281014

Ako se netko sjeća, lani sam bio na roditeljskom dopustu taman nekih prvih mjesec dana sezone pa sam uz gledanje gomile košarke pisao i dnevne osvrte na manje više sva događanja. Ove godine pak nemam ni približne ambicije, ali kako ionako svaki dan odgledam barem jednu tekmu, rekoh – pa zašto ne voditi svojevrsni dnevnik sezone pisanje kojega ti neće oduzeti više od pola sata dnevno? Dakle, samo nabacati hrpu zapažanja (ako ih bude), misli, dojmova (one najzanimljivije, jasno, ipak bi čuvao za power rankingse koji ostaju udarni tjedni post) i uopće rečenica vezanu uz igru i eventualne događaje u ligi kako bi u hodu pratio razvoj situacije.

Prvo krenimo s retoričkim pitanjem – kako ovaj Orlando misli dobiti utakmicu? Ima li veće simbolike u tome da su sezonu otvorili s akcijom koja otvara Vučevića The Russiana na dugoj dvici? Vaughn stvarno nema ideja, koliko god roster bio sakat njegova bilježnica s akcijama i dalje je tanka poput best of kolekcije Aljoše Šerića i Ivana Dečaka (jebote, kad god naletiš na neku emisiju u kojoj se govori o glazbi kod Hrvata garant će na ekranu bit jedna od ove dvije spodobe koje izgledaju kao reklama za second hand shop u Koblenzu i stvarno mi nije jasno zašto im se toliko ulazi u probavni trakt – ovaj prvi u karijeri nije napisao pjesmu koja bi ostala u uhu duže od lopte u rukama JR Smitha, a drugi toliko krade od Nationala, što je samo po sebi totalna besmislica svuda u svijetu osim u Zagrebu, da bi u uređenoj zemlji već bio u zatvoru, ako za ništa drugo onda za nedostatak ikakve originalnosti).

Ipak, posebice je zabavno bilo gledati rookiea Paytona prilikom svakog ulaska u reket (momak je inače lokalna legenda još od srednje). Njegova partija stvarno je dala novo značenje izrazu vatreno krštenje, bilo je sjajno gledati klinca kako samouvjereno dribla ni ne sluteći da ovo nije ništa nalik košarci u Sun Belt konferenciji. U jednoj akciji tako je krenuo na drugi obruč navikao da mu je prednost koju je stako dovoljna, da bi se odjednom pojavio Tyreke Evans i zalijepio mu bananu kao da je u pitanju najlakša stvar na svijetu. Mislim, Tyreke sa svojim stopalima pored navodnog atletskog frika izgledao je kao tata kada na vrijeme spriječi dijete da ubaci daljinski u wc školjku. Uglavnom, idealan podsjetnik koliko život rookiea nije lak – šok koji neiskusni um doživljava u sudaru s novom stvarnošću u kojem odjednom shvaća da nije ništa posebno već tek broj, sigurno je ogroman udarac i svi oni koji ga prežive zaslužuju NBA mirovinu.

A kad smo već kod Evansa, izgleda da mu je startna rola garantirana, a Williams očito ima namjeru stavljati ga u gomilu screen akcije kako bi ga oslobodio na perimetru i dao mu prostora za slash & kick akciju. To nešto govori i o formi u kojoj se nalazi Holiday, ali i u kojoj je fazi Gordonova karijera. Kao i o idejama o tome kako Monty misli raširiti napad s Asikom na parketu – otvarati Davisa kroz flex akcije na vrhu posta kako bi ispaljivao cigle iz okreta baš i ne izgleda kao maksimalno korištenje resursa. Akcija bi Browa trebala usmjeravati prema obruču, ne dalje od njega, a kako će naći taj balans s Asikom bit će zanimljivo gledati. Napadački uopće nisu impresionirali – s Andersonom je to naravno puno bolje jer onda i Brow može raditi ono u čemu je najbolji, zabijati u reketu zicere i otpatke, ali Monty je i lani muku mučio kako posložiti minute kad su svi bili u komadu. Kao plus ipak spomenimo Asika defanzivno, čovjek je samo svojim prisustvom u sredini olakšao život svima u obrani, a posebice Davisu koji sada ima prostora letjeti uokolo i sijati paniku kao bloker iz pozadine, ali i kao presing igrač – kada takav kondor zatvara linije dodavanja, ovi infantilni napadi kao što je ovaj Magicov osuđeni su na bolnu i polaganu smrt.

Lakersi su bolni za gledati, a posebno u kombinaciji s Dwightom čija emotivna nezrelost je fascinantna – od cigli sa slobodnih do koškanja s Kobeom (koji je jedva dočekao priliku da na nekome iskali frustracije), taj čovjek je jedno ogromno dijete kojem treba pošteni psiholog puno više od ikakvog sistema. Uz to što smo imali prilike vidjeti kako McHale ozbiljno misli gurati kroz sezonu s Terryem i rookiem Blackom kao zakrpama za probleme na perimetru i pod košem (neshvatljivo je dati minute klincu i otpustiti veterana poput Adriena u kontekstu borbe za playoff), a i podsjetiti se kakvom Harden lakoćom može zabiti, najvažnije što možemo ponijeti iz ovog susreta je saznaje o besmislu ovakvih rostera kakav su skrpali Lakersi. Mislim, sada su na parketu barem mogli imati klince pred kojima je budućnost (što je nešto za što se npr. jedan Orlando uvijek može uhvatiti kao slamku spasa), umjesto što troše minute na olupine poput kralja praznih brojki Boozera ili Pricea (ozljeda Randlea, zbog koje će vjerojatno propustiti cijelu sezonu, vrhunska je ironija u njihovom slučaju). Uostalom, kada postaviš razvoj igrača kao cilj, onda se i ne živciraš toliko kao što će se živcirati Kobe i Scott u pokušajima da pobjeđuju na silu. Jebiga, tako je to kada u franšizi nemaš jasno vodstvo, već ti smjer diktira igrač koji sigurno ne vodi računa o onome što je najbolje za klub dugoročno.

I za kraj još nekolik rečenica o derbiju, onom klasičnom NBA sudaru dviju odličnih momčadi koji gotovo nikada ne ponudi lošu košarku. Zabavna utakmica u kojoj su Spursi, vidno ležerni i rijetko u višoj brzini, nalazili načina zabiti ili zaustaviti Mavse svaki put kad je trebalo. Dallas je imao momenata, ali ne i konstatnost, međutim već sada se dalo vidjeti da će biti zeznuti u napadu. Carlisle je posegnuo za niskom postavom s tri combo beka (uz startni dvojac tu je bio i Harris) i Parsonsom uz Chandlera već polovinom prve četvrtine, koristio je Jeffersona skoro više nego Crowdera i Aminua zajedno potvrdivši tako da više od svega voli veterane koji znaju svoju rolu i da neće davati prednost nikome reda radi samo zato što je potencijalno bolji obrambeni igrač, a Harris je pokazao da će biti itekako bitan ove sezone – s njim na parketu ovo je druga momčad, čovjek je jednostavno bolji kreator i strijelac iz driblinga od Nelsona, a to onda dodatno otvara prostor Ellisu i Dirku. Obrambeno pak ostaju slične rupe kao lani, Chandler je prečesto bio sam kao zadnji čovjek obrane i prelako je kupio osobne. Opet, odigrao je otprilike planiranu minutažu, slično kao i Dirk – Carlisle će sigurno tempirati rotacije kako bi imao ovu dvojicu relativno svježu u završnicama jer se oko njihova učinka ionako vrti njihov plafon. Kod domaćina samo treba istaknuti sjajnu Popovichevu bradu, moram Starom pokazat neku tekmu Spursa prije nego je obrije jer je uvijek ponosan kada se on i Pop poklope izgledom.

3 thoughts on “281014

  1. da li si mozda poslusa interview jeannie buss prosli tjedan? ona je ka tribala bit pametnija od buss potomaka (ako nista zato sta ju je genije phil odabra za zivotnu suputnicu)… ajme meni koja tuka… nema straha za nas lakers-hatere…

  2. I meni je srce na mistu sad kad je sve pocelo. Pogotovo nakon ove prve partije Davisa. Jednostavno je gust gledat kako se taj momak razvija u dio povijesti, kad znas da gledas buducega velikana koji je iz sezone u sezonu sve bolji. Slicno ka gledat Duranta.

    Gee, morat ces pazit na jednu stvar. Kad pises o Dallasu, malo te zaje…u Chandler Parson i Tyson Chandler jer i jednoga i drugoga u tekstovima zoves Chandler pa mora covik po kontekstu skuzit na koga se misli. Jedino ako na taj nacin ne testiras nas zagrizene fanove koliko pratimo 😛

  3. Zar mu nije Holiday zalijepio bananu? Tako mi se činilo dok sam gledao kroz san. I meni je bilo smiješno da je Magic prvu akciju odigrao na šut Vučevića. Koliko godina traju ovi rebuildinzi?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *