CLIPPERS

NAPAD: 110.8 (2.)

OBRANA: 104.6 (5.)

KOŠ-RAZLIKA: +6.2

RASPORED: 14.

SCORE: 57-25

THAT WAS THEN

Događaji koji će prošlu sezonu učiniti krucijalnom u povijesti kluba započeli su još u ljeto kada su Clippersi pozdravili Vinnya Del Negra i njegove presavijene liste iz kladionice te za trenera postavili Doca Riversa. Bivši trener Celticsa je osim liderske crte za razliku od Del Negra imao i neprikosnoven pedigre među NBA akterima i širom javnosti, a od Clippersa je dobio pune ovlasti nad košarkaškim operacijama postavši tako i GM (Clippersi pravoga ionako nisu imali od kada ih je Olshey godinu ranije napustio zbog Blazersa) i trener (za prvog pomoćnika doveo je dokazanu klasu poput Gentrya, a sa sobom je iz Bostona povukao i dugogodišnjeg asistenta Luea). Uglavnom, njegovim dovođenjem automatski su zadržali i Chrisa Paula koji je potpisao novi ugovor.

Udarivši temelje, Clippersi su krenuli u nadogradnju rostera pa su tako energičnog Bledsoea poslali u Sunse u zamjenu za, kako su se nadali, rješenje na poziciji trojke Dudleya (što će se pokazati totalnim flopom, ali u tom trenutku činio se to potpuno racionalan potez momčadi koja se bori za naslov i koja se riješava viška da bi pojačala slabosti). Usput su potpisali i Redicka iz Bucksa te Collisona kao zamjenu za Paula.

S rosterom više nego spremnim za borbu, iako s izrazito tankom rotacijom pod košem, Rivers se mogao posvetiti implementaciji košarkaških elemenata u momčad koja je prve dvije sezone Paula u gradu kao jedine akcije vrtila ili 1-4/1-5 pick & roll ili post-up (uglavnom na lijevom bloku) za Griffina. Izvukavši Blakea iz reketa i davši mu ovlasti kao triple threat opciji s lakta (uz poslovično sjajan osjećaj za asist, Blake je dodao i solidan šut sve do perimetra), a onda i vrteći akcije za Redicka bez lopte, stručni štab je napad Clippersa učinio još opasnijim, pretvorivši lob city u pravu košarkašku družinu koja je ionako vrhunsku napadačku efikasnost odvela na razinu više postavši prva ofenziva lige.

Slične pomake vidjeli smo i u obrani gdje je ubacivanjem elemenata poput zonskog presinga na perimetru i zonskog branjenja strane bez lopte Clipperse učinio boljom momčadi. Iako je po efikasnosti ovo bila momčad slična prijašnjoj, za razliku od Del Negra koji je igru bazirao na presing kvalitetama Paula i Bledsoea i čuvanju reketa pod svaku cijenu, pa i onu pretjeranog fauliranja i otvaranja prostora na perimetru za trice, Docov plan prije svega je uključivao oduzimanje šuta s perimetra protivniku (primali su trice uvjerljivo najmanjim postotkom u ligi), a onda i zatvaranje obruča pravovremenim rotacijama.

Ovo potonje je u prvoj godini još uvijek štekalo, ali ono gdje su osim u oduzimanju perimetra bili fantastični bilo je branjenje pick igre. Za to je bio zaslužan Jordan koji je napravio nevjerojatan iskorak te se od igrača sklonog plivanju u prazno izvan reketa pretvorio u divovskog Kevina Garnetta koji nakon visokog izlaska na pick & rollu i razbijanja početne akcije stiže vanserijskom kombinacijom fizikalija i atleticizma zatvoriti i sredinu te držati zadnju liniju.

Uglavnom, temelji skoroj budućnosti bili su udareni i sve što im je ostalo bilo je brusiti rubove. Iako jedna pobjeda više u odnosu na prethodnu godinu ne zvuči kao neki veliki napredak, kad uračunamo Redickove i Paulove probleme s ozljedama (s druge strane imali su sreću zbog gomile minuta koje su odradili Griffin i Jordan), Dudleyev nestanak i manjak poštenog trećeg visokog u rotaciji (Big Baby kojega su pokupili krajem prijelaznog roka nije bio rješenje, kao uostalom ni itko od veterana koje je Rivers redovno dovodio, činilo se isključivo iz sentimentalnih razloga) za prvu godinu Doc je odradio sjajan posao.

S Griffinom i Jordanom još uvijek u razvojnoj fazi karijere i dodatnim pomacima koje mogu napraviti u obrani, Clippersi su postali momčad budućnosti. Sadašnjost je pak bila manje sjajna jer im je početak playoffa pokvaren skandalom vlasnika Donalda Sterlinga koji je u svojoj senilnosti izgovorio hrpu rasističkih gluposti koje su skrenule pažnju s parketa. Clippersi su uspjeli preskočiti borbene Warriorse, ali su ostali bez pare protiv Thundera koji je sa svojom velikom trojkom razotkrio njihovu kao ipak inferiornu. Međutim, svim razočaranjima na kraju usprkos, Sterlingova glupost bila je možda najbolje što im se dogodilo jer je konačno omogučila ligi da se riješi čovjeka koji je već desetljećima bio trn u oku svima u NBA.

THIS IS NOW

Izbacivanjem Sterlinga iz kluba, NBA je poželjela dobrodošlicu Steveu Ballmeru kao novom vlasniku Clippersa. Pronašavši svog Cubana, klub koji je nekada bio sprdnja lige sada je postao respekta vrijedan div na svim razinama – s dokazanim pobjednicima diljem uprave i rosterom koji bez problema ide preko 55 pobjeda u sezoni, više nema sumnje kako je pred nama klasični izazivač. S ovako stvarno vrhunskim temeljima, sve što sada trebaju je povećavati margine pogreške, usavršavati sistem igre u oba smjera i nadati se da će imati sreće u pravim momentima.

Prvi potezi koje su vukli ticali su se obnove trenerskog kadra – s Gentryem i Lueom koji su dobili nemoralne ponude iz Warriorsa i Cavsa (osim novca, praktički su im dane ovlasti trenera u kreiranju stila igre u napadu, odnosno obrani), Riversu je preostalo samo dovesti nova dobro poznata imena. I tako na scenu stupaju Cassell, Woodson i Frank, s tim da je ovaj zadnji najvažniji jer, kao također nekadašnji Riversov pomoćnik, preuzima kontrolu nad obranom i njenim napretkom. A taj dio je i dalje ključan jer s napadom koji teško može ispasti iz top 5 najveći plus može donijeti defanzivni iskorak u elitu.

I iako sistem tako nešto i predviđa, očito je kako Clippersi ni ovog ljeta nisu riješili pitanje najbolnije točke, one bočnog stopera. Njihov sistem dobro maskira manjak centimetara vanjske linije i manjak eksplozivnosti swingmana, ali bez pravog defanzivca koji se može hrvati s all-star kreatorima na krilima teško je imati elitnu defanzivu u onim najvažnijim utakmicama. A nije da nisu imali prilike poduzeti nešto, međutim Rivers se umjesto krpanje te rupe radije posvetio drugima. Pa je tako za midlevel zakapario Spencera Hawesa, donijevši tako u rotaciju konačno trećeg visokog koji zna igrati košarku (Hawes nije defanzivac, ali bez problema može igrati u kombinacijama s oba startera zbog kvaliteta koje ima kao kreator s lakta i prije svega rasnih stretch sposobnosti). Bi-annual je potrošio na Jordana Farmara, čovjek koji bi, ako ostane u komadu, mogao biti solidna zamjena za Paula (neće biti dosadan presing igrač kao Collison, ali je bolji spot-up šuter što će u postavama s Griffinom ionako biti važnije).

Ostavši bez resursa i to u popriličnoj neugodnoj situaciji u kojoj ne bi mogli popuniti ni roster (potpisom Hawesa aktivirali su hard cap, a dodatak već trinaestog čovjeka na minimalcu opasno bi ih približio prelasku aprona), Riversu nije ostalo ništa drugo nego spaliti dolare otpuštanjem Delfina i Raduljice koje su doveli iz Bucksa u zamjenu za Dudleya (koji je tako svoju očajnu sezonu okrunio izgonom iz kluba). Sa stečenom fleksibilnosti popunili su roster Douglas-Robertsom kao zamjenom za Dudleya, vraćanjem u ovoj fazi karijere nebitnog Turkoglua i potpisom Udoha za kojega se nadaju da će, konačno zdrav, dati dodatnu defanzivnu kvalitetu u presing šemama koje Clippersi preferiraju i gdje se od visokih traži izuzetna aktivnost (Hawes i Davis nisu taj tip igrača, a čini se ni Blake koji je i prošle godine prečesto zaboravljao čuvati leđa Jordanu).

Uklopi li se Hawes u momčad i dobiju li od Douglas-Robertsa nešto nalik onome što je igrao u Hornetsima, pod uvjetom da Paul, Farmar, Griffin i Redick budu relativno zdravi, Clippersi teško mogu imati napad izvan top 3. S te strane su mirni iako je lani započet pad Matta Barnesa dodatno naglašen u predsezoni. Čovjek koji je nekada sve minuse nadoknađivao aktivnošću više jednostavno nema noge za napasti sredinu ili odigrati poštenu obranu, a ostane li i bez šuta što je u ovim poznim godinama realnost (osrednji igrači poput Barnesa rijetko traju ovako dugo, što je samo dokaz koliko je Matt neobična pojava), Clipperse čeka manja glavobolja. Postoji šansa da neki od mladih swingmana poput Bullocka ili Wilcoxa iskoči kao član rotacije na boku, ali za momčad koja se bori za naslov neiskusni klinci koji se tek uče poslu nisu idealna rješenja.

U Crawfordu imaju pouzdanog iako debelo precijenjenog combo strijelca s klupe koji može sakriti loptu dovoljno da prežive ako se poklopi da istovremeno ostanu bez Paula i Farmara, ali jasno je kako tek prava apokalipsa može Clipperse zaustaviti u trpanju koševa. Defanzivno pak i dalje imaju dosta upitnika. Ponoviti lanjski učinak na perimetru s ovakvom kolekcijom vanjskih igrača bit će izazov bez obzira na svepristunog Jordana. Također, ne ožive li karijeru Udoha i dalje neće imati osigurač koji može uskočiti i održati obranu funkcionalnom za slučaj da Jordan propusti poneku utakmicu.

Sve ove stvari zvuče kao sitnice, ali na Zapadu su sve te sitnice bitne. Nije dovoljno imati samo top 5 igru u oba smjera, treba je znati prezentirati u ključnim trenutcima playoff utakmica, a to je nešto gdje Griffin, a povremeno i Paul, padaju na ispitu. Jordan je također više specijalac nego treći nositelj, njegovi napadački minusi su preveliki da se to ikada promijeni, stoga im treba idealan balans na ostalim pozicijama. S također limitiranim Redickom i rupom na trojci, taj balans nije lako ostvariti, a guranje Crawforda u ulogu ozbiljnog kreatora ne donosi naslove. U svakom slučaju, ovo je i dalje projekt u razvoju, ali ako ih tješi barem se u toj zadnjoj fazi u kojoj im fale još samo sitne preinake da tijekom jedne od naredne tri sezone otiđu do kraja.

TOP 10 IOR

Paul 137, Griffin 112, Jordan 69, Redick 66, Crawford 56, Hawes 42, Barnes 41, Douglas-Roberts 33, Farmar 29, Davis 10.

PLUS

Griffin i Jordan su još uvijek godinama udaljeni od dosezanja plafona, a Paul ima još dovoljno u nogama da postoji šansa kako će se jednoga dana te suprotne putanje susresti i kako ništa drugo neće biti bitno. U Ballmeru imaju čovjeka koji neće gledati na sitnice poput poreza znajući da ima potencijalno šampionsku momčad, a u Riversu imaju magnet za veterane željne borbe za prsten. Nema sumnje kako će budući rast salary capa pogodovati i tome da zadrže Jordana za neku suludu cifru, a usput se i pojačaju tamo gdje je najpotrebnije (skoči li cap 2016. očekujte da će ići na sve ili ništa u stilu Netsa). Ova momčad je prošle godine otvorila prozor lova na naslov, pozicionirala se kao izazivač i tu se stvarno više nema što osim ili otići do kraja ili stradati pokušavajući. Obzirom na probleme koje ima Oklahoma, na mogućnost da Spurse jedna ozljeda nositelja-veterana izbaci iz ritma, a zatim i nepoznanice koje se vežu uz ostatak momčadi na Zapadu, možda već ovo bude njihova godina.

MINUS

Dubina klupe nije idealna, Barnes nije starter, Paul ulazi u problematične godine (a već je sklon ozljedama), nemaju stopera, nemaju poštenog drugog defanzivca pod košem, nemaju pouzdanu zamjenu na playu. Dobar dio ovih problema može nestati sam od sebe ako neki igrači nadmaše očekivanja, ali neki će i ostati. S Thunderom i Spursima kao idealima koji su još ispred njih, pa i Grizzliesima i Warrirorsima kao dokazano nezgodnim suparnicima koji u povoljnom kontekstu mogu kliknuti i doseći njihovu razinu u trenu, očekivati da ovaj roster ispliva na vrhu nakon tri neizbježno gadne playoff runde još uvijek se čini previše optimističnim. Kao što su Spursi zadnje dvije godine pokazali, na ovakvom povijesno teškom Zapadu dalje ide samo ona momčad koja ima najmanje felera.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *