301014

Obzirom na sinoćnju ponudu na prvu nije bilo lako izabrati tekmu za pogledati, ali nakon što sam vidio rezultate dvojbi nije bilo – moram vidjeti kako su to Knicksi uspjeli ubaciti 95 koševa Cavsima. Mislim, svima su puna usta potencijalno povijesno dobrog napada, ali zar ovakav rezultat ne kazuje kako imamo šansu gledati i, ako već ne povijesno, a onda barem netipično lošu obranu za jednog izazivača?

Prije osvrta na tekmu dvije digresije.

Prva se tiče Russove ozljede – propusti li i on nekih mjesec i pol, Thunderov score mogao bi pasti za dodatnih nekoliko pobjeda. Smanjio sam Westbrooku prognoziranih 68 utakmica na 58 i Thunder je time izgubio dvije utakmice, dakle score im je sada na 50-32. To u situaciji kada ti za vratom pušu Warriorsi, Grizzliesi, Mavsi, Rocketsi i Blazersi, dakle momčadi koje mogu računati na 50+ rezultat, znači da je moguće vidjeti Oklahomu na osmom mjestu jednom kada dođe playoff. Jasno, puno toga će se još mijenjati u kontekstu. Evo, sam Russ je poznat po brzim povratcima od ozljeda i vrati li se već početkom prosinca, Thunder će bez njega biti tek 17-18 utakmica, a možda i manje. To nije kraj svijeta, ali problem je što u tom periodu nemamo pojma što i kako će igrati Reggie Jackson, čovjek kojem bi većina Russove minutaže pripala da je spreman. Nema sumnje kako će Thunder požuriti s njegovim povratkom bez obzira na stanje zgloba, ali tu se javlja problem koji statistika ne računa, a taj je podudarnost ozljeda. Naime, s Durantom i Russom na 60-ak utakmica nije lako gurati kroz sezonu, ali kad to ubacimo u sistem i dalje nam ostaju odlične brojke. Međutim, zamislite kako je to kada nema ni jednog ni drugog istovremeno – Thunder je poznat po ovisnosti o svoja dva potrošaća i bez njih oni ne ostaju samo bez učinka, već i bez moći (jedino što taj roster bez njih razlikuje od onoga Sixersa je Ibaka, a znamo da je on ispušni ventil, a ne kreator). Sreća Thundera je tek u tome što im idućih mjesec dana donose čak 10 od 15 utakmica protiv momčadi projiciranih u lutriji, dakle u tom kontekstu mogli bi dobiti trećinu tih susreta. A to bi bilo više nego dovoljno da jednom kada budu kompletni, jasno pod uvjetom da i dalje budu u stanju dobivati 70% utakmica, uhvate playoff, pa makar u njega morali krenuti sa stepenice niže.

Druga digresija vezana je uz film “Draft day”. Ako volite sportske drame, ovo je sigurno nešto što planirate pogledati. Jasno, većina tih filmova su limunade gledljive tek zbog kombinacije sporta i klasičnih narativa o junacima koji pobjeđuju nezgodan kontekst, ali ovaj veze nema s tim pristupom. Ovdje imamo Kevina Costnera u ulozi tipa koji je već odavno pobijedio u životu i čiji jedini problem je koga izabrati na NFL draftu. Ok, ne zvuči loše, a posebice ne zvuči loše to što filmove obično gledam sa ženom, tako da mi je ovo bila prilika da ubacim sport u zajedničke trenutke. I kako sam se zajebao. Jebiga, očekivao sam da će Kevin Costner u ovoj svoj trash fazi u kojoj se ne libi snimati americana albume i gledljive žanrovske filmiće poput “The New Daughter” ili “Mr. Brooks” potpuno rasterećeno snimiti sportski film kakve je uostalom snimao i u doba dok je njegovo ime nešto značilo na kino blagajnama. Međutim, čovjek s krumpirom umjesto glave ovdje je naletio na poluproizvod kojem je jedina namjera bila zaraditi na činjenici da su imali dogovor s NFL-om da snimaju stadione i draft, a onda ga i maksimalno razvodniti kako bi legao najširim profilima ljudi. Uglavnom, praćenje samog drafta i funkcioniranja unutar franšize je realno kao i romani Dana Browna, a likovi su toliko jadni da će me biti sram idućih par godina pogledati neki od legendarnih stand-upova Dennisa Learya zbog zločina kojeg je izveo nad trenerskim pozivom u ovom filmu. Patetika sa sporednom pričom tri mlada igrača također je toliko crno-bijela da sam na trenutak mislio da će se u kadru pojaviti Josip Broz Tito, a happy end rasplet kojim Kevin Costner uspijeva biti Gregg Popovich i Pat Riley u jednom veze s mozgom nema. Doduše, to sam zaključio po onome što mi je pričala žena jer sam zaspao zadnjih 20 minuta. I to je ono najgore – iako je film na razini drame bio katastrofalan, mujer je bila puna dojmova o stvarima poput drafta i salary capa. Dva najveća dometa Zapadne civilizacije tako je okarakterizirala totalno besmislenima. Da draft nema smisla jer zašto ljudi jednostavno ne bi mogli potpisati gdje žele i koga žele. Mislim, nikad ništa blesavije nisam čuo. Uglavnom, ako ste mislili ovo ikada pogledati iz istog razloga kao i ja, kako bi prošvercali sport u filmske večeri sa ženom, nemojte.

A sada tekma.

Ono što je u startu upalo u oči bila je gomila pogrešaka Jamesa u tranziciji – da ne znam kako je čovjek robot, rekao bih da je bio nervozan što opet igra pred publikom u Clevelandu. Iznenadili su i Knicksi koji su otvorili bez forsiranja trokuta, s hrpom klasične 2 na 2 igre i gomilom izolacija u postu. U drugoj četvrtini su se vratili trokutu u većini akcija, ali uglavnom bi im se kretanja raspadala već kod druge rotacije. Međutim, iako sve to skupa nije izgledalo dobro, ono što je bilo očita novost u odnosu na stare Knickse bila je gomila kretanja igrača bez lopte i uopće izuzetno kruženje lopte. U trenutcima bi se vratili starim navikama (tipa, Earl ili Melo pimplaju loptu 20 sekundi), ali bili su oni stvarno rijetki, što znači da su Phil i društvo uspijeli barem u ovim osnovnim postavkama.

Cavsi su isto trebali biti sistemska momčad s pokretnim napadom, ali Blatt za razliku od Fishera još nije nametnuo ni osnove sistema kojega želi koristiti. Ono što je za sad očito je da Cavsi žele trčati kad god stignu i da žele igrati što više u formaciji 4 vani, 1 unutra, kako bi otvorili što više prostora za Irvinga i Jamesa da kreiraju u trku. Međutim, nema tu ništa od onih akcija iz predsezone sa spuštanjem lopte na laktove i razigravanjem cutera ili barem jednostavnih hand-offova. Love je tako uglavnom glumio strech četvorku, uz jednu jedinu flex akciju, inače Blattov specijalitet iz vremena Kirilenko-Khryapa dueta.

Na kraju su posegnuli čak i za niskom postavom s Loveom i Jamesom kao visokima da brzinom iznerede New York i došli su u šansu dobiti utakmicu, ali to očekivano nije pomoglo u zaštiti sredine. Uglavnom, očito je kako napad ima puno više potencijala i kako se talente poput Lovea i Jamesa može koristiti puno bolje (mislim, imaš dva ponajbolja post-up igrača u ligi i cijelu večer ih ne staviš u poštenu akciju da to iskoristiš), a i očito je kako obrana curi na sve strane. Igraju striktno 1 na 1, a u takvim situacijama igrači poput Lovea, Irvinga ili Waitersa prejednostavno ispadaju i gube iz vida svog igrača i tu pada cijela obrana. Posebice je očajan bio Love koji je uredno zaboravljao na Smitha već nakon što bi napad prvi put promijenio stranu. Blatt će ovdje morati uključiti više zone ili barem presinga kako bi napade pokušao zaustaviti u ranoj fazi jer nema šanse da ova momčad održi koncentraciju tijekom 24 sekunde. Klupu gotovo da i nemaju, a najveći problem je što Thompson nije u stanju držati zadnju liniju čak ni u drugoj postavi. Kombinacija njega i Varejao pak može funkcionirati, ali Varejao jednostavno ne može provesti toliko minuta na parketu da pokrpi sve rupe. Plus, treba vidjeti mogu li izgledati solidno napadački protiv bolje obrane od one Knicksa.

Koji su također vjerni 1 na 1 akciji, ali su puno agresivniji i pokretniji. Čak i manje pokretni igrači poput Smitha barem lamataju rukama i pokušavaju presječi eventualno dodavanje ili zatvoriti šut kad već ne stignu prostor. I oni imaju isti problem kao i Cavsi u manjku kvalitetnih individualaca, ali barem su ostavili dojam momčadi voljne boriti se i na perimetru i u reketu. Sumnjam da će izgledati kao prosječna NBA obrana veći dio sezone, ali s takvim pristupom teško da mogu biti defanzivna katastrofa kakvu smo očekivali.

3 thoughts on “301014

  1. Ustajem jutros, vidim Niksi dobili. Ok, rekoh, dešava se. Pogledam statistiku, Earl Smith-7 asista. To je bila šamarčina koja me razbudila 😀
    Kako su izgledali kad su igrali trougao, konstantno kretanje bez lopte i pravovremen pas, ili više soliranja u postu?

  2. Smatraj se sretnikom. Posljednje obiteljsko gledanje sportskog filma (American Flyers) sa ženom i djetetom završilo je tako da je žena za par dana televizor poklonila roditeljima jer da loše utječe na dijete i razvija pasivne odnose u braku. Mislim, tko bi joj predbacio išta – i u ovome je filmu ‘glumio’ Costner (makar i u onoj mlađoj, podnošljivijoj fazi).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *