolaua mogli slobodno potpisati i u njega jednostavnim otpuštanjem Hopsona i Geea. Jasno, tako razmišlja jedan laik, ali Morey ne ostavlja nijedan kamen bez da ga preokrene 4-5 puta – dva spomenuta negarantirana ugovora trejdao je zatim u Sacramento u nadi da u Jasonu Terryu možda još ima malo vatre koju će povratak u Teksas razbuktati i tako im donijeti još jednu tricašku opciju na klupi.

Ostatak rostera pokrpao je minimalcima s ipak očitom namjerom da malo promijeni strukturu momčadi i možda pronađe par igrača koji mogu pomoći u daljnjem razvoju njihovog stila igre, ali prije svega Dwightu u sredini. Pa je tako odmah doveo zelenog blokera Capelu umjesto da ga ostavi još neko vrijeme preko bare, a ugovore su dobili i Joey Dorsey i Jeff Adrien, također kvalitetni šljakeri pod obručima. I dok je Capela još uvijek projekt, ova dvojica iskusnih veterana s hrpom mišića po sebi upravo su najbolji u onome što njima treba, rotiranju i pomaganju u obrani gdje sjajno koriste masu i pozicioniranje da zatvore put do reketa. Nisu idealni jer nemaju centimetre, uostalom to je i razlog zašto su više bili uokolo lige nego u ligi, ali obzirom na rupe koje su lani nastajale svaki put kad bi Dwight izašao par metara izvan reketa svakako su korak naprijed.

Sad, ne možeš im dati previše minuta jer su beskorisni u napadu, posebice Dorsey koji u karijeri slobodna gađa čak i gore od Dwighta, ali kao igrači zadatka svakako mogu pomoći da obrana bude bolja s Dwightom i, što je još važnije, bez njega. Za koševe bi se trebali ionako brinuti Jones i Motiejunas koji se nakon sjajne igre u ljetnoj ligi konačno čini spreman pomoći barem u napadačkom dijelu igre i na McHaleu će biti odgovornost da pronađe idealan omjer ofenzivnih i defanzivnih postava kako bi maksimizirao potencijale koje ima na raspolaganju. Jasno, iako bi trebali biti bolji u defanzivi, Rocketsi su još uvijek jednog rasnog stretch igrača udaljeni od savršenog modela kojem teže. Pokusi s Jonesom i Motiejunasom u tim rolama nisu baš bili uspješni, a ironija situacije je da obojica imaju meku ruku s vrha reketa, ali je zbog stila igre koji radije preferira tricu preko ruke nego otvorenu dugu dvicu uopće ne koriste.

I dok će pod košem biti bolji nego lani barem defanzivno, pravi upitnici se nalaze nad vanjskim igračima. Zamjena Parsons-Ariza ojačat će njihov zbog sistema ionako solidan perimetar i, najvažnije, dat će im čovjeka kojega mogu staviti na najboljeg protivničkog vanjskog igrača, po potrebi čak i playa (što je bitno zbog Beverleyeve sklonosti ozljedama). Međutim, Ariza nije kreator i slasher kao Parsons, a to znači da će napadanje obruča iz driblinga itekako patiti. Harden će ponijeti još veći teret, ali nema sumnje kako će ovom promjenom najviše profitirati Dwight koji bi sada trebao još češće dobivati loptu u post. I dok je ovaj dvojac dovoljno kvalitetan da pokrije taj kreativni manjak, a isto tako nema sumnje da će Ariza uživati u otvorenim tricama iz kornera (gledajte na to ovako – ako se gostio pored pick & rolla Walla i Gortata, ne bi trebao imati problema ni s onim možda najboljeg kreatora iz te akcije u ligi Hardena i finišera poput Howarda, jasno pod uvjetom da McHale nametne više 2 na 2 igre za obojicu od neizbježnih izolacija kojima njihov napad vrvi), puno veći problem se javlja na klupi.

Naime, gubitkom Lina ostali su i bez trećeg ključnog slashera koji im je doslovno omogućavao da 48 minuta igraju istim ritmom i stilom (koji je, istina, rezultirao s najvećim brojem izgubljenih u ligi, ali očito se ta zamjena poneke poklonjene lopte za efikasnije poene itekako isplatila). Sad, Harden može još više energije trošiti na organizaciju igre dok je na parketu, ali što će biti s onih desetak minuta dok se odmara? Ne uspiju li Caanan i Smith ponuditi kvalitetnu alternativu, Rocketsi će muku mučiti otvarati prostor iz driblinga. Mislim, Harden već igra 38 minuta iz večeri u večer dvije sezone za redom, koliko mu McHale još može natovariti posjeda i minuta na leđa i to u run and gun ritmu kojim igraju?

Nevjerojatno je da ovakva momčad kreće u sezonu bez legitimnog back-up playa, odnosno dokazanog combo-beka i s limitiranim starterom na playu kao Beverley koji je ionako više 3&D opcija – gotovo sve njegove trice su rezultat povratnih lopti, a iako ima dobar ulaz uglavnom ga koristi za zabijati (i to prije svega odličnim floaterom), a rijetko kada će proigrati suigrača. I dok Beverley još i može popraviti svoju slashersku rolu, teško da može biti na elitnim razinama Parsonsa ili Lina. Ako se nadaju da je Papanikolau taj koji će davati ritam klupi u zabludi su – možda NBA igra otvori prostor koji će Grka razigrati i učiniti aktivnijim, ali po svemu što do sada znamo o njemu radi se o još jednom igraču koji najviše voli spot-up rolu u kutu iz koje može finiširati. U ovoj fazi karijere takav je i Terry, kao i veteran Garcia koji se izborio za još jednu godinu na rosteru, a pogotovo je takav Trey Daniels. Svi oni su odlični za stil igre Houstona kao bočni igrači koji mogu zabiti povratnu tricu, ali što ako nema nikoga tko im je može namjestiti?

Ukratko, čini se kako su Rocketsi spremni za taj korak naprijed defanzivno i po tome definitivno treba suditi McHaleov trenerski doprinos – iako sistem ne vidi preveliki skok, ne uspije li s ovim osobljem imati minimalno top 10 obranu vrijeme je za rastanak. A nije da ga i u napadu ne čeka gomila posla ako želi ponoviti lanjski učinak. Sistem ovdje vidi popriličan pad, s četvrtog na deseto mjesto, što je više nego dovoljno da anulira sav eventualni napredak u obrani i da ih izbaci iz pozicije nositelja na Zapadu.

TOP 10 IOR

Harden 120, Howard 102, Ariza 70, Jones 55, Beverley 48, Adrien 39, Papanikolau 26, Dorsey 22, Daniels 20, Garcia 8.

PLUS

Iako mu se kocka ovoga ljeta nije isplatila, Morey je još jednom potvrdio da je klasa za sebe među GM-ovima u ligi. Iz ničega se pozicionirati u situaciju u kojoj imaš realne šanse dovesti Bosha stvarno je samo po sebi malo remek-djelo tako da nema sumnje kako će čovjek pravovremenim tradeovima popuniti ove očite rupe poput nedostatka još jednog dribble-drive igrača na bekovskim pozicijama i prave stretch četvorke pod košem. Ovaj put nije dobio glavnu nagradu, ali je situaciju učinio što je moguće ugodnijom za franšizu osiguravši barem maksimalnu financijsku fleksibilnost – dugoročno su u fantatičnoj situaciji jer uz dvojac na kojem mogu graditi i koji je sam po sebi mamac za igrače željne playoff košarke, već dogodine mogu loviti sljedeću max žrtvu kako bi se na glavu bacili po naslov. Naravno, kao što je ovo ljeto pokazalo, ponekad nije dovoljno biti najpametniji čovjek u sobi – ako Dwight i Harden ne pokažu zrelost kao lideri i ako McHale nastavi s krivim odlukama u krivim trenutcima, sav njegov trud bit će uzaludan.

MINUS

Rocketsi su od analitike napravili smisao igre, a to se zna pokazati i kontraproduktivnim. Ne mislim pri tome samo na loš matchup kao što su bili Blazersi, već na činjenice da gomilanje posjeda kako bi mogao šutirati gomile trica ima smisla na papiru, ali ne i na parketu ako nemaš idealne igrače. Sada su tu šutersku situaciju donekle popravili, ali kako misle dolaziti do onih prilika koje analitika cijeni više od trice, ulaza do obruča koji uz visoke postotaka za dvicu rezultiraju i gomilom slobodnih, od kada je košarke najefikasnijim šutevima u igri? Prošle sezone su imali uvjerljivo najviše ulaza u ligi i uvjerljivo najviše poena iz ulaza u ligi. Sad, to su brojke dobrim dijelom napumpane brzim ritmom kojim su igrali, ali i kada ih prilagodimo istim uvjetima i gledamo kroz postotke na 100 posjeda, neosporno je kako su bili elita s više od 33% poena po utakmici koje su dobivali na takav način – samo je Heat ubacio više s 35% od ukupnih pokušaja. Ujedno su i jedina ekipa koja je imala čak 3 igrača u top 30 i po ukupnim pokušajima i po broju ukupnih poena iz ulaza – većina momčadi se vrti oko jednog slash & kick kreatora koji je ujedno najčešće i prva opcija i alfa mužjak, a Rocketsi su jednostavno forsirali takav stil igre jer im je ostala gomila poena pošto su izbacili duge dvice iz plana. Dvojice od te trojice sada nema, a zamjene se ne naziru. I ono najbizarnije od svega – Harden je ubacio najviše zahvljajući nadljudskoj sposobnosti da iznuđuje dodatna bacanja, ali, što zbog ozljeda, što zbog ključne uloge s klupe koja se često provlačila i na minute sa starterima, Jeremy Lin je imao više pokušaja od njega. Reda radi, spomenimo kako su Ariza i Smith zajedno imali skoro duplo manji prosjek nego bilo koji od ove trojice. Sad, nešto ima i u sistemu, ali teško da on sam može nadoknaditi ovaku razliku u tom specifičnom talentu koja će se itekako osjetiti na napadačkom učinku.

2 thoughts on “ROCKETS

  1. nevezano za ovu temu, TJ Warren je slomio prst. velika šteta
    meni definitivno najdraži igrač draft klase. ima loš šuta za tri poena, ali fascinantno je kako nalazi rješenja za zabit koš. ima jedan super članak na Grantlandu di ga uspoređuju sa Bernardom Kingom i prikazuju kao potencijalnu krađu drafta.

  2. I Oladipo je popio lakat u lice. Slijedi operacija (pauza se još nezna).
    Prošle sezone je bilo puno povreda na početku regularnog dijela (kako volim ovaj izraz – kao da je playoff neregularan), a sada su se ozlijede počele gomilati u predsezoni.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *