UNCLE CAL, PART ONE

Sinoć je startala nova NCAA sezona, točnije njen dio u kojem se igraju utakmice između konferencija (prava stvar, konferencijska natjecanja, kreću nakon nove godine i to opet u drugačijem izdanju nakon novih selidbi nekih sveučilišta), dakle vrijeme je za kratku najavu i prezentaciju najboljih programa. Za razliku od lani kada sam bio posebno nabrijan zbog klase brucoša smatrane jednom od najboljih ikada, ove godine takvog razloga za oduševljenje baš i nema. Draft klasa je solidna, iako je gubitak Emmanuela Mudiaya svakako udarac – najbolji bek generacije trebao je SMU Larrya Browna dignuti na top 16 razinu, ali će zbog loših “akademskih” navika morati zaraditi dolare u Kini umjesto ispod stola.

Zanimljivih narativa ipak će biti dovoljno da zaboravimo na često lošu košarku i iritantne trenere koji su najuspješniji kad treba razbiti ritam utakmice iritantnim time-outovima (NBA je mila majka s prekidima prema ovom užasu). Onaj glavni je svakako vezan uz legendu Caliparia koji je okupio roster sa deset potencijalnih NBA igrača – koliko ga boli neka stvar za NCAA čistunce pokazao je i organizacijom kampa za NBA skaute na početku školske godine čime je otvoreno poručio čime se u stvari bavi i kojoj organizaciji naginje. Dublja je ovo momčad čak i od one s Davisom te je pitanje može li im itko (i kako) stati na kraj.

Tu je i hrpa zanimljivih momčadi koje su zadržale dobar dio jezgre i koje se nadaju da će s lanjskim iskustvom i novim brucošima izazvati ovaj Calov projekt – od sudionika Final Foura poput Wisconsina i Floride do momčadi koje su ispale u drugom tjednu poput Louisvillea, Arizone i Virginie do lanjskih razočaranja spremnih za novi izazov poput Dukea, North Caroline i Kansasa. A tu je i nekoliko novih programa koji se nakon godina strpljive pripreme spremaju za trku kao što su Texas, Oklahoma i Gonzaga (u ovoj skupini je trebao biti i SMU).

Stoga, bacimo se kratko na prvih top 32 ove sezone i čujemo se jednom mjesečno kada ćemo uz pomoć statistike s kenpom.com i nešto dojmova s ESPN College Passa slagati konkretne top 16 rankingse. Obzirom da sam odlučio spomenuti nešto više momčadi, post ide u dva dijela, danas top 8, a sutra ostatak. S tim da danas nema NBA osvrta, a o završetku drugog dijela NCAA posta zavisi hoće li ih biti i sutra. U svakom slučaju, treba uhvatiti ovo malo sunca dok ga ima.

1. KENTUCKY

Nakon ne baš sjajne regularne sezone i iznenađujućeg dolaska do Final Foura (trebalo je dugo da sva ona mladost klikne), Wildcatsi vraćaju 8 od 10 glavnih igrača prethodne godine. Napustili su ih samo Randle i Young, dok su, odlučni da ove sezone naprave završni korak i dođu do naslova, ostali braća Harrison, centri Johnson i Cauley-Stein te igrači zadatka poput Leea i Poythressa (skupinu povratnika čine još lanjski brucoši Willis i Hawkins koji ipak nisu bitni za ovu našu priču). Jasno, neki od njih ostali su i zbog nekih puno manje idealističkih razloga, kako bi eventualnom boljom sezonom napumpali NBA vrijednost (Andrew Harrison se od lutrijskog picka našao na rubu prve runde, a Lee i Poythress su vjerojatno bili osuđeni na drugu, dok bi Cauley-Stein vjerojatno upao među 30, ali nakon loše druge godine vjerojatno je osjetio kako je nešto dužan programu i sebi), ali to sada nije ni važno – Calipari je imao već spremnu jezgru za lov na novi Final Four i prije nego joj je pridodao novu klasu brucoša.

Koja je po običaju elitna – u Trey Lylesu dodao je još jednog krilnog centra već spremnih NBA fizikalija sposobnog igrati licem i leđima košu, a u Karlu Townsu prvoklasnu visoku stretch opciju NBA atleticizma. Nakon ova dva top 10 talenta generacije, potpisao je još dvojicu top 25 igrača kako bi pojačao slabiji dio rostera, vanjsku liniju. U Devinu Bookeru ima jednog od najboljih tricaša u zemlji za na bok (mali nije atleta kakvu očekuješ u vrhu ovakvog popisa, pa ako je uspio isplivati ovako mlad kao catch & shoot specijalist, onda je jasno o kakvom se snajperu radi), a u minijaturnom Ulisu top 3 playmakera generacije sposobnog cijeli dan kreirati iz pick & rolla (da je odličan u kontrama je dobra vijest jer s ovoliko igrača na raspolaganju, posebice visokih, potrošnja viška energije kroz žestoku obranu i trku bit će dio svakodnevnice).

Ovako na papiru, ostaje se samo pitati da li je NCAA u povijesti vidjela ovakvu unutarnju liniju. U Johnsonu i Cauley-Steinu imaju školsku kombinaciju visine (oba preko 210) i mase (oba iznad 110) koja će lakoćom zatvoriti reket, dok su dva brucoša zadužena za trpanje. S tim da su i Lyles i Towns šuterski kvalitetnije opcije od Randlea, što bi trebalo pomoći otvoriti reket čija začepljenost je lani bila popriličan problem – glavni razlog zašto su Wildcasti uopće muku mučili do turnira krio se upravo u manjku šutera na rosteru jer praktički nakon Younga i Aarona Harrisona nije bilo nikoga (problem je dobrim dijelom nastao jer je pouzdana stretch četvorka Wiltjer pobjegao na Gonzagu od straha za minute pored lanjskih brucoša).

Iako perimetar i dalje ostaje slabiji dio momčadi, ove godine bi trebali imati bolju učinak zbog dodatka dva brucoša, ali i godine iskustva braće Harrison. Uspije li Booker šuterski zamijeniti Younga, nemaju razloga za brigu (brucoš nije slasher kao Young, ali to je za momčad koja ima ovoliko opcija pod košem i bolje, ne treba im još jedan potrošač), a onda Poythressa mogu koristiti kao bočnog stopera i smallball četvorku, ovisno o matchupu. Jasno, ako uopće ostane išta minuta pod košem obzirom da je tu i dalje energični Lee, sjajni skakač i bloker sposoban odraditi posao na obje pozicije pod košem i koji je u ovoj novoj podjeli uloga opet izgleda osuđen na ulogu petog ili šestog visokog iako bi na gotovo svakom drugom programu bio starter.

Ukratko, Wildcatsi nisu neranjivi i njihovi brucoši će trebati pokazati da su dostojni zadatka pred njima prije nego ih proglasimo najboljom momčadi u NCAA. Međutim, čak i dok je otvoreno šutersko pitanje, njihova moć u sredini dovoljna je da ih smatramo favoritom. Calipari je već pokazao da može bez problema držati pod kontrolom i najveća ega, a isto tako da može natjerati zvijezde i zvijezdice da rade u obrani i ne vode računa o tome koliko šutiraju. Uspije li mu to opet, nema sumnje kako nas dogodine čeka nova klasa vrhunskih regruta (već sada ima zakaparena 2 top 15 igrača, a u pregovorima je s njih još 8, od čega će ih par sigurno završiti na Kentuckyu). A ove godine – novi pohod na vrh.

2. ARIZONA

Ostali su bez dva udarna igrača, prvog strijelca Nicka Johnsona i zaštitnog znaka najbolje NCAA obrane Gordona, ali uz to što dodaju odličnu klasu brucoša (tri top 60 igrača od kojih je Stanley Johnson neosporni top 10 talent) i vraćaju veći dio jezgre, imaju i ogroman potencijal dodatnog rasta iznutra zbog povratka od ozljede krilnog centra Ashleya koji je otpao početkom veljače, kao i prostora koji odlaskom Gordona ostaje za neumornog Hollis-Jeffersona. U svakom slučaju opet će imati vrhunsku obranu, možda ne najbolju, ali svakako top 10, jer Hollis-Jefferson je, iako nešto sitniji, učinkom sličan davitelj Gordonu i igra jednakom energijom i na perimetru i pod košem. Ashley je odličan strijelac licem košu, a usput donosi visinu i mišiće koji su na ovoj razini više nego dovoljni da zaigra u sredini kao zamjena ogromnom centru Tarczewskom koji će biti zadužen za kontrolu reketa.

Ova već impozantna unutarnja linija dodatno je ojačana brucošem Johnsonom koji je swingman NBA fizikalija, idealna NBA trojka, ali u NCAA će sigurno dobiti i priliku igrati pod košem tako da u tom segmentu nemaju brige – mogu miksati postave kako žele. Perimetar je upitniji, ali ne puno ako svi ostanu u komadu. A ti svi su lanjski play McConnell koji se u NCAA turniru potvrdio kao vrhunsko rješenje i čovjek sposoban držati ritam čak i bolje od Nicka Johnsona, dok će rolu šutera igrati combo-bek York koji se već naviknuo na startne minute i odgovornosti obzirom da je upravo on dobio najveći dio minuta nakon što je otpao Ashley – trener Miller ubrzo je odustao od visoke startne postave s Hollis-Jeffersonom jer s dva tako loša šutera iz vana kao RHJ i Gordon nije mogao otvoriti reket. Ove sezone s dva dokazana beka i Ashleyem, ali i Johnsonom koji nije snajper, ali može pogoditi spot-up tricu, napad bi trebao biti puno tečniji.

Problem je u principu samo manjak dubine na vanjskim pozicijama, ove godine nemaju igrača poput Yorka koji tek tako može ući s klupe i odigrati značajne minute, osim ako u toj roli ne budu povremeno koristili Johnsona, odnosno ako se ne nametne minijaturni playmaker Jackson-Cartwright. Klinca smatraju najboljim combo haklerom s ulica Los Angelesa još od Barona Davisa, a to valjda nešto znači.

3. WISCONSIN

Vraćaju sedam od osam udarnih igrača i to je osnova na kojoj ciljaju odlazak do novog Final Foura. Jedino više nema šutera Brusta u čiju rolu uskače tricaš Koenig iza kojega je sjajan nastup na NCAA turniru. On i još jedan lanjski brucoš, Hayes, bez Brusta će imati još važnije role za koje su već pružili niz dokaza da su ih spremni ispunjavati – Hayes je odličan atleta sposoban odigrati kvalitetnu obranu i daje momčadi drugačiji, puno čvršći izgled od eventualnih kombinacija s tri beka koje inače koriste. Playmaker Jackson i dalje će biti lider na parketu, a to što su i on i šuter Gasseer seniori garantira da Badgersi neće imati problema s provedbom plana igre trenera Ryana koji će kao i obično prvenstveno biti baziran na kontroli ritma i lopte.

I pod košem je dokazani par budućih NBA igrača u Dekkeru i Kaminskom, također više nego iskusan i spreman odraditi posao. S više Hayesa i Dukanom kao stretch opcijom na klupi (također odradio dobre minute u turniru i potvrdio se kao solidan rotacijski igrač koji zaslužuje veću rolu) ove godine trebali bi gledati više Dekkera na boku što će im dati dodatnu širinu. Uglavnom, bit će ovo još jednom kvalitetna napadačka momčad s dovoljno šuta, slashera i post opcija (Kaminsky je pažnju na sebe skrenuo uglavnom šutom, ali itekako može trpati i u sredini), a njihova jezgra gledajući ukupni kontekst (a prije svega lanjsko Final Four iskustvo) prototip je rostera koji pripada na Final Four.

4. DUKE

I dok su ove tri momčadi ispred gotovo pa rezervirale sebi mjesto među 4 (barem na ovim imaginarnim listama), Blue Devilsi će ipak trebati zaslužiti svoju pozivnicu. S tim da Coach K. i ove godine ima rasnu momčad problem koje je jedino prevelika ovisnost o brucošima. U Okaforu i Jonesu imaju najboljeg centra i playa generacije, uz to i dva najbolja prijatelja koja su pod svaku cijenu željela igrati zajedno, dakle to je osnova oko koje će pokušati složiti ostatke lanjske momčadi i još par novih pojačanja (u Winslovu i Allenu imaju još dva top 25 igrača generacije, ali pitanje je koliko su dva mlada swingmana spremna pomoći odmah, makar u 3&D roli).

Od lani su tu dokazani NCAA igrači poput centra Jeffersona (nakon lanjske rupe u sredini, s Okaforom i njim Duke bi opet trebao izgledati kao ozbiljna defanzivna momčad, plus ne zaboravimo da je tu još uvijek i jedan Plumlee), combo majstora Cooka i svestranog Sulaimona, što znači da će K. na raspolaganju imati više nego dovoljno oružja da sklopi solidnu rotaciju. Taj pomak na više defanzive i puno više igre kroz post bit će ključan u odnosu na lanjski run and gun, tako da ovo sigurno neće biti gora momčad od prošlogodišnje, samo drugačija. A hoće li biti dovoljno dobri za boriti se za naslov, to ovisi isključivo o tome koliko su dobri Okafor i Jones, odnosno kako će K. podijeliti uloge ovaj put (lani se baš i nije iskazao).

5. LOUISVILLE

Pitinova družina sigurna je u 16 već zbog Pitina, a onda i zbog povratka velike većine lanjskih igrača na čelu sa sjajnim krilnim centrom Harrellom čija energija u reketu na oba kraja parketa će biti ključna za rezultate ove momčadi (uzalud im sve ako ne popravi očajne postotke sa slobodnih bacanja). Nema više sjajnog Smitha, ali tu su dva lanjska pouzdana combo majstora Jones i Rozier koji bi trebali preuzeti štafetu i postati lideri koji udaraju tempo (da zaokruži rotaciju na vanjskim pozicijama tu je lanjski brucoš Gill, top 50 igrač generacije koji jednostavno nije mogao do minuta pored onakve gužve). Nema više ni Hancocka, međutim Blackshear bi trebao biti više nego sposoban uskočiti u rolu prve šuterske opcije na bokovima.

U drugoj godini centar Mathiang bi trebao biti još bolji kao čuvar obruča (a već lani je bio odličan). Pod košem nemaju dubinu kao vani, ali među 4 top 100 igrača koje dovodi ove godine (i koji će teško do prilike pored postojeće rotacije) Pitino ima potencijalnog kvalitetnog trećeg visokog – Chinanu Onuaku je klasični bloker i skakač koji je spreman odraditi svoje u sredini, a njegova drvena ruka pored ovoliko strijelaca uokolo neće biti problem.

6. VIRGINIA

Ostali su bez itekako bitnog igrača u Joeu Harrisu, ali u Brogdonu, Andersonu i Perranteu imaju jezgru koja će im omogućiti da nastave s nesebičnom igrom baziranom na kruženju lopte i tricama. Perrante bi u drugoj godini trebao napraviti korak naprijed kao slash & kick igrač i preuzeti Harrisovu lidersku rolu, a Brogdon bi se još jednom all-round sezonom poput lanjske mogao definitivno nametnuti kao NBA igrač. Ne bi trebao biti problem nadoknaditi ni gubitak centra Mitchella – u njegovu rolu uskaču lani pouzdane rezerve Gill i Tobey koje se mogu pobrinuti za prljave poslove pod košem.

Uglavnom, bit će ovo sjajna momčad za regularni dio sezone kao i lani, s tim da će im u turniru biti ključno izbjeći Kentucky i Arizonu u ranijim rundama jer protiv njihovih fizikalija finesa neće biti od prevelike pomoći. Ali, to je problem s kojim će se ionako suočiti sve momčadi, tako da sam ga spomenuto tu reda radi, samo da ne moram kasnije. Budu li imali sreće sa ždrijebom, imaju Final Four potencijal.

7. NORTH CAROLINA

Nakon dugo vremena imali su izuzetnu klasu (tri top 20 igrača) koja bi im trebala pomoći vratiti se barem među 8 nakon dvije razočaravajuće sezone ispadanja u prvom tjednu turnira. Paige u svojoj trećoj godini ima priliku dokazati se kao najbolji playmaker u NCAA (već znamo da je briljantan strijelac), a s njegovim rastom još bolje bi trebali igrati lani solidni visoki poput Johnsona i Meeksa. Ostali su bez McAdooa, ali u ovoj dvojici imaju solidan oslonac. S tim da će trener Williams ionako opet često posezati za niskim postavam obzirom na dubinu na bokovima – uz Tokota koji se lani nametnuo na boku kao stoper i podizač energije, sada su tu dva brucoša, šuter Jackson i slasher Pinson, koji bi se trebali odlično nadopunjavati i brinuti za koševe.

Uostalom, nije da će pored Paigea biti problem trpati, a sada je tu i brucoš Berry, top 5 play generacije, koji će sigurno dobiti i poneku minutu u kombinacijama s dva playa. Nemaju idealne sastojke (tanki pod košem, neiskusni), ali, da će biti jedna od zabavnijih momčadi u NCAA, ne treba sumnjati.

8. KANSAS

Self ima iste probleme kao i K. s ovim one-and-done generacijama, taman što ih privikne na sistem ostane bez njih, a ove godine imat će sličnu situaciju. Iako mu je ostalo troje bitnih nositelja u combo-playu Masonu, krilnom centru Ellisu i šuteru Seldenu, gubitkom Wigginsa i Embiida, pa i Tharpea koji je odlučio napustiti NCAA iako mu je ostala mogućnost odraditi još seniorsku godinu, trebat će izvući gomilu kvalitetnih minuta od brucoša ako ove godine misli ne samo napraviti nešto u turniru, već uopće osvojiti konferenciju (Texas is the reason za ovakvu tvrdnju). Klasa brucoša je odlična, u Alexanderu i Oubreu imaju igrače sposobne uskočiti u role Wigginsa i Embiida, ali prvi je više razbijač u rangu Robinsona nego vrhunski centar kakav se pojavi jednom u deset godina što je bio Embiid (to znači da bi mogao neko vrijeme učiti sistem kao što je i Robinson), a Oubreovu 3&D igru nitko neće zamijeniti s potencijalom prvog picka.

Nakon porođajnih muka ovo bi mogla biti solidna momčad, ali za to će trebati pronaći i rješenje na playu, poziciji koja već godinama muči Kansas i koja je glavni razlog za većinu problema zadnjih godina. Nije ni Tharpe bio išta više od prosječnog combo-beka, ali je za razliku od Masona barem je imao slash & kick igru te je njegov raniji odlazak popriličan šok. Mason je čisti strijelac i Self će puno tražiti od Seldena kao kreatora, ali i od brucoša Grahama koji nije bio ni u top 50 playeva generacije na nekim listama. Self je navodno oduševljen klincom i garantira mu startnu rolu, ali kombinacija neiskustva i prosječnog talenta više govori o tome koliko Kansasu treba bilo tko sposoban driblati i razigravati, nego o samom Grahamu.

4 thoughts on “UNCLE CAL, PART ONE

  1. Montrezl Harrell(inače moje novo omiljeno nba ime) je izgleda stvarno popravio šut. Jučer je trice gađao 3-4, slobodna 9-10, a od 30 njegovih poena, 15 ih je bilo rezultat šuta. S obzirom da atletske predispozicije nikad nisu bile upitne , šut kojeg je dodao u svoj repertoar diže ga za cijelu jednu stepenicu više od likova poput Patrica Younga, Jeff Adriena i ostalih undersized centara koji su u nba samo prolaznici.

  2. Montrezl Harrell odma u prvoj utakmici 30 poena, 9 od 10 sa linije slobodnih bacanja i 3 od 4 za tricu…sad treba vidjeli hoće li ovo biti samo iznimka koja potvrđuje pravilo ili je dečko preko ljeta ozbiljno radio na šutu 🙂

  3. Gee, zanima me tvoje misljenje da li Dusan Ristic moze imati neke ozbiljne minute na Arizoni?

  4. Odlicno poznajem Dusana Ristica posto sam prosao kroz sistem FMP-a, radi se o jednom veoma kvalitetnom visokom sa odlicnom centarskom tehnikom, solidnim sutem i visokim kosarkaskim IQ-om. Manjak mase ce valjda nadoknaditi, mislim da mu se smesi fina karijera..

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *