SPURS

NAPAD: 110.3 (5.)

OBRANA: 102.9 (1.)

KOŠ-RAZLIKA: +7.4

RASPORED: 15.

SCORE: 60-22

THAT WAS THEN

Nakon što im je trica Raya Allena produžila sušno razdoblje bez naslova na šest godina, dinastija Spursa pripremila je pakleni plan kojem je cilj bio samo jedan – opet otići do kraja dok Timmy i Manu još mogu hodati i prije nego što im se i Tony priključi u staračkom domu. Temelji za ove nade postavljeni su prije nekoliko godina kada su Spursi promijenili plan igre u napadu, postavši više pick & roll momčad koja akcije vrti s perimetra preko Parkera umjesto kao nekada s vrha posta kroz Timmya, a onda su nadograđeni uključenjem dva mlada i fizički moćna swingmana u Greenu i Leonardu. Uz Timmya u roli bezgrešnog obrambenog playmakera zaduženog za čuvanje obruča i Manua na klupi kao još jednog elitnog slash & kick kreatora, Spursi nisu mogli sezonu završiti ispod 60 pobjeda sve i da su željeli. A ponekad se zbog načina na koji je Pop odmarao momčad i dijelio minute (nitko nije više miksao startne petorke kroz sezonu) činilo da upravo to pokušavaju – jasno u pozadini svega bio je puno dublji plan koji se bazirao na čuvanju starih kostiju za bitne utakmice.

Prošle godine ovi sjajni temelji dobili su dodatne nedogradnje – Splitter je izrastao u pokretnog visokog braniča koji može izaći na pick & roll i preuzeti vanjskog igrača na perimetru bez da se obrana raspada, a Diaw im je donio još bolju stretch opciju u odnosu na Bonnera koja je osim šutirati znala i napasti iz driblinga ili podvaliti vrhunski asist. Uz to još su pronašli i Bellinelia koji je osim fenomenalnog šuta za tri (s 43% bio najpreciznije ime na rosteru) također bio u stanju odraditi i slash & kick dio posla po potrebi, a i Mills se nakon par godina iskazivanja potencijala konačno odlučio prometnuti u rasnog strijelca s klupe iz pick & rolla.

I ono najvažnije – s ovoliko kvalitetnih opcija koje su mu dozvoljavale konstantnu kvalitetu i promjene u hodu bez pada učinka, Pop je uspio momčad odmarati kroz sezonu do te mjere da niti jedan igrač Spursa nije odigrao više od 30 minuta u prosjeku. Uz malo sreće i puno planiranja izbjegli su tako ozljede te su, nakon još jedne fantastične regularne sezone i najboljeg scorea u ligi, koji im je donio i prednost domaćeg parketa sve do kraja, ušli u playoff gdje se opet sve poklopilo taman koliko je trebalo. Protiv Dallasa su se u startu mučili, ali čim su uhvatili ritam playoffa i pronašli idealne rotacije, uzeli su stvar pod kontrolu. Zatim su imali sreće što su izbjegli Houston umjesto kojega su dobili nezrele Blazerse čiju katastrofalnu obranu i neinventivni napad su totalno razotkrili (vjerojatno bi prošli i Rocketse, ali njihov run and gun stil igre i Howard pod košem sigurno bi im otežali život).

Onda su na brzinu dohvatili prednost od 2-0 protiv Oklahome koja bez Ibake jednostavno nije mogla igrati ozbiljnu obranu (Ibaka se vratio u trećoj utakmici, ali 2-2 u sljedeće 4 nisu bili dovoljni Thunderu), da bi u Finalu dobili Miami i priliku za osvetu. Koja uopće nije bila toliko slatka jer je izostala drama – dok su Spursi narasli u odnosu na prošlu sezonu, dodatno se pojačavši i potpuno se fokusiravši na cilj, Heat je bio desetkovan u odnosu na godinu ranije i s gomilom već potrošene energije da bi se uopće našao s ove strane kao protivnik. Spursi su tako u playoffu poboljšali napadačku učinkovitost za čak 4.3 poena na 100 posjeda što je nazamisliv podatak – čak je i ono sjajno izdanje Heata godinu ranije imalo za 2 poena slabiji napad u playoffu nego u regularnom dijelu. Ajde, barem je obrana bila lošija u prosjeku u odnosu na ono što su igrali u sezoni, to je znak da nisu vanzemaljci, ali takva dominacija jasno je potvrdila kako je prošloj sezoni jednostavno bila suđeno da bude godina Spursa.

THIS IS NOW

Obzirom na pozitivan ishod novog nastupa u Finalu, ovaj put Pop i Buford nisu imali potrebu nadograđivati momčad te se Spursi vraćaju kao vjerna replika lanjske momčadi. Nacrt imaju, sada ga samo treba opet sprovesti u djelo i imati sreće u bitnim trenutcima s ozljedama i matchupovima. Jedina prinova je na draftu izabran Kyle Anderson, kojega ionako čeka dug put prije nego završi u rotaciji. Svi ostali poslovi ticali su se produživanja ugovora s lanjskim bitnim igračima – nove ugovore tako su dobili Mills, Diaw, Bonner i Baynes, a nagradu u vidu produženja dobio je i Parker.

Na startu sezone bit će bez Millsa, a iako Joseph nije ni približno dobar slash & kick igrač i strijelac, u Ginobiliu, Diawu i Belinelliu imaju toliko kreativnih opcija na klupi da će to lako maskirati (plus, uvijek mogu dati nešto više minuta Parkeru koji je ovo ljeto ionako preskočio igranje za reprezentaciju). Nešto veći problem je ozljeda Splittera jer bez njega im nije lako igrati obranu protiv momčadi s dva kvalitetna visoka, ali ionako je bitno da bude spreman u travnju, a ne studenom.

Što se same igre tiče, ni tu ne treba očekivati promjene. Spursi će i dalje otvarati svoje pokretne napade kroz pick & roll i flex akcije, a osnova svega bit će slash & kick igra. Da bi maksimizirali kretanje lopte i igrača na parketu moraju imati što manje kombinacija s Duncanom i Splitterom, a poželjno je i više Ginobilia u odnosu na Greena. Momčadi koje ih natjeraju igrati s visokim postavama mogu donekle anulirati njihov vanserijski napadački učinak, iako daleko od toga da su Splitter ili Green bezopasni u kreaciji (Splitter nije triple threat igrač kao Diaw, ali je itekako opasan kao asistent s lakta, dok je Green sve bolji u slash & kick igri i već lagano može proći pod kompletnog košarkaša, a ne samo 3&D opciju).

Obrambeno pak San Antonio može održati vrhunsku razinu čak i s nižom postavom zbog sistema baziranog na zoni oko reketa. Bilo da igraju klasičnu zonu s usidrenim visokima ili traže od Splittera aktivniju ulogu prema perimetru, Spursi imaju reket pod kontrolom u svakom pogledu, a iz toga kreće sve ostalo. Leonard i Green su igrači idealnih fizikalija i atleticizma za igrati modernu NBA obranu jer, osim što su u stanju odlično čuvati čovjeka 1 na 1 na svakom dijelu parketa, odlični su u zatvaranjima i istrčavanjima na strani bez lopte tako da se u trenu iz zone mogu stvoriti na pravom mjestu i izazvati šut. S ovom četvorkom na parketu defanzivno Spursi nemaju rupa i bez problema protivnike navode da uzimaju duge dvice, dok je druge postave nešto lakše eksploatirati.

Zona može sakriti Diawa koji ima dovoljno mase da čuva obruč, pa čak i nešto pokretljivosti da brani pick igru na agresivniji način od čistog čekanja na bloku, ali ostali swingmani jednostavno nemaju kapacitete startnog dvojca i tu obrana često pada (posebice su na baraž trica osjetljive postave s Manuom i Marcom na boku). To u prinicipu samo još jednom naglašava koliko je pronalazak Leonarda i Greena bio krucijalan jer upravo s ovom dvojicom u pogonu od 2012. kreće novi uspon franšize. Jasno, razvoj Splittera, dodatak Diawa i sva gomila lukavih poteza koje su vukli također su dali značajan doprinos, tako da se u principu možemo složiti s onom tezom o tome kako ovoj franšizi u pripremi i planiranju, a onda i sprovođenju zacrtanog u djelo, nema ravnih u ligi, a sve zahvaljujući fenomenalno posloženim odnosima vlasnika Holta, šefa Popovicha i ostalih asistenata na svim razinama.

Upravo zbog te briljantne organizacije od vrha do dna i tog konstantnog priliva svježe krvi, ova iskusna momčad stara je samo na papiru. Raspadom Heata ove godine imat će vjerojatno i najstariju rotaciju u ligi, ali, sa zdravim odnosom veterana i ovih u najboljim godinama, to neće biti toliki problem. A posebice uspije li im još jednom cjelogodišnji plan o čuvanju resursa i dijeljenju odgovornosti.

TOP 10 IOR

Leonard 90, Duncan 87, Ginobili 85, Parker 79, Splitter 56, Green 54, Mills 49, Diaw 48, Bellineli 30, Bonner 16.

PLUS

Kada nemate zvijezdu oko koje se sve vrti, već sistem izgrađen oko kvaliteta desetak igrača, onda vam je puno lakše podnijeti igrati čak i bez tako bitnih igrača kao što su Parker i Duncan. Naravno da bi bez njih u onim bitnim utakmicama teško otišli do kraja, ali imali bi šansu, a to je možda i najveći uspjeh ovog Popovicheva eksperimenta (ne zaboravimo da je Parker opet bio izvan forme veći dio playoffa zbog gležnjeva i da je po nekim naprednim statistikama bio tek sedmi igrač po učinku, kao i da je bilo nekih utakmica u kojima je Timmy bio nevidljiv ili bolje reći nepotreban). Igrajući dobar dio sezone bez udarnih igrača zbog tog plana 30 minuta, svi su postali bolji košarkaši jer su jednostavno morali proširiti igru kako bi bili u stanju nositi veći dio tereta. A kada vraćate gotovo 100% istu momčad kao lani, onda se i pojmovi poput uigranosti i identiteta javljaju kao izuzetno bitni. Ako će opet po defaultu uhvatiti 60 pobjeda čisto na račun toga što već zatvorenih očiju znaju što rade, onda je logično zaključiti kako nema sigurnije oklade za osvajajnje ovogodišnjeg naslova prvaka od njih.

MINUS

Kao i uvijek samo je jedan – godine. Dokazali su da se može bez dominantnih individualnih napadačkih opcija, kao i da se može imati savršenu egezkuciju u obrani bez letača s ogromnim rasponom krila pod košem, tako da nam ostaje istaknuti samo očite sijede na glavi (ili u Manuovom slučaju očite rupe). Iako se čini kako već desetljećima čekamo da se veterani raspadnu i da pretjerujemo s tim narativom, najveća greška koju možemo napraviti je zanemariti tu mogućnost sada kada su osvojili naslov. Možda će Timmy i Manu na kraju ovogodišnje balade produžiti još godinu kako bi išli po novi naslov, a možda će ih neka ozljeda toliko usporiti da će idila u kojoj trenutno živi San Antonio biti narušena. A idilu može narušiti i neka ozljeda manje zvučnog imena jer, kad već nemaš tipičnu zvijezdu ili njih nekoliko, onda ti je bitno da je svaki kotačić podmazan kako treba. Samim time su i veće šanse da nešto pođe krivo jer po zakonu brojeva Spursi teško opet mogu imati onakvu sreću u playoff kao lani kada su im svi igrači od 1 do 9 bili u odličnoj formi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *