291014

Za pravog fanatika nema ništa slađe od ovakve ponude na league passu – nigdje sudara kojega baš moraš pogledati (Thunder bez Duranta nije toliko interesantan protiv Blazersa, kao ni Wizardsi protiv Heata s onom kolekcijom antitalenta na boku – pobogu, startao je Temple kao drugi bek, a na rosteru su zadržali Amon-Rasuala Butlera kako bi imali nekoga sposobnog za zabiti korner tricu u pričuvi – a Hawksi i Raptorsi još nisu na toj razini da njihove sudare svrstamo pod “must see”), pa onda možeš birati između gomilu interesantnih narativa.

Odlučio sam izbjeći Pistonse dok je aktualna suspenzija Monroeu jer bez njega u rotaciji nemoguće je steći dojam koliki im je plafon, a isto tako nisam bio lud baciti pogled na Knickse protiv jedne od dvije najbolje momčadi Istoka – i njih će prilike biti gledati u akciji protiv ostalih koji spadaju u skupinu srednjih žalosti pa će se nešto moći i zaključiti o tome u kojoj su fazi, ali protiv osvježenih Bullsa momčad koja se tek uči košarci nema što tražiti.

Tako da se izbor sveo na utakmice Bucks @ Hornets i Rockets @ Jazz. U prvoj me prije svega zanimalo kako je to Kidd zamislio rotirati ovu duboku klupu i uopće na što to sliči i prvi dojam je solidan. S Dudleyem i Middletonom u petorci imaju taman dovoljno ozbiljnosti na boku, a i Sanders ne djeluje loše – teško je sakriti njegov manjak mišića protiv Jeffersona, ali on i nije igrač koji se gura na bloku već pokretljivi libero koji zatvara zadnju liniju. Kidd mu nažalost nije dao priliku uz Pachuliu ili Hensona, iako su on i Henson previše slični/nekompatibilni da bi mogli funkcionirati dugoročno.

Takvih “sličnih” ima gomila na svim pozicijama i stvarno im neće biti lako naći svima minute – svjetlo dana su tako vidjeli i Bayless i Mayo kao combo strijelci s klupe, što je zatvorilo vrata Woltersu i Marshallu. Ali, svi su bili solidni potvrdivši tako da ova momčad ima talenta kojega će sada samo trebati usmjeriti. Klupa s Giannisom i Ilyasovom bila je tako izazov Hornetsima, a nije da se tri četvrtine nisu mučili i sa starterima.

Knight je ulazio u reket kad je htio protiv poprilično šupljeg reketa domaćina u kojem više nije bilo one pomoći s perimetra u zatvaranju sredine jer je Stephenson bio previše zabavljen ganjanjem lopte, a Williams uopće percepcijom onoga što se oko njega događa. O problemima Hornetsa u sredini sve govori činjenica da je Clifford na parket poslao Maxiella samo kako bi imao masu u reketu dok se Big Al odmarao.

Parker nije impresionirao, iz driblinga nije napravio ništa i svi pokušaji su mu bili ili klasični smetlarski ili spot-up šutevi s poludistance koje Bobcatsi ionako nisu imali namjeru braniti. Ono što je izgledalo zanimljivo je dužina ove momčadi Milwaukeea koja bi definitivno mogla biti od koristi u obrani, ali iz nekog razloga niti su trčali niti su igrali presing. Ovo prvo nije lako bez pravih playmakera (dva najbolja kontraša im sjede na klupi), a za presing im ipak treba više Antetokunmpa i Hensona.

Uglavnom, potencijal je tu. Kod Hornetsa pak stara priča, sve ide preko Ala na desnom bloku, dakle i dalje je ovo bolno neinventivan napad iako u Williamsu imaju pravog stretch igrača. Problem je što taj novi prostor nitko nije koristio jer su i Walker i Stephenson u fazi ispitivanja što i kako treba igrati, pa su se probudili tek u završnici kada je Kembi počeo upadati šut i kada je Neal donio drugu opasnost iz driblinga (ako će i ubuduće trebati ovoliki doprinos Maxiella i Neala, to neće biti dobro). Odigrali su obrambeno moćnih zadnjih 12 minuta, s odličnim pritiskom ovog combo dvojca na loptu i trojkom Jefferson-Williams-MKG u zoni pod košem.

Jedino što je bilo fascinantnije od činjenice da 5 minuta nisu primili koš iz igre (što je i razlog zbog kojega su izborili produžetak, a ne par Walkerovih krumpira koji su eto upali u pravom trenutku) je način na koji je Milwaukee igrao tu završnicu, ne samo kao momčad bez poštenog playmakera, već i poštenog trenera (Kidd je tri minute gledao kako mu se momčad muči prenijeti loptu protiv presinga i udvajanja uz aut liniju bez da je zvao time-out ili napravio ikakvu promjenu).

Tu se u biti vidjelo koliko su Hornetsi željeli ovu pobjedu, a koliko je Bucksima ovo bila tek jedna utakmica na dugom i čudnom putu koji ih čeka. Solidan dojam usprkos porazu, potencijal stvarno imaju, ali trebat će se riješiti što prije ovih veterana koji samo uzimaju minute. S druge strane Hornetsi su pokazali više loših nego dobrih strana, i dalje je ovo šuterski limitirana momčad, s lošijom obranom i klupom nego lani, a i Lance je na kraju izašao iz igre zbog ozljede prepona koju vuče već neko vrijeme.

U drugoj utakmici nadao sam se sličnoj drami, nešto su stilu “Jazz pred svojom publikom u novom izdanju, ispalit će gomilu trica i iznenaditi Rocketse, a ovima je ovo druga utakmica za redom i možda neće imati volje trčati uokolo i sve zatvarati”. Samo, jebiga, nisam računao na to da postoji razlika između ispaliti trice i pogoditi ih (Utah u tome nije dobra), kao i da se Rocketsi nisu umorili dan ranije jer su igrali protiv Lakersa.

Ali barem je bilo zabavno. Od Kantera kako šutira iz kornera preko simpatičnih rola Exuma i Hooda u drugoj četvrtini do Favorsa kao osnove napada (non-stop je igrao visoki pick & roll, postavljao sjajne blokove koje je Burke odlično koristio ili da zabije ili da mu namjesti solidne prilike – i dalje je to dosta drveno, ali i učinkovito i raznovrsno, od kvalitetnog šuta s lakta do realizacije u sredini mekanom udicom).

Međutim. Rocketsi su ovdje od početka jasno pokazali da su tri galaksije bolja momčad, mirno su spuštali loptu Dwightu u sredinu da izbaci iz igre oba centra domaćina, što je ovaj radio lakoćom. Nije ih baš vozao kao Hakeem, ali se iskupio za nervozu iz prethodne tekme i dokazao da je dominantan igrač na bloku. Bez Dwighta u blizini Jazz bi živnuo, Burke je solidno držao ritam uz stvarno dobre minute na kraju treće četvrtine, ali ova formula s Dwightom u sredini i preciznim tricašima uokolo bila je jednostavno previše za ovu obranu Jazza koja je još daleko, daleko, daleko od ozbiljne (prvenstveno im fali elitnih fizikalija i atleticizma na perimetru, nigdje nema ni na vidiku stopera i to će biti ogroman problem tijekom sezone).

Uz Houstonovih 12 trica pogođenih s preko 50% treba istaknuti i sjajnog Arizu koji je razbio Haywarda 1 na 1 (imao je i motiv u nepotrebno visokoj razlici ugovora koje su potpisali), uvijek bio spreman dotrčati na udvajanje i tako izazvati kaos, a uz svu tu lakoću obavljanja defanzivnih zadaća (stvarno je u top formi), zabio je sve što je trebao. Nastavi li ovako, tko će se sjećati Parsonsa za par mjeseci.

2 thoughts on “291014

  1. Ovo je zakon. Bolje ti leži ova forma pisanja od ičeg. Analize su ok, ali predviđanja momčadi nemaju velikog smisla i bolje je da držiš ovakav tempo ako možeš

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *