HAWKS

NAPAD: 107.6 (17.)

OBRANA: 106.1 (12.)

KOŠ-RAZLIKA: +1.5

RASPORED: 25.

SCORE: 47-35

THAT WAS THEN

U svojoj drugoj sezoni u klubu Danny Ferry krenuo je s ozbiljnijim pospremanjem, a prvi potez bio je zamjena trenera. Nakon što je Larryu Drewu istekao ugovor, Ferry je konačno dobio priliku dati šansu čovjeku po svomu ukusu angažiravši Mikea Budenholzera, dugogodišnjeg asistenta Gregga Popovicha i nekadašnjeg kolegu iz uprave Spursa. Da stižu neka nova vremena potvrdili su i pustivši Josha Smitha da odšeta, usput pronašavši idealnu i puno jeftiniju zamjenu u Paulu Millsapu. Uz još gomilu zanimljivih poteza koje je Ferry vukao kao ključan se pokazao angažman DeMarrea Carrolla iza kojega je bila prva dobra sezona u karijeri – tip je imao 26 godina, u ligi je bio već godinama i nikada se nije izborio ni za rolu na klupi, ali kao i bivši mu suigrač Millsap u Hawkse se idealno uklopio od prvog dana.

S playmakerom sposobnim lakoćom lomiti obranu driblingom i ući u sredinu u Teagueu, s fantastičnim catch & shoot specijalcem oko čijih kretanja bez lopte možeš izgraditi napad u Korveru, s žilavim i energičnim Carrollom za popunu 3&D role te s dva visoka koja lakoćom mogu igrati na laktovima u svojstvu triple-threat kreatora, Budenholzer je vrlo brzo uspostavio efikasnu napadačku igru koja je kombinirala pick & roll s pokretnim napadima u stilu Spursa i koja je bila ogroman korak naprijed u odnosu na ranije godine izolacija i skok-šuteva preko ruke. Krenuli su Hawksi solidno i taman su stvari počele sjedati na svoje mjesto kada su ostali bez Horforda kojem je opet stradao prsni mišić. Score 16-13 ubrzo je otišao u crveno, a ozljede Millsapa i Korvera nakon all-stra nisu previše pomogle (u 5 utakmica bez prvoga ostvarili su 1-4, a nešto kasnije u 6 bez Korvera 0-6).

U ovim trenutcima je izgledalo da će im probuđeni Knicksi oteti mjesto u playoffu, ali Budenholzer tada vuče ključan potez – u petorku ubacuje Antića. Čovjek koji praktički nije ni igrao do ozljede Horforda taman se izborio za ulogu u rotaciji kao podizač energije s klupe kada ga je zaustavila ozljeda. Međutim, kada se nakon mjesec dana pauze vratio, Budenholzer ga je nakon samo par utakmica gurnuo u petorku gdje je u 18 utakmica kao starter zabio 21 tricu i tako Hawksima dao dodatni stretch element koji ih je lansirao do doigravanja, a zatim i namučio Pacerse u prvom krugu. S dva šutera na koja je ipak trebalo obratiti pažnju (usprkos tome što nisu bili vrhunski samim pozicioniranjem na parketu su radili nered) u Carrollu i Antiću, te uz Korvera koji je svojim kretanjem pomicao cijelu obranu, našlo se gomila prostora za 2 na 2 igru Teaguea i Millsapa.

Bio je to napadački najučinkovitiji mjesec Hawksa uz prosinac na kraju kojega se ozljedio njihov Big Al, a kruna svega bila je drama koju su priuštili Pacersima koje su izluđivali do te mjere rasporedom 4 vani – 1 unutra (u nekim sekvencama igrali su i čistih 5-0 kao neka opskurna NCAA momčad) da je najtvrđa 1 na 1 obrana lige bila prisiljena koristiti se preuzimanjima ne bi li se nekako provukla dalje. I iako su Hawksi tako završili sezonu kao i u prethodne dvije godine pod Drewom, u prvom krugu playoffa, nije bilo sumnje kako su u Budenholzeru pronašli dugoročno trenersko rješenje.

THIS IS NOW

Sezona nije počela dobro jer se Ferry našao u vlasničkom sukobu tipičnom za Hawkse (nešto slično se odigravalo i tijekom dovođenja Johnsona iz Sunsa, kao i prilikom davanja onog suludog ugovora istom čovjeku kojega je Ferry spakirao u Brookyln praktički tijekom prvog dana na novom poslu) u kojem je, osim što se opet potvrdilo da je franšiza disfunkcionalna, ispalo kako Ferry baš i nije politički korektan, a to je pak u licemjernom biznisu najveći mogući grijeh koji možeš napraviti. Većinski vlasnik Levenson, i sam optužen za sličnu PC ekspadu koja u svakoj normalnoj organizaciji ostaje između 4 zida, stavio je svoj udio na prodaju za koju će se pobrinuti sama liga, Ferry je otišao na poduži odmor dok se situacija ne razriješi i vjerojatno će dobiti otkaz, a Budenholzer je tako ni kriv ni dužan od trenera spasitelja postao i doslovni spasitelj odgovoran za sve košarkaške operacije.

Ne ostavi li ova sapunica u upravi traga na svlačionici, Hawksi u sezonu ulaze kao momčad u usponu zbog više razloga. Iako Ferry tijekom ljeta nije pojačao roster izgubivši bitku za slobodne igrače na epski način, napravio je ono minimalno, produbio rotaciju već konkurentne momčadi pri tome ne riskirajući buduću fleksibilnost salary capa. Roster će prije svih pojačati povratnik Horford, a sve skupa zaokružit će Budenholzerova taktika – recept je ovo koji bi trebao biti sasvim dovoljan da otiđu preko 50% što na Istoku uglavnom osigurava nastup u doigravanju.

Pokušavao je Ferry sačuvati prostor na capu što je duže mogao odugovlačenjem potpisa s vlastitim igračima i kemijanjem s ugovorima Sefoloshe i Bazemorea, čak ga je i povećao poslavši Louisa Williamsa u Toronto (pri tome ostavši bez prava na Lucasa Nogueiru, jednog od mladih igrača u koje je uložio dosta), ali nikakvog tradea ni značajnijeg ulova nije bilo (ironično, igrač kojem su možda bili i najbliži i koji je na kraju ipak izabrao Miami bio je Deng, koji je indirektno i skinuo glavu Ferryu). Spomenuti Sefolosha na kraju je tako najzvučnije ime koje su dodali, dokazani obrambeni specijalac koji će služiti kao alternativa Carrollu, a to sve govori o obujmu posla koji su realizirali.

Međutim, zadržali su svoje igrače u usponu poput Macka i Scotta, a mladost su pojačali dodavanje Paynea putem drafta. U svakom slučaju, glavnu riječ i dalje će voditi lanjska petorka s tim da nakon lanjskih iskušenja danas znaju kako imaju i vrhunsku klupu. Mack je odličan combo koji će se sigurno često naći u prilici igrati završnice u ultra-efikasnoj šuterskoj postavi s Teagueom i Korverom, a tu su i Scott i Antić kao provjerene stretch opcije – nisu elita, ali u pravom trenutku mogu spojiti niz trica i riješiti utakmicu. Dodaj Sefoloshu i Branda kao obrambene veteranske specijalce i imaš finih top 10 za gurati kroz Istok, s tim da nije isključeno kako će i netko od mladih poput Schroedera, Jenkinsa i Paynea u nekom trenutku odnijeti posao nekom od veterana.

Njihov problem je što, iako imaju tu izraženu stretch crtu (samo Rocketsi su lani uzeli više trica od njih), izuzev Korvera nemaju sjajne tricaše i jasno je kako napad najvećim dijelom ovisi o tome da je Korver zdrav. Horford i Millsap će napraviti svoje, ali to je puno lakše odraditi kada imaš prostora u sredini. Uglavnom, napad će minimalno biti prosječan, a možda i na putu prema top 10 ako se sa standardnom Horfordovom formom poprave učinci u ofanzivnom skoku. Za nešto više ipak nemaju izgleda dok god nemaju finišere na obruču ni među visokima ni među vanjskima (tri igrača koja mogu napasti obruč iz driblinga su Teague, Horford i Millsap, ali svi imaju probleme – Teague ipak talentom i količinom rješenja nije Parker, Horford nije eksplozivni dribler i treba mu previše prostora, a Millsap je spretan, ali i vječno prenizak). U biti, njihovi visoki su redom šuteri, što je s jedne strane dobro za učinke na perimetru, ali i loše za učinke u sredini gdje su Hawksi bili među momčadima koje su najmanje zabile na obruču.

Ono što se može očekivati je da pucaju još više trica sada kada su u rotaciji Antić i Scott vjerojatno izborili prednost pred Brandom. Za kruženje lopte se ne moraju bojati – lani su više asista imali samo Spursi čiji napad vjerno kopiraju, iako je Budenholzer tu dodao i svoje elemente naglasivši prije svega slash & kick i stretch elemente (tu svakako treba istaknuti i doprinos novog trenera Jazza, Snydera). Recimo, čak i postava s Horfordom i Millsapom, igračima koji najbolje funkcioniraju s laktova, već i lani je koketirala s Millsapom na perimetru gdje ga je Budenholzer izvukao kako bi otvorio prostor na vrhu posta za Horforda. Obzirom da je Millsap uzvratio sa 76 trica uz 36% (do tada u karijeri ukupno pogodio 31 jer u Jazzu su bili puno stidljiviji glede ovakvih eksperimenata), ove godine možemo očekivati gotovo 100% stretch postava s tim da će dobar dio njih nositi i epitet uber (drugim riječima, donijet će 5 tricaša istovremeno na parketu).

Horford tako ostaje jedini igrač koji puca duge dvice u čemu je odličan (nije isključeno da i njega gledamo na perimetru u skoro vrijeme) tako da ovaj napad nema problema sa zabijanjem. Ali, ima s jednodimenzionalnošću. Ako minimalno napadaš obruč, minimalno dolaziš i do laganih poena sa slobodnih, što je feler koji Hawksima visi nad glavom svaku gustu završnicu. O playoffu da ne govorim – bez poena iz reketa nije lako dočekati drugi krug, kamoli sanjati o nečem višem.

Posebice jer im ni obrana nije elitna. Budenholzeru treba skinuti kapu i na tome što je defanzivu održao blizu prosjeku čak i nakon ozljede Horforda. S manjkom centimetara nije bilo lako ostati konkurentan u zaštiti obruča i skoku tako da im je to bio najveći problem, a obrana koju su igrali, s klasičnim napuštanjem protivnika na strani bez lopte, tražila je previše rotiranja od ne baš sjajnih stopera koje su imali na raspolaganju čime su dozvolili i dosta trica (kao plus je što s dosta tijela u sredini nisu previše faulirali). To bi ove sezone s Horfordom u sredini, uigranim sistemom nakon godinu dana igranja i dodatkom dva aktivna igrača u rotacijama poput Sefoloshe i Bazemorea trebalo izgledati puno bolje, a uz to bi trebali zadržati i kvalitetu presinga (Teague i Mack su to solidni, a u Sefoloshi i Bazemoreu sada imaju i dva specijalca za izvanredne situacije). Ono gdje je Mike čak i s ovim sastavom uspio kopirati Spurse bila je pak obrana tranzicije kao ključna komponenta obrane – ne dozvoliš li protivniku da zabije u ranoj fazi napada, značajno si popravljaš šanse da ga natjeraš na loš šut i to je ideja s kojom su Hawksi kao defanziva najviše srasli.

Sad, u slučaju idealnog konteksta koji prije svega uključuje zdravlje jezgre, može li Atlanta biti izazivač na Istoku? 50 pobjeda nije nedohvatljivo, ali obzirom na spomenute greške u sistemu koje ima napad i manjak kvalitetnih tijela, a prije svega centimetara u obrani, čini se kako je to i njihov plafon. Uz pravi matchup definitivno mogu biti zeznuti u playoffu i, recimo uz izbjegavanje Bullsa i Cavsa, mogu sanjati i o finalu konferencije. Samo, kada ne možete izvući poene u sredini i uhvatiti skok kada vam treba, teško je dobiti kvalitetnu utakmicu i tijekom regularne sezone u gostima, a kamoli u doigravanju. Stoga očekujmo da dosegnu maksimum u oba smjera i barem jednu stranu igre ubace u top 10, ali očekujmo i plafon koji se nije previše pomaknuo prema gore u odnosu na onaj s početka prošle sezone.

TOP 10 IOR

Horford 88, Millsap 83, Korver 68, Teague 62, Carroll 55, Sefolosha 34, Brand 31, Mack 30, Scott 25, Antić 15.

PLUS

Pa, treba li većeg od toga što će imati Horforda na više od 29 utakmica? U prosincu su, iako se radi o malom uzorku koji je uz to odrađen na relativno laganom rasporedu (imali su dosta gostovanja, ali uglavnom protiv lutrijske konkurencije), ostvarili učinak top 5 obrane i iznadprosječnog napada koji bi, da ga je nekim slučajem bilo moguće održati do kraja sezone, bio dovoljan za, teoretski naravno, preskočiti Pacerse i nametnuti se kao legitimni konkurent Heatu na Istoku. Talenta ovdje svakako ima za pokušati nešto slično i ove sezone i pozicionirati se odmah nakon Bullsa i Cavsa. Uspije li Budenholzer maksimalno uigrati Horforda s ovim tricaškim ludilom koje su uveli (realno je ipak da će ga malo smanjiti barem dok je Al na parketu) i složiti nešto nalik prosječnoj obrani bez Horforda u blizini, mogu se nadati takvom raspletu situacije, a playoff gotovo da im je osiguran jer konkurencija iz sredina na Istoku ima puno više potencijalnih problema.

MINUS

Neizvjesna situacija oko vlasništva mogla bi se odraziti i na rezultatima. I to ne u stilu loše kemije u svlačionici ili igrača koji odjednom ne žele u djelo provoditi trenerove ideje, već onom najbanalnijem – promjeni plana. Budenholzer za sada gura u smjeru što konkurentnije momčadi, ali pitanje je kako će novi vlasnik ili novi GM gledati na stvari. Možda će ostati na zacrtanom planu, možda će htjeti trejdati Horforda i odreći se konkurentnosti kako bi okrenuli novi list, a možda će tražiti neki zvučni trade i tako ostati bez fleksibilnosti. Kako god, nije lako biti u situaciji u kojoj su i trener i dobar dio igrača tu zbog čovjeka kojega više nema i kojega mijenja netko tko sigurno ima neke svoje ljude koje bi volio vidjeti u blizini rostera. I dok je ova situacija neopipljiva, postoji i jedna puno jasnija – ova momčad bez Horforda nije pretjerano konkurentna. Nije stvar samo u tome što je Al jedan od boljih visokih all-round igrača u ligi koji doslovno može sve na jednoj solidnoj razini, već što nemaju igrače koji mogu uskočiti u njegovu rolu ili barem držati sredinu u nekim ozbiljnijim minutama. A računati na njega 82 utakmice nakon ozljede zbog koje još nije spreman nije uputno – sistem ga vidi kao igrača za 60 utakmica, a takav rasplet događaja znatno smanjuje Atlantine opcije.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *